Samo nekoliko mjeseci nakon što se činilo da je ljevica spremna za jedan povijesni prodor, šokantni nacionalni izbori doveli su na vlast jednog opasnog reakcionara. Otvoreno razbijajući staru stranku desnice, populizam tog tajkuna-milijardera podigao je val gnjeva protiv korumpirane elite koja je dugo kontrolirala politički centar. Stvorivši od vlade pozornicu za permanentno javno nastupanje, ovaj neobično bogati šampion popularnosti radikalno je promijenio politički život u zemlji.
Takva je bila scena u Italiji u 1994, kad je Silvio Berlusconi preuzeo vlast unutar ruševina Kršćanske demokratije, katoličke konzervativne stranke, koja je dugo dominirala i kao državna vlada. Na vlasti još od Drugog svjetskog rata, kršćanski demokrati kolabirali su krajem hladnog rata skupa sa svojim komunističkim rivalom, a nastalu prazninu je ispunila Berlusconijeva Forza Italia. Ta nova desnica Italije nije bila tek neko puko preimenovanje one tradicionalne konzervativne stranke, već jedna nova koalicija u koju su ušli tajkunovi poslovni suradnici, a obuhvaćala je populiste i ex-fašiste.
Već od prošlog studenog, mnogi su počeli sugerirati kako je devet godina vladavine Berlusconija, raštrkanih između 1994. i 2011, bilo neka vrsta rimskog „trumpovskog trenutka.” Talijani često okajavaju svoj rekord u „izvozu” takvih žalosnih pojava kao fašizam 1920-ih kao i berluskonizam 1990-ih, i zbilja se mnogo toga može naučiti iz onoga što je nova desnica ostvarila u svojoj domovini prije nego što se proširila izvan nje. Ovo je utoliko važnije kada uzmemo u obzir da Berlusconi nije bio, kako su njegovi oponenti očekivali 1994, naprosto jedan eksponirani šarlatan koji se dočepao visokog položaja. Pravilnije, on je uspio uvesti neke trajne promjene u politički život Italije, uključujući i skoro potpuno uništenje ljevice.
Berlusconijevu usporedbu treba shvatiti unutar njezinih specifičnih ograničenja. Sjedinjene Države u 2017. nisu isto što i Italija iz 1990-ih. Danas postoje previranja i politička prestrojavanja širom globusa, ali teško možemo pretpostaviti da će najslabije karike u lancu biti odraz njegove vlastite budućnosti u odnosu na one moćnije i stabilnije države. Berlusconijeva Italija i, na drugom kraju političkog spektra, Syriza u Grčkoj, probna su klijališta za širu dinamiku, i nisu modeli prema kojima će buduće partije ili lideri biti osuđeni kopirati.
Ipak, u suočavanju sa potencijalno mnogo opasnijim Trumpom, američkoj bi ljevici dobro došlo da nauči neke lekcije od Berlusconija.
Doba monstruma
Izvori berlusconizma leže u sistemskoj krizi, sa ranim kolapsom političkog poretka utemeljenog na hladnoratovskim binarnim suprotstavljanjima kršćanskih demokrata protiv komunista, druge partije u Italiji na početku 1990-ih. Premda je Italija imala skoro pedeset vlada između 1947. i 1992, svaka od njih imala je koaliciju baziranu na dominaciji središnjih do središnje-desnih i pronatovskih kršćanskih demokrata, s ciljem sprječavanja da Komunistička partija ikada uspije doći na vlast.
Formiranjem jednog kontinuiranog niza kabineta u kojima su se balansirali interni frakcijski interesi i interesi epizodnih koalicijskih partnera, katolička i antikomunistička kršćanska demokratija izgradile su jednu razgranatu mrežu korupcije, pokroviteljstava i veza sa organiziranim kriminalom, uvjereni u svoje permanentno vlasništvo nad državom.
Padom Berlinskog zida 1989. propao je i ovaj sustav, te se razbila hladnoratovska dinamika na kojem je i bio baziran. Pošto je kolaps partije komunista 1991. za posljedicu izazvao urušavanje interne solidarnosti kršćanskih demokrata, lansirana je jedna dalekosežna sudska istraga, takozvana „Čiste ruke” vezana za praksu „podmićivanja” dugo održavanoj u „blokiranoj demokraciji” Italije.
Preplavljeni u močvari optužbi za pronevjere i podmićivanje, kršćanski demokrati samo dvije godine od raspada njihovog povijesnog komunističkog rivala, i sâmi su se istopili. Neozlijeđeni ovim skandalom zahvaljujući njihovim hladnoratovskim isključenjem sa visokih položaja, veći dio komunista se tada reformira kao Demokratska ljevica, a od 1992. do 1994, ova nova socijaldemokratska formacija nastoji biti na rubu moći.
