Hillary Clinton uspjela je mobilizirati rekordan broj birača u bogatim četvrtima. Međutim u isto vrijeme podbacila je u mobilizaciji radničke klase.
Neposredno nakon pobjede Donalda Trupma, analitičari su se fokusirali na demografsku grupu koja je presudila gubitku izbora Hillary Clinton. Tu grupu čine bijeli birači bez institucionalnog obrazovanja.
Grupa nazvana „bijela radnička klasa“ pomogla je Trumpu u pobjedi nad Clintonicom u presudnim državama, poput Pennsylavanije, Ohio, Michigana te Wisconsina.
U tjednima nakon izbora, upravo ta prilično heterogena grupa, koja predstavlja gotovo 40 posto elektora u svim četirima državama, podvrgnuta je žestokoj javnoj debati.
Postavlja se pitanje: jesu li se neki od ovih glasača odazvali Trumpovoj nacionalističkoj propagandi? Odgovor je očit. Jesu. Također se postavlja i drugo pitanje: jesu li neki od njih izrazili frustraciju nastalu uslijed socijalne i ekonomske erozije tamošnjih zajednica kao i nemogućnostima Demokratske stranke da se nosi s navedenim problemima? Očito, jesu. Također se nameće pitanje: jesu li ove stvari povezene na bazičnoj razini? To bi pitanje bilo bolje uputiti predsjedniku Obami nego li nekom liberalnom učenjaku.
I dok je ova amorfna skupina možda odlučila izbore, priklonivši se Trumpu, bijeli birači, bez diplome, nisu bili jedini Amerikanci koji su glasovali u studenom. Oni također nisu jedina demografska skupina koja nam može dati odgovore na pitanja zašto je Trump pobijedio.
U potrazi za modernom Republikom
Tijekom izbora za kandidata Demokratske stranke, Hillary Clinton imala je uporište u dvjema ključnim skupinama: obrazovanim bijelcima te nebjelačkoj radničkoj klasi.
Premda se i Bernie Sanders uglavnom oslanjao na mlađu nebjelačku populaciju, to mu ipak nije bilo dovoljno za pobjedu u nominaciji za demokratskog kandidata. Naime, srž Clintoničine koalicije činio je savez između Upper East Sidea te East Flatbusha, koji je u konačnici i doveo do pobjede u državama, poput New Yorka, Texasa te Floride.
Clinton je smatrala kako će na istom valu podrške pobijediti i na općim izborima. Međutim, ubrzo su članovi Demokratske stranke shvatili kako ova koalicija, unatoč njihovim predviđanjima, ipak nije homogena.
Suočeni s republikanskim kandidatom koji otvoreno naglašava svoju sklonost „slabo obrazovanim“, Clintoničin stožer bio je prisiljen fokusirati se na drugi kraj klasne piramide. Nadali su se kako će Trumpova vulgarnost i šovinizam navesti bogate Republikance da glasaju za Clinton. Umjesto da su se agresivno suprotstavili Trumpovom desnom populizmu, stratezi Demokratske stranke fokusirali su se na „umjerene“ Republikance iz predgrađa koji su na određeni način ideološki srodnici Demokratima.
Guverner Pennsylavanije, Ed Rendell, predvidio je još u veljači sljedeće: „Za svaki plavi ovratnik kojemu se Trump obraća, izgubit će umjerene Republikance te nezavisna predgrađa poput: Clevelanda, Columbusa, Cincinnatija, Philadelphije ili Pitttsburgha”.
Međutim, elektori su odigrali prilično kaotičnu ulogu. U srednje zapadnim državama, Hillary je izgubila demokrate koje pripadaju „plavim ovratnicima“ dok s druge strane, nije pridobila umjerene republikance, koji bi na određeni način kompenzirali gubitak prethodno navedenih birača.
