Apelacioni sud u Beogradu potvrdio je rješenje Višeg suda u Valjevu kojim je rehabilitovan Nikola Kalabić, jedan od najistaknutijih četničkih komandanata u Drugom svjetskom ratu, komandant Korpusa gorske garde, koji je izvršio niz zločina nad civilima, u prvom redu u Srbiji. To je onaj isti Nikola Kalabić koji je, nakon što je uhvaćen krajem 1945. godine, pristao da pomogne OZN-i da pronađe i uhvati njegovog komandanta Dražu Mihailovića.
Čovjek može što zakon ne može
Sudovi u Srbiji su selektivno tumačili i prihvatali istorijske činjenice. Nije tačno da istoriju pišu pobjednici. Istoriju pišu činjenice, samo što ih ljudi različito tumače, u skladu sa svojim klasnim, ekonomskim, političkim i drugim interesima, u skladu sa svojim položajem, često i u skladu sa svojim emocijama. Politički režimi i društveni sistem, koji počivaju na određenoj dominantnoj ideologiji, promovišu ideju rehabilitacije i preduzimaju brojne mjere koje imaju za ishod rehabilitaciju kolaboracionista. To nije potreba samo pojedinih pripadnika političke elite, nego te elite kao cjeline, jer ona na taj način rehabilituje svoje ideološke i političke preteče i pokazuje da društveni sistem (a ne samo pojedini politički režimi) nije repa bez korjena.
U predmetima sudske rehabilitacije četničkih komandanata, sudovi su, istina, saslušavali i istoričare čiji iskazi nisu išli u prilog rehabilitaciji. Njihovi argumenti, međutim, nisu prihvatani, jer da jesu, nijedna rehabilitacija ne bi bila moguća. Naime, ovi istoričari su davali stručna mišljenja o tome da su četnički komandanti sarađivali sa okupatorima i da su vršili ratne zločine nad zarobljenim partizanima i nad civilima srpske nacionalnosti, ali i drugih nacionalnosti, pogotovo nad Bošnjacima u Sandžaku i istočnoj Bosni, ali i drugdje. Forma je, dakle, poštovana. Svjedočili su i oni koji su podržavali rehabilitaciju i oni koji su bili protiv nje. Ipak, prihvatana su stručna svjedočenja, uslovno govoreći vještačenja, samo istoričara revizionista. Pošto je bilo više postupaka rehabilitacije u kojima je svjedočilo više istoričara, indikativno je da su uvijek prihvatani stavovi onih istoričara čija svjedočenja su išla u prilog rehabilitacija.
Sudije koje su sprovodile postupke rehabilitacije našle su se u vrlo komotnoj poziciji. Oni su se pozivali na Zakon o rehabilitaciji iz 2011. godine, koji propisuje u čl. 1 da rehabilitovana mogu biti lica koja su lišena života, slobode ili drugih prava iz političkih, vjerskih, nacionalnih ili ideoloških razloga, bez sudske ili administrativne odluke ili sudskom ili administrativnom odlukom. Sudovi su često tumačili ovu normu tako što su utvrđivali da li su postupci pred organima vlasti nove Jugoslavije bili pravični, vodeći se pritom odgovarajućim pravnim standardima. Tu su se, međutim, javljala dva problema. Prvi problem je taj što su sudovi današnje standarde jednostavno primjenjivali na situacije od prije 80 godina, kada ti standardi nisu bili poznati ili su imali drugačije značenje, i to ne samo u Jugoslaviji nego i drugdje. Zemlje Zapadne Evrope u tom pogledu nisu postupale ništa drugačije od Jugoslavije. Da li, na primjer, iko ima (tačnije, nema) obraza pa da tvrdi da je Musolini nepravedno lišen života, jer su ga ubili oni koji su bili njegovi ideološki neprijatelji, i to bez suđenja? Da li bi iko mogao tvrditi kako je suđenje Geringu i drugim nacističkim vođama manjkavo jer su im sudili pobjednici u ratu? A ko im je mogao suditi? Poraženi? Ili ih je možda trebalo pustiti, pošto bi neki mogli posumnjati da oni koji su im sudili ne bi bili objektivni?
Drugi problem je u tome što sudovi, po Zakonu o rehabilitaciji, imaju vrlo veliku slobodu da procijene da li je neko lice lišeno života, slobode ili drugih prava iz političkih ili ideoloških razloga. Njihovo diskreciono ovlašćenje je skoro neograničeno, jer oni mogu prihvatiti ili ne prihvatiti određene dokaze, počev od materijalnih dokaza do iskaza stručnjaka koji su pozvani da iznesu svoje viđenje istorijskih događaja i ličnosti. Ovdje postupak rehabilitacije dolazi do apsurda, jer zakon daje mogućnost sudu da se postavi kao arbitar o vjerodostojnosti istorijskih izvora i da presuđuje o istorijskim činjenicama. Sud čak ima pravo da se upusti u ocjenu valjanosti nekog dokumenta i da tumači njegov sadržaj, te da u skladu s tim donese odgovarajuće rješenje o rehabilitaciji. Ne samo da sud nije ni najmanje stručan da to čini, nego se javlja mogućnost krajnje proizvoljnog i pristrasnog tumačenja istorijskih izvora.
Ako sud ne prihvati neki materijalni dokaz ili ako ga jednostavno prećuti i ne cijeni, može lako doći do zaključka da je lice lišeno života ili slobode iz političkih ili ideoloških razloga. Štaviše, ako utvrdi nedostatke u postupku u kome je to lice osuđeno ili ako samo stvar predstavi tako da su nedostaci postojali, opet može odlučiti da je lice lišeno života ili slobode iz naprijed navedenih razloga. Ako su određeni propusti u postupku i postojali, a oni nisu mogli uticati na tok postupka i presudu, pogotovo ako su u postupku prije 80 godina materijalni dokazi i svjedočenja nesumnjivi, sud opet može sebi dati za pravo da da prednost nekim manjim nedostacima u postupku nad nesumnjivim dokazima da je neko lice vršilo ratne zločine ili sarađivalo sa okupatorom. Ako je sudija ideološki opredijeljen kao desničar ravnogorac, njegova odluka unaprijed se zna. Ako je on podložan pritiscima javnosti, opet se zna kako će odlučiti. Svi naprijed navedeni nedostaci zakona samo mu pomažu da donese odluku o rehabilitaciji. Stoga, ne treba da iznenađuje što se sa velikom vjerovatnoćom i dosad moglo zaključivati o ishodu postupaka za rehabilitaciju. U narednom periodu, mogu se očekivati rehabilitacije i drugih kvislinga.
Kad je Kalabić u pitanju, nema nikakvih dokaza da je on lišen života, a pogotovo ne da je lišen života iz razloga koji su navedeni u pomenutoj zakonskoj normi. On jeste proglašen mrtvim, što ne znači da ga je nova vlast lišila života 1946. godine ili nakon toga. Sigurno je da on nije lišen života ili slobode sudskom ili administrativnom odlukom. Prema tome, nije ni mogao biti vođen postupak za njegovu rehabilitaciju. Sud je izveo nevjerovatan zaključak, a to je da je Kalabić lišen prava na život, pa su se stekli uslovi za rehabilitaciju. Gdje to piše da je on lišen prava na život, gdje su sudu dokazi za to i kako je sud došao do tog zaključka? Odgovora na ova pitanja nema, zato što nema dokaza da je Kalabić lišen života, ne zna se da li se to dogodilo, kada i pod kojim okolnostima. Možda je UDB-a zaista ubila Kalabića nakon što joj je poslužio da uhvati Mihailovića, možda ga ona nije ubila, a možda ga je ubio neko ko ga je prepoznao a kome je on skrivio smrt bližnjih. Ovo su, naravno, pretpostavke, o čijoj tačnosti ne možemo ništa tvrditi. O njihovoj tačnosti ne znaju ništa istoričari a ni sud. Sud ništa nije utvrdio o uzroku i načinu Kalabićeve smrti, pa nije mogao doći do naprijed navedenog zaključka. Pošto nije mogao doći do tog zaključka, nije mogao ni da vodi postupak za rehabilitaciju, pa nije mogao ni da donese rješenje o rehabilitaciji.
