U septembru 2007. je Bernar Arno, predsedavajući i izvršni direktor poslovnog konglomerata LVMH (Louis Vuitton Moët Hennessy) koji se bavi proizvodnjom luksuznih dobara, organizovao mali „hepening“ kako bi obeležio šezdesetu godišnjicu modne kuće Dior.
Arno je bio široke ruke, sa sve Dom Perinjon šampanjcem, kavijarom, 75 konobara za 25 stolova, 14 kuvara, četiri hiljade ruža i osam hiljada mladica đurđevka (što je bio zaštitni znak preminulog Kristijana Diora). Ali ni 270 prisutnih zvanica nisu bile ništa manje posebne, od ministarke pravde Rašide Dati, ministra unutrašnjih poslova Brisa Ortefoa i njegove supruge, koja se pojavila u Diorovoj haljini, gradonačelnika Pariza Bertrana Delanoea, voditeljke informativnog TV programa Kler Šazal, takođe u Diorovoj haljini, preko bivšeg ministra spoljnih poslova Ubera Vedrina i šefa poslaničke grupe vladajućih konzervativaca Žan-Fransoa Kopea, do Eltona Džona i Fara Dibe, supruge preminulog iranskog šaha (1). Svemu tome je prisustvovao i predsednik vlade, Fransoa Fijon, koji je samo četiri dana kasnije izjavio: „Na čelu sam države u bankrotstvu, a tome mora da se stane na put“.
Upadljiva potrošnja milijardera nije ništa novo; međutim, društveni predznak takvih događaja sada više nije samo stvar modnih časopisa.
Sarkozijeva pobeda na predsedničkim izborima najavila je novi pristup vršenju vlasti, s obzirom da je dovela do spajanja nekoliko delova francuske elite: krupnih vlasnika, kreatora javnog mnjenja i političkih vođa, bilo sa levice bilo sa desnice, sve dok se drže principa slobodnog tržišta. U najboljem slučaju bi trebalo da su i vrlo imućni.
Arno je najbogatiji čovek Francuske i 2006. je procenjeno da je „težak“ 21 milijardu dolara. Lični je prijatelj predsednika, koga je pozvao na veliko venčanje svoje ćerke Delfine, čemu je prisustvovalo i šest članova tadašnje vlade, kao i Kope i Vedrin (koji je inače član upravnog odbora LVMH). Čak je iznajmljen i veliki kamionet kako se haljina za venčanje ne bi izgužvala u prevozu.
Arno je posedovao i finansijski dnevni list, La Tribune, koji je pokušavao da proda kako bi došao u posed Les Echos, unekoliko uticajnijih novina. Zaposleni u oba lista su bili protiv tog poduhvata, ali Arno je imao podršku svog prijatelja Sarkozija. LVMH je 2006. podelio 1,789,359 berzanskih opcija, od čega je 450 hiljada dobio šef kompanije. Sarkozijeva Vlada je izglasala ozbiljne poreske olakšice za bogate, pa između ostalih i za Arnoa, možda u znak zahvalnosti za to što su čvrstim kontrolisanjem rasta zarada zaposlenih imali udela u obuzdavanju inflacije. Mnogo zaposlenih u Arnoovoj proizvodnji luksuznih dobara dobija samo minimalnu nadnicu.
Bivši britanski premijer iz redova laburista, Gordon Braun, pitao je Arnoa za savet, ali naš tajkun je ubeđen da ga u Francuskoj gledaju popreko: „Glavni problem za poslovne ljude u Francuskoj je u tome što naša zemlja i dalje teško prihvata tržišnu privredu. Mislim da marksističke ideje i dalje imaju uticaja, i u poslednjih 20 godina taj uticaj u političkim raspravama samo raste“ (2).
Arno izgleda živi u nekoj drugoj Francuskoj koju ne deli sa ostalima. Jedan od njegovih prijatelja je postao predsednik, a socijalistička opozicija, pošavši za primerom svojih britanskih kolega, ne priča ni o čemu osim o vrednostima slobodnog tržišta, individualizmu, zasluzi i novcu. U međuvremenu, Bernar-Anri Levi – neoliberal, proamerički nastrojen član visokog društva, mudri upravnik ogromnog bogatstva i zvezda bez premca u intelektualnom šou-biznisu – objavio je knjigu (3) za koju se nada da će mu obezbediti mesto glavnog intelektualca Socijalističke partije (SP).