Unatoč tomu, rezultati izbora pokazuju kako strategija Demokratske stranke, koja se odnosi na pridobivanje bogatog sloja nije u potpunosti bila promašena. Naime, Clintonica je vodila 2012. godine ispred Obame među biračima koji su zarađivali više od 100,000 dolara. Što su prihodi pojedinih birača bili veći to je Clintonica u njima imala veću podršku. Tako je među biračkom skupinom koja je zarađivala 250,000 dolara godišnje, vodila s punih jedanaest posto.
Stoga, s obzirom na očiti pad biračkog tijela Demokratske stranke u odnosu na 2012. godinu, pogrešno je tvrditi kako je ova taktika pogrešna. Naime, u bogatijim četvrtima Bostona, Chicaga i Minneapolisa kao i na Manhattanu te u Washingtonu, ukupan broj glasova koje je osvojila Hillary Clinton nadmašio je broj koji je Obama osvojio prije četiri godine.
Tablica koju je sastavio Nate Silver, pokazuje kako je došlo do ogromnog prijelaza biračkog tijela od Obame prema Clintonici i to većinom u okruzima u kojima prevladava obrazovano stanovništvo. Silver tvrdi kako „obrazovanje, a ne prihod“ vodi birače. Međutim, upravo njegovi podaci pokazuju nešto drugačiju sliku. Naime, pogled na kombinaciju prihoda, obrazovanja, kulture te geografskog određenja u smislu riječi „klasa“ pokazuje nam kako su upravo navedeni elementi pridonijeli najvećem dobitku Hillary Clinton.
Određeni povratak birača prema Clintonici potvrđuju i rezultati u bogatijim predgrađima Zapadne obale, poput okruga Orange, smještenog izvan Los Angelsa te okruga Marina i San Mateo, koji se nalaze izvan San Francisca.
Navedeno je najvjerojatnije više posljedice averzije prema samom Trumpu nego li pristajanje uz Hillary iz nekog dubljeg političkog uvjerenja. Međutim, to nije cijela priča. Naime, ova područja nisu bila naklonjena Hillary tijekom izbora za demokratskog predsjedničkog kandidata.
Klasna politika koju je zastupao Bernie Sanders, a koja se pak temeljila na socijaldemokratskoj redistribuciji, nije baš bila prihvaćena u New Canaanu, Connecticutu (gdje je osvojio 27% glasova) ili pak u Northfieldu u Illinoisu. Za neke demokrate iz predgrađa, ovakva Sandersova politika ga je automatski diskvalificirala iz predsjedničke utrke. Vehementni Michael Tomasky, nakon izbora u Virginiji, napisao je kako onaj tko osvoji 36% demokratskih glasova u Faifaxu neće biti idući predsjednik.
Njihova kandidatkinja bila je Hillary. Naime, ona je odbijala zadržavati se na konkretnim ekonomskim pitanjima, te je kao bivša državna tajnica propagirala svoju sposobnost očuvanja vitalnih interesa glasača u Newtonu, Eden Prairieu te Falls Churchu. Ovi su glasači zapravo bili njezine najentuzijastičnije pristalice.
Do određene je mjere Clintonica uspjela privući i „crvena predgrađa“. Naime, iako je izgubila u bogatim okruzima Georgije te Tennesseeja, bio je to osjetno manji poraz od onoga kojega je doživio Obama 2012. godine.
Bogati obrazovani stanovnici predgrađa nikada neće sami od sebe glasati za Demokratsku stranku. Unatoč Clintoničinim pojačanim naporima, na kraju bijeli bogati Republikanci ipak i dalje ostaju bijeli bogati Republikanci. Stoga, teško da bi ovo biračko tijelo moglo predstavljati temelj koalicije protiv Trumpa.
Međutim što je s drugim, znatno većim krilom Clintoničine koalicije koja se formirala tijekom izbora za demokratskog predsjedničkog kandidata.
Pukotine u zaštitom zidu
Mnogi su smatrali kako će strah od Trumove pobjede nagnati Demokrate, koji su poduprli Obamu, da u većem broju izađu na birališta. Unatoč nizu signala, koji su ukazivali na suprotno, čak se i Hillary nadala takvom secenariju.