Nakon Drugog svjetskog rata, doneseno je nekoliko odluka komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (u pitanju su Državna i zemaljske komisije), ali tim odlukama Kalabić nije lišen života ni slobode. Prema tome, početna pretpostavka za vođenje postupka rehabilitacije nije postojala. Već to baca sjenku na objektivnost postupka, jer izlazi da je sud pošto-poto išao za tim da rehabilituje Kalabića. Umjesto da odbaci zahtjev za rehabilitaciju, sud je išao za tim da Kalabića rehabilituje u postupku koji po zakonu uopšte nije mogao započeti, a kamoli biti vođen.
Štaviše, Apelacioni sud u Beogradu konstatovao je u obrazloženju svog rješenja da je pred Višim sudom u Valjevu utvrđeno da je Kalabić uhapšen od strane OZN-e u decembru 1945. godine, a da je 19.01.1946. godine izgubio život u pećini pored rijeke Gradac, desetak kilometara od Valjeva. Doduše, Apelacioni sud je dodao da ove bitne činjenice proizlaze iz izreke prvostepenog rješenja Osnovnog suda u Valjevu o proglašenju nestalog lica za umrlo. Za tu tvrdnju ne postoji nijedan dokaz i ona je izmišljena prosto zato da se pokuša dokazati da Kalabić nije izdao svog komandanta Dražu Mihailovića. Suprotno tome, u arhivima BIA-e postoje dokazi o tome da je Kalabić uhvaćen od strane OZN-e, a da je potom sarađivao s njom pri hvatanju njegovih potčinjenih, ali i Draže Mihailovića. O postojanju tih dokaza pisali su i istoričari revizionisti, koji su tako, da paradoks bude veći, potvrdili pisanje oficira OZN-e, koji su još prije 50 godina iznijeli u javnost informaciju o ulozi Kalabića u hvatanju Draže Mihailovića. Prema tome, dokazi govore u prilog tvrdnji da Kalabić nikako nije mogao biti ubijen u januaru 1946. godine. Šta se s njim dogodilo, nema baš nikakvih dokaza. Samim tim, nema dokaza da ga je OZN-a ubila nakon što joj je pomogao u hvatanju Mihailovića, pa nema nikakvih dokaza o tome da je lišen života iz ideoloških ili političkih razloga.
Ni Viši sud u Valjevu ni Apelacioni sud u Beogradu nisu mogli da se jednostavno pozovu na rješenje Osnovnog suda u Valjevu, kao što su učinili. Ne samo da je to prvostepeni, niži, sud, nego je pitanje smrti Nikole Kalabića za sud u vrijeme vođenja postupka bilo nejasno i kontroverzno, pa je morao (odnosno, morali su) posvetiti tom pitanju ozbiljnu i dužnu pažnju, što nije učinjeno. Teško se može prihvatiti da viši sudovi preuzimaju zaključke prvostepenog suda, koje je ovaj formulisao u potpuno drugom postupku, i to prije više od deset godina, o pitanju koje je u najmanju ruku kontroverzno.
Apelacioni sud ističe u obrazloženju svog rješenja kako je Viši sud u Valjevu utvrdio da nema pouzdanih podataka o Kalabićevoj smrti, pa je kao jedino zvaničan akt uzeo već pomenuto rješenje Osnovnog suda u Valjevu. Ovo je još jedan dokaz ideološkog pristupa sudova u ovom postupku rehabilitacije. Ako Viši sud nije imao pouzdane podatke o Kalabićevoj smrti, a nije se potrudio (ili se nije dovoljno potrudio) da ih utvrdi, kako je mogao da vodi postupak rehabilitacije kad nije znao da li je Kalabić lišen života iz ideoloških razloga? Dakle, ne samo da Kalabić nije lišen života sudskom ili administrativnom odlukom, nego se ne zna kad je i kako lišen života, a sudovi ipak utvrđuju da je lišen života iz ideoloških ili političkih razloga! Da li je, hipotetički posmatrano, moguće da je lišen života u kafanskoj tuči ili da je umro od srčanog udara? Moguće je isto toliko koliko je moguće da je lišen života ili da je izgubio život iz bilo kog drugog razloga ili pod bilo kojim okolnostima.
Zanimljiva je i sama konstrukcija „lišenje života, slobode ili drugih prava iz političkih, nacionalnih, vjerskih ili ideoloških razloga“. Ako je neko osuđen na smrt u sudskom postupku, a bio je pripadnik vojno-političkog pokreta neprijateljskog prema partizanskom, sud ima široke mogućnosti da takvo lice proglasi nevino stradalim, jer je navodno lišeno života iz ideoloških ili političkih razloga. Sud može prosto da zanemari dokaze o tome da je to lice činilo ratne zločine ili da je sarađivalo sa okupatorom, može da tumači te dokaze tako da oni nemaju nikakav poseban značaj u poređenju sa činjenicom da to lice jeste bilo ideološki protivnik partizanskog pokreta, a može i da se poziva na stvarne ili izmišljene propuste u vođenju sudskog postupka.
Uzećemo za primjer upravo Kalabića. Sud je tvrdio da nema dokaza da je Kalabić izvršio ratne zločine jer nema dokaza da je naredio njihovo izvršenje. Sud je pritom zanemario činjenicu da su zločine vršile jedinice pod njegovom komandom, i to u više navrata, pri čemu su neki od tih zločina imali karakter masovnih zločina. Čak i ako Kalabić nije neposredno naredio izvršenje nekih od tih zločina, on ih nije spriječio niti je kaznio njihove počinioce. Komandant tako krupne vojne formacije, koja se smatrala elitnom četničkom formacijom, ne može biti izuzet od odgovornosti tvrdnjom da nema pisanih tragova da je lično naredio ili organizovao neke od tih zločina, jer u svim vojskama hijerarhija služi tome da više komande kontrolišu svoje potčinjene, pa i da ih kažnjavaju ako se ne pokoravaju njihovim naređenjima. Kad viši komandant ne kontroliše i ne sankcioniše svoje potčinjene, to više nije organizovana vojna formacija nego banda.
Osim toga, iako se sud, odlučujući se za rehabilitaciju, pozivao i na razne kontekste, Kalabićevo „komandantsko“ ponašanje i njegovu saradnju sa Nijemcima nije stavio ni u kakav kontekst. O čemu govorimo? Analizirajući dokaze o Kalabićevoj saradnji sa Nijemcima, Apelacioni sud je prihvatio mišljenje svjedoka Dimitrijevića i prvostepenog suda o tome da taktički potezi Nikole Kalabića (misli se na njegove pregovore sa Nijemcima u novembru 1943. i avgustu 1944. godine) ne mogu dovesti u pitanje generalno opredjeljenje četničkog pokreta i samog Kalabića. Sud je očigledno mislio na njihovo generalno opredjeljenje da ne sarađuju sa okupatorom već da imaju karaker antiokupatorskog pokreta.
Ovakav način rezonovanja suda ukazuje na očigledno pristrasno rasuđivanje. Prvo, zašto je sudu bilo potrebno da uvede u analizu generalno opredjeljenje četničkog pokreta? Očigledno je to uradio kako bi, predstavljajući četnički pokret kao antiokupatorski, istakao da je takav stav imao i Kalabić, tako da su njegovi pregovori sa Nijemcima bili samo taktički manevri. Da li to znači, barem implicitno i između redova, da je sud osjetio potrebu da „ojača“ svoju argumentaciju u prilog stavu da Kalabić nije sarađivao sa Nijemcima, a da bi to postigao, prešao je na teren krajnje uopštenih i ničim dokazanih tvrdnji? Drugo, na osnovu čega je sud došao do zaključka o generalnom opredjeljenju četničkog pokreta i samog Kalabića? Odgovor je: ni na osnovu čega, jer sud se tim pitanjem nije ni bavio, niti je utvrdio valjane dokaze na osnovu kojih bi mogao doći do zaključka. Drugim riječima, sud je jednostavno izrekao svoj ideološki stav o prirodi četničkog pokreta, koji u ovom predmetu nije potkrijepljen nijednim dokazom. Ostalo je, dakle, svakome da vjeruje sudu na riječ.
