Obrazovanje radnika, u kontekstu Američke federacije rada (AF of L), nije postojalo sve do 1918. godine. Lokalni ogranci International Ladies Garment Workers Union (ILGWU) te nekoliko manjih organizacija unutar Women’s Trade Union League predstavljale su iznimke. Međutim od 1918. do 1921. počinju se osnivati lokalni radnički fakulteti; ILGWU i druge internacionalne organizacije, te poneke državne federacije rada, osnovale su edukacijska odjeljenja; osnovan je i Brookwood Labor College (kolokvijalno nazivan „radničkim Hardvardom“). S ciljem, koordiniranja novih organizacija, osnovan je Radničko-obrazovni ured (Worker’s Education Bureau). Educiranje radništva postalo je predmetom diskusije na konvencijama Američke federacije rada. Međutim te organizacije nisu bile osnovane od strane „regularnih“ članova sindikata (pouzdani članovi koje se strogo drže organizacijske linije) već od strane progresivnih ljudi toga razdoblja poput Maurera, tadašnjeg predsjednika Federacije rada u Pennsylvaniji (Pennsylvania Federation of Labor), Fitzpatricka iz Federacije rada u Chicagu (Chicago Federation of Labor), Brophya iz sindikata rudara (United mine workers), Fannie Cohn iz ILGWU-e (International Ladies Garment Workers Union) te Leftkowitza iz novosnovoganog sindikata učitelja (Teachers Union). Oni su se, između ostalog, zalagali za opće sindikalne organizacije (za razliku od posebnih) za aktivno-agresivno organiziranje radništva, militantni štrajk i nezavisnu političko djelovanje (neki su bili socijalist, neki pripadnici Radničke stranke) te za edukaciju radništva.
U konzervativnim posebne sindikalnim organizacijama ( u takvim organizacijama radništvo se organizira prema zanatu,a ne kao u općim sindikalnim organizacijama u kojima su svi radnici određene industrije ili svih industrija zajedno organizirani u zajednički sindikat) nedostajalo je klasne svijesti. Naime, takve su organizacije, prvenstveno bile zainteresirane za trenutne ekonomske probleme i odnos između radnika i poslodavca. Takve organizacije nisu bile zainteresirane za šira politička i socijalna pitanja te su vjerovale da „odličan sustav javnog obrazovanja“ daje američkim građanima sve što im je potrebno u pogledu obrazovanja. Djeca popravljača lokomotiva u većem su postotku polazila srednje škole i fakultete od ostale radničke djece. Njihovi su roditelji, zajedno s kolegama iz sindikata, dijelili nejasnu i neodređenu vjeru da je „obrazovanje“ rješenje za sve probleme (prije 1. svjetskog rata ta „vjera“ bila je univerzalna). Smatrali su da je javno obrazovanje narodna, a ne klasna institucija. Stoga nisu bili svjesni vlastitih klasnih potreba.
U sindikalnim pokretima razvili su se elementi koji su imali želju nositi se s potrebama sve većeg broja nekvalificiranih i polukvalificiranih radnika. Naime, takvi su radnici nailazili na otvoreni otpor države te su bili suočeni sa socijalnim problemima koji nisu mogli biti zastupljeni na konferencijama između radnika i poslodavca koje se bave visinom nadnica. Stoga su pokušali stvoriti prostor za nezavisno političko djelovanje koje bi za cilj imalo zadovoljenje interesa cjelokupnog radništva. Oni su također ubrzo postali svjesni činjenice da školski odbori, kojima su dominirali republikanski i demokratski političari, neće pružiti radnicima potrebno znanje o nadirućim socijalnim problemima. U takvim su se okolnostima, radnici entuzijastično uključili u projekt edukacije.
Sve zrelija, nova klasna svijest, koja je potaknula brigu za edukaciju radništva, zorno je ilustrirana u sukobu između ideje cjeloživotnog obrazovanja i ideje o edukaciji radništva, koja je bila vrlo aktualna u to vrijeme. Liberali toga vremena, koji su željeli poduzeti nešto u smjeru stvaranja novog svijeta, koji je bio obećan masama kao rezultat njihovog sudjelovanja u 1. svjetskom ratu, izjavili su:
„Da, naš sustav javnog školovanja nije više u stanju nositi se s potrebama radnika i sindikalista. Problem je jednostavno u tome što smo pretpostavili da „obrazovanje“ prestaje kad mladi ljudi izađu iz srednje škole ili fakulteta. Ali činjenica je da proces obrazovanja mora trajati cijeli život. Naime, mnoge su stvari zastarjele, od doba kada smo pohađali fakultete, poput činjenica vezanih uz atome ili siromašne zemlje. Mi odrasli, stoga moramo ponovno ići u školu. No, to se ne odnosi samo na radnike već na sve nas.“
Neki pripadnici pokreta za edukaciju radništva složili su se s tim stajalištem te izjavili da je privremeno osnivanje kolegija od strane sindikata nužno zbog toga jer se javne škole i fakulteti presporo prilagođavaju novim potrebama; međutim oni moraju postati svjesni nove zadaće što je prije moguće. Ti elementi obratili su se sveučilišnim odjelima, koji su obilatu „zahvalnost“. Tako je ugledni Bryn Mawr College iznajmio svoje prostorije ljetnoj školi za ženske industrijske radnike.
