Objavljujemo članak “Četnici i antifašizam”, koji je prvi put objavljen u štampanom izdanju Novog plamena, 2009. godine, a potom i u časopisu Hereticus, br. 1-2/2014, čiji izdavači su Centar za unapređivanje pravnih studija i Dosije, a urednik prof. dr Jovica Trkulja. U istom broju Hereticusa, kao reakcija na ovaj članak objavljen je članak istoričara Koste Nikolića. U sljedećem broju Hereticusa, objavljen je odgovor Gorana Markovića na članak Koste Nikolića. Vjerujemo da naši čitaoci imaju interes da se upoznaju sa sadržajem rasprave dvojice autora koji imaju potpuno suprotna mišljenja o ulozi i karakteru četničkog pokreta, pogotovo o pitanju da li je to bio kvislinški pokret ili pokret otpora. Prvo objavljujemo članak “Četnici i antifašizam”, čiji autor je Goran Marković, a potom ćemo objaviti odgovor Koste Nikolića Goranu Markoviću i novi tekst Gorana Markovića, kao odgovor Kosti Nikoliću.

***

U onom dijelu jugoslovenskih prostora gdje žive Srbi već dvadeset godina se pokušava dati neko novo, dotad nepoznato, viđenje četničkog pokreta Draže Mihailovića. Kako je istoriografija iz doba SFRJ već temeljno obradila ovaj predmet i dala svoju ocjenu ovog vojno-političkog pokreta, krenulo se u reviziju tih ocjena i saznanja. Cilj je bio rehabilitacija četničkog pokreta, a nosioci poduhvata su bili antikomunistički opredijeljeni istoričari i ideolozi. Dosta dugo ta revizija nije imala uporište u bilo kakvim iole ozbiljnim (barem na prvi pogled) napisima, da bi se posljednjih godina jedan broj istoričara, mahom u Beogradu, počeo ozbiljnije baviti ovim problemom. Rezultat tog bavljenja je veći broj članaka i monografija kojima autori teže da se predstave kao objektivni i kvalifikovani istraživači četničkog pokreta. Da su oni (ili barem neki od njih) zaista kvalifikovani, ne može se sumnjati, ako ni zbog čega drugog, ono zbog njihovih formalnih stručnih kvalifikacija ili onih stručnih radova ostavili iza sebe. To što su neki od njih stručni, još ne znači i da su objektivni. Poseban problem nastaje onda kad pokušavaju izvući opšte zaključke i ocjene četničkog pokreta na temelju prikupljene istorijske građe.

Drugi dio priče čine ideolozi raznih političkih stranaka, nerijetko i vladini funkcioneri, koji, pokušavajući da rehabilituju četnički pokret, žele rehabilitovati dio vlastite ideologije i političkog pokreta. Ponekad žele rehabilitovati svoje očeve i djedove, koji su sudjelovali u četničkom pokretu. Ovaj revizionizam ide toliko daleko da se u Srbiji četnici izjednačavaju s partizanima i u pogledu prava koja im priznaje zakon, dok se u udžbenicima istorije piše o dva antifašistička pokreta otpora u Jugoslaviji – partizanskom, koji je bio prokuministički, i četničkom, koji je bio prodemokratski i prozapadni. Kako je očigledno da se mišljenja istoričara i političara o prirodi četničkog pokreta nepovratno razlikuju, bilo bi korisno skrenuti pažnju na niz dokumenata kojima se potvrđuje priroda i uloga ovog vojno-političkog pokreta.

Antifašistički pokret otpora?

 

Priča počinje ovako. Kada je jugoslovenska kraljevska vojska neslavno kapitulirala u aprilskom ratu, Draža Mihailović, tada na službi u štabu Druge armije, ne priznaje kapitulaciju i povlači se pred okupatorom zajedno sa malom grupom oficira, podoficira i vojnika. Ta grupa je, nakon što je završila svoj put iz Bosne u zapadnu Srbiju, brojala svega 26 ljudi. Ko je činio njen sastav i kakvim je životom živjela, svjedoči jedan od njenih članova, poručnik Ratko Martinović, koji je sa Dražom proveo prve mjesece na Ravnoj gori, u nadi da će ovaj započeti borbu protiv okupatora. Draža u to vrijeme nije imao nikakvu ideju o tome šta da radi. Glavni cilj mu je bio da izbjegne zarobljavanje. Tek po dolasku na Ravnu goru, on hvata veze sa pojedinim oficirima i podoficirima i počinje stvarati svoju organizaciju. Kako kaže Martinović, budući da se Draži javljalo više ljudi nego što ih je on mogao zadržati na Ravnoj gori, a da ne ugrozi bezbjednost grupe, on ih odbija i upućuje u pojedine dijelove Srbije u cilju stvaranja četničke organizacije. Istovremeno sa izjavom o nepriznavanju kapitulacije, Draža Mihailović izjavljuje da priznaje kraljevsku vladu i Petra II koji su pobjegli u London i pokušava, u početku neuspješno, da uspostavi vezu s njima.