S druge strane, zašto sud nije stavio saradnju Kalabića u kontekst djelovanja četničkog pokreta, pa i samog Kalabića, da bi zaključio da li je zaista bila riječ o saradnji? Sud je istakao da ne postoji nijedan pisani dokument kojim se reguliše saradnja Kalabića sa njemačkom vojnom silom. Prosto je nevjerovatno da je sud konstatovao da je nesporno da je Kalabić (zajedno sa pukovnikom Jevremom Simićem, inspektorom četničkih snaga u Srbiji) potpisao sporazum sa Nijemcima o zajedničkoj borbi protiv partizana, 27. novembra 1943. godine, da bi u istoj rečenici konstatovao kako nema nijednog pisanog dokumenta o saradnji. Da li ovo znači da saradnja četnika i Nijemaca u borbi protiv partizana nije oblik kolaboracije? Ili ovo znači da je za sud legitimno sarađivati sa okupatorom s ciljem uništenja ideološkog neprijatelja?
Može se pomisliti da je sud došao do ovakvog zaključka zato što sporazum zaključen 27. novembra 1943. godine nije dugo trajao, jer su četničke jedinice „učestalo kršile sporazum“. Sud iz ovoga izvodi zaključak da Kalabić nije sarađivao sa okupatorom, jer nije sastavio ni mjesec dana, a počeo je da učestalo napada okupatora. Pošto se sud bavio kontekstualnim zaključivanjem, trebalo je da ga primijeni i u ovom slučaju. Pošto se upustio u utvrđivanje materijalne istine, trebalo je da je zaista utvrdi. Evo o čemu se konkretno radi. Sud je navodno utvrdio da je sporazum od 27. novembra 1943. godine bio na snazi samo mjesec dana zbog „učestalog“ kršenja sporazuma od strane četnika. Prije svega, sud uopšte nije izveo dokaze, odnosno utvrdio materijalnu istinu u pogledu te navodne učestalosti. Kad se već upustio u ovakvo tvrđenje, morao ga je potkrijepiti dokazima, što znači da je morao navesti slučajeve učestalog kršenja sporazuma. To bi značilo da je sud morao da navede česte oružane okršaje četnika i nacista. On to nije učinio, nego je sve ostalo na goloj tvrdnji, kojoj bi trebalo da vjerujemo samo zato što potiče od suda, što sigurno nije nikakav dokaz niti garancija da je tvrdnja istinita. Da je tog učestalog kršenja sporazuma zaista bilo, sud ne bi imao problem da te česte slučajeve navede. Nijemci su mogli da raskinu sporazum i zbog sasvim sporadičnih slučajeva kršenja sporazuma, pa čak i zbog samo jednog takvog slučaja, koji je mogao da bude izolovan i neplanski izveden. Osim toga, istorijskoj nauci je poznato i to da su Nijemci početkom januara 1944. ostavili mogućnost zaključenja novog sporazuma sa Kalabićem1, što znači da su bili voljni da i dalje razmatraju mogućnost saradnje s njim.
Očigledno je da je sud bio svjestan činjenice da postoji pisani dokaz o saradnji Kalabića sa njemačkim okupatorom, pa je po svaku cijenu nastojao da relativizuje taj dokaz. Zato je sud stvorio konstrukciju o tome da je sporazum o saradnji bio na snazi samo mjesec dana. Pritom, sud zanemaruje činjenicu da je Kalabić imao namjeru da pregovara sa okupatorom i da s njim postigne sporazum o saradnji, u čemu je zaista i uspio. Dakle, Kalabić je bio voljan da sarađuje sa okupatorom u borbi protiv partizana, preduzimao je korake u tom pravcu i svoj cilj je zaista i postigao. Te činjenice potpuno ostaju van sudskog rezonovanja.
Van kontekstualnog razmatranja, koje sudu inače ovdje nije bilo strano, ostaje i pitanje kako je moguće da se Kalabić za samo mjesec dana „predomislio“ po pitanju saradnje. Sud nije uzeo u obzir i druge činjenice: 1) Kalabić je bio jedan od četničkih komandanata koji se krajem 1941. godine legalizovao, što znači da je došao pod komandu kvislinške vlade Milana Nedića koju je postavio njemački okupator, pa je Kalabić bio pod posrednom komandom okupatora; 2) početkom 1944. godine, pukovnik Jevrem Simić zaključio je novi sporazum sa njemačkim okupatorom, koji je važio na terenu kojim je komandovao Nikola Kalabić; 3) Kalabić je u avgustu 1944. godine učestvovao u postizanju novog sporazuma sa njemačkim okupatorom; 4) iz izvještaja jednog oficira Knjaževačkog korpusa od 2. juna 1944. godine vidi se da je Kalabić ponovo stupio u vezu sa Nijemcima i da su Nijemci prebacili oko 1.000 njegovih ljudi kamionima iz oblasti Donje Šatornje 14 dana prije pisanja ovog izvještaja; 5) major Gojko Borota obavijestio je Dražu Mihailovića u januaru 1945. godine da je Kalabić primio od Nijemaca prilično materijala i municije, a samo lijekova primio je u težini od 100 kg; 6) sporazumom od novembra 1943. godine Kalabić je pristao na prisustvo njemačke „misije“ u njegovom štabu; 7) Keserović je na suđenju 1945. godine priznao da je major Weyel koordinirao akcije okupatora i Kalabićevih, Račićevih i Keserovićevih četnika, a postoje i dokumenti o tome da je ovaj nacistički major komandovao četničkim jedinicama koje su mu bile pridodate2; 8) Draža Miahilović je na svom suđenju takođe izjavio da je Kalabić sarađivao sa okupatorom; 9) u zimu 1944. godine Kalabić je izvještavao Mihailovića o borbama koje vode partizani, s jedne strane, protiv Nijemaca, Bugara, četnika i poljske straže, s druge strane3; 10) brojne depeše slate Draži Mihailoviću pokazuju da su Kalabić i njegovi potčinjeni sarađivali sa okupatorom i drugim kvislinzima (depeše br. 217 i 218 od 29.12.1944, br. 483 od 8.12.1943, br. 11.159, br. 786 od 16.1.1944, br. 325 od 5.4.1944, itd.); 11) Kalabić javlja Draži 11.1.1944. da su Nijemci, Bugari i četnici zauzeli Ivanjicu od partizana4.
Sud je zaključio da je jedini dokaz o pregovorima sa Nijemcima u avgustu 1944. godine fotografija na kojoj se vide četnici (među njima i Kalabić) i njemački oficir, ali ta fotografija navodno nije autentična (uzgred, fotografija se može naći u stranim arhivima). U poređenju i sa nesumnjivo autentičnom fotografijom, važniji i sigurniji izvor je zabilješka o razgovoru koji je održan 11. avgsuta 1944. godine u Topoli5, koji je sačinilo Obavještajno odjeljenje komandanta Jugoistoka. Tom razgovoru prisustvovali su vrlo istaknuti četnički komandanti Nikola Kalabić, Dragoslav Račić i Neško Nedić. U toj zabilješci se kaže da su četnici potpuno spremni da sarađuju sa Nijemcima i da predlažu stvaranje nacionalnog fronta koji bi, osim četnika, uključio Nedićevu Srpsku državnu stražu, Ljotićev Srpski dobrovoljački korpus i druge „nacionalne snage“ orijentisane antikomunistički.
Sud je istakao da se o Kalabiću kao kolaboracionisti ne može govoriti zato što je bilo oružanih sukoba između njega i Nijemaca. Sud, naravno, opet propušta da sagleda cjelovitu sliku ratnih vojno-političkih kretanja u Srbiji. Iako je tačno da su Nijemci preduzeli operaciju Treibjagd tokom februara 1944. godine protiv Kalabićevih četnika, s ciljem obezbjeđivanja željezničkih pruga, po okončanju te operacije ponovo je došlo do kontakata i saradnje njemačkog okupatora i četnika. Otprilike mjesec dana nakon toga, glavni komandant Jugoistočne Evrope na sastanku sa zamjenikom poslanika Nojbaherom izjavio je da je opšta linija politike prema Mihailoviću da „s njim treba nastaviti igru“6. Kalabić je uspostavio saradnju sa nacistima svega nekoliko mjeseci nakon što su ovi sproveli operaciju Treibjagd, a nastavio ju je do kraja rata, kao što naprijed navedeni dokumenti dokazuju.