Međutim, navedeno se ipak nije dogodilo. Štoviše, ankete su pokazale kako je Trump čak zabilježio veći broj glasova Latinoamerikanca, no što je to 2012. godine ostvario Mitt Romney. Premda neki analitičari osporavaju navedeno, rezultati na razini američkih okruga, potvrđuju navedenu tezu, tj. činjenicu kako Clintonica nije uspjela mobilizirati navedenu skupinu.
S druge su strane Afroamerikanci čvrsto podupirali Hillary Clinton. Iako nije dosegnula razinu Obamine pobjede u ovog demografskoj skupni, ipak je uspjela ostvariti potporu od 88%.
Umjereni i moderni Republikanci pristali su uz politiku „bijelog identiteta“ koja je kulminirala u Trumpovoj kampanji. Na taj su način republikanski Afroamerikanci postali još usamljeniji u svojoj političkoj orijentaciji.
Stoga izbor između Demokratske stranke te stranke koje koketira s KKK zapravo uopće ne predstavlja nikakav izbor. Jedno što je ovim biračima preostalo bilo je da ostanu kod kuće. U konačnici čini se kako velika većina upravo to i napravila.
Politika Republikanske stranke koja se odnosi na restrikciju biračkih prava vjerojatno je utjecala na biračke odluke nekih Afroamerkinaca. Unatoč tomu, ovo ne može biti opravdanje za veliki pad biračkog tijela Demokratske stranke.
Tako npr. u Detroitu u kojemu još od 2012. godine nisu provedene nikakve izmjene vezane uz biračka prava te u kojemu je udio Afroameričkog stanovništva gotovo 82%, Hillary je osvojila četrdeset sedam tisuća manje glasova nego li Obama. Što u konačnici predstavlja pad za Demokratsku stranku od 16%. Slična je situacija i sa sjeverozapadnim dijelom St. Louisa u kojemu je udio Afroamerikanca 85% , a gdje je potpora Demokratima pala između 25 i 30% u odnosu na 2012. godinu.
Izbornu proceduru u New Yorku nadgledaju isključivo demokrati. Unatoč tomu primijećen je pad potpore Demokratskoj stranci u crnačkim četvrtima. Naime, dok je Clintonici porasla potpora na Upper East Sideu za više od 14%, u East Flatbushu pala je za 8%.
Philadelphia, ujedno i najveći metropolis, predstavlja i najneizvesniju državu u izbornoj borbi dviju stranaka. Clintoničin je stožer uložio poseban medijski napor kako bi potaknuo ljude na izlazak na izbore. Rezultat je u najmanju ruku bio osrednji. Naime, gledajući inicijalno prebrojene glasove, rezultati izlaznosti bili su prilično slabi.
Za neke promatrače ovo je bio predvidljiv scenarij. Kao rezultat navedenog, izlazaka Afroamerikanca vratio se na razinu na kojoj je bio prije 2008. godine. Međutim ovo objašnjenje nalazi se u određenoj kontradikciji s analizama koje uzimaju u obzir kako je naglašavanje rasne pripadnosti igralo veću ulogu u ovaj kampanji, nego li je to bio slučaj s prethodnim Obaminim kampanjama. Radi se zapravo o perverznoj logici, koju ističe Westport, a koja govori o tome kako se bijele dominacije više trebao bojati Connecticut nego Zapadna Philadelphija.
Bolje objašnjenje daje Ezekiel Kweku koji smatra kako Clintonica jednostavno nije uspjela stvoriti podršku kod široke baze radničke klase koja bi bila neovisna o rasnoj pripadnosti.
Stoga, pri ovakvim analizama, ne bi se trebali orijentirati na analize glasova pojedinih okruga, koje ne pružaju dovoljna objašnjenja o motivacija samih glasača.