Nema sumnje da Draža Mihailović i ljudi oko njega nisu bili nacisti po ideološkom opredjeljenju. Izuzetak je činio Vladimir Lenac, vođa ljotićevske omladine, koji je bio opredijeljeni srpski fašist, a koji je po Dražinom dolasku na Ravnu goru bio s njim, da bi zatim otišao u Beograd, ne vraćajući se više u Dražin štab. To što Mihailović i njegovi ljudi ideološki nisu bili nacisti, još uvijek ne znači da su imali namjeru da se bore protiv nacista. Njihova ideja i propagandna ideja je bila da se treba organizovati, naoružati i čekati pogodan trenutak za dizanje ustanka. Taj trenutak bi došao onda kad bi saveznici toliko iscrpili Njemačku da bi dizanje ustanka u Jugoslaviji bilo relativno lako ostvarivo. Da Draža Mihailović nije imao namjeru da organizuje ustanak, potvrđuje i jedan od njegovih prvih i najvjernijih saradnika, Zvonimir Vučković, kad u svojim memoarima, između ostalog kaže da je cilj Mihailovićevog pokreta bio i „u pogodnom trenutku, kad izgledi na uspeh oružane akcije budu povoljni, krenuti na ustanak“.

Mihailović je avgusta 1941. godine izdao uputstvo o osnivanju četničkih odreda (Arhiv VII, Ča, k. 7, reg. br. 15/1 (VK-V-570/1). U njemu su definisani i zadaci ovih odreda, koji se svode na patroliranje po selima, sprečavanje pljačke i nasilja nad građanstvom, onemogućavanje razornih elemenata da stvaraju svoju organizaciju, uz izričito naređenje: „Sukobi sa Nemcima da se izbegavaju dok je god to moguće (…)“ Isto se naređuje u Uputu za izvršenje mobilizacije od 9. septembra 1941. godine (Arhiv VII, Ča, k. 1, reg. br. 2/2-1 (VK-V-12). U instrukciji Draže Mihailovića komandantu četničkih odreda Jugoslovenske vojske u Crnoj Gori majoru Đorđiju Lašiću se kaže: „Upotreba četničkih odreda u Crnoj Gori: u danom trenutku!“ (Arhiv VII, Ca, k. 1, reg. br. 10/1 (VK-V-7). Četnici su se izjasnili za oružanu borbu, ali ne odmah, već kad se za to stvore uslovi, kad „dođe vreme“. Dotad treba čekati, pripremati se, stvarati vlastitu organizaciju. To vrijeme nikad nije došlo. Zbog toga što se nisu slagali o otpočinjanju ustanka protiv okupatora, partizani i četnici nisu mogli ostvariti saradnju u početku ustanka. Najviše što su mogli postići je da jedni drugima neće ugrožavati slobodu akcije i da se neće uzajamno napadati, a da će se četnici pridružiti ustanku kad ocijene da je nastupio pogodan trenutak. Mihailović je u toku sudskog postupka koji je protiv njega vođen 1946. godine izjavio da je njegova politika u pogledu ustanka bila da se treba organizovati i čekati pogodan trenutak. U političkom programu pokreta Draže Mihailovića, kojeg je Miloš Sekulić početkom novembra 1941. godine predao predsjedniku vlade generalu Simoviću stoji: „1) Održavanje neprijateljskog stava prema okupatorima i njihovim pomagačima, ali za sada, do daljeg, ne ulaziti u neposredne borbe osim u slučajevima samoodbrane kao što je slučaj u Hrvatskoj. Stoga, uticati da i drugi narodni faktori zauzmu takav stav (…)“ (Arhiv VII, fond Arhiva emigrantske vlade i vojske (dalje: AEV), k. 162, reg. br. 34/1 (VK-Y-53). U izvještaju koji je iz zemlje poslat kraljevskoj vladi pod naslovom „Situacija 1. oktobra 1941. godine“ se kaže da ostaci jugoslovenske vojske, pod nazivom četnički odredi redovne vojske, pripremaju ustanak za trenutak njemačke propasti. Četnički pokret od vlade zahtijeva materijalnu i moralnu pomoć. Moralna pomoć se, između ostalog, ogleda u upućivanju zahtjeva Srbima da miruju, a isti takav zahtjev komunistima treba da dođe iz Moskve.