Sud je osporio odluke Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (kao i odluke zemaljskih komisija), ističući da je njihovim odlukama, kao administrativnim a ne sudskim, utvrđeno da je Kalabić odgovoran za ratne zločine, pri čemu sud smatra da su ove odluke sadržale formalne nedostatke, pogotovo taj što u postupku nisu učestvovali optuženi i branilac. Ovakvo rezonovanje suda predstavlja pokušaj da se opravda rješenje o rehabilitaciji i dokaže kako su organi Jugoslavije poslije 1945. godine radili tendenciozno. Sud izgleda „zaboravlja“ da Državna komisija za utvrđivanje zločina nije bila sudski organ i da je njen zadatak bio da prikuplja dokaze i utvrđuje činjenice o ratnim zločinima i njihovim počiniocima. Ova komisija nije mogla da provodi postupak u kome bi bilo koga optuživala i onda provodila postupak protiv tog lica. Osim toga, čak i da su postojali propusti u radu te komisije, to ne znači da činjenice koje je ona utvrdila nisu istinite. To što je komisija u nekim svojim odlukama pogrešno navodila pojedine detalje koji se odnose na Kalabića, kao što su njegov čin ili naziv jedinice kojom je komandovao, ne znači da tim odlukama nisu utvrđene odlučne činjenice o tome da je Kalabić sarađivao sa okupatorom i činio ratne zločine.
Još je Viši sud u Valjevu, u prvostepenom postupku i prilikom donošenja svog prvog rješenja, pokušao da umanji značaj Državne komisije i zemaljskih komisija na taj način što je osporavao pravnu snagu odluka koje su one donosile. Takav pokušaj bio je bez ikakvog pravnog uporišta. Zakon o rehabilitaciji od 2011. godine izričito je propisao u čl. 2, st. 2, t. 2 da ne mogu biti rehabilitovana lica koja su sudovi i drugi organi Demokratske Federativne Jugoslavije odnosno Federativne Narodne Republike Jugoslavije, kao i Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, proglasili ratnim zločincima odnosno učesnicima u ratnim zločinima. Državna komisija je bila jedan od organa nove Jugoslavije (pa je formulacija ove pravne norme nezgrapna i čudna). Ona je donijela odluku o tome da je Nikola Kalabić ratni zločinac, tako da sud nikako nije mogao voditi postupak za rehabilitaciju, jer Kalabić nije mogao biti rehabilitovan već zbog ove zakonske norme. Sud, dakle, nije poštovao zakon sopstvene države, a da bi zaobišao tu neprijatnu činjenicu, bavio se pravnom snagom odluka Državne komisije. Kod ovakvog stanja stvari, pitanje pravne snage tih odluka potpuno je beznačajno.
Šta su sudovi utvrdili?
Viši sud u Valjevu, kao prvostepeni sud, a potom i Apelacioni sud u Beogradu polaze od toga da je Nikola Kalabić proglašen umrlim rješenjem Osnovnog suda u Valjevu od 14.12.2010. godine, a kao dan njegove smrti u pomenutom rješenju utvrđen je 19.1.1946. godine.
Apelacioni sud navodi u obrazloženju svog rješenja kako je prvostepeni sud utvrdio da je Kalabić uhapšen od strane OZN-e u decembru 1945. godine, a da je 19.1.1946. godine izgubio život u pećini pored rijeke Gradac, desetak kilometara od Valjeva. Prilikom navođenja ovih navodnih činjenica, Apelacioni sud se poziva na već pomenuto sudsko rješenje od 2010. godine, iskaz lokalnog sveštenika u vezi sa datumom navodne Kalabićeve smrti, te iskaz svjedoka istoričara Bojana Dimitrijevića, kome je bila dostupna „celokupna“ arhivska građa vezana za djelovanje ravnogorskog pokreta.
Očigledno je da je prvostepeni sud poklonio povjerenje iskazu lokalnog sveštenika, iako uopšte nije jasno kako je on mogao znati datum Kalabićeve smrti, koja se navodno desila u pećini, osim ako je taj sveštenik bio s njim. Druga stvar je kontradikcija koja se ogleda u tvrdnji da je Kalabić uhapšen u decembru 1945. godine, ali je izgubio život u pećini u januaru 1946. godine. Kako je mogao biti u oružanom sukobu mjesec dana kasnije sa onima koji su ga uhapsili mjesec dana ranije? Ako, pak, život nije izgubio u oružanom sukobu (a dio istoričara revizionista tvrdi da je izgubio život u okršaju sa oružanim organima nove Jugoslavije), zašto bi ga OZN-a ubila u nekoj pećini pored Valjeva kad je to mogla uraditi u zatvoru u kome se nalazio?
Što se tiče svjedočenja Bojana Dimitrijevića, on je otprilike u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja objavio već pomenuti članak u kome predstavlja rezultate svojih istraživanja, pa kaže kako nije tačan podatak da je Kalabić stradao 19. januara 1946. godine. Ima više dokaza da je on učestvovao u hvatanju Draže Mihailovića, a posljednje pismo koje je poslao Slobodanu Peneziću Krcunu, rukovodiocu OZN-e za Srbiju, nosi datum 29. april 1946. godine. Stoga, postavlja se pitanje kom svjedočenju Bojana Dimitrijevića je sud poklonio povjerenje, kad je ovaj istoričar došao do dokaza o tome da Kalabić nije ubijen 19. januara 1946. godine?
Apelacioni sud smatra da je jasno da se sukob u kome je Kalabić poginuo (što je, kako i sam sud priznaje, jedna verzija priče o njegovoj smrti) nikako ne može smatrati oružanim sukobom jer se dogodio po okončanju rata. Ovakvo rezonovanje nije ni jasno ni tačno. Ako bi bila tačna ta verzija (a ona nije tačna, sudeći po dokazima koje su istoričari već iznijeli), Kalabić bi poginuo u oružanom sukobu sa organima bezbjednosti nove države. Ti organi su bili legalni i legitimni, dok je Kalabić bio na čelu odmetničke grupe koja nije htjela da se preda nego se skrivala, vršila ubistva pripadnika novog režima, ali i običnih seljaka, pljačkala i vršila druge nezakonite radnje. Svaka država nastoji da neutrališe takve grupe, jer predstavljaju opasnost po građane i pravni poredak. Ako sud smatra da bi Kalabićevo ubistvo (da se zaista dogodilo, a nije) bilo posljedica ideološke ostrašćenosti državnih organa, a ne posljedica oružanog sukoba sa jednom odmetničkom grupom, takvo rasuđivanje bi predstavljalo vrhunac ideološke ostrašćenosti.
U obrazloženju svog rješenja, Apelacioni sud, navodeći podatke o Kalabiću, ističe da su komunisti (čak ne partizani već baš komunisti) ubili njegovog sina na kućnom pragu u znak odmazde. Sud ističe i da je maloljetna Kalabićeva ćerka bila u zatvoru nakon rata, takođe u znak odmazde. Navođenje ovih podataka treba da posluži stvaranju utiska o tome kako su Kalabić i njegova porodica bili žrtve komunističkog režima. Javnost se time ubjeđuje kako je rješenje o rehabilitaciji opravdano budući da su komunisti ubili ne samo Kalabića nego i njegovog maloljetnog sina, a suprugu i ćerku su progonili poslije rata. Sud, međutim, nije utvrdio činjenice niti je izrekao istinu (ili barem ne punu istinu), mada su sva ova pitanja pravno irelevantna. Prije svega, Kalabićev sin nije ubijen na kućnom pragu, kako sud melodramatično navodi. Njegov sin se kretao sa svojim ocem i postoji nekoliko verzija priče o tome šta se dogodilo s njim. Po jednoj verziji, on je zarobljen na Zelengori i strijeljan u Blažuju. Po drugoj verziji, strijeljan je prilikom zarobljavanja. Po trećoj verziji, odveden je u Sarajevo i nema pouzdanih dokaza o tome šta se s njim potom dogodilo. U svakom slučaju, sud je prešao granice svoje nadležnosti i predmet postupka kad se, barem i kao napomenom, bavio ovim pitanjem. To isto važi za sudbinu Kalabićeve ćerke, koja je krajem rata bila mobilisana u Narodnooslobodilačku vojsku, da bi po okončanju rata bila demobilisana. Taj podatak sud ne navodi. Iako ni taj podatak nije pravno relevantan, bilo je korektno da sud ispita sve činjenice, pogotovo one poznate.
