Otmicom Madura, Trump je imperijalnoj brutalnosti pridodao dva noviteta. Otvoreno je iznio svoju namjeru da ukrade venecuelansku naftu i da u Venezueli uspostavi kolonijalnu vlast.
Njegov besmisleni argument za krađu nafte temelji se na tvrdnji da taj resurs pripada Sjedinjenim Državama zbog nekakvih ulaganja iz prošlosti. Po toj logici, Teksas, Kalifornija i Arizona trebali bi se odmah vratiti Meksiku, ali magnat je siledžija koji ne razmišlja. On je proglasio aproprijaciju koja je započela sankcijama, blokadama i konfiskacijom vanjske podružnice Citga.
Trump sada potiče potpuno razvlašćivanje kako bi spriječio rastući izvoz sirove nafte u Kinu. Zahtijeva raspuštanje državne tvrtke PDVSA i njezinu trenutačnu podjelu među velikim američkim kompanijama. Tu otimačinu provodi brzo i trenutačno jer se u Venezueli nalaze najveće rezerve nafte na svijetu. Eksproprijator također planira uspostaviti vojnu bazu koja bi čuvala njegovu željenu naftnu koloniju.
Zablude, izlike i nasilničke prijetnje
Stanar Bijele kuće objavio je da će izravno vladati Venezuelom, po modelu sličnom onome osmišljenom za Gazu. Namjerava osobno preuzeti upravljanje oba protektorata, oslanjajući se isključivo na prinudu. Ovu je dominaciju nagovijestio piratstvom, velikom prisutnošću pomorskih snaga u blizini venezuelanske obale uz otvoreno priznanje djelovanja CIA-e.
Već znamo da otmica Madura nije bila „kirurška operacija” kakvom su je prikazivali holivudski propagandisti. Među braniteljima predsjednika bilo je najmanje 80 poginulih, među njima 32 kubanska vojnika. Prije ili kasnije saznat će se i gubici napadača.
Izgovor o trgovini drogom jedva da se ponovno i pojavio, osobito nakon što je Trump pomilovao bivšeg predsjednika Hondurasa osuđenog upravo za to kazneno djelo. Uz to, predsjednik SAD-a redovito koordinira razne aktivnosti sa svojim narko-saveznicima iz Kolumbije i Ekvadora, znajući da Venezuela ne figurira kao proizvođač, tranzitna ruta niti sudionik u opskrbi drogom. Nitko nije ponudio dokaze o vezama čavističke vlade s ugašenom megakriminalnom organizacijom Tren de Aragua, a morali su povući i optužbu o navodnim vezama s mitskim kartelom Los Soles.
Nedostatak dokaza pretvara suđenje Maduru u New Yorku u proceduralni apsurd. Medijska demonizacija nadopunjena je prikazivanjem venezuelskog predsjednika kao običnog kriminalca. Suočen s tom klevetom, staloženi predsjednik proglasio se „ratnim zarobljenikom“.
U još jednoj epizodi svojih nepovezanih ludorija, Trump je optužio Madura da je ispraznio zatvore kako bi poslao kriminalce u Sjedinjene Države. Tim besmislicama opravdava unutarnji lov na imigrante, što uvelike utječe na samu venezuelansku nedokumentiranu zajednicu u SAD-u.
U tragičnoj paradoksalnosti sadašnjeg trenutka, oni koji najviše slave američku agresiju njezine su izravne žrtve. U nekoliko gradova Latinske Amerike također su slavili otmicu Madura, ne shvaćajući da bi kraj čavističkog projekta pojačao pritisak da im se oduzme status rezidenata.
Hegemonijski mediji uz svako spominjanje Madura dodaju pridjev „diktator”, zaboravljajući da je njegov otmičar nekažnjeni pučist koji je predvodio neuspjeli napad na Bijelu kuću. Trump je, osim toga, baš nedavno priveo kraju jednu izbornu prijevaru pomogavši svom slugi u Hondurasu da postane predsjednik, dok je argentinski elektorat ucijenio „ukidanjem pomoći“ kako bi na parlamentarnim izborima osigurao pobjedu svoga lakeja Mileija. Dvostruki aršini prema Maduru posebno su skandalozni kada se uzme u obzir da se korumpiranog genocidaša Netanjahua prikazuje kao „demokrata”, a saudijskog kriminalnog monarha Bin Salmana kao „prijestolonasljednika”.