Ovakav stav četničkog pokreta se u potpunosti podudarao s politikom kraljevske emigrantske vlade u Londonu, čiji je cilj, budući da je bila priznata od saveznika, bio da stvori vlastitu vojnu organizaciju u zemlji koja će poslužiti ne za ustanak protiv okupatora već za povratak kralja i njegove vlade kad Hitler bude poražen. U tom smislu, general Dušan Simović, predsjednik kraljevske vlade, u govoru emitovanom putem Radio Londona 12. avgusta 1941. godine, između ostalog, kaže: „Kraljevska vlada zna da šaka nesavesnih ljudi današnjom preranom akcijom nanosi teške patnje narodu. Nevine žrtve koje Nemci danas streljaju, biće isto tako osvećene i na račun Nemaca i na račun onih koji čine da te žrtve padaju. Čas slobode je blizu, a prava vlada u Londonu daće signal kada će početi ponovna borba za slobodu.“ (Nikola Milovanović, Draža Mihailović, http://www.znaci.net/00001/11_6.htm). U drugom govoru preko Radio Londona, koji je održao 15. novembra 1941. godine, general Simović je rekao: „Mi smo ne jednom poručivali da za odsudnu borbu još nije kucnuo čas …“ (Nikola Milovanović, Draža Mihailović, http://www.znaci.net/00001/11_11.htm).

Odbijanje četničkog pokreta da započne borbu protiv okupatora i kvislinga je navelo mnoge oficire i podoficire, koji prije rata nisu imali bilo kakvog dodira sa Komunističkom partijom Jugoslavije, da se opredijele za narodnooslobodilački pokret. Budući da su oficiri i podoficiri kraljevske vojske u predratnom periodu bili indoktrinirani antikomunizmom i da je vojska kao cjelina predstavljala najsnažniji stub dinastije, činjenica da je određeni broj njenih pripadnika već 1941. godine prišao partizanima a ne četnicima govori o tome da je narodnooslobodilački pokret počivao na dovoljno širokoj političkoj platformi da uključi i pripadnike jedne monarhističke vojske, ali i o tome da su oni radije odlučili da ratuju zajedno s komunistima nego da sa svojim kolegama oficirima i podoficirima u četničkoj organizaciji čekaju signal iz Londona da bi počeli ustanak. Zanimljiva je jedna izjava grupe aktivnih i rezervnih oficira sa područja Čačka: „Mi dole potpisati rezervni oficiri, a na traženje Komande mesta Četničkih odreda jugoslovenske vojske — Čačak, dajemo sledeću izjavu: Prilikom ulaska u Čačak narodno oslobodilačkih partizanskih i četničkih odreda, a na obavezan poziv upućen građanstvu da se upisuje u jedne ili u druge odrede, bez ikakve presije, prijavili smo se za Narodno oslobodilački pokret, kao građani, smatrajući da smo se ovim stavili na raspoloženje svim narodno oslobodilačkim snagama koje imaju za cilj, prvo i najvažnije oslobođenje od neprijatelja. Shvatili smo da ovim putem, ne samo kao građani, već i kao rezervni oficiri, ispunjavamo svoje obaveze prema narodu.“ (Arhiv VII, mf. Lok. muz. br. 2, sn. 718).

Osim toga, partizanima su tokom druge polovine 1941. godine pristupili pojedinci i grupe ljudi koji su prije rata pripadali buržoaskim strankama i koji nisu gajali simpatije prema komunizmu, čak i pojedini sveštenici (npr. pop Vlada Zečević). Niko od njih nije pristupio partizanima iz ideoloških već iz čisto patriotskih razloga. Što nisu pristupili četnicima, iako im je bilo poznato postojanje njihove organizacije, razlog treba tražiti u činjenici da četnici nisu imali namjeru da se bore protiv okupatora.