Sud je konstatovao u obrazloženju rješenja da je Kalabić bio pripadnik vojske koja se, kao jedina regularna vojska, borila protiv fašizma. Ova konstatacija je višestruko sporna. Ona je sporna prvo zbog toga što sud nije utvrđivao da li je ta vojska bila regularna niti da li se borila protiv fašizma. Pošto sud to nije utvrđivao, niti je iznio bilo kakve dokaze za te tvrdnje, ostaje nam da zaključimo da je u pitanju vrijednosni sud, koji ne bi smio da se nađe u obrazloženju rješenja. U ovom kontekstu, taj vrijednosni sud ima karakter ideološkog stava koji apriori diskvalifikuje sud kao pristrasan. Drugo, ova konstatacija je sporna i zbog toga što ona nagovještava razloge rehabilitacije Nikole Kalabića, a to nisu oni razlozi koji bi trebalo da budu pravi. Ako je sud na samom početku obrazloženja rješenja naveo da je Kalabić pripadao jedinoj regularnoj vojsci koja se borila protiv fašizma, već tu vidimo kakav stav sud ima o toj vojsci, njenim ciljevima i djelovanjima, a time i o Kalabiću kao njenom vrlo istaknutom pripadniku. Doduše, to još uvijek ne mora značiti da će sud donijeti rješenje o rehabilitaciji, odnosno da neće utvrditi da je neko lice (u konkretnom slučaju Kalabić) vršilo ratne zločine. Ali, da budemo realni, koliko je izvjesno da možemo očekivati da sud ne donese rješenje o rehabilitaciji kad je već ovako okvalifikovao jednu vojsku i njenog istaknutog pripadnika? Treće, jugoslovenska kraljevska vojska je potpisala bezuslovnu kapitulaciju i otišla u zarobljeništvo. O kakvoj regularnoj vojsci se može govoriti u slučaju četnika? Mihailović je došao sa malom grupom oficira, podoficira i vojnika na Ravnu goru (bilo ih je samo 26) i odatle je počeo da stvara vojnu organizaciju od početka. U početku čak nije ni imao vezu za izbjegličkom vladom u Londonu.
U istom pasusu obrazloženja, sud konstatuje da je Kalabić pristupio vojsci Draže Mihailovića, koja se u to vrijeme borila protiv okupatora. Zašto je sudu bilo potrebno da ovako formuliše ovaj dio rečenice? Kalabić je do kraja rata, pa i po njegovom okončanju, sve do hapšenja, pripadao četničkoj vojsci odnosno (nakon razbijanja na Zelengori u maju 1945. godine) njenim ostacima. Čemu ovo povezivanje činjenice da je pristupio četnicima početkom rata sa činjenicom da su se oni tada borili protiv fašizma? Očigledno, zato da sud istakne kako je Kalabić bio borac protiv fašizma, pa nije mogao biti saradnik okupatora. Još više zbunjuje to što je sud utvrdio da se Kalabić borio protiv okupatora i nedićevskih snaga, što je karakteristika djelovanja četničkog pokreta od 1941. do 1943. godine. Šta bi ovo trebalo da znači: da to više nije bila njegova karakteristika od 1943. godine? A šta jeste bila njegova karakteristika nakon toga? Odsustvo borbe protiv okupatora? Ako bi to bio zaključak suda, onda je u suprotnosti sa njegovim prethodnim zaključkom da se Kalabić tokom rata borio protiv okupatora.
Daleko veći problem je to što je sud došao do svih ovih zaključaka na osnovu svjedočenja istoričara Bojana Dimitrijevića. Na sudu nije svjedočio samo Bojan Dimitrijević nego još dvojica istoričara. Sud, međutim, nije došao do svojih zaključaka na osnovu njihovih svjedočenja iako njihove reference nisu sporne. Da li je slučajno to što sud nije prihvatio njihova svjedočenja, pošto su u pitanju istoričari protivnici revizionizma, a uvažio je svjedočenje Bojana Dimitrijevića, koji je sklon četničkom pokretu? Sud je sebi dao za pravo da ocjenjuje kompetentnost istoričara svjedoka u ovom postupku. On to, istina, nije učino eksplicitno, ali jeste implicitno. Apelacioni sud je u obrazloženju rješenja napisao da je svjedoku Dimitrijeviću bila dostupna cjelokupna arhivska građa vezana za djelovanje ravnogorskog pokreta jer je bio član državne komisije za ispitivanje okolnosti hapšenja Draže Mihailovića, zbog čega je poklonio povjerenje njegovom svjedočenju.
Logika suda ovdje je, najblaže rečeno, čudna. To što je Dimitrijević bio član pomenute komisije ne može da bude osnov da sud prihvati njegovo svjedočenje. Sud ne zna i ne može da zna da li je nekom istoričaru bila dostupna cjelokupna arhivska građa, pogotovo što je taj pojam vrlo širok i neodređen. Čak i da mu je bila dostupna, to još uvijek ne znači da se njegovom iskazu može pokloniti povjerenje jer je imao pristup arhivskoj građi. Sud ne može samo na osnovu te činjenice znati da li je, na koji način i u kojoj mjeri neki istoričar koristio tu građu i, što je još važnije, kako je svjedočio o onome što je iz te građe saznao.
Sud navodi u obrazloženju da je Nikola Kalabić pripadao ravnogorskom pokretu, kao jedinom legalnom vojnom pokretu okupirane Kraljevine Jugoslavije. Ova tvrdnja je, prije svega, pravno irelevantna u ovom postupku. Čak i da je taj pokret bio legalni nasljednik vojske koja je bezuslovno kapitulirala, to još uvijek ne znači da Kalabić nije mogao sarađivati sa okupatorom i vršiti ratne zločine. Jedno ne isključuje drugo. Sud je izgleda mislio da će ovom tvrdnjom osnažiti svoju odluku. Moguće je da je rezonovao tako da komandant jedne legalne vojske, koja slijedi komandu izbjeglog kralja i izbjegličke vlade u Londonu, ne može sarađivati sa okupatorom. Tu logiku mogu prihvatiti samo oni koji nastoje da po svaku cijenu pronađu argumente u prilog Nikoli Kalabiću. Objektivna analiza ne može da se zasniva na uvjerenju da se nešto desilo ili na mišljenju da određeno ponašanje nužno slijedi iz neke činjenice. Osim toga, sama tvrdnja da je Kalabić pripadao legalnoj vojsci takođe nije elaborirana niti ispitana u postupku, nego je uzeta kao gotova činjenica, što nije opravdano ni sa procesne ni sa materijalne strane.
Posebno je sporno to što je Apelacioni sud isticao da su činjenice utvrđene na osnovu uvida svjedoka u cjelokupnu arhivsku građu koja se odnosi na četnički pokret. Sud je htio da istakne vjerodostojnost svjedoka i da na taj način dokaže kako je svoj sudijski posao uradio valjano (što znači da je i Viši sud postupao valjano). Međutim, sud nije pojasnio kako to iz svjedokovog uvida u cjelokupnu arhivsku građu (ako sudu smijemo vjerovati na tako grandiozne riječi) slijedi da se Kalabić tokom rata borio protiv okupatora. Sud ne navodi činjenice na kojima je zasnovao svoje mišljenje, niti navodi dio svjedočenja koji to potvrđuje. On se zadovoljava jednom opštom tvrdnjom koja po sebi nije nikakav dokaz.