Licemjerje, prijetnje i opadanje moći
Licemjerje koje se koristi za demoniziranje Madura i veličanje pravih tirana gube svaku težinu u ovom razdoblju sirove premoći jačega. U eri batine i Trumpova korolara Monroeove doktrine, svaki argument pada u drugi plan. Magnat je zamijenio institucionalne trikove lawfarea izravnom upotrebom terorizma.
Otmica jednog predsjednika paradigmatski je čin takve prakse, modeliran po uzoru na izraelsku metodu hvatanja ili atentata na političke protivnike bilo gdje u svijetu. Napadom na Caracas, Trump je uništio i ono malo međunarodnog prava što je preostalo. Ne objavivši rat Venezueli, oteo je njezina predsjednika.
Tim činom arogancije zločinac iz Bijele kuće pokušava povratiti unutarnju snagu. Nada se da će se pobjednički pojaviti pred Kongresom, računajući da će mu u nepovoljnom okruženju konfrontacije s Venezuelom koristiti potvrda ratnohuškačkog pritiska Marca Rubija. Teško je pogođen optužbama za trgovinu utjecajem u slučaju Epstein, pretrpio je ozbiljne izborne poraze u više okruga, suočio se s masovnim prosvjedima („No Kings”) i riskirao zakonodavni veto vlastite stranke zbog napada na Venezuelu. Zato je, za razliku od Busha starijeg u Panami i Busha mlađeg u Iraku, zaobišao tu instancu.
Ta odluka pokazuje Trumpovu očajničku potrebu da prikaže barem neki uspjeh vanjske politike nakon godine kontinuiranih posrtanja. To je učinio uobičajenim hvalisanjem („uštedjeli smo 50 milijuna dolara nagrade”), pokušavajući suprotstaviti svoj nasilnički imidž Bidenovoj nemoći.
To huškačko razmetanje poruka je svijetu s namjerom da se obnovi legenda o nepobjedivoj sili. Trump pokušava poništiti poniženja posljednjih godina, koja su se ponovno pojavila na obilježavanju 50. godišnjice američkog poraza u Vijetnamu, uz podsjećanje na sramotu Iraka i Afganistana. Magnat sada želi zastrašiti ostatak svijeta kako bi mecima postigao ono što ne uspijeva carinama, protekcionizmom i ekonomskim prijetnjama.
Ako nastavi jednako ohrabren, intenzivirat će napade na Venezuelu. Budući da puna invazija nije preporučljiva (zbog velikog broja vojnika i žrtava), mogao bi zauzeti neku naftnu zonu kako bi balkanizirao zemlju. Već je najavio da su mu na meti Kolumbija i Meksiko te zahtijeva da Danska brzo preda Grenland.
Trump pokušava oponašati svoje prethodnike s početka 20. stoljeća koji su napadali Srednju Ameriku, zauzimali karipske otoke i bombardirali obale Venezuele. No uskoro će shvatiti da Sjedinjene Države više nisu ono što su bile i da – ovakve kakve jesu – u svom opadanju, nemaju ekonomsku potporu potrebnu za uspješne vojne avanture.
Osuda, nevolje i neuspjesi
U stvarnosti, Trumpova erozija raste istim tempom kao i njegove prijetnje. Predstavio se kao snažan čovjek koji će završiti ratove samom pojavom, a kada ta poza nije uspjela, poseže za silom. Nije uspio zastrašiti Rusiju i Kinu te se bez ikakve potrebe sukobljava s Indijom. Otmica Madura delegitimizira svaku njegovu inicijativu i otvara prostor za slične poteze njegovih suparnika.
Operacija u Caracasu već je izazvala osude u UN-u i dodatno ga udaljila od Europe. Nije dobio ni podršku trampističke krajnje desnice Starog kontinenta. Uz iznimku svojih beznačajnih južnoameričkih poslušnika, većina svijeta osudila je agresiju.
Rusija i Kina bile su odlučne u toj osudi i zahtijevale su povratak Madura na dužnost. Mnogi analitičari pogrešno tumače da prevladava suučesništvo tih sila s SAD-om kroz trostranu podjelu svijeta, zanemarujući da je Pentagon uništio takvu mogućnost namjeravanjem širenja NATO-a na Ukrajinu i pomorskim okruživanjem Kine.
Napad na Venezuelu nije znak povlačenja u vlastito susjedstvo, već poruka o regionalnoj dominaciji radi eskalacije globalnog sukoba. Kina i Rusija svjesne su te prijetnje i jačaju obranu svog okruženja.