Četnici, doduše, jesu učestvovali u pojedinim borbama u jesen 1941. godine. Tako je potpukovnik Veselin Misita oslobodio Loznicu, a četnici su zajedno s partizanima učestvovali u blokadi pojedinih gradova. Isto tako, poručnik Martinović je napao Krupanj, ali u tom trenutku on već prema vlastitom priznanju, nije djelovao pod komandom Mihailovića, već kao komandant samostalnog odreda. Ipak, treba primijetiti nekoliko činjenica. Prvo, oslobođenje Loznice je izvršeno protiv volje četničkog vođstva i Misita bi, da nije poginuo tom prilikom, bio osuđen od strane Draže Mihailovića. Ta vojna akcija je izvršena bez Dražinog znanja i odobrenja. Drugo, četnici su samo u pojedinim slučajevima učestvovali u akcijama zajedno s partizanima (Mačva, opsada Kraljeva). To nije bila njihova opšta politika. Učešće u vojničkim akcijama se može objasniti željom četničkog vođstva da ne zaostaje suviše za partizanima, čiji su ugled i uticaj, uslijed stalne borbe protiv okupatora i kvislinga, rasli, tako da su partizanski odredi u Jugoslaviji krajem 1941. godine već imali 80.000 boraca. Četničko vođstvo je u uslovima opštenarodnog ustanka, htjelo-ne htjelo, moralo sudjelovati u njemu, makar u vrlo ograničenom obimu. Da učešće četnika u ustanku nije bilo odraz njihove politike i želje, vidi se po njihovom ponašanju nakon gušenja ustanka, kao i u pregovorima koji su vođeni s Nijemcima. U situaciji kad je zemlja okupirana od strane nacista i fašista i kad je ustanak protiv okupatora već podignut, besmisleno je govoriti o antifašističkom vojno-političkom pokretu koji je već organizovan, ima hiljade ljudi pod oružjem, ali uporno odbija da vidi neprekidnu i sistematsku borbu protiv fašizma. Šta znači u takvoj situaciji biti antifašist samo na riječima?

Kolaboracija

 

Da je četnički pokret bio antifašistički pokret otpora, ne samo da bi vodio borbu protiv okupatora i kvislinga, već se ne bi upuštao u kolaboraciju. Po mišljenju današnjih revizionista, četnički pokret je bio antifašistički iako je od novembra 1941. godine počeo kolaboraciju sa okupatorima i drugim kvislinzima. Tako smo, po ovom mišljenju, 1941. godine imali jedan antifašistički pokret koji ne samo da je odbijao borbu protiv fašizma, nego se upustio u kolaboraciju sa fašizmom.

Kako se moglo desiti da četnički pokret, koji je imao podršku izbjegličke vlade u Londonu, a dobrim dijelom rata i podršku britanske vlade, sarađuje sa okupatorima? Odgovor treba tražiti u odnosu klasnih snaga tokom rata, odnosno u činjenici da je Komunistička partija Jugoslavije aktivno učestvovala u oružanoj borbi, što je za jugoslovensku buržoaziju objektivno predstavljalo opasnost. Jugoslovenska buržoazija se u tom pogledu pokazala kratkovidom i nesposobnom da, za razliku od svojih italijanskih ili farncuskih posestrima, nacionalni interes stavi ispred klasnog. Kao što primjeri Italije i Francuske pokazuju, to što su jugoslovenski komunisti bili naoružani od 1941. godine ne znači da bi nužno osvojili vlast po okončanju rata, kao što ju je u svojim zemljama nisu preuzeli italijanski i francuski komunisti, iako su pod svojom kontrolom imali značajne pokrete otpora. Jugoslovenska buržoazija, koja, bez obzira na postojanje i snagu komunista, nije namjeravala pružai otpor okupatoru, nije mogla trpjeti da se formira oružana sila koja ne samo da bi joj oduzela legitimitet, jer bi predstavljala jedinu snagu otpora, nego bi ugrozala njene klasne interese. Ta oružana sila, jasno, bili su partizanski odredi.

Stoga je četnički pokret pokušao primijeniti jednostavnu strategiju – zadržavati veze sa kraljevskom vladom u Londonu i zapadnim saveznicima i tako obezbijediti povratak kralja u zemlju i obnovu kapitalizma, a, s druge strane, saradnjom sa okupatorima postići dva cilja – sačuvati vlastitu vojnu organizaciju i iskoristiti je za obračun s komunistima, kao najopasnijim neprijateljem u tom trenutku. Računica je bila pogrešna, ali iz temelja pogrešna. Kolaboracija sa okupatorom je nepovratno vodila četnički pokret na put izdaje i u tabor sila Osovine. Sukob u Drugom svjetskom ratu je bio toliko težak, životan i beskompromisan, da antifašistička koalicija, nakon svoje pobjede, nije sebi smjela dopustiti bilo kakvo praštanje onima koji su u ratu pomagala Hitlera i njegove saveznike.