Šta tek reći za zaključak suda da se, na osnovu cjelokupne arhivske građe u koju je svjedok Dimitrijević imao uvid, Kalabić borio protiv izazivača građanskog rata? Po sudu, dakle, izazivači građanskog rata bili su partizani, jer Kalabić se borio protiv njih. Ovaj stav suda takođe ima karakter vrijednosnog suda. To nije nikakva činjenica, jer je sud ničim ne dokazuje i ne obrazlaže. Zadatak suda u ovom predmetu i nije bio da utvrđuje ko je bio izazivač građanskog rata i da li je građanski rat uopšte vođen. To je pitanje kojim treba da se bave pravne i istorijske nauke. Sud nije kompetentan ni nadležan da odlučuje o tome. Ipak, sud jednom paušalnom tvrdnjom govori i jedno i drugo – građanskog rata je bilo, a njega su izazvali partizani. On se tako diskvalifikovao u smislu svoje objektivnosti. Pošto je sud iznio vrijednosni stav o onome o čemu nije trebalo da odlučuje, a nije ni pozvan zbog nestručnosti, činjenica da je imao potrebu da umuje o izazivaču građanskog rata govori o njegovoj neobjektivnosti.
Sud diskvalifikuje i Državnu komisiju za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, jer konstatuje, na osnovu izjava pomenutog svjedoka: 1) da se u odlukama kao narodni neprijatelji navode sva lica iz vojnog, političkog i kulturnog života Kraljevine Jugoslavije; 2) određene odluke su rezultat protivljenja vladajućoj političkoj ideologiji, dok su određene odluke rezultate kolektivne odgovornosti, što je slučaj sa odlukama koje se odnose na Kalabića; 3) za postojanje krivice i kvalifikaciju ratnih zločinaca bilo je dovoljno postojanje osnovane sumnje, dok je za prihvatanje odluka zemaljskih komisija bilo dovoljno da postoji prijava sa potpisom ovlašćenog lica.
Ne možemo se oteti utisku da sud nije slučajno formulisao ove zaključke u pogledu Državne komisije i zemaljskih komisija. Nameće se zaključak da je sud imao namjeru da na ovaj način diskvalifikuje rad i odluke komisija kao ideološke i protivpravne. Teško je razumjeti na osnovu čega je sud zaključio da se u odlukama kao narodni neprijatelji navode sva lica iz vojnog, političkog i kulturnog života Kraljevine Jugoslavije. Jasno je šta je sud htio da kaže – da je bilo dovoljno da je neko bio takvo lice, pa da je na osnovu toga označen kao narodni neprijatelj. To, međutim, nije tačno. Niti su sva takva lica označena kao narodni neprijatelji, niti su sva lica koja su označena kao narodni neprijatelji igrala bilo kakvu ulogu u životu Kraljevine Jugoslavije. U kontekstu postupka za rehabilitaciju Nikole Kalabića, zaključak bi trebalo da bude da ove komisije nisu utvrđivale njegovu odgovornost za kolaboraciju i ratne zločine, nego su ga označile kao zločinca zato što je bio iz vojnog, političkog i kulturnog života Kraljevine Jugoslavije (ma koliko i sama formulacija bila besmislena i rogobatna). Ali, Kalabić nije bio iz „vojnog, političkog i kulturnog života Kraljevine Jugoslavije“, budući da je bio šef katastra u Valjevu i kao takav potpuno nevažan i nevidljiv u „kulturnom, političkom i vojnom životu Kraljevine Jugoslavije“.
Kalabić takođe nije bio istraživan od strane ovih komisija zato što se protivio vladajućoj političkoj ideologiji, budući da su istraživane njegove radnje učinjene tokom Drugog svjetskog rata, prije nego što je komunizam postao vladajuća ideologija i kad se nije znalo da li će to postati. Komisije su utvrđivale činjenice, tako da bi trebalo prvo dokazati da komisije nisu donosile odluke na osnovu utvrđenih činjenica, da bi se moglo govoriti o tome da su odluke donošene iz ideoloških razloga. Sud nije imao pravo da se upušta u to, jer bi time povrijedio čl. 1 Zakona o rehabilitaciji, tako da je njegovo razmatranje ovog pitanja bilo ne samo izlišno nego i suprotno zadatku koji je eventualno mogao da ima u skladu sa pomenutim zakonom.
Komisije nisu donosile svoje odluke samo na osnovu prijava sa potpisom ovlašćenih lica, niti je bilo dovoljno samo postojanje osnovane sumnje. Komisije nisu donosile odluke koje su imale krivičnopravno dejstvo, niti su odluke donošene bez prethodnog utvrđivanja činjenica. Drugo pitanje je da li su u svakom konkretnom slučaju činjenice dovoljno utvrđene i da li su odluke komisija imale određene manjkavosti. U svakom slučaju, sud nije imao nikakvo činjenično uporište za gore navedene tvrdnje.
Sud je vrlo sumarno prepričao svjedočenje istoričara Milivoja Bešlina i Milana Radanovića, ne dajući nikakvu njihovu ocjenu ni obrazloženje zašto njihova svjedočenja nije prihvatio, osim što na jednom mjestu navodi da su ovi istoričari iznijeli svoja mišljenja a ne dokaze (konkretno, o Kalabićevoj odgovornosti za zločin u Drugovcu). Oba istoričara su svjedočila o zločinu u selu Drugovac, u kome su učestvovale dvije brigade Korpusa gorske garde. Radanović je svjedočio da su Kalabićevi četnici za godinu dana, od polovine 1943. do polovine 1944. godine, izvršili preko 15 masovnih zločina u Šumadiji. Radanović je svjedočio i o zločinu u selu Kopljare, za koji postoje dokazi da ga je Kalabić naredio i da je o njegovom izvršenju izvijestio Dražu Mihailovića. Radanović je iznio i druge dokaze, koje sud očigledno nije cijenio, pa ih nije mogao ni prihvatiti, a da pritom nije obrazložio zašto je tako postupio iako se radi o istorijskim izvorima a ne o iznošenju mišljenja istoričara.
Kad je riječ o iznošenju mišljenja, valja spomenuti da sud nije prihvatio mišljenja istoričara Radanovića i Bešlina, ali jeste prihvatio mišljenja istoričara Dimitrijevića. To što je istoričar Dimitrijević govorio o taktičkim potezima Kalabića u vezi sa njegovim odnosom prema njemačkom okupatoru nije ništa drugo nego mišljenje ovog istoričara. To ne može biti nikakav dokaz ili istorijska činjenica, jer Dimitrijević je dao svoju interpretaciju istorijskih događaja. Sud to prihvata, ali ne prihvata mišljenja istoričara Radanovića i Bešlina koja su mnogo više od pukog mišljenja ili interpretacije. To što je istoričar Radanović govorio o komandnoj odgovornosti Kalabića za zločine koje su činile njegove jedinice ne može se smatrati iznošenjem mišljenja, pogotovo ako se tome doda činjenica da je ovaj istoričar rekao da je bilo više od 15 masovnih zločina koje su Kalabićevi četnici počinili u Srbiji. Teško da se može reći kako je Radanović samo iznosio mišljenje kad je rekao da je Kalabić odgovoran za te zločine. Zaista, ko još može povjerovati u to da su njegovi potčinjeni mogli 15 puta izvršiti masovne zločine, a da on o tome ništa nije znao ili da se tome protivio?
Apelacioni sud u Beogradu ističe da se slaže sa shvatanjem Višeg suda u Valjevu o tome da odluke Državne komisije ne mogu imati snagu sudske odluke. To jeste istina, rekli bismo notorna činjenica, koja je vidljiva i iz odluke AVNOJ-a o osnivanju ove komisije i iz njenog pravilnika iz 1944. godine. Pošto je već tako, ostaje zagonetno, a ni Viši ni Apelacioni sud ne daju odgovor na to pitanje, kako se moglo desiti da uopšte bude proveden postupak rehabilitacije kad prethodno nije donesena sudska odluka, već odluke Državne i Zemaljske komisije kojima se utvrđuju materijalne činjenice. Odlukama ovih komisija, lice se, u pravnom smislu, ne proglašava ratnim zločincem ili saradnikom okupatora. Tačnije, takve kvalifikacije nisu pravne kvalifikacije, jer ove komisije nisu donosile pravno obavezujuće odluke.