U strahu da će ljevica doći do vlasti po prvi put nakon koalicijskih vlada iz 1944–47, desnica je potražila novog stjegonošu. Kandidat se ubrzo pojavio za spas vladajuće klase od diskreditiranosti u koju su je uvalili kršćanski demokrati (i manji saveznici poput centrističke Talijanske socijalističke partije, PSI). Njihov junak bio je medijski mogul i milijarder Silvio Berlusconi, koji je početkom 1980-ih bio povezan sa (samo nominalno „socijalističkim“) PSI-om, ali sada predvodnik populističke desnice. Postavio se nezavisno od diskreditiranih kršćanskih demokrata (koji su se preimenovali u Talijansku narodnu partiju) i bio je žestoko neprijateljski usmjeren prema bivšim komunistima – lijevim demokratima. Stupajući na scenu u siječnju 1994, obećao je nastaviti sa slobodnim tržištem i pro-NATO politikom dok je zamjenjivao korumpirane pojedince koji su se uhljebili u talijanskoj vladi.
Berlusconijeva pobjeda na izborima u ožujku 1994, unatoč njegovom totalnom političkom neiskustvu, uspijeva ne samo obeshrabriti lijeve demokrate, već i radikalno preoblikovati desnicu. Organizirani oko samo jednog karizmatičnog lidera, njegova novostvorena Forza Italia postala je medijski pogon stvoren od vrha do dna i promoviran putem Berlusconijevih vlastitih TV kanala. Bila je više nalik na jednu američku partiju, nego što je ikada ranije viđeno u poslijeratnom talijanskom kontekstu.
S obzirom na to da su kršćanski demokrati sudjelovali u antinacističkom pokretu otpora od 1943. do 1945. godine, i pošto su većim dijelom odbacivali svaku fašističku prisutnost u vladi tijekom kasnijih desetljeća, Berlusconi nije imao takvih skrupula. Nestankom povijesnih partija talijanske demokracije početkom devedesetih, barijere su se za krajnju desnicu učinkovito odstranile, pa je ona ubrzo dočekana dobrodošlicom u njegovoj novoj koaliciji. Na izborima 1994. godine, Forza Italia sa njezinim osam milijuna glasova nadopunjena je sa pet milijuna glasova „postfašističke” Alleanza Nazionale i preko tri milijuna glasova za Lega Nord, što je jedna tvrdo-desničarska partija koja je nastojala odvojiti bogatiji sjeverni dio Italije od „lijenog,” „korumpiranog” juga. Svi zajedno, oni su dominirali novim parlamentom.
Prominentne figure u Berlusconijevoj koaliciji bile su povezane sa najeksplicitnijim historijskim fašizmom. Alleanza Nazionale je 1994. zapravo bila preimenovani Movimento Sociale Italiano (MSI), fašistička stranka stvorena 1945, od strane preživjelih poručnika nacističke marionetske vlade Benita Mussolinija¸Talijanska socijalna republika. Vođe Alleanza Nazionale, poput Gianni Alemanno (sedamdesetih je bio MSI-ov organizator mladosti i teoretičar njihovog najradikalnijeg, „revolucionarnog” krila; a od 2008. do 2013. gradonačelnik Rima), te Gianfranco Fini (koji je sebe 1991. opisao „fašistom za 2000-te”), ili Alessandra Mussolini (diktatorova praunuka, 1994. kandidatkinja MSI-a za gradonačelnicu Napulja), dakle svi koji će u nastupajućem desetljeću biti promaknuti u ministre u Berlusconijevim koalicijama ili članovi u njegovoj partiji. I dok je u devedesetima stvaranje Alleanze Nazionale samo po sebi bio pokušaj da krajnju desnicu postavi u mainstream putem odbacivanja njihove fašističke bagaže, ove figure skupa sa Berlusconijem nastavile su sa relativizacijom zločina Mussolinijevog režima, kršeći tako norme poslijeratne talijanske demokracije.
Budući iznad svega oportunist, Berlusconijeva politika u vladi, međutim, ne odlikuje se samo puzavim fašizmom već i kontinuitetom s politikom ranijih administracija kršćanskih demokrata.
Iza takvih odluka kao što su ukidanje poreza na nasljedstvo i neuspjeli pokušaj da se stvori dvopartijski sustav, Berlusconijeva vladavina je manje bila zapažena zbog ekonomije i ekonomske reforme koliko za njegovo korištenje položaja da zaštiti svoje osobne poslovne interese. Ovo se uglavnom odnosilo na mjere dizajnirane da se uklone ograničenja medijskoj monopolizaciji („lex Gasparri”), te da sebe zaštiti od gonjenja zbog zločina poput prevare, masovnog izbjegavanja poreza, kao i plaćanje za seks sa jednom sedamnaestogodišnjakinjom.
Romano Prodi, danas jedan od vodećih figura u Demokratskoj partiji, osudio je Berlusconijevu opsesiju za donošenje zakona „ad personam” s ciljem da sebe zaštiti od služenja vremenske kazne zatvora. Njegovu je vladavinu najistaknutije označila dosadna sapunica pojavljivanja na sudovima, žalbama i protivnapadima protiv nečeg što je on etiketirao politički motiviranom kastom sudaca.
U nadi da će sudovi kazniti Berlusconija zbog njegovih sumnjivih poslova, središnja ljevica je samo odražavala njegov pokušaj da polarizira talijansku politiku oko njegovog vlastitog lika umjesto da postavlja pitanja od općeg interesa ili ekonomskog oporavka. Nakon čistki „Čistih ruku” na suđenjima i pojavom sudaca-političara poput Antonia di Pietra (1993–1994. bio je vodeći tužitelj protiv Berlusconijevog prijatelja Bettina Craxija, kasnijeg utemeljitelja liberalne partije “Italija vrijednosti” i ministar u Prodijevoj vladi), dok javni tužitelji i optužbe za korupciju zauzimaju sve važnije mjesto u političkim pitanjima lijevog diskursa.
Uzmimo za primjer antiratni pokret u zemlji. Italija je imala najveće demonstracije na svijetu protiv rata u Iraku, gdje su tri milijuna ljudi izašli na ulice Rima 15. veljače 2003. Demokratska ljevica je unatoč tome glasala suzdržano o zakonima u vezi sa Berlusconijevom odlukom da pošalje trupe. Talijanska ljevica nikada nije oštrije osudila katastrofalan promašaj te invazije ključnom kritikom medijskog magnata, za razliku od kritika kakve su doživjeli George W. Bush i Tony Blair.
Istini za volju, tijekom europske krize poslije 2008, Demokratska partija (formirana od lijevih demokrata i fragmenata stare kršćansko-demokratske partije 2007. godine) čak je usvojila stavove koji su favorizirali još oštrije proračunske rezove nego sâm Berlusconi, napadajući ga zbog njegove „neozbiljnosti” u pogledu usklađivanja sa zahtjevima Europske središnje banke glede štednje.
Bilo je, naravno, i političke supstance kod moralnog izjednačavanja i osobnog kritiziranja Berlusconija. Tvrdnja Trumpa u vrijeme druge predsjedničke debate kako je njegovo neispunjenje plaćanja saveznog poreza na dohodak bilo „pametno”, odjekuje kao ključna tema berlusconizma, naime, razmetljivi milijarderovi pokušaji da se postavi kao „mali obični čovjek” (to jest, sitni biznismen/rodonačelnik) koji se želi odlučno potvrditi u svom biznisu i svojoj obitelji bez miješanja države. Manje je govorio jezikom „jakog čovjeka” à la Putin, a više kao osoba od nefiltriranog individualnog koristoljublja, pa je na taj način odvojio koncepciju neoliberalne ideologije o ljudskom ponašanju od njene tipične povezanosti sa menadžersko-centrističkim upravljanjem.
Suočen sa kritičarima koji su i sâmi često skloni financijskim dubiozama, Berlusconi je uspijevao ublažiti otrov njihovih optužbi pomoću vlastitog drskog, gotovo „poštenog” priznanja da ono što radi je čisto u njegovoj osobnoj koristi. Već je tijekom osamdesetih izgradio bliski odnos sa premijerom PSI-a (Socijalističke partije Italije), Bettino Craxijem, koji je pobjegao u egzil u Tunis 1994, da izbjegne optužbe zbog korupcije. Slučaj protiv Craxija obuhvaćao je i pomoć koju je njegova vlada pružala medijskom tajkunu u proširenju njegovih TV mreža. Ipak, i za vrijeme svog mandata Berlusconi je bez srama nastavio slijediti taj isti scenarij, spajanjem uloge državnika sa svojim višim poduzetničkim zvanjem.
