Hladni rat kakvog poznajemo završio je slomom Sovjetskog Saveza. U svojoj novoj knjizi “The Plot to Scapegoat Russia,” (Urota da Rusija bude žrtveni jarac), odvjetnik i aktivist za ljudska prava Dan Kovalik piše o jednom novom Hladnom ratu protiv Rusije – i o  miru koji se nikad nije ostvario. On govori o ulozi Demokratske partije i agencije CIA, ali je glavnina njegove knjige usredotočena na objašnjavanju zašto se neprijateljstvo nastavilo.

Prave motivacije obnovljenog sukoba jedva da su predmet svakodnevnih  vijesti, pa se autor stoga oslanja na povijesne zapise kako bi otkrio izvore za novi Hladni rat.  Također govori zašto se stari Hladni rat vodio.

Uobičajeno objašnjenje, prema Kovalikovim riječima, zapravo je samo izgovor. On smatra da je:  “Hladni rat, barem sa stajališta Sjedinjenih Država, imao jako malo veze sa borbom protiv ‘komunizma,’ i mnogo više sa ciljem da svijet učini sigurnijim za korporativnu pljačku.” Ovaj prijedlog, mnogo više implicira nego što se  autor njim bavi, ali  mu omogućava da uzme u obzir i sve druge ratove i intervencije SAD-a.

Spominje se i CIA-ina umiješanost ali bez ulaženja u detalje. Za Kovalika, “CIA je gadna zločinačka organizacija koja često dovodi u zabludu američku javnost i vladu u ratove i nezgode.” Te dvije teme su – pravi razlog zašto se Sjedinjene Države bore u ratovima i koja je uloga CIA-je u tim ratovima – neometano prisutne kroz cijelu povijest o kojoj se pripovijeda u knjizi.

Čitatelji žedni za saznaju o “zavjeri” koja se reklamira u izvornom naslovu knjige morat će biti strpljivi. Autor provodi jedno putovanje kroz vrijeme i širom svijeta koje obuhvaća primjere o američkim vojnim intervencijama i miješanjima u stranim zemljama. U tom okviru Kovalik govori o sadašnjem konfliktu SAD-Rusija, kakve je već opisao u obrascima o američkoj agresiji  i na taj je način već iscrtao scenarij prema kojem su motivacije za uznemiravanje Rusije već jasne.

Ova vrlo visoko-preporučljiva knjiga nudi sadržaj koji je toliko sveobuhvatan da njena mala veličina može čitatelja pogrešno zavesti.  Kovalikovo pisanje je jasno, evokativno i čitko. Uzgred, on se prisjeća onih uzroka koji su užasnuli njegove suvremenike i potakle ih na aktivnost. To je također jedna od korisnih strana ove knjige.

U koledžu, Kovalik je naučio o makinacijama CIA-e  u  Centralnoj Americi. Razotkrivanja bivših agenata Philipa Ageea, Raya McGoverna i Johna Stockmana su ga zapanjile. Njegovo prvo putovanje u Nikaragvu izložilo ga je žetvi ubojstava i terora. Iz prve ruke naučio je o ulozi kontraških paravojnih regruta koje plaća CIA. Jednom prilikom se našao tješeći jednog oca koji je sahranjivao sina, koga su kontraši ubili, skupa sa još 50.000 drugih Nikaragvanaca.

Autor se prisjeća ubojstva četiriju crkvenih žena i šestero jezuitskih svećenika u El Salvadoru od strane vojnika obučenih u SAD-u, kao i američke podrške vojnicima i paravojnim snagama koje su ubijale i raseljavale stanovnike u Kolumbiji, kao i CIA-ine Operacije kondor u kojoj su južnoameričke marionetske države ubijale svoje političke protivnike. On se sjeća i od SAD-a poticani državni udar u Iranu, 1953.; Gvatamali, 1954; i Čileu, 1973. Usputno spominje i američki rat u Vijetnamu, okupaciju i rat u Koreji, nuklearne bombe bačene na Japan, nuklearno testiranje i umiranja na Maršalovim Otocima; i CIA-ino regrutiranje anti-sovjetskih Mudžahedina u Afganistanu.

To se pravdalo: čuvanjem “svijeta od prijetnje sovjetskog totalitarizma.” Zatim je Sovjetski Savez nestao i nastala je potraga za novim izgovorom. Pozivajući se na “humanitarnu intervenciju,” Clintonova  administracija je ubrzo asistirala režim Paula Kagame u Ruandi i u drugim afričkim zemljama da napadaju Demokratsku Republiku Kongo. “SAD-ovi rudarski interesi” su zadovoljeni, kaže Kovalik,  ali “skoro šest milijuna ljudi” je ubijeno.

Clintonova vlada je intervenirala u Haitiju i sudjelovala  u uništenju Jugoslavije, zadnjoj socijalističkoj državi u Europi. Navodni humanitarni razlozi su također bili iza uloge Sjedinjenih Država u stvaranju kaosa u Libiji. Za autora, ruski zločini su relativno benigni kad se usporede sa  pretenzijama i brutalnostima SAD-a.

U novije vrijeme, prema kazivanju Kovalika, vlada SAD-a stavlja naglasak na racionalizaciji “američke izuzetnosti.” To je “vjerovanje da je SAD jedinstveno benigni djelatnik u svijetu, koji širi mir i demokraciju.” Tako je teror izvezen u Afganistan, Irak, Somaliju i Jemen, gdje je Saudijska Arabija nastupila kao američki posrednik. U ovaj popis uključuje se i vojni puč u Hondurasu 2009. godine, potaknut od strane državne sekretarke Hillary Clinton.

Za ovog autora, “SAD-ova ogromna vojska postoji ne samo da bi osigurala sasvim nepravedna američka prisvajanja svjetskih bogatstava, nego i da osigura da se ta bogatstva ne podijele sa siromašnim masama ove zemlje.  Dobri odnosi sa Rusijom bi “naprosto bili loši za biznis, posebice za biznis rata koji tako duboko učvršćuje američku ekonomiju  … Od 2015., SAD  ima najmanje 800 vojnih baza u više od 70 država, dok Britanija, Francuska i Rusija zajedno imaju svega 30 vojnih baza.” I samo “pod Obamom, SAD su rasporedile Specijalne snage u aproksimativno 138 zemalja.”

Nakon što je uložio vrijedan trud da pregleda desetljeća američkih intervencija u inozemstvu, vojnih i na druge načine, Kovalik se osvrće na Rusiju. Ta se goluždrava kapitalistička država nalazila u krizi, kaže on. Prosječni životni vijek se skratio, stopa siromaštva bila je 75 posto, a investicije u ekonomiju su pale za 80 posto. Nacionalni ponos se našao u podrumu, to više nakon što su SAD odustale od obećanja državnog tajnika Bakera dato 1991., da se NATO nikada neće premještati na istok, te nakon što su SAD napale ruskog saveznika Srbiju, kao i nakon što su SAD napale Irak u 2003., i  Libiju 2011., bez konzultacija sa Rusijom.

On tvrdi da je Obamina administracija, naročito državna tajnica Hillary Clinton, bila opsjednuta Rusijom, da sada Demokratska partija potpiruje mržnju, a u tome je podržavaju popustljivi mediji. On govori o otkrićima WikiLeaks-a u vezi sa hakiranjem koji se pripisuju Rusima. Također sugerira da u tome sudjeluje CIA, premda nam ne nudi ništa specifično. Kovalik ne komentira mogućnost interakcije između Trumpove kampanje i ruskih dužnosnika.

Ali prije njegove rasprave o konfrontaciji sa Rusijom, Kovalik je posvetio znatnu pozornost zašto i kako SAD zlostavlja i druge zemlje. Prema tome, čitatelj će već znati da ne očekuje od američkog imperijalizma da Rusiji pruži priliku,  i znat će zašto je to tako.

Kovalikov način tretiranja Sovjetskog Saveza bitan je dio njegove priče. Prije svega, mnoge od američkih vojnih intervencija ne bi se dogodile da Sovjetski Savez još postoji. Ali u osnovi, “ Sovjetski Savez, zbilja je jedno vrijeme imao prilično velik politički i ideološki utjecaj u svijetu zahvaljujući privlačnosti njegove socijalističke poruke kao i zbog svoje kritične uloge pobjednika u Drugom svjetskom ratu.”

Kovalik priznaje postojanje “razdoblja velike represije.” Međutim, on dodaje  da su “Ruska revolucija i SSSR … ispunile mnoga svoja obećanja, i to unatoč ogromnih teškoća. …. U svakom slučaju, ciljevi Ruske revolucije—jednakost, radničko upravljanje ekonomijom, sveopća zdravstvena skrb i socijalna sigurnost— bili su među hvale vrijednima.”  I, “jedan od razloga zbog kojeg SAD nastavlja  svoj ples nad grobom Sovjetskog Saveza, pa ističe najgore dijelove tog društva i umanjuje njegova dostignuća, je zato što smatra da se mora pobrinuti,  kada se svjetska ekonomija pogoršava i kada  se produbljuju patnje radnog naroda širom svijeta, da im ne bi palo napamet da se organizira neka nova socijalistička revolucija  sa sličnim idealima.”

Na kraju, Kovalik se pridružuje Martinu Lutheru Kingu, koji je rekao: ‘Sjedinjene Države se nalaze na krivoj strani svjetske revolucije’ – kao i pojašnjenju Daniela Ellsberga: ‘Sjedinjene Države nisu na krivoj strani; one su ta kriva strana.’”

PREVOD Slobodan Drenovac

Izvor CONTERPUNCH