Bez značaja su navodi suda o tome da Kalabićev korpus nije bio teritorijalno nadležan za područje sela Drugovac u kome su dvije njegove brigade učestvovale u izvršenju masovnog zločina nad seljanima. To što korpus inače nije dejstvovao na tom području ne znači da nije mogao učestvovati u izvršenju konkretnog zločina. Apelacioni i Viši sud implicitno priznaju tu mogućnost, jer se pozivaju na izvještaj komandanta Avalskog četničkog korpusa Draži Mihailoviću o stanju u Podunavskom srezu, u kome se, između ostalog, navodi mogućnost učešća i drugih četničkih jedinica u akcijama „čišćenja“ u tom srezu. Samim tim, ostaje nejasno zašto su sudovi isticali kao iole relevantno pitanje „teritorijalne nadležnosti“ Korpusa gorske garde, kad su i sami imali i priznali kao dokaz dokument u kome se predviđa saradnja više jedinica u „čišćenju terena“ od partizana i njihovih simpatizera.
Nepostojanje pisane Kalabićeve naredbe da bude izvršen zločin u Drugovcu ne može se uzeti kao dokaz da on nije učestvovao u tom zločinu, da ga nije planirao i odobravao. Nema pisanog dokaza ni o tome da je on planirao zločin u Kopljaru, ali on je ipak obavijestio Dražu o tom zločinu („Sve sam ih poklao!“). Činjenica da su čak dvije brigade njegovog korpusa učestvovale u zločinu u Drugovcu, a da on nikoga nije pozvao na odgovornost zbog toga, dovoljna je inkriminacija i dokaz njegovog odnosa prema zločinu. Kod takvog stanja stvari, sud ne postiže cilj kad ističe da nije bilo pisane naredbe. Kao da su u to vrijeme pisane naredbe bile često sastavljane prilikom planiranja zločina i kao da zločini nisu vršeni i bez ikakvih pisanih naredbi!
Kad je neko ratni zločinac?
Kad su u pitanju ratni zločini, Apelacioni sud je ocijenio da su pravilni zaključci prvostepenog suda o tome da su odluke Državne komisije (i zemaljskih komisija) za utvrđivanje zločina motivisane političkim i ideološkim razlozima zato što protiv Kalabića nije pokrenut krivični postupak u kojem bi se utvrđivala njegova krivica za ratne zločine.
Državna komisija, međutim, nije ni mogla voditi nikakav postupak protiv Kalabića. Ona je samo prikupljala dokaze o zločinima okupatora i njegovih pomagača. Formirana je 1943. godine kao organ privremene vlade – Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ). Ova komisija (kao i zemaljske komisije obrazovane na nivou federalnih jedinica) donosila je odluke deklarativnog karaktera. Polazeći od tih odluka, tužilaštva su mogla da podižu optužnice, ali nisu imala pravnu obavezu da to čine. Značaj ove komisije, kao i zemaljskih komisija, bio je u tome što je njihov rad doprinosio utvrđivanju istine o ratnim zločinima i njihovim počiniocima. Ove komisije su utvrđivale i zločine koje su počinili ratni zločinci koji nisu bili dostupni organima vlasti nove Jugoslavije, među koje je spadao i Kalabić. Da ove komisije nisu donosile svoje odluke, ne bi bili utvrđeni zločini mnogih pojedinaca koji nisu bili dostupni organima gonjenja, među kojima su bili Pavelić, Luburić i mnogi drugi. Državna i zemaljske komisije svojim odlukama su utvrdile zločine koje je počinilo oko 17.000 pripadnika okupatorskih jedinica i oko 49.000 kvislinga. Možemo zamisliti na šta bi to ličilo kad bi krenuo talas rehabilitacija samo malog broja onih čiji zločini su utvrđeni odlukama ovih komisija zbog toga što odluke nisu donošene u sudskom postupku ili zato što su odluke imale određene formalne nedostatke.
Iz naprijed napisanog zaključujemo da to što protiv Kalabića nije vođen krivični postupak, nego je Državna komisija utvrdila njegove zločine, ne znači samo po sebi da je on osuđen iz ideoloških ili političkih razloga. Prije svega, on uopšte nije suđen i osuđen, a krivični postupak protiv njega nije vođen jer nije bio dostupan organima gonjenja. Kada su ga oni konačno uhvatili, što se dogodilo u decembru 1945. godine, protiv njega nije vođen krivični postupak jer je postojao dogovor s njim da ne bude krivično gonjen a da zauzvrat pomogne u hvatanju Draže Mihailovića7. Ako je, pak, sud htio da zaključi kako je Kalabić poginuo u januaru 1946. godine, a to je teza koju zagovara dio (i to samo dio) istoričara revizionista, opet ne može ništa biti od rehabilitacije, jer on bi u tom slučaju poginuo u oružanom sukobu kao odmetnik sa regularnim jedinicama jedne države.
Ni Viši ni Apelacioni sud nisu uzeli u obzir mnoštvo dokaza o tome da je Kalabić učestvovao kao komandant elitne četničke jedinice u ratnim zločinima ili da su te zločine vršile jedinice pod njegovom komandom, što on nije sprečavao niti je počinioce zločina kažnjavao. Najpoznatiji primjer je zločin u Kopljaru, kada su njegovi četnici ubili 22 seljaka, od koji je 19 (ili 20) zaklano dok je dvoje (ili troje) strijeljano (depeša br. 13008 od 29.12.1943). Kalabić je neposredno po izvršenju ovog zločina o istom obavijestio Dražu Mihailovića, hvaleći se o njegovom izvršenju. O ovom zločinu postoji sačuvan dokaz, Kalabićeva depeša Mihailoviću, tako da je nevjerovatno kako je sud mogao zaključiti da nema dokaza o tome da je Kalabić vršio ratne zločine, kad je ovo očigledan dokaz. O zločinima Kalabićevih četnika postoje i brojni drugi dokazi. Draža Mihailović je u proljeće 1944. godine naredio Kalabiću „da po svaku cenu uništi komunističke delove u oblasti Kosmaja, Venčaca, Bukulje i – sve do Beograda“, a isto je pisao i u depeši br. 788 od 19.12.1943. Operacijski dnevnik 3. brigade Kalabićeve garde bilježi da su u proljeće i ljeto 1944. godine četnici skoro svakodnevno vršili zločine nad civilima. Dokumentovan je i zločin koji je u Banji počinio jedan od Kalabićevih podređenih kad je ubijeno 18 ljudi. Dokumentovano je i Kalabićevo pismo od 24.4.1943. u kome on piše: „Za klanje komunista molim te dobro tu stvar proveri, ispitaj bar još tri čoveka za te ljude koji treba da se zakolju8.“ Dobro je poznat slučaj pokolja u selu Drugovac, izvršen 29. aprila 1944. godine, kada su ubijena 72 seljaka, među njima i deset žena. Poznato je i pismo koje je jedan četnički oficir pisao Mihailoviću, 3.11.1943. godine, žaleći se na zločine Kalabića i njegovih četnika: „Od celokupnog br. stanja koje su poklali 50% su nevine žrtve. Znam da podnose izveštaj da su poklani kao krivci9.“
Viši i Apelacioni sud su se upustili u utvrđivanje istorijskih činjenica, odnosno u utvrđivanje materijalne istine. Kad su se već upustili u to, sudovi su imali obavezu da utvrde istorijske činjenice u cijelosti. Oni nisu smjeli da posao ostave poluzavršenim, a upravo to su uradili. Naime, oba suda su imala dovoljno osnova da zaključe da ne mogu donijeti valjano rješenje ako ne pribjegnu znatno obimnijem istraživanju istorijske građe. Iskazi svjedoka Radanovića i Bešlina pružali su dovoljno osnova za to, jer su oni u svojim svjedočenjima iznijeli niz činjenica o tome da je Kalabić sarađivao sa okupatorom i da je odgovoran za ratne zločine njegovog korpusa. Sudovi su zauzeli stav da su ova dva svjedoka samo iznijeli svoje mišljenje, ne nudeći dokaze. Čak i da je tako, sudovi su imali osnova da primijene čl. 13, st. 1 Zakona o rehabilitaciji, koji propisuje da sud može i samostalno istraživati činjenice koje stranka nije iznijela. Pošto je postupak rehabilitacije vanparnični postupak, sudovi su bili vezani i Zakonom o vanparničnom postupku, koji u čl. 8 takođe propisuje da sud može da utvrđuje činjenice koje učesnici nisu iznijeli.