Može se reći da je za sada otmica Madura bila američki vojni uspjeh bez da su iz njega dobili nekakvu političku korist. Više nalikuje neuspjelim izraelskim provokacijama protiv Irana nego uspješnom slamanju Sirije. U prvom slučaju, ubojstva visokih dužnosnika nisu srušila vladu; u drugom je do toga došlo nakon sustavnog bombardiranja i razaranja.
U Venezueli bolivarijanski proces i dalje stoji na nogama. Trump nema političku, niti ima vojnu i teritorijalnu kontrolu nad tom zemljom. Jezgra čavističke državne vlasti opstaje i ta kohezija ostaje glavna prepreka vanjskoj destabilizaciji. Ako je otmica Madura trebala potaknuti vojnu pobunu, do nje nije došlo. Niti je pokrenuta slična politička akcija. Nije bilo „guarimbe“ (kao 2014. ili 2017.), a jedine mobilizacije organizirali su čavisti.
Na suprotnoj strani vlada paraliza budući da desnica slabi. Proslave u inozemstvu nemaju svoj pandan na lokalu i nakon neuspjeha Guaidóa i Gonzáleza Urrutije Trump nema vazalsku snagu koja bi poduprla kolonijalni projekt. Zato je omalovažavao Corinu Machado, pojačavajući patetični prizor dobitnice Nobelove nagrade za mir koja želi rat i hvali invaziju na svoju zemlju.
Očekivanje benevolentne američke dominacije raširena je iluzija među većinom emigranata. U svojim fantazijama oni poistovjećuju američki protektorat s pretvaranjem Venezuele u još jednu saveznu državu kojom upravlja Washington. Toliko su zaslijepljeni američkom propagandom da ne primjećuju pljačku koju im priprema njihov tutor. Ne slušaju Trumpa kada tvrdi da kontrola Venezuele „neće ništa koštati”, jer će biti profitabilan posao „otplaćen naftom”.
Imperijalni rukopis izdaje
Sukob u Venezueli tek počinje i dosad je odigran samo prvi čin. To ignoriraju oni koji su već proglasili pobjedu imperijalista koja se dogodila zbog, kako oni tumače, interne izdaje unutar venecuelanskog aparata vlasti. Ponavljaju izjave Marca Rubija, koji se hvali da im je Madura predala vojska. Iako za to Rubio nije iznio nikakav dokaz, ta se teza širi i predstavlja kao objašnjenje brze otmice predsjednika.
No takve moguće suučesničke radnje ne dokazuju postojanje izdaje velikih razmjera u vrhovnom zapovjedništvu. To je mogućnost, ali nema pokazatelja koji bi potvrdili ono što neki lijevi mislioci uzimaju zdravo za gotovo.
U ovom trenutku trebalo bi biti očito da svaka Trumpova tvrdnja (ili tvrdnja njegova okruženja) ima nultu vjerodostojnost. Činjenice upućuju na drukčiji ishod. Poznato je da je bilo mnogo poginulih u sukobu s najmoćnijim i najsofisticiranijim vojnim aparatom na planetu.
Budući da nitko ne nudi dokaze o izdaji na vojnom polju, kruže teorije o njezinom političkom ekvivalentu. Tvrdi se da Delcy Rodríguez predvodi „prijelaznu vladu” obilježenu paralizom i vakuumom moći. Nova predsjednica prikazuje se kao marginalna figura, potpuno odvojena od čavističke baze.
Takva diskvalifikacija vlade pod američkim vojnim napadom više govori o političkom stajalištu onih koji je iznose nego o stvarnoj situaciji. U nekoliko dana nakon otmice, Delcy je potvrdila lojalnost Maduru, zahtijevajući njegovo oslobađanje i povratak na dužnost. Ovaj stav je u skladu s njezinim prethodnim postupcima.
Nagađa se da s Trumpom pregovara o prodaje nafte. No čak se i ta opcija može tumačiti kao taktika za suočavanje sa nedaćama na koje je naišao. Iran je desetljećima prihvaćao zapadne inspekcije za svoj nuklearni program, istodobno jačajući svoje obrambene potencijale. Ishod s kojim se suočavaju napadnute zemlje ne odlučuje se u pet minuta.
Zagovornici teze o izdaji sugeriraju postojanje lanca paktova s ciljem uklanjanja Madura. No ako takav dogovor postoji, zasad nije donio očekivane rezultate. Desetljećima CIA, DEA, Pentagon i Bijela kuća potiču kampanje za slamanje bolivarijanskog procesa i uništenje civilno-vojnih saveza koji ga podupiru.