Berlusconijevo uspijevanje da kao javna osoba održi svoje „govorenje bez okolišenja” i njegova atavistička muževnost išli su ruku pod ruku s njegovim često provokativnim seksističkim, rasističkim i ženomrziteljskim vicevima. Njegove zapaljive javne izjave kretale su se od obrane na njegovo pravo da plaća za seks sa tinejdžericom — „Bolje elegantne lijepe curice nego biti peder” — pa do tvrdnje da je nemoguće suzbiti ulična silovanja „jer bismo onda morali razmjestiti onoliki broj vojnika koliko imamo i zgodnih djevojaka, a naše ženske su prelijepe”. Jedna intervencija 2003. na njujorškoj burzi možda najbolje sumira cijeli njegov svjetonazor kad je izjavio da je „Italija (je) danas sjajna zemlja za investicije (…) Danas imamo manji broj komunista, a oni koji su još uvijek tu poriču da su to ikada i bili. Još jedan od razloga da investirate u Italiju je to što imamo lijepe sekretarice.”
Kao i u slučaju Trumpa, neke od njegovih čuvenijih „gafova” jednostavno su postavili neizgovorene pretpostavke kreatora politike Zapada u bezrazložno izravnu rječitost. Nakon 9/11 ovaj će budući učesnik u iračkom ratu pojasniti šovinizam koji je podupirao rat protiv terora: „Moramo biti svjesni superiornosti naše civilizacije, koja se sastoji od vrijednosnog sustava koji osigurava ljudima svestran prosperitet u onim zemljama koje su ga prigrlile, civilizacija koja je jamac poštovanja ljudskih prava i religije. Ovakvo poštovanje sigurno ne postoji u zemljama islama.”
U suočenju sa nepolitičarom koji je pretvorio svoj javni život u pozornicu za svoje glupe performanse, središnja ljevica, međutim, pokazala se nesposobnom predložiti političku alternativu koja bi nadilazila puko osuđivanje Berlusconija i njegove maligne suradnike.
Nakon kolapsa cijelog sustava s početka devedesetih, optuživati ga da je „doveo svoju administraciju na loš glas,” podrivajući „demokratski duh Ustava osvojen zahvaljujući Otporu,” ili čak zato što je „fašist,” malo je koga u talijanskoj javnosti impresioniralo, budući da je javnost bila umorna od takvih pijeteta i stalnih medijskih otkrića skandala i partijskih prepucavanja.
Štoviše, s obzirom na otvoren zagrljaj lijevih demokrata prema politici Blair-Clintonova trećeg puta, bivši partijski komunistički lideri su sada napuštali ostavštinu Antonija Gramscija u korist menadžerskog neoliberalizma, pa su bili bez temelja da mu se suprotstave nekim alternativnim ekonomskim programom. Stathis Kouvelakis je znalački zapazio jezivi spektakl kako bivši komunistički lider, Achille Occhetto, posjećuje Wall Street i sjedište NATO-a da ih označi kao domove civilizacije i demokracije.
Podređeni demokratskom podupiranju pokreta antiberlusconismo, čak je i radikalna ljevica učinkovito upala u tajkunove ruke. To je bilo najizrazitije u akcijama Rifondazione Comunista, koje su provodili aktivisti koji su se protivili raspuštanju Komunističke partije 1991. godine. Obećavajuća sila devedesetih, koja je redovno osvajala i do 10 posto glasova i uspostavila solidnu povezanost sa društvenim pokretima, Rifondazione je na kraju uništila opsjednutost ideologijom antiberlusconista.
Beskrajno ponavljana analogija sa komunističkom politikom iz razdoblja Otpora od 1943. do 1945. godine — u kojem je partija ušla u savez sa socijalistima, liberalima, kršćanskim demokratima i monarhistima protiv nacističko-njemačke okupacije — vremenom postaje opravdanje za beskonačno širok, ali jedva i politički, front protiv Berlusconija. Rifondazione ulazi u opetovane izborne i vladine paktove sa demokratima na toj osnovi, tijekom Prodijeve administracije 2006–2008. čak glasa za rat u Afganistanu kako bi spriječila pad vlade i Berlusconijev povratak na vlast.
Na taj je način demoralizirala vlastito članstvo (čak isključila one članove u parlamentu koji su odbili glasati za rat). Kao posljedica, Rifondazione je teško kažnjena na općim izborima 2008. godine, kad se Berlusconi vraća na vlast i nijedan komunistički član parlamenta nije izabran po prvi put nakon Drugog svjetskog rata.
Najgori Berlusconijev proizvod: Antiberlusconizam
I odista, dok su povijesno jaka Komunistička partija Italije i socijalni pokreti započeli svoj spori pad već početkom 1980-ih, antiberlusconizam je bio instrument kojim su sljedbenici Blaira i Clintona skretali talijansku ljevicu sa programa društvene promjene prema bitno moralističko-sudskoj koncepciji političke legitimacije. Slabljenje talijanskih sindikata nakon poraženog masovnog štrajka radnika tvornice FIAT Mirafiori u Torinu 1980. — najvećom tvornicom i povijesnom utvrdom radničkog pokreta u zemlji — nadopunjeno je na prijelazu iz 1990-ih konačnim kolapsom Komunističke partije i neoliberalnim trijumfalizmom koji je ubrzo uslijedio.