Oba suda su mogla istaći ili smatrati da nisu imala obavezu da pribavljaju i druge činjenice osim onih koje su stranke iznijele u postupku, jer njihova zakonska obaveza nije da samostalno istražuju činjenice. Formalnopravno, sudovi su mogli da djeluju u skladu sa ovim zakonskim rješenjima. Suštinski, međutim, to samo pokazuje njihovu ideološku uskogrudost. Pošto se radi o rehabilitaciji ličnosti o čijoj istorijskoj ulozi postoje suprotstavljena shvatanja, a i svjedoci u postupku rehabilitacije su dali suprotstavljena svjedočenja, sudovi su imali obavezu da svestrano ispitaju činjenice, kad su se već upustili u njihovo istraživanje u ograničenom obimu. Osim toga, svjedoci su ukazali na niz pitanja koja je trebalo rasvijetliti, pogotovo što su sudovi bez mnogo muke mogli doći do valjanih dokaza koji bi olakšali donošenje rješenja zasnovanog na istorijskim činjenicama. Na primjer, sudovi su ostali pri konstataciji da fotografija na kojoj se nalaze tri četnička komandanta (među njima i Kalabić) i njemački oficir nije autentična. Oni nisu pokušali da utvrde autentičnost fotografije. Štaviše, i važnije, navodna kontroverza o autentičnosti fotografije nije navela sudove na zaključak da treba utvrditi još neke činjenice, kako bi se došlo do saznanja o tome da li je do sastanka i sporazuma četnika i njemačkih okupatora došlo. Da su sudovi postupili ovako, lako bi došli do već pomenutog dokaza – zabilješke Obavještajnog odjeljenja komandanta Jugoistoka. Taj dokaz, daleko slikovitije od pomenute fotografije, upućuje na saradnju Kalabića sa njemačkim okupatorom. Sud je do njega mogao doći vrlo lako.
Sudovi su odlučili da cijene iskaze svjedoka i na tome su zasnivali svoje odluke. Pritom, iskazi svjedoka cijenjeni su različito. Dato je povjerenje iskazima svjedoka Dimitrijevića ali ne i iskazima druge dvojice svjedoka. Pritom, sudovi nisu dali uvjerljivo obrazloženje zašto su tako postupili. U obrazloženju rješenja je istaknuto da nije dato povjerenje svjedocima Radanoviću i Bešlinu zato što su oni iznosili svoja mišljenja. Šta je radio svjedok Dimitrijević? Da li je on svjedočio o događajima kojima je prisustvovao? Naravno da nije. (Nije naodmet spomenuti da pomenuti istoričari nisu mogli da budu svjedoci. Oni su eventualno mogli da budu nešto poput vještaka, jer su davali svoja stručna mišljenja a nisu svjedočili o događajima, jer nisu ni mogli biti svjedoci tih događaja. Činjenica da se Viši sud upustio u utvrđivanje istorijskih činjenica, što je Apelacioni sud prihvatio kao legitimno, govori da se nije ograničio na procesnopravne aspekte razloga za rehabilitaciju. S druge strane, sud je načinio ozbiljan propust u postupku kad je pomenute istoričare saslušao kao svjedoke.) Kad se već odlučio da utvrđuje istorijske činjenice, sud je morao da ide do kraja u tome. Svjedoci nisu mogli da kažu ništa drugo osim da iznesu svoja mišljenja, opišu istorijske događaje i ukažu na istorijske izvore. Koliko nam je poznato, oni su to i učinili. Ako to sudu (sudovima) nije bilo dovoljno, trebalo je da istražuje dalje i da dođe do istorijske građe koja bi mu pomogla da donese valjanu odluku. Koliko nam je poznato, sud to nije učinio. Da jeste, naveo bi to u obrazloženju rješenja (prvostepenog odnosno drugostepenog).
To što je sud dao povjerenje iskazu svjedoka Dimitrijevića, ali ne i svjedoka Radanovića i Bešlina, po našem mišljenju predstavlja čist voluntarizam, koga nije smjelo biti. Po čemu je Dimitrijevićevo svjedočenje vjerodostojnije, teško je reći. Sud to opravdava time što je Dimtrijević imao uvid u cjelokupnu arhivsku građu koja se odnosi na četnički pokret. Šta ova konstrukcija znači, već smo napisali. Sa stanovišta vjerodostojnosti svjedočenja o tome da li je Kalabić bio ratni zločinac, ona ne znači baš ništa. Potpuno je bezvrijedna, osim kao sumnja da je sud bio ideološki pristrasan. S druge strane, istoričari Radanović i Bešlin nisu samo iznosili svoja mišljenja, nego su i govorili o istorijskim događajima, što sud uopšte nije cijenio, ograničavajući se na njihova mišljenja, koja nisu mogla biti uzeta u obzir prilikom donošenja sudske odluke. Sud je i tom prilikom otkrio svoj ideološki pristup, zato što nije cijenio iskaze koji se odnose na istorijske događaje, a da pritom nije obrazložio zašto je tako postupio. Istovremeno, sud je pozitivno cijenio iskaze svjedoka Dimitrijevića, takođe ne obrazlažući zašto to čini, osim da je on imao pristup cjelokupnoj arhivskoj građi. Pritom, sud nije utvrđivao da li su i druga dva svjedoka imali pristup nekoj istorijskoj građi i kojoj. Na sve to, sud je svoje zaključke obilato vrijednosno obojio i začinio ideološkim zaključcima, ali i patetičnim i neistinitim tvrdnjama (poput već pomenute o tome kako je Kalabićev sin ubijen na kućnom pragu).
Zaključak
Detaljna analiza rješenja dva suda dovodi do poraznih zaključaka. Sudovi su proveli postupak rehabilitacije koji nisu mogli voditi. Upustili su se u ispitivanje istorijskih činejnica uprkos svojoj nestručnosti. Iako su utvrđivali istorijske činjenice, nisu ih utvrdili u potpunosti. Osim toga, ostavili su neriješenim (sa stanovišta ovog postupka, a ne sa stanovišta istorijske nauke!) niz pitanja relevantnih za rehabilitaciju Nikole Kalabića. Iako su te kontroverze mogli otkloniti utvrđivanjem činjenica, nisu to činili. Dali su vrijednosne sudove o nizu pitanja koja nisu bila predmet postupka, čija istinitost nije utvrđena, pa samim tim ni utvrđena, i koji stoga nisu ništa drugo do ideološko-politički stavovi suda. U postupku su učestvovala trojica istoričara, iako oni po prirodi stvari nisu mogli imati status svjedoka. Ali, kad su već imali taj status, sudovi su dali povjerenje iskazu samo jednog od njih, i to baš onog koji je sklon četničkom pokretu. Iako je i ovaj istoričar iznosio svoja mišljenja, sudovi su ih prihvatili, dok nisu prihvatili mišljenja druge dvojice istoričara, koji, koje li slučajnosti, nisu skloni četničkom pokretu. Sudovi nisu prihvatili ni svjedočenje ove dvojice istoričara o istorijskim činjenicama iako nisu obrazložili zašto su tako postupili.
Kad se sve ovo sagleda, zaključak i objektivnosti i ideološkom pristupu sudova u ovom postupku rehabilitacije nameće se po sebi.
- B. Tomanić, „Gorska garda Nj. V. Kralja Petra Drugog u Orašačkom srezu. Formacija, borbe, zločini“, Vojnoistorijski glasnik 1/2017, 120.
- Dokaze o tome vid. J. Tomasevich, Četnici u drugom svjetskom ratu 1941 – 1945, https://znaci.org/00001/40.pdf, 321, fn. 26.
- J. Radovanović, 161.
- Zbornik dokumenata iz narodnooslobodilačkog rata, tom XIV, knjiga 3, dokument 58.
- Ibid., 331, fn. 67.
- Ibid., 327, fn. 54.
-
O ovome su pisali i neki istoričari koji inače simpatišu pokret Draže Mihailovića: B. Dimitrijević, „Nikola Kalabić – prilog za razumevanje jedne ratne biografije“, Leskovački zbornik LXII 2022, 295–299. Istina, ovaj autor zaključuje da je Kalabića ubila UDB-a Srbije iako ne iznosi nijedan dokaz za tu tvrdnju.
- J. Radovanović, 224.
- Ibid., 300.