Draža Mihailović se odlučuje za kolaboraciju sa fašistima i nacistima u vrijeme kad ovi pokušavaju ugušiti snažan narodni ustanak u Srbiji, u vrijeme kad je znatan dio Srbije već oslobođen, kad je u njoj već stvorena partizanska vojska i novi organi vlasti. To se događa u vrijeme kad jugoslovenski partizani za sebe vežu znatne okupatorske snage, koje bi inače mogle biti upotrijebljene na Istočnom frontu, i u vrijeme kad su ustaški zločini dobrim dijelom umanjeni zahvaljujući zaštiti Srba, Jevreja, Roma i antifašista od strane partizana koji su oslobodili znatne dijelove teritorije koje je kontrolisala tzv. NDH. To se događa u vrijeme kad je Jugoslavija predstavljala jedinstven primjer okupirane države u kojoj je oružani otpor ne samo moguć već i masovan. Četnici nisu dali veći doprinos tim pobjedama antifašističkog ustanka. Njihovo učešće u borbama na pojedinim sektorima fronta je bilo zanemarljivo, što je logično proizlazilo iz političkog programa njihovog vođstva i smjernica izbjegličke kraljevske vlade. No, dobro, ako već nisu htjeli pomoći razvoj ustanka, barem nisu smjeli da ga ometaju. Mogli su posmatrati sa strane. Sa stanovišta posmatrača koji istoriju posmatra etički, ovo je nesumnjivo tačno. Međutim, čim se u analizu umiješaju stvarni društveni odnosi i klasni interesi, postaje očigledno da četnici nisu mogli mirno posmatrati razvoj ustanka. Ipak je tim ustankom rukovodila Komunistička partija Jugoslavije. Mihailoviću i njegovim oficirima je bilo jasno – ako ustanak uspije i partizanski odredi se razviju u vojsku, te ako uslijed uspješnog ustanka steknu povjerenje naroda, gotovo je sa monarhijom i dotadašnjim društvenim sistemom. Gotovo je sa svim onim u šta su ti oficiri vjerovali i sa sistemom u kome su imali privilegovan položaj. U tom slučaju bi Petar II mogao zauvijek ostati u Londonu, a Ravna gora ne bi ništa značila u istoriji.

Nijemci, s druge strane, ma koliko bili nepovjerljivi prema Mihailoviću kao čovjeku Londona, shvataju da će masovni ustanak lakše ugušiti ako angažuju što više kvislinga. Na koncu, to je zahtijevalo i stanje na Istočnom frontu. Stoga Abver, vojna obavještajna služba, ulaže napore da ostvari kontakt sa Dražom Mihailovićem. Mihailović je uspostavljanje veza sa okupatorom povjerio pukovniku Branislavu Pantiću. Ovaj je stupio u vezu sa dr Jozefom Matlom, pripadnikom Abvera. Nijemci su prihvatili kontakt s Mihailovićem i na osnovu mišljenja Milana Aćimovića i Milana Nedića, predsjednika kvislinške vlade, koji je takođe uspostavio vezu sa Dražinim predstavnicima. Sastanak Draže Mihailovića sa Nijemcima je ugovoren 28. i 29. oktobra 1941. godine u Beogradu, kome su prisustvovali Matl, te kapetan Nenad Mitrović i pukovnik Pantić. (Nikola Milovanović, Draža Mihailović, http://www.znaci.net/00001/11_10.htm). Prije ovog sastanka, Mihailović se 1. novembra obratio štabu 342. divizije pismom u kome moli za pomoć i jamči da će svojim snagom ukloniti komunističku opasnost. Mihailović se 3. novembra obratio vojnom komandantu Srbije pismom u kome izjavljuje spremnost da dođe u Beograd na pregovore.