Ipak, postojali su i drugi pripadnici radničkog pokrete, koji su imali dublji uvid u problem. Jedan je od tih pripadnika rekao:
„Trebaju vam sindikati koji će štitit vaše interese u odnosu na poslodavca; stoga sindikat kontroliran od strane šefa/poslodavca nije dostatan. Također kao što štrajkate trebate i glasati; politička stranka pod kontrolom šefa neće zadovoljiti vaše interese. Ali ako sve ideje koje imate, predstavljaju šefovu viziju, opet ćete biti ovisni o njegovoj milosti. Trebate imati vlastite škole pod vlastitom kontrolom koje bi vas naučile kako se nositi sa šefovima te na taj način stvoriti novi svijet.“
Ipak ti progresivci nisi bili načisto s vlastitom pozicijom, niti su bili svjesni implikacija koje ona nosi. Birokratski element AFL-a nije doprinio razvoju ranih edukacijskih organizacija za radništvo. Ti su edukacijski projekti u početku bili shvaćeni kao nešto pomodno i kratkotrajno što je izniknulo kao poslijeratna tvorevina. Međutim, kada se obujam pokreta počeo rapidno širiti službenici AFL-a počeli su ga percipirati kao opasnost. Stoga su u maniri birokrata počeli poduzimati prve korake k preuzimanju kontrole nad pokretom. Vođeno Matthewom Wollom, izvršno vijeće AFL-a stupilo je u „partnerstvo“ s Radničko-obrazovnim uredom (Workers Education Bureau) koji im je dao manjinsku zastupljenost unutar vlastitog izvršnog tijela (Bureau Executive), a za uzvrat primili su „blagoslov“ AFL-a, koji je do određene mjere ubrzao proces pristupa radničkih učitelja u sindikate. Međutim takva je situacija neizbježno stvorila stanje nestabilne ravnoteže.
Tamo gdje su službenici konzervativnog AFL-a preuzeli kontrolu nad radničkim fakultetima, došlo je do njihovog odumiranja. Službenici su zahtijevali da se na predavanjima ne podučava ništa što oni sami ne odobre, što je ustvari značilo isključenje tematike koja je istinski zanimala studente; u slučaju ne prihvaćanja direktiva radničkih birokrata iz AFL-a, navedena bi organizacija povukla svoju moralno-financijsku podršku dok bi u nekim ekstremnijim slučajevima dolazilo do progona studenta. Naravno, organizacije koje su izbjegle razarajući utjecaj administracije bile su one s jasnijim te progresivnijim, odnosno radikalnijim stajalištima. Navedeni su elementi stoga isticali sve veći utjecaj unutar Radničko-obrazovnog ureda ( Worker’s Education Bureau). Kada je Ured ukazao na taj trend direktorima AFL-a oni su počeli poduzimati direktnije i agresivnije mjere kako bi zadobili kontrolu. Stoga su na sljedeći skup dovedeni delegati iz internacionalnih sindikata koji nikad nisu pokazivali ni najmanji interes za pokret, ustav Ureda bio je izmijenjen, a progresivci izbačeni. Brookwood Labor College, koji je bio vodeća sila među progresivcima unutar pokreta, obilježen je kao „komunistički, ateistički i protu AFL-aovski“, te su sindikati bili prisiljeni da mu ne šalju novac ni đake.
Kada je AFL napao „Brookwood“ unutar njegovog direktorskog odbora postojala je razlika u mišljenjima kako se nositi s tim napadom.
Jedan radikalniji pripadnik Odbora bio je za ovakav odgovor:
„Da, mi smo uistinu vaši neprijatelji. Mi zagovaramo filozofiju klasne borbe, a vi ste klasni kolaboracionisti. Ali mi predstavljamo stvarne interese radništva, stoga inzistiramo na činjenici kako vi nemate pravo da nas izolirate iz sindikalnog pokreta.“
Drugi radikal unutar odbora htio im je poručiti :
„Mi smo samo edukatori. Mi našim studentima prikazujemo činjenice te razne filozofske pristupe unutar radničkog pokreta, te onda oni sam prosuđuju. Rezultat je takav da jedni rade kao konzervativni sindikalisti, a druge kao komunisti.“
Službeni odgovor na napad bio je rezultat kompromisa i glasio je ovako :
„Da, postoje različita filozofska stajališta unutar radničkog pokreta. Vi zastupate jedno stajalište, mi drugo. Međutim vi tvrdite da je sindikalni pokret demokratičan, stoga nemate pravo da nas izbacite osim, ako možete dokazati da smo uistinu izdajnici. Proklamirate borbu protiv predugo otvorenih dućana (u smislu izrabljivanog rada vikendima blagdanima i noćnim satima) itd. te inzistirate na „akademskoj slobodi“ na javnim školama i sveučilištima. U okviru takve borbe, ne možete odjednom promijeniti stav i uskratiti našu „slobodu podučavanja“ unutar radničkog pokreta.
AFL je proživljavao drastičan pomak prema desnici za vrijeme Coolidge-Hoover intenzivnog ekonomskog razvoja, te je sipao „drvlje i kamenje“ po svim ondašnjim protestima. Brookwood je u razdoblju od 1928. do 1933. (vrijeme drastične ekonomske krize) djelomično živio na staroj slavi. Međutim podrška militantne ljevice unutar radničkog pokreta, koja je ujedno bila i inspirativni element progresivcima, bila je od fundamentalnog značaja ( u ovom slučaju militantna ljevica ne podrazumijeva staljinizam). Osim navedenog u to vrijeme nije postojao niti jedan radnički pokret koji bi imao koristi od radničke edukacije.
Još jednom, središnji problem zbog kojeg je izbila kriza u Brookwoodu 1933. bilo je pitanje opredjeljenja za jednu od struja unutar radničkog pokreta (reformističku ili revolucionarnu). Kriza koja je zahvatila kapitalistički svijet paralelno s radničkim pokretom postavila je navedeno pitanje kao ključno. Pod maskom formule da je škola saveznik „progresivnijih“ snaga unutar radničkog pokreta, ali da je način podučavanja nepristran, sindikalna većina Odbora uspjela je „prebaciti“ školu u sferu socijalne demokracije gdje je ostala do danas. Važno je napomenuti da su im u donošenju te odluke pomogli i staljinisti.
Priča o određenim značajnim događajima unutar pokreta za edukaciju radništva, posebice događajima povezanim sa sindikatima, više je od pukog interesa za povijest. Ona pomaže rasvijetliti aktualno stanje.
Tijekom je posljednje dvije godine u sindikatima došlo do značajnog „oživljavanja“ aktivnosti vezanih uz edukaciju radništva. Kao i u ratnom i poratnom razdoblju, i ovo je „oživljavanje“ posljedica uključivanja u sindikate velikog broja novih članova, posebice nekvalificiranih i polukvalificiranih radnika. Nadalje, upravo u tom „oživljavanju“ očita je prisutnost stare tendencije, unutar radničkog pokreta. Iako se radi o novim ljudima, oni se, poput svojih prethodnika, također zalažu za formiranje općih sindikalnih organizacija i za agresivno organiziranje. Budući da rade s masama, a ne školovanom aristokracijom, oni se moraju usredotočiti na sveobuhvatne društvene probleme, stoga moraju dati podršku nezavisnom političkom djelovanju.
Trenutno postoji zanimljiva alternativa, u okviru Savezne administracije, koja zajedno s vlastitim programom za nezaposlene provodi široke programe za radničku edukaciju. Njihova su predavanja uglavnom „slobodnija“, nego ona koje provode sami sindikati. Radikalni studenti i učitelji imaju slobodu djelovanja, ne postoje ograničenja koja bi se odnosila na sadržaj, prezentirane su sve točke gledišta te se o njima slobodno raspravlja. Mr. Hearst je doveo u pitanje takav način provedbe međutim to, zasada, nije rezultiralo panikom unutar birokracije.
Ovakav se razvoj događaja ne može shvatiti bez povezivanja s javnom politikom koju je implementirala Rooseveltova administracija, a koja je vezana uz sindikalizam. Kao što je često ukazivano u The New Internationalu, administracija 1933. godine, nije uspjela inkorporirati cjelokupno radništvo u AFL , kao što su određeni liberali i službenici AFL-a. Zapravo, zahvaljujući, između ostalog, i proporcionalnom zastupanju, administraciji je omogućeno miješanje u radničke organizacije, koje predstavljaju temelj industrije, poput automobilske. S druge pak strane, administracija nije pokazala veliku zabrinutost kada su nasilnici, policija i militantni pozvani da prosvjeduju protiv onih radnika, za koje su vjerovali da iskazuju prava na organiziranje koja su im „dana“ od strane NRA-e (National Recovery Administration). Ipak administracija je bila dovoljno pronicljiva da prepozna, za razliku od nekih poslodavaca, da se s radnicima ne može nositi na isti način na koji se nosilo u prethodnom periodu ekonomskog razvoja. Radničke organizacije te vrste moraju biti „ohrabrene“ ili će biti prihvaćena pogubna alternativa. Roosveltova je administracija poduzela korake, koji su, barem privremeno, pomogli u stvaranju psihologije koja je privukla radnike u sindikate. Treba također istaknuti i volju administracije, koja se očitavala u davanju određenih koncesija nekim službenicima. Stoga organizacije za radničku edukaciju, koje su sponzorirane od strane administracije, služe esencijalno istoj svrsi. One su počele surađivati s takozvanim progresivnim pokretom unutar AFL. Pomogli su kanalizirati pokret za organiziranje te zahtjev za političkom i ekonomskom edukacijom koja mu je potrebna da dio osviještene radničke klase uđe u relativno sigurne kanale. Vlada si čak može priuštiti otvaranje prostora i nekim radikalnim strujama, za razliku od sindikalnih službenika, zato jer na njene interese ne može tako direktno i značajno utjecati šačica radikala koja može zadobiti utjecaj u takvim organizacijama, kao što može utjecati na interese sindikalnih službenika. Uz to , administracija je u poziciji, da u bilo kojem trenutku obustavi edukacijske projekte, uskraćivanjem financijske podrške.
Na cijelom polju kojim smo se ovdje bavili postoje znakovi da će se povijest ponoviti. Svaki put kad se dogodi preokret unutar sindikalnog pokreta te s njim promjena na polju radničke edukacije, pokret isprva posjeduje aspekt spontanosti i idealizma, broj predavanja rapidno raste, sredstva su dostupna, mladi idealisti/idealistkinje vjeruju da će imati slobodu u podučavanju te slobodno pričati „istinu“, onu o kojoj se ne priča u javnim školama i fakultetima. Oni vjeruju da će im biti dana prilika da razviju novi revolucionarni duh unutar sindikata uz pomoć sindikalnih financijskih sredstava i sindikalnih službenika. Međutim u stvarnosti ponovno dolazi do izražaja da su edukacijska udruženja zajedno s institucijama radničkog pokreta, kao i bilo gdje u svijetu, alati odnosno instrumenti društvenih snaga i interesa koji ih stvaraju, financiraju i naposljetku iskorištavaju. Oni uglavnom moraju služiti tim interesima ili im slijedi službena zabrana. Edukacijska udruženja također nisu imuna na borbu različitih interesa sa svrhom stjecanja moći, a ta borba interesa predstavlja dominantno obilježje društvenog života unutar klasnog sistema.
Činjenica je da će navedeni sukob interesa isplivati na površinu brže i oštrije, nego što je to bio slučaj na početku 1918. godine. Razlog tomu je opći tempo ekonomske aktivnosti koji se ubrzava u ovom razdoblju kapitalističkog nazadovanja, te zbog toga kriza izvire mnogo brže na svim poljima društvenog života kao i samih klasa, uključujući i radničku. Revolucionari mogu efektivno iskoristiti mnoge od radničkih edukacijskih udruženja. Ne gajeći pri tome iluziju, o pružanju revolucionarnog programa svim radnicima u svako vrijeme. Naime, želimo omogućiti radnicima samo jasnu koncepciju karaktera navedenih udruženja s ciljem izbjegavanja stvaranja vjere u njihovu stabilnost.
Glavna je briga revolucionarne stranke njezin rad na vlastitoj edukaciji. Osim kratkih perioda prije rata unutar SP-a i CP-a, nakon rata, pokret unutar SAD-a nije se bavio nikakvim ozbiljnim teorijskim radom o primjeni marksizma u imperijalističkim okvirima, niti u kontekstu američke imperijalističke politike. Dakle nije postojala središnja škola koja bi imala intelektualni prestiž s ciljem pružanja savjete i analize za vodstvo stranke i članove. Druge jedinice našeg edukacijskog projekta ne mogu čekati smjernice takve središnje institucije kako bi vršile vlastita istraživanja i podučavanja. Međutim, toj potrebi za smjernicama iz intelektualne središnjice trebalo bi pridati vrlo značajnu pažnju unutar Radničke stranke, posebice u ovom razdoblju. Naime, postoji velika nužnost indoktrinacije naprednih radnika i intelektualaca s teorijom revolucionarnog internacionalizma jer većina ključnog posla leži u primjeni teorije na probleme koje donosi imperijalizam, posebno u situaciji kada se rat čini neizbježnim.
PREVOD Jakov Kolak i Ana Rajković
Izvor MARXISTS.ORG/NOVI PLAMEN BR. 20