Restauracija se nastavlja
Francuska liči na plutokratiju: novac je ono što je bitno. Vlada je prepuna korporativnih advokata, a uticajni poslanici parlamenta, poput Kopea, ne kriju želju da obavljaju svoj javni posao dok u isto vreme privatno zgrću silno bogatstvo. S obzirom na neprestane skandale na berzi i u svetu finansija, sve veće zanimanje javnosti za milijardere i redovno lobiranje, Francuska polako postaje drugi Monako.
Venčanje poslanika SP Anrija Vebera bilo je ekstravagantan događaj priređen za slavne ličnosti, ali su mu prisustvovali i bivši levičari koji su tada bili ministri u desnoj vladi poput Bernara Kušnera (4). Na spisku gostiju bio je Žak Atali, bivši specijalni savetnik Fransoa Miterana. Atali je prihvatio Sarkozijev poziv da predsedava novoosnovanom Komisijom za oživljavanje francuskog rasta i ispostavlja se kao ubeđeni zagovornik tržišnog nadmetanja i masovne raspodele. Restauracija se nastavlja.
Trinaestog juna 1971, u svom govoru na kongresu u Epineu (5), Miteran je osudio „sve što novac može da uradi, novac koji kvari, novac koji kupuje, koji ubija, koji uništava i novac koji ubija čak i ljudsku savest“. BHL sada predlaže da SP organizuje kongres koji bi najavio novi početak, svojevrsni „anti-Epine“. On u novcu ne vidi kvarenje, trulež, propast i smrt savesti, već „priliku da se rat povuče pred trgovinom, a zatvoreni svetovi pred otvorenim granicama. Umesto hirovitosti, nasilja, trampe, otimačine, proizvoljnih rešenja i fanatizma nastupaju razmena i kompromis, i to sve zahvaljujući novcu.“(6)
Ovakvo shvatanje kapitala kao bedema protiv fanatizma je danas u modi i teško da će uznemiriti pripadnike vlasničke klase kao što su Arno, Lagarder (čovek po kome istoimeni avio-medijski konglomerat nosi ime) ili Fransoa Pino, vlasnik PPR, globalne maloprodajne grupe. Poslednja dvojica su bliski Levijevi prijatelji, a on lično nema nikakvih dilema u vezi sa „štelovanjem“ svojih kolumni tako da odgovaraju njihovim interesima.
Kome je uopšte stalo do Levija? Iako mu već trideset godina obožavaoci hvale dela, a mediji im u tome zdušno pomažu, nikom ne pada na pamet da mu kupi neku od knjiga nakon što se okonča PR ofanziva. Naslov njegove autobiografije – Komedija – upućuje na to da i on sam ponekad shvata da je sve to farsa.
Kornelijus Kastorijadis je 1979. priznao da ga zbunjuje Levijeva pojava: „Kako može jedna zemlja sa tako prefinjenom, dugovečnom kulturom da dozvoli nekom piscu da prođe nekažnjeno za takve besmislice, a da mu kritičari hvale dela dok čitaoci sve to poslušno prihvataju? Niko ne ućutkuje i ne zatvara one koji govore da se radi o prevari, ali opet, njihove reči nemaju nikakvog uticaja“ (7). Tome je optimistično dodao i sledeće: „Izaći će i ta besmislica iz mode, jer je u nju, kao i u većinu savremenih proizvoda, ugrađena zastarelost.“ Prošlo je trideset godina, a besmislica se i dalje prodaje.