Nijednu od tih psiholoških, medijskih i financijskih operacija ne bi smjeli reproducirati ozbiljni analitičari, a pogotovo ne oni koji se smatraju ljevičarima. Imperijalne akcije očito su usmjerene na sijanje nepovjerenja, fragmentaciju antiimperijalističkog vodstva i slabljenje morala aktivista.
Moguća izdaja u svakom je slučaju sporedno pitanje u odnosu na prioritet jačanja otpora. Odgovori na pitanja o neuspješnoj protuzračnoj obrani ili propustima u zaštiti Madura doći će kasnije. Umjesto da se odvraća pozornost od trenutnih problema tim pitanjima, fokus bi trebao biti na neprijatelju – jenkiju.
Treba zahtijevati odgovornost od Bijele kuće, a ne od Palače Miraflores (venezuelanske predsjedničke palače, op. prev.). Umjesto kritiziranja nedostatnosti obrane, treba odati počast palim drugovima u terorističkoj operaciji. Vrednije bi bilo odati počast tim vojnicima nego spekulirati prema scenariju Marca Rubija, i ohrabrujuće je promatrati kako se Delcy suočava s olujom nego proglašavati poraz koji se nije dogodio.
Tumači izdaje unaprijed proglašavaju bitku za Venezuelu izgubljenom. Zato se upuštaju u detalje regresije koju smatraju dovršenom zbog nelojalnosti različitih tipova. Također tvrde da nema narodnih mobilizacija, iako se one već pojavljuju.
U najboljem slučaju opisuju isključivo negativnu dramu, izbjegavajući zauzimanje strane. Optužuju Trumpa dok istodobno napadaju Madura, ne uviđajući nedosljednost tog stava. Tako opravdavaju vlastitu neaktivnost, dok se raduju propasti čavizma koji su mnogo puta predviđali, ali nikada konstatirali. Usred bitke, te prognoze treba arhivirati, zapamtiti tko je neprijatelj i pojačati borbu za njegov poraz.
Važna pitanja, agende i dileme
Zaustavljanje napada na Venezuelu hitni je prioritet. Nužno je obuzdati Trumpa jer bi mogao ponoviti otmicu drugih predsjednika kako bi prisvojio resurse njihovih država. Danas je to Maduro, sutra će biti bilo koji predsjednik koji smeta Bijeloj kući. Prijetnje Kolumbiji, Meksiku i Danskoj nisu puka retorika.
Kad je Hitler 1938. napao Austriju ili 1939. Poljsku, kataklizma je već bila neizbježna. No nekoliko godina ranije odlučan odgovor na njegov ekspanzionizam mogao ga je zaustaviti. Trump bez ikakvog prikrivanja iznosi svoje imperijalne ciljeve, a Venezuela je ogledni slučaj za to. Moguće ga je poraziti ako se djeluje na vrijeme.
Taj otpor mora se organizirati u Latinskoj Americi jer je to područje njegove neposredne agresije. Trump je počeo provoditi konvencionalne vojne operacije kako bi ih komplementirao sa hibridnim ratovima nove generacije. Status regije kao zone mira mogao bi nestati vrlo brzo. Meksiko, Kolumbija i Brazil već su digli glas, ističući kršenje međunarodnog prava, ali treba jasno zahtijevati oslobađanje Madura i njegov povratak na predsjedničku dužnost.
Taj zahtjev suprotstavlja se medijskom pritisku da se tema razvodni u nadolazećim izbornim procesima. No dokazano je da popuštanje protivniku ohrabruje Trumpa i potiče ga na eskalaciju agresije. Da bi se neutralizirao njegov nalet, treba odgovoriti istom odlučnošću.
U Argentini je obrana Venezuele centralna os borbe protiv Mileija. Trumpov ulizica slavi otmicu Madura i intenzivira naoružavanje, s ciljem pokazivanja vlastite vojne servilnosti. Ima potporu tradicionalne desnice, hegemonijskih medija i vladajuće klase.
Na suprotnoj strani nalaze se organizatori prosvjeda ispred ambasade Sjedinjenih Država. Širok spektar političkih, sindikalnih i društvenih ljevičarskih i peronističkih organizacija okupilo se oko te inicijative. Drugi prosvjed imao je znatno veću posjećenost od prvog.
Venezuela je bitka ovog trenutka. Ondje se odlučuje budućnost cijele regije. Ako Trump uspije, nametnut će Latinskoj Americi povijesnu regresiju. Ako pak bude poražen, otvorit će se put za raznorodne uspjehe. U toj borbi odlučuje se o sudbini regije.
Prijevod: Redakcija
Preuzeto sa: Službena stranica Claudia Katza