Kao i drugdje u Europi, ovo slabljenje društvene borbe bio je kontekst u kojem je nastala nova „besklasna” ljevica. Akcija zalaznice protiv Berlusconija pokazat će se odlučujućom izlikom za nastojanje lijevih demokrata da osnuju jednu korporativno-liberalnu Demokratsku partiju, eksplicitno u imitaciji američkog modela. Preoblikovanjem duboko poštovane komunističke povijesti Italije i njenih poslijeratnih republikanskih institucija, demokrati su krenuli prikazati Berlusconija kao „abnormalnost,” netkoga tko je izvan ustavnog establišmenta.
U početku formirana od strane većine komunista koji su 1991. glasali za raspuštanje partije, pa u iduća dva desetljeća kao lijevi demokrati, Demokratska partija konzistentno se kreće udesno, s namjerom da preotme konzervativne glasače od „nelegitimnog” Berlusconija. S obzirom na to da je stara Komunistička partija uvijek imala neke elemente sklone socijaldemokraciji, fragmentacija kršćanske demokracije devedesetih omogućila je ovo zombi-utjelovljenje ljevice da proguta niz katoličkih i konzervativnih snaga koje su se također protivile milijarderu.
U vladi od 1996. do 2000. i od 2006. do 2008, središnje-lijeve koalicije redoslijedom vođene bivšim lijevo-kršćanskim demokratom Romanom Prodijem i bivšim komunistom Massimo d’Alemom uključivale su ne samo lijeve demokrate, zelene, te male skupine komunista (i Rifondazione kao vanjskog suradnika) već isto tako i kontinuitet kršćanskih demokrata (Narodna partija Italije) i središnje desnih republikanaca. Još jedna partija u Prodijevoj koaliciji bila je Italija vrijednosti, jedna liberalna sila pod vodstvom antiberlusconi tužitelja, Antonio di Pietro.
Napokon stupivši na vlast 1996, nakon desetljeća kršćansko-demokratske vladavine, središnja ljevica ništa nije učinila na osporavanju dominacije desnog krila upravljanja državom. Po zauzimanju svoje nove uloge, Prodijev bivši komunistički ministar unutrašnjih poslova Giorgio Napolitano obećao je šefovima policije da neće ništa poduzimati da „neugodne obiteljske tajne poispadaju iz ormara,” s obzirom na to da on i njegovi drugovi teže tome da stvore jednu novu partiju u kojoj će vladati red. Na kraju 2000-ih demokrati će tako čak pozvati bivše fašiste poput Finija da se pridruže taboru antiberlusconijevaca.
Izvan spomenutih partija, događale su se važne socijalne borbe za vrijeme vladavine Berlusconija. Antikapitalistički pokret na prijelazu tisućljeća — u Italiji poglavito izgrađen oko društvenih centara — kreirao je rastući broj komuna i aktivističkih prostora koji su dosegli vrhunac na samitu G8, održanom u Đenovi 2001, na kojem je više od 200 tisuća ljudi demonstriralo u inat policijskoj zabrani u tom lučkom gradu.
Pod Berlusconijem kao domaćinom, taj samit će postati trajna ikona antagonizma između društvenih pokreta i talijanske države. I zaista, ubojstvo dvadesettrogodišnjeg prosvjednika Carla Giulianija od strane policajca, kao i agresivne noćne racije na zgrade u kojima su prosvjednici spavali, učinile su od događaja u Đenovi da se može usporediti čak i sa gnjusnim nasiljem kojeg su talijanske vlade 1970-ih orkestrirale.
Pjevajući himne i slogane iz doba Mussolinija dok je brutalno nasrtala na više stotina uhapšenih prosvjednika, policija je zacijelo pokazala što je za njih politički bilo na kocki. Čelični prsten oko vođa neoliberalnog samita došao je kao dobra prilika da se obračunaju sa lijevim aktivizmom. Ali, čak unatoč tome što ekstremizam u redovima talijanske policije ima fašističke prizvuke, jedna središnja ljevica odlučna da istakne svoju „odgovornu” vjerodostojnost potpuno je promašila pružiti podršku napadnutim aktivistima. Čak i pokušaj da se pokrene javna istraga oko fatti di Genova pokopana je upornim insistiranjem stranke Italija vrijednosti da se isto tako istraže akcije prosvjednika.