Takav uspeh u prodavanju magle otkriva nam mnogo o prirodi stanja u kome se nalazimo. Gluposti koje Levi piše i ponavljanje tih gluposti na televiziji i radiju više ne izaziva nikakav odgovor. Izgleda da su od borbe odustali i oni koji su mu mete po navici – svi oni koji su „levo od levice“ i autori koji najmanje robuju medijima. Uporedo s tim, Levijevi proamerički i protržišni stavovi se poklapaju sa stavovima sve većeg broja socijalističkih lidera. Što je manje otpora i protivljenja, to je i uticaj veći. Svaki kulturni krug, kao i svaka javna rasprava, koji dozvoli nekome da za antisemitizam optuži Žaka Deridu, Pjera Burdjea, Etjena Balibara, Noama Čomskog i Slavoja Žižeka je u problemu. Neobično je, u najmanju ruku, misliti da bilo ko od njih svoje nadahnuće pronalazi u izvesnom „nacističkom intelektualcu“ (vidi tekst „Svi nacisti!“). Kada se levica ugleda na Levija, samo ponovo pokazuje da je zamrla.
Obožavaoci i usluge
Levijevi prijatelji su mu nedavno izašli u susret raznim uslugama (intervjui sa Žan-Pjerom Elkabahom, uticajnim radijskim voditeljem, i Žan-Mari Kolombanijem, bivšim urednikom Le Monde; istovremeni prikaz u istom listu, velika duplerica u Paris Match, reportaža na naslovnoj stranici Le Nouvel Observateur). Sa druge strane, uspeo je da privuče i nove obožavaoce, koji su zbog svog mladalačkog entuzijazima još spremniji da ga podrže. Nikolas Demoran sa radio-stanice France Inter, i Filip Val, urednik satiričnog lista Charlie Hebdo, nisu idioti; ipak, kada Levi glavne savremene pisce sa levice naziva fašistima, antisemitima ili nacistima, prave se naivni. Nakon što je podstakao Levija da se ne suzdržava u korišćenju uvreda i psovki, Demoran mu je dozvolio da zaključi sledećim rečima: „Mi smo čuvari reči u ovom programu“. Demoran može slobodno da računa na dugu karijeru.
Posle tri uzastopna poraza na predsedničkim izborima, SP je bila u iskušenju da još više ode udesno. S obzirom da je ranih osamdesetih prihvatila „realizam“, ideja „raskida sa kapitalizmom“ joj više ne znači ništa. Međutim, mediji i vođe krupnog biznisa zahtevaju da partija ode korak dalje i da još čvršće usvoji vrednosti slobodnog tržišta. U avgustu 2007. je taj pritisak doveo do sledeće reakcije poslanika Anrija Emanuelija: „Kako se usuđuju da od stranke koja je dala direktora Svetske trgovinske organizacije [Paskal Lami] i, najverovatnije, budućeg šefa Međunarodnog monetarnog fonda [Dominik Stros-Kan] traže da već jednom prihvati tržišnu privredu?“.
Izborni porazi socijalista iz 1986, 1993. i 2002. pomerili su partijsku liniju par stepeni ulevo, što je partija mogla da priušti s obzirom da se izborni neuspesi nisu mogli pripisati nekom preteranom „levičarenju“. Ni Segolen Roajal 2007. nije išla mnogo u levo tokom predizborne kampanje za predsedničke izbore (u šta je Levi bio aktivno uključen). Socijalisti su, suočeni sa Sarkozijevim agresivnim desničarskim predlozima, sigurno mogli da zauzmu malo borbeniji stav, koliko se god on u praksi ispostavljao kao površan.
Podstaknut blerovskim ambicijama nekolicine vođa SP, Levi je pokrenuo svoju medijsku mašineriju kako bi obezbedio da do toga nikada ne dođe. Namera mu je da bilo kojoj budućoj levoj vladi, ako do nje i dođe, obezbedi krajnju teorijsku osnovu za neoliberalnu i antirevolucionarnu politiku. Levi se 1986. zalagao za deregulaciju medijskog sektora, a 1995. je osuđivao štrajkove u železnici i javnom prevozu, istakavši da javni sektor nije dovoljno odgovoran i da se nalazi „u procesu poprimanja svih osobina onoga što smo nekada zvali privredom sovjetskog tipa“ (8). Dve godine kasnije, ismevao je sve koji „demonizuju novac i one koji se bave njime“. Nedavno je napisao knjigu posvećenu levici kako bi iz nje isterao sve „đavole“. Ipak, najgore od svega je to što ga ljudi zapravo slušaju.
Le Monde Diplomatique: citati o Leviju
„Ukoliko Bernar-Anri Levi ode na odmor, izgledno je da će opstanak Socijalističke partije biti zagarantovan bar do jeseni.“ (Le Monde Diplomatique – 22. jul 2009)
„Na kraju, a to nije malo, Bernar-Anri Levi, prijatelj milijardera, liberal, proamerikanac, mudri gospodar sopstvenog (neizmernog) bogatstva i veteran intelektualnog šoubiznisa, postaje jedan od najuticajnijih mislilaca Socijalističke partije.“ (Le Monde Diplomatique – novembar 2007)
„Nakon što su BHL-a poistovetili s Malroom, Morijakom i Sartrom, mogu li ga sada novinari pozdraviti kao novog Tokvila, a potom se čuditi nad javnom diskreditacijom koja će pogoditi štampu i one koji je prave?“ (Le Monde Diplomatique – mart 2006)
BHL: citati o Le Monde Diplomatiqueu
„Ono što mi smeta kod tih ljudi nije toliko njihovo čistunačko ucenjivanje koliko, ponovo, njihova amnezija, njihova nekultura i, ponekad, njihovo izvanredno povlačenje pred radikalnim seniorima čija je radikalnost i dalje odevena u druge boje.“ (intervju sa Aleksisom Lakroom i Žozefom Mase-Skaronom, le Figaro Magazine)
„Čija će biti zadnja među onima koji, suočeni sa užasom kamenovanja žena u islamskim zemljama, osete ogorčenost zbog toga što im do ušiju dopiru samo predlozi za uspostavljanjem ‘moratorijuma’ i glasovi čarobnjakovih šegrta koji, poput onih iz Le Monde Diplomatiquea, pristaju na to da svoj glas stave u službu poduhvata destabilizacije republikanskih principa?“ (povodom knjige Karolin Fure o Tariku Ramadanu, Le Point 28. oktobar 2004)
„Bolje se osvrnite na stranu na kojoj su Ramadan, Djudone, Le Monde Diplomatique, Serž Alimi, Žoze Bove. Sumnjam da će takvi jednog dana postati moji prijatelji.“ (intervju sa Olivjeom Bušarom, za časopis Medias)
„Ne dajte da vas zaplaše saputnici radikalnih islamista koji, poput direktora Le Monde Diplomatiquea, ovog meseca žale za ‘demonizovanjem’ Homeinijevih naslednika.“ (Le Point, 9. mart 2006)
„Njih nisam čuo kada su masakrirani Bošnjaci, ili Čečeni, ili alžirske žene, ili antisadamovski orijentisani Iračani. Kao da ih se svetska patnja, izvan granica Francuske, ili izvan ugodnih okvira antiamerikanizma, više ne tiče…“ (intervju sa Klodom Askolovičem, Nouvel Observateur, mart 2007)
PREVOD: Matija Medenica
Raskid s prošlošću koji Levi predlaže ne razlikuje se od onoga što je obećao Sarkozi. „Usled razloga koji se tiču njene prošlosti i istorije njenog nacionalnog softvera [sic], čitava Francuska se opire načelima slobodnog tržišta“, piše Levi, baš kako bi to mogao da napiše i sam Sarkozi. Onda dodaje: „Pitanje o tome je li moguća revolucija ustupilo je mesto drugom pitanju, koje je strašnije i, pre svega, radikalnije – da li je revolucija poželjna. Odgovor na to pitanje je „ne“, jasno „ne“.“ Pjer Moskovisi (koji je blizak Stros-Kanu), aktuelni evropski komesar za finansijske i ekonomske poslove (prim.prev.), odmah je preuzeo štafetu i napisao: „Bernar-Anri Levi zaključuje pozivom melanholičnoj levici koja je protiv lirske levice, levici koja se oslobodila svoje revolucionarne Utopije i ’sna koji uvek postaje košmar’… To je i moje viđenje levice“ (9).
Međutim, da li je Levi uopšte neko ko ima prava da predlaže rešenja koja će odgovarati najvećem broju ljudi? U svojoj knjizi se skoro i ne bavi privredom ili finansijama, nejednakostima, izmeštanjem proizvodnje, opasnostima na radu ili kupovnom moći. Izuzev poglavlja o zapostavljenim stambenim kvartovima u Francuskoj, koje ima svega deset stranica, nigde se ne pominju socijalna pitanja. Susrećemo se tek sa par ideja koje nemaju nikakve veze sa svojim uzrocima i svode se na poređenje protivnika sa fašistima. Polovinu jednog poglavlja posvećuje Crvenim kmerima (u Kambodži) i ističe da su se „ugledali na radove [Šarla] Betelhajma, Altisera i Lakana“, ali komotno prelazi preko toga što je američka intervencija u jugoistočnoj Aziji uvećala njihovu moć bar onoliko koliko i tri pomenuta autora.
„Pišem u hotelima“
Ne možete nikoga kriviti za poreklo, ali teško da je Levi mnogo propatio zbog nejednakosti. Zašto onda njegov manifest za levicu u toj meri zapostavlja tu temu? U jednom intervjuu iz 1984. objasnio je kako radi: „Ne pišem u kafićima, već u hotelima. I to širom sveta. U Parizu je to jedna soba na Pon-Rojalu, broj 812, zato što gleda na krovove i otvara pogled ka gradu. Isto je i sa sobom 911 u hotelu Georges V… Moj teren se proteže od Luksemburškog vrta, gde stanujem, do ulice Sen-Pjer, gde smo sada, ili do Rekamjera, gde idem na ručak. Popodne sam u Tvikenamu ili Floru [kafić] i [stanu u] ulici Madam“ (10).
Od tada mu domaći teren obuhvata i druge fantastične stvari. Na venčanje Pinoa mlađeg 1996. je „došao sa stilom i helikopterom sleteo na travnjak dvorca“. Kada se 1993. oženio glumicom Arijel Dombasl, „iznajmljen je avion za prevoz gostiju do La Colombe d’Or, čuvenog hotela u Sen Pol de Vensu. Paris Match je dobio ekskluzivno pravo da pokriva događaj, sa reportažom na šest strana kakva dolikuje kraljevskom venčanju; na stranu naslovnica sa osećanjima obuzetom Arijel, u beloj haljini sa dubokim izrezom na leđima koju je dizajnirao Karl Lagerfeld za Šanel“ (11). Među zvanicama su bili Lilijan Betankur (u to vreme najbogatija osoba u Francuskoj), bivši ministar Džek Lang i Alen Karinjon, tadašnji gradonačelnik Grenobla, kao i kolumnista Luj Pauvels i Žan-Luk Lagarder.
Levi je uveren da zaboravljamo šta sve dugujemo kapitalizmu. „Mislimo da napadamo Džordža Soroša“, upozorava, „ali zapravo ubijamo Gavroša“ (jedan od glavnih likova u Jadnicima Viktora Igoa). I u tome Levi deli nešto sa Sarkozijem koji pokrene čitav niz reformi kako bi bolje savladao svoje protivnike, jer ovi onda ne mogu da izvrše kontra-napad na svim frontovima odjednom. Naš pisac tako gomila imena, procene i istorijske pošalice. Istoričar Pjer Vidal-Nakel zapazio je tu naviku još 1979: „Bilo da se bavi istorijom Biblije, Starom Grčkom ili savremenim problemima, Levi u svakoj oblasti pokazuje isto užasavajuće neznanje i neverovatnu drskost“ (12). Levi je negde napisao da je Hajnrih Himler učestvovao u Nirnberškom procesu, iako se Himler ubio u maju 1945, šest meseci pre suđenja. Drugom prilikom, predstavio je Fransoa Gizoa kao jednog od preteča Pariske komune, iako je ovaj bio konzervativac, pristalica slobodnog tržišta i zagovornik krvavih represalija protiv iste te Komune.
Mnogi levičari su imali samo reči hvale za Levijevu poslednju knjigu. „Levica koju tek treba ponovo da osmislimo bi morala da se ugleda na ovaj rad. Osim toga, on ima i jednu svežu, mladalačku snagu koju naročito cenim“, rekao je Lang (13). Moskovisi, Vinsent Pejon i Manuel Vals, tadašnji kandidati za vođstvo SP (Vals je danas socijalistički premijer, prim.prev.), nisu propustili svoju priliku da učine isto. Valsu je Sarkozi nudio mesto u vladi, što, mada se nije ostvarilo, govori da su im pogledi na stvari vrlo slični. Vals je potom pozdravio ekspoze budućeg premijera Fransoa Fijona kao nešto što je „na nivou očekivanja od nacije“, dodavši da je spreman da „podrži većinu, pod uslovom da nas sasluša“ (SP). Takođe, Vals je podržao reformu specijalnih penzija i Levijev poziv da Socijalistička partija promeni ime.