Do prvog sastanka dolazi u selu Divci kod Valjeva, 11. novembra 1941. godine. Nijemci tada izlaze sa prilično neprijatnim stavom prema Mihailovićevom pokretu, smatrajući ga nepouzdanim saveznikom koji im nije potreban u trenutku kad se položaj ustanika stalno pogoršava. Nijemci su imali na umu Mihailovićeve simpatije prema Londonu, kao i činjenicu da su njegovi odredi, barem sporadično, učestvovali u nekim borbama zajedno s partizanima. Traže od njega bezuslovnu kapitulaciju. Nema sumnje da su ovakav stav zauzeli prvenstveno uslijed uvjerenja da će svojim divizijama, od kojih je jedna, radi gušenja ustanka, dovedena iz Francuske, lako savladati ustanike, pa im Dražina pomoć neće biti potrebna. Osim toga, kad jednom uguše ustanak, moraće se nužno pozabaviti četničkim pokretom, kao prozapadno orijentisanim. (Posljedica ovog njemačkog stava i uvjerenja da im četnici neće biti potrebni u borbi protiv partizana je pokušaj hvatanja Draže Mihailovića početkom decembra 1941. godine i raspisivanje nagrade od 200.000 dinara za njega.) Draža Mihailović je na sastanku izjavio da nema namjeru da se bori protiv Nijemaca jer je svjestan njihove vojničke snage, a da je u borbu stupio zato što su je komunisti prvi započeli, želeći da umanji njihov uticaj. Od Nijemaca je tražio da mu isporuče određene količine oružja i municije kako bi se mogao boriti protiv partizana.

Uprkos nepovoljnom ishodu sastanka u Divcima, Mihailović nastavlja sa svojom politikom. Njegove trupe ne pružaju otpor Nijemcima tokom prve ofanzive, a borbe s partizanima se nastavljaju. Mihailović pribjegava legalizaciji dijela svojih odreda. On ih predstavlja kao odrede pod komandom Milana Nedića i Koste Pećanca, sprečavajući na taj način njihovu likvidaciju i omogućavajući njihovo nesmetano djelovanje. Nijemci su u početku bili protiv ove legalizacije, ali su kasnije na nju pristali, jer su im četnici bili potrebni u borbi protiv partizana koji nisu mogli biti tako lako uništeni u prvoj ofanzivi kako su se Nijemci nadali. Ubrzo je opozvana ucjena Mihailovića i povučena nagrada za onoga ko ga uhvati ili potkaže.

Četnici sarađuju sa okupatorima i kvislinzima i u drugim dijelovima zemlje. Tako oni, na primjer, priznaju tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku i njenog poglavnika Antu Pavelića (jedan takav sporazum je aprila 1942. godine potpisao četnički komandant Uroš Drenović, vidjeti: Arhiv VII, Ča, k. 234, reg. br. 2/2 (BH-X-661)). Drugi četnički komandant, Cvijetin Todić sa planine Ozren, maja 1942. godine nudi sporazum 4. domobranskoj diviziji, ističući da četnici nisu ratujuća stranak i da priznaju hrvatsku državnu vlast (Arhiv VII, ča, k. 235, reg. br. 1/9 (BH-X-9O3). Ozrenski, Trebavski i Odred „Kralj Petar II“ zaključuju 28. maja 1942. godine sporazum sa vlastima tzv. NDH o saradnji u borbi protiv partizana (Arhiv VII, Ča, k. 235, reg. br. 1/13 (BH-X-926)), u kome se, između ostalog kaže da pomenuti četnički odredi: „Priznaju vrhovničtvo Nezavisne Države Hrvatske i kao njeni državljani izrazuju lojalnost i odanost njenom poglavaru, poglavniku i privrženost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.“ U zapisniku sa pregovora koje predstavnici majevičke četničke grupe vode sa komandantom 3. domobranske divizije, 30. maja 1942. godine, se kaže da su četnički komandanti izjavili: „Imamo najiskreniju volju da postanemo lojalni građani Nezavisne države Hrvatske, ali da dobijemo svoja građanska i politička prava, a isto tako i imademo najiskreniju volju za pregovore.“ (Arhiv VII, Ca, k. 233, reg. br. 7/2 (BH-X-480).

Saradnja sa italijanskom okupatorom je bila jednostavnija i intenzivnija nego sa njemačkim i počela je već u jesen 1941. godine. O njoj je bio obaviješten i Draža Mihailović. U izvještaju koji Dobrosav Jevđević šalje Mihailoviću aprila 1942. godine o stanju u Bosni, Lici i Dalmaciji, između ostalog piše i sljedeće: „U vezi sa tim dolazio mi je šef nemačke vojne političke službe iz njihovog glavnog štaba, da pita može li se umiriti Bosna i sