Svojim goropadnim konzumerizmom i ushićenošću likom spasitelja, Božić je mnogima na ljevici anatema. Prirodno, ovakvi osjećaji razočaranosti među sekularnim i znanstveno usmjerenim ljevičarima u širem smislu uključuju kršćanstvo i religiju.

Međutim, lijeva politika i kršćanstvo znale su međusobno djelovati jedna na drugu i isprepletati se na razne načine bez konflikta unatoč intenzivnim ideološkim dvojbama. Dok je marksizam poznat po svojoj oštroj kritici religije, Marx je opisao „religiozne nevolje” kao „izraz stvarnih nevolja i protest protiv tih nevolja.” Engels je vidio nastanak kršćanstva kao spontani razvoj otpora, pa piše da je „kršćanstvo, kao i svi veliki revolucionarni pokreti, djelo narodnih masa.”

Kršćani radničke klase uhvatili su se progresivnih elemenata kršćanstva kako bi se usprotivili hijerarhijama i nejednakostima unutar crkava; da budu zastupnici rada, zemljišta  i stambenih prava; i da agitiraju protiv militarizma, rasizma  i siromaštva. Među protestantima krajem 1800-ih i početkom 1900-ih, pokret Društveno evanđelje pokazivao je put ne samo u pravcu individualnog spasenja nego i socijalnog spasenja. Pokret Katolički radnik nastavlja propovijedati antimilitarizam i služenje siromašnima.

Neki kršćani — uključujući i Thomasa J. Hagertya, kao ključne figure u osnivanju radničkog sindikata Industrijski radnici svijeta — inkorporirali su socijalističke i komunističke (ako ne i eksplicitno marksističke ) ideje u svojim društvenim analizama i političkoj praksi. U kontekstu Južne Amerike, kršćanstvo i marksizam su se fuzionirali da formiraju teologiju oslobođenja, koja određuje siromašne i ugnjetene glavnim predstavnicima borbe protiv ekonomske eksploatacije i protivnike diktature, represije i američkog imperijalizma.

Kršćansko činovništvo narogušilo se na takvo krivovjerje. Ured pape Pije XII  je 1949. objavio dekret koji zabranjuje katolicima sudjelovanje, davanje podrške, pa čak i čitanje literature koju objavljuju komunističke organizacije. Kad je teologija oslobođenja nekoliko desetljeća kasnije stekla dublje značenje — personificirana u ličnostima poput Oscara Romera, arhiepiskopa San Salvadora — Vatikan je osudio lijevu doktrinu. Teologija oslobođenja, konstantira papa Ivan Pavao II 1979., „ne podudara se sa katekizmom Crkve.”

Ipak se za opterećene odnose između kršćanstva i marksizma ne mogu isključivo okriviti postupci elita. S obzirom na jaku povezanost marksizma sa ateizmom, sa dugogodišnjim lijevim stajalištem da su religija i crkva instrumenti vladajuće klase, i da su pristaše sporadičnih postupaka nasilja jednih protiv drugih, skepticima ne manjkaju dokazi da su ove dvije tradicije u osnovi nekompatibilne.

Neki su mislioci nastojali pronaći rješenje za neke od tih tenzija, argumentacijom da postoje osnove za pomirenje. Knjiga Andrewa Colliera Kršćanstvo i marksizam: Filozofski prilog njihovu izmirenju jedan je takav pokušaj.

Collier, koji je preminuo 2014., nije prikrivao pukotine koje odvajaju kršćanstvo i marksizam. U jednom naročito važnom poglavlju Kršćanstva i marksizma — naslovljenom „Što kršćani i marksisti mogu naučiti jednih od drugih” — on ukazuje na nekoliko primjera: na marksistički ateizam, na njegov historijski materijalizam i na pitanje nenasilja.

Na prvom primjeru, Collier tvrdi da „Marxov ateizam nema nikakav učinak na znanstveni socijalizam, i nema bitnog upliva na socijalističku političku praksu.” Dalje on inzistira da postoje značajna preklapanja i kod drugih temeljnih pitanja, uključujući i utopiju: „I kršćanstvo sa svojom doktrinom o padu u grijeh, kao i istinski materijalistički materijalizam… upozoravaju protiv prekomjernog optimizma glede takvih mogućnosti u ljudskom društvu: savršeno društvo ne postoji.”

Oba tabora se suočavaju sa zajedničkom prijetnjom: „buržujizacije.” Otkako su se bogatiji pridružili kršćanskom stadu, otvorilo se njihovo udaljavanje od pristaša radničke klase. O nastojanjima u borbi protiv tog trenda, Collier piše da bi crkve trebale predvoditi kršćane da se opredijele za političke pokrete radničke klase gdje god one postoje. To treba činiti jer su radnički razlozi pravedni; ali bi takvo opredjeljenje ujedno imalo i povoljni učinak na razbijanje samo-zadovoljne pretpostavke buržoazije o realnostima života radničke klase.

Collier oštro napada kršćane koji su se kao reakcija na pad Istočnog Bloka „pomirili sa kapitalističkom restauracijom” umjesto da su se zauzeli “za stvaranje jednog istinski besklasnog i pravičnog društva kakvog su post-staljinistički režimi planirali, ali nisu ostvarili.”

S druge strane, Collier osuđuje „buržujske aspiracije” sovjetske „privilegirane birokracije” i lamentira nad nesposobnošću država koje su sebe zvale socijalističke da krivotvore jedno „socijalističko građansko društvo,” prepuštajući „raspršenim pojedincima da se suoče sa prezaduženim stanjem.” Na ovom mjestu, Collier sugerira da bi socijalisti mogli naučiti nešto iz kršćanske  refleksivne opozicije protiv „totalitarne komercijalizacije” i otporu prema pomodnim idejama.

On reafirmira važnost društvene kontrole:

„Ne mislim primarno na društvenu kontrolu nad pojedincima ili čak i nad prirodom, nego nad društvenim silama, silama koje društvo generira, koje imaju masovne i često devastirajuće učinke kako na prirodu tako i na ljude, ali koje se ne mogu pod kapitalizmom nadzirati.”

U opsegu u kojem marksizam traži „emancipaciju ljudskog roda od otuđenih snaga u obliku tržišnih sila,” Collier vidi saveznika u kršćanstvu. Obje doktrine su zahtijevale da se ograniči sposobnost „kupovine i prodaje svega” („Isus je izbacio mjenjače novca iz Hrama, a Petrovo prokletstvo na Simona Magusa bi trebalo utjerati strah od spaljivanja u paklu kod mnogih američkih evangelista“).

Oni također mogu služiti kao saveznici u filozofskoj domeni, stojeći nasuprot liberalizmu i post-modernizmu, kao i protiv „atomizma” i „fragmentacije” koju promovira tržišna logika. I marksizam i kršćanstvo mogu objasniti i suprotstaviti se „fragmentaciji, ne samo društva, već i ljudske osobnosti pod kapitalizmom.”

Collierovi pokušaji izmirenja marksizma i kršćanstva naglašavaju ne samo političke mogućnosti za stvaranje jednog saveza već i brisanje tog upornog jaza između tog dvoga. Susret čekića i križa — možda baš i nije tako napregnuto božićno čudo, već i politička potreba u eri Trumpa.

Izvor JACOBIN

PREVOD Slobodan Drenovac

PODELITE