Ipak, potrebno je naglasiti kako je prema statistici, objavljenoj na Five Thrity Eight, web stranici koji se bavi analizom javnog mijenja, uočen određeni nerazmjer u glasovima koji su analizirani u klasnim okvirima. Prema tim analizama, Clintonica je u odnosu na Obamu osvojila više glasova kod visokoobrazovanih birača dok je znatan dio glasova izgubila u siromašnim te manje obrazovanim okruzima. Analiza rezultata u Washingtonu potvrđuje ovu tvrdnju.
U gradskoj izbornoj jedinici, Ward 1, u kojoj je između ostalog smješteno i Sveučilište Howard, Clintonica je većinu dobila u četvrtima u kojima žive bogati bijelci. U tim zajednicama Hillary je ostvarila rast od 8% u odnosu na 2012. godinu te je ostvarila gotovo 17% više glasova od Obame. U gradskoj izbornoj jedinci Ward 2, u kojoj prevladava srednja klasa te afroamerička zajednica Clintonica je u parirala Obaminim rezultatima. Međutim u izbornoj jedinici Ward 8, u kojoj prevladava radnička klasa te siromašni sloj stanovništva dogodio se veliki pad u odnosu na Obamu. Tako je u okrugu Southeast, Clintonica osvojila čak 13% manje glasova.
Njezina borba za glasove Afroamerikanca nije bila ograničena isključivo na Washington. U tom kontekstu možemo promatrati i izjavu detroitskog pastora Charlesa Williamsa prema kojoj se Clintoničina kampanja uvelike oslanjala na prethodno uspostavljenu vezu koju je Demokratska stranka u kontekstu Obaminog izbora imala s ovim dijelom biračkog tijela. Sukladno tomu, Clintonica je očekivala kako će joj upravo ta ranije ostvarena povezanost osigurati glasove. Pastor je također izjavio kako se u takvoj situaciji osjećao kao da bira manje zlo, a to svakako ne predstavlja poticaj ljudima da izađu na birališta.
Sabrina Tavernice za New York Times također je dala sličnu analizu, osvrnuvši se na slabu izlaznost afroameričkog biračkog tijela u Milwaukeeju. U tom kontekstu, svoje frustracije, u pogledu zdravstvenog osiguranja, iznio je i brijač Cedric Fleming, koji živi u radničkom okrugu u Milwaukeeju, rekavši kako si i dalje ne može priuštiti osiguranje koje iznosi 300 dolara mjesečno. On također nije glasao.
U lovu na glasove tradicionalno Republikanske stranke, Clintoničina kampanja svjesno je napravila odmak od pitanje koja se tiču zdravstva i minimalne plaće. Bio je to potez kojima je Hillary zapravo napravila odmak od cjelokupne radničke klase.
Posljednja izborna reklama sažela je cijelu njezinu kampanju. Naime, smještena udobno iza stola, dok kamera polako stvara krupni plan u kojemu dominira njezina zlatna ogrlica, Hillary pune dvije minute govori o radnoj etici i temeljnim vrijednostima dok niti jednom ne spominje radna mjesta, plaće ili zdravstveno osiguranje.
Na kraju, Clinton nije imala problema uvjeriti Ezru Klein kako vodi populističku kampanju. Međutim imala je problema itekako uvjeriti ljude, tj. siromašni dio istočnog New Yorka ili sjevernog St. Louisa, a pogotovo zapadne Pennsylvanije u opravdanost svoga izbora za američku predsjednicu.
Ta podjela, koja je mnogo dublja od puke poruke, temeljni je problem cjelokupne kampanje. Naime, još su Lily Geismer i Tom Frank tvrdili kako su tijekom desetljeća bogati zadobili veliki utjecaj unutar Demokratske stranke što je rezultiralo marginalizacije radne klase u stranačkim okvirima, tj. ovisnošću o socijalno privilegiranom biračkom tijelu.
Clintoničina kampanja dodatno je pridonijela navedenom procesu transformacije stranačkih struktura. Poraz na ovim predsjedničkim izborima sigurno neće redefinirati ovaj proces. Sukladno tomu u Kongresu će stranku voditi Nancy Pelosi te Chuch Schumer.
Okupljanje cjelokupne radničke klase
Neovisno o rezultatima izbora, Demokrati ostaju stranka s dvije polarne skupine. S jedne se strane nalaze bogati koji kroje stranačku politiku, a s druge strne većinom nebjelačka radnička klasa, čiji je glavni razlog glasanje za Demokratsku stranku naprosto rasistička retorika Republikanske stranke.
Koje su implikacije takve glasačke strukture? Prva bi bila raspad liberalne politike. Naime, dok većina studenata Ivy League, bogatog okruga Fairfax i Marin, glasaju za Clinton, demokratske elite teško će objasniti tezu kako dijele zajednički interes s radničkom klasom.
Kod stranke se sada primjećuju dva oblika pristupa američkoj radničkoj klasi. S jedne strane, rastući prijezir prema bjelačkoj radničkoj klasi koja se polako udaljava od stranke. S druge strane, gotovo filantropska, ako ne i paternalistička, briga za „najugroženije“ nebjelačke radnike koji i dalje ostaju dio stranačkog biračkog tijela.
Navedeno je dovelo do stvaranja diskursa liberalne elite, koji se više odnosi na privilegije, a manje na politiku solidarnosti. Stoga ove elite obožavaju ispitivanja i ankete koje se odnose na pitanja imovinskog stanja dok potpuno zaobilaze politiku utemeljenu na solidarnosti.
Clintonica vjerno promiče ovu vrstu liberalizma. To dovodi do politike prema kojoj vodstvo Demokratske stranke radničku klasu prvenstveno vidi kao grupa kojoj se obraća „kada treba pomoć“, a ne kao grupu koju je potrebno organizirati te koja kao takva može postati lojalna biračka baza. Sukladno tomu vodstvo stranke politiku promatra kroz prizmu u kojoj stručnjaci kreiraju dobronamjernu politiku umjesto da ju promatraju kao polje masovne borbe u kojoj je važna svaka pojedinačna borba za dostojni život. Takvo je vodstvo možda iskreno tolerantno i suosjećajno za potrebe, ali ono ostaje i nadalje slijepo u smislu klasnih struktura. Zbog toga je onemogućeno njegovo progresivno djelovanje u smislu kreiranja politike koja za cilj ima ostvarivanje zajedničkih interesa.
Potrebno je naglasiti kako bi demokratske vođe mogle pobijediti na predsjedničkim izborima i bez potpore radničke klase. Naime, nedugo nakon Clintoničinog poraza, neki su analitičari predlagali Demokratima redefiniranje usmjerenosti prema biračkom tijelu u smislu da se stranka više orijentira na obrazovane birače, okruga poput Sunbelta.
Međutim postavlja se pitanje kako bi stranka, čak i da stekne vlast u Kongresu i Bijeloj kući, uopće vladala u takvoj konstelaciji biračkog tijela. Kako bi uopće netko povjerovao da utjecajni profesionalci, ne uzimajući u obzir čak i njihove istinske dobre namjere, mogli razumjeti i rješavati svakodnevne probleme glasača, poput Cedrica Fleminga.
Prva snaga političke ljevice nalazi se u monopolu nad brojevima. Pravda za najranjivije nije moguća i nikada neće biti moguća, osim ako ne shvatimo da naša borba ima za cilj stvaranja pravde za sve nas.
Ovo ne znači podvrgavanje svega ostalog isključivo uvjetima života. Navedena politika podrazumijeva stvaranje koalicije koja se ne temelji isključivo na empatiji nego na zajedničkim ciljevima.
Jednostavno rečeno, lekcija naučena na izborima 2016. godine ne podrazumijeva da se Demokratska stranka treba „zalijepiti“ za „bijelu radničku klasu“, nego da ljevica nikada neće postići ništa ukoliko se svi ne radimo na promicanje interesa cjelokupne radničke klase, a ne samo njezinih određenih dijelova.
Premda se na putu ovakvoj politici nalaze brojne zapreke, to je ipak jedini način na koji se možemo spasiti.
PREVOD Ana Rajković
Izvor JACOBIN