Dok su se snažni ali kratki valovi antikapitalističke i antiratne mobilizacije raspršili tijekom 2000-ih, talijanski liberalizam se sve više smjestio u vlastitu moralno-sudsku bitku protiv Berlusconija, bez nekog šireg društvenog sadržaja. To se također odnosilo ne samo na demokrate već i na separatne takozvane „građanske” pokrete protiv Berlusconija, poput girotondi („ljudski lanci”) prosvjeda započetih 2002, ili, pokret Il Popolo Viola, koji je započet 2009.
Ove masovne građanske demonstracije organizirane na Facebooku tvrdile su ne samo da su nestranačke (s izuzetkom samoopisanog „antifašističkog” antiberlusconizma), nego i da isključivo zastupaju sâm Ustav. Pozivajući se na „Dan bez Berlusconija” u 2009, Il Popolo Viola objavio je proglas za demonstracije, koje su Italiju označile kao „anomaliju na demokratskom Zapadu, „intonirajući da je zemlja postala ono što strani tisak zove ‘diktaturom’” pod vođstvom „čovjeka koji se protivi svim oblicima slobodne riječi”. Premda nisu uživale podršku demokrata — i tvrdili da utjelovljuju neposrednu formu „građanskog izražavanja” o kakvoj ne „razmišljaju stranke” — čak i oni ulici sklonijim „marševima za građanske vrijednosti” odražavali su u osnovi sličnu ideju antiberlusconizma, jednu etičku križarsku vojnu koja stoji iznad socijalnih ili političkih interesa, iznad vrijednosti koje se izražavaju u Ustavu.
Mračno upozoravajući na nadolazeći fašizam, glasnogovornici navodno klasno-neutralnih „građanskih inicijativa” Italije uživali su puno hvale u poslovnim tiskovinama na engleskom jeziku. Zasluga za to ništa manja nije i zasluga vlade Berlusconija zbog njene bizarne pravne svađe sa časopisom Economist (kojeg je talijanski premijer smatrao „komunističkom” publikacijom) i vlastite reference liberala na negativan utjecaj imidža Italije u tiskovinama poput Financial Times koje izjavljuju kako Italija „nije normalna zemlja.”
Takva liberalna zabrinutost se međutim pokazala izrazito manjkava u demokratskom poštenju. Nakon najrecentnijih općih izbora u veljači 2013, suosnivačica časopisa la Repubblica, Barbara Spinelli lansirala je peticiju koju su potpisale istaknute antiestablišment osobe, kao pokojni Dario Fo, pozivajući sudove da odbiju Berlusconiju njegovo mjesto zbog sukoba interesa. Spinellijev pokušaj obaranja lidera druge po popularnosti izborne koalicije bio je neuspješan, iako se ona sljedeće godine odrekla vlastitog zaloga da odbije svoje mjesto u Europskom parlamentu, prije nego što je naglo napustila svoju stranku, iako je zadržala plaću.
Godine 1975. Pier Paolo Pasolini okarakterizirao je Komunističku partiju kao poštenu, nekorumpiranu „zemlju unutar zemlje,” a u tom istom desetljeću njegov je generalni tajnik Enrico Berlinguer nastojao povezati ljevicu sa moralnom „štednjom” dok je osuđivao uspon konzumerizma i političkog skandala. U jednom vrlo realnom smislu, poslijeratni komunisti su zbilja formirali jednu izdvojenu Italiju, ne samo što su osvojili trećinu glasova na nacionalnim izborima, predvodili masovne sindikate, ili osnivali milijunski jake kooperative, ali su se isto tako razmahivali platonski progresivnim sentimentima talijanskog Ustava iz 1948, unatoč vlastitoj isključenosti iz vlade.
Međutim, kao što je ova zajednica i njena organizacija radnih mjesta venula tijekom devedesetih, tako su i komunistički političari postali neoliberalni demokrati, i mentalitet te in-skupine prerasta u šuplji liberalni elitizam, redefinirajući opoziciju Berlusconiju novim putokazom republikanske vrline, u stanju čak i da prigrli svoje desničarske i katolički konzervativne kritičare. Ovo se izrazito odrazilo u sloganu da Italija treba da postane „normalna zemlja,” uz zahtjev da druge europske države treba da pomažu Italiju da se liši Berlusconija, ili uspomene da je on bio „nacionalna sramota.” Takvi su sentimenti išli ruku pod ruku s rastućim prihvaćanjem središnje ljevice od strane Europske unije kao jedinog lijeka za zemljine bôljke.