Levi u svojoj knjizi uzvraća Valsu: „Iako se mnogo socijalista i dalje drži svog socijalizma onako kao što se glumac u malom pozorištu drži poznatog repertoara, najpronicljiviji među njima – ovde nam na pamet pada Manuel Vals, poslanik iz Esona – dobro znaju da levici nema spasa ako u potpunosti ne raskrsti sa prošlošću i, shodno tome, ne promeni ime“. Vals je ubrzo napisao prikaz te „sjajne knjige“ za Les Echos, iako je zaboravio da kaže da time samo odgovara na komplimente autora. Čak je kao naročito vredan pažnje izdvojio pasus u kome je pomenut (14).
Vals, za koga neke od njegovih kolega misle da je potajno sklon desnici, potom dodaje: „Oni koji kažu da je ova knjiga prosto panegirik neoliberalnim vrednostima i konzervativnoj levici odbijaju da priznaju da je u pitanju iskrena introspekcija od strane autora koji sasvim sigurno pripada levici“. Ipak, priznao je da je Levi sklon zapostavljanju društvenih problema. Ne tako davno, svako ko bi priznao, poput Levija, da je „pomalo gluv za društvena pitanja“ (15) ne bi više bio smatran delom levice. Takva ostrakizacija bi danas trebalo da bude nešto arhaično, ili „marksističko“, kako kaže Arno.
Levijevi politički stavovi su bar jasni: zagovara vrednosti slobodnog tržišta i osuđuje radikalizam. Dok je Sarkozi bio na vlasti, Levi za njega radio na stvaranju „moralne levice“, sa mnogo osećajnosti i ogorčenosti. Nije to baš levica koja bi mnogo smetala vladi konzervativaca, koja bi, rečima jednog bivšeg industrijskog magnata, „temeljno radila na poništavanju programa Nacionalnog komiteta otpora“ (16).
PREVOD: Vuk Vuković
Izvor LE MONDE DIPLOMATIQUE/NEDELJNIK
(1) Za podrobniji opis žurke, vidi “L’ére monarchic” u Point de vue, Pariz, 26. septembar 2007.
(2) Televizija France 2, 11. decembar 2006.
(3) Bernard-Henri Lévy, Ce grand cadavre á la renverse, Grasset, Pariz, 2007.
(4) Ariane Chemin, “La gauche á la noce”, Le Monde, 3. oktobar 2007.
(5) Na tom je kongresu začeta Socijalistička partija u svom sadašnjem obliku, i na njemu je odlučen kurs zbog koga je deset godina kasnije stranka i pobedila.
(6) Isto. Ako nije naznačeno drugačije, svi naredni citati autora su iz istog rada.
(7) Cornelius Castoriadis, “L’industrie du vide”, Le Nouvel Observateur, Pariz, 9. jul 1979.
(8) Le Point, Pariz, 2. decembar 1995.
(9) Pierre Moscovici, “La gauche mélancolique de Bernard-Henri Lévy”, Le Monde, 12. oktobar 2007.
(10) VSD, Pariz, 8. novembar 1984.
(11) Philippe Cohen, BHL, Fayard, Pariz.
(12) Pismo od 12. juna 1979, upućeno direktoru Le Canard enchaîné. Ceo tekst je dostupan na: www.mondediplomatique.fr/dossiers/bhl/
(13) Paris Match, 11. oktobar 2007.
(14) Les Echos, Pariz, 8. oktobar 2007.
(15) Libération, Pariz, 8. oktobar 2007.
(16) Denis Kessler, Challenges, Pariz, 4. oktobar 2007. Žan Mulen je formirao Nacionalni komitet otpora (CNR) 1943. godine radi koordinisanja aktivnosti Pokreta otpora. Neke od odluka Komiteta iz marta 1944. su sprovedene u delo posle rata.