Rastom ovakvog elitističko-institucionalnog instinkta diljem liberalne ljevice, dolazi se do najekstremnijeg zaključka kod ponašanja Giorgia Napolitana, predsjednika Republike između 2006. i 2015, velikana demokrata koji je dugo nastojao pronaći nekog vanjskog dobročinitelja da mu riješi poremećaje u Italiji. Počeo je svoj politički život kao fašistički student u nadi da će nacistička Njemačka postati benigni zaštitnik Italije, da bi se zatim 1945. preobratio u zakašnjelog staljinistu, okrećući svoju vjernost Sovjetima, prije nego što će postati u recentnijim godinama i desetljećima veliki pristaša Europske unije.
Premda je talijansko predsjedništvo zamišljeno kao neutralni čuvar Ustava, umjesto toga Napolitano je iskoristio svoju vladavinu da promovira od EU potican puč protiv Berlusconijeve izabrane vlade, kažnjavajući premijera jer je propustio izaći u susret proračunskim rezovima koji su bili ciljevi Europske središnje banke. Kao što nam je to objasnio Perry Anderson, Berlusconi je u osnovi odstranjen iz vlade neustavnim sredstvima, pod pritiskom EU-a kakvom bi ljevica smatrala nečuvenim da se radilo u bilo kojem drugom lideru.
U dosluhu sa Angelom Merkel i novim šefom Europske središnje banke, Mariom Draghijem, tijekom ljeta 2011. Napolitano je poradio na tome da se na položaj dovede bivši EU-ov povjerenik i Goldman Sachsov savjetnik Mario Monti za premijera. Imenovanjem Montija doživotnim senatorom u studenom 2011, Napolitano je namjeravao formirati neizabranu vladu tehnokrata, da se obavi la manovra, rezanjem proračunskog deficita, a da oni koji su uključeni u to ikada budu morali polagati računa biračkom tijelu. Prema Andersonovom prepričavanju, „Pod prijetnjom uništenja od strane tržišta obveznica ukoliko se usprotivi, Berlusconi je kapitulirao, i u roku od tjedan dana Monti je položio prisegu kao novi vladar zemlje, na čelu sa neizabranim kabinetom bankara, biznismena i tehnokrata (…)” Oni koji su već dugo napadali Berlusconija zbog podrivanja talijanske demokracije, izgleda sada nisu marili.
Tako je navodni „fašist” Berlusconi pao žrtvom jednog antidemokratskog puča. Izvan uloge Montijeve administracije kod implementiranja mnoštvo antiradničkih „reformi” i proračunskih rezova, ova manevriranja pokazala su se mlakim uspjehom čak i unutar uskih razloga da Berlusconija drže izvan vlade.
Kad je zemlja ponovo krenula na izbore u veljači 2013, demokratima opet ne uspijeva osvojiti većinu. U nemogućnosti formirati vladu, oni su riješili kvadraturu kruga formiranjem velike koalicije, uključujući koga drugog nego Silvija Berlusconija. S obzirom na naviku da koriste Berlusconija kao štap za discipliniranje ljevice, Blairovi simpatizeri su kombinirali s njegovim ulaskom u vladu.
Današnja Italija ostaje pod vlašću koalicije demokrata i središnje-desnih frakcija iz Berlusconijeve partije, a sâm medijski tajkun je napustio vladajuću koaliciju krajem 2013, kad joj nije uspjelo da mu zajamči imunitet od kaznenog progona. Rastućom oporbom, u razdoblju nakon povijesne pobjede na prosinačkom ustavnom referendumu, dominiraju populistički pokret Pet zvijezda i stranka krajnje desnice Lega Nord.
Unatoč pristupanju povijesnog MSI kanalu (Media Sociale) u Berlusconijevu koaliciju u devedesetima, „antikapitalistički” fašistički pokreti poput CasaPound/Lotta Studentesca danas ostvaruju veći napredak kod otuđene mladosti. Dok se aktivistička ljevica jedva održava na životu, samo joj uspijeva u izoliranim područjima potaknuti raspoloženje društvenog revolta nad kojom poglavito hegemoniju drži pokret Pet zvijezda i Desnica. U svjetlu njenih katastrofa u 2000-ima, Rifondazione Comunista danas jedva postoji.
Izgradnja političke oporbe
Lekcije za američku ljevicu su jasne. Demokrati SAD-a koji su, nakon dugog inzistiranja da je jedino Hillary Clinton bila dovoljno „umjerena” da otme konzervativce od „fašiste“ Trumpa, sada govore o „nacionalnom jedinstvu” i kako mu „duguju šansu da ih vodi.” Oni su baš bez kormila kao i talijanski demokrati, koji su udarali po bubnjevima antiberlusconisma prije kombiniranja sa Berlusconijem 2013. godine.
Jedva da je više jasnoće i kod liberala koji tek malo tvrdoglavije poriču Trumpu „legitimnost” i promatraju njegovu administraciju kao napredak za bijelu supremaciju bez presedana.
Opravdani strah od Trumpovih budućih akcija zasljepljuje progresiviste čak i u odnosu na najbližu američku povijest, sa aktualnim žrtvama administracija Obame ili Clintona koje su odjednom naglo postale nepostojeće, a golema povijest borbi crne i radničke klase pretvara se u puki dodatak pozivima da se okupe oko korporativnog liberalizma.
Stvar nije u tome da su Berlusconi ili Trump ništavni tigrovi od papira, „nimalo gori od onih” koji su im prethodili. Prije bi se reklo da izražavanjem naklonosti prema njihovim „pošteno konzervativnim” oponentima, ili ih prikazujući otuđenim od mitologiziranih nacionalnih vrjednota, nemaju nikakvih izgleda na uspjeh.
To treba da znamo. Ne samo zbog štetnih posljedica koje nam talijanski slučaj ilustrira, već i zbog toga što smo u SAD-u već vidjeli taj neuspjeh 8. studenoga. Upravo su argumenti za Hillary Clinton kao manjem zlu tome poslužili u njenoj kampanji.
Inzistirati na tome da je „uvrijeđeni liberal branitelj institucionalnih vrijednosti,” značilo bi da takav pristup politici zapostavlja sve ostalo što vidimo oko nas, od Brexita do Dutertea do Le Pen do Trumpa. To je zamišljanje da bi pokušaji arbitrarnog definiranja „legitimnih“ granica političkog diskursa mogli biti brana valu populističkih reagiranja.
Naravno, američka politika je rasistički mnogo dublja nego u Italiji i njeni ulozi su također daleko veći. Vlade u Rimu su dugo služile kao granični narednik Europske unije, čak i eksternalizacijom odgovornosti dugogodišnjeg Berlusconijevog saveznika, libijskog pukovnika Gaddafija. Povremeni rasizam, isključivanje etničkih manjina iz gotovo svih aspekata javnog života, te manjak „političke korektnosti” su obilježja talijanskog društva i ona su na svoj način još ekstremnija nego što je američki scenarij.
Ipak, na nižim razinama imigracije, relativni nedostatak etabliranih etničko-manjinskih zajednica i slabija tradicija crnačke političke organiziranosti, u Italiji su isto tako manje prisutne bijele organizirane protuakcije. Dok mnogi zovu Trumpa fašistom da bi ga oslikali kao ekstremnog i nelegitimnog, naoružani rasizam američke desnice — uključujući i unutar policije — već je daleko prisutnija fizička prijetnja manjinama nego u vlastitoj talijanskoj fašističko-nostalgičarskoj supkulturi. Političke sile slične otrovnim Berlusconijevim saveznicima sada su u usponu u Sjedinjenim Državama u situaciji koja je mnogo dramatičnija po svojoj socijalnoj napetosti.
U tom pogledu, talijanski slučaj predstavlja strašno upozorenje, čak i usprkos Berlusconijevog posljednjeg isključenja iz vlade. Danas, dok koalicija predvođena Demokratskom partijom nastavlja cijepanjem poslijeratnih radničkih prava, odvajajući njegovu partiju od svakog ostatka vezanog za ljevicu, masovna oporba za njega ne dolazi od socijalnih pokreta ili od Rifondazione Comunista, već od jedne individualističke i često ružne populističke reakcije koja osvaja ogromnu podršku čak među povijesno „crvenim” bastionima Sjeverne Italije.
Tamo gdje su se demokrati pomakli okupirati središnje i središnje-desni politički prostor koji je sada napustila oboljela Berlusconijeva stranka, ljevičari koji su se pridružili svojoj antiberlusconijevskoj križarskoj vojni sada leže u ruševini. Umjesto da su Podemos ili Syriza, Italija u 2010. ima pokret Pet zvijezda i Lega Nord — jedan antipolitički revolt oblikovan ne putem socijalne borbe ili vizijom progresa, već atomiziranim, reakcionarnim „zdravim razumom,” pa čak i ksenofobijom. Dobili smo Trumpa, a ne Bernieja.
Svrstavanje ljevice sa neoliberalnim centristima protiv Berlusconija nije ništa ostvarilo u osujećivanju desničarskog populizma ili držanju rasizma izvan politike. Ono je samo osiguralo tim silama neosporavan upliv na milijune glasača, dok su pokopali vlastiti alternativni glas. Pregledavajući olupinu koja je ostala od kampanje u 2016. godini, američka ljevica mora paziti da ne napravi sličnu grešku.
PREVOD Slobodan Drenovac
Izvor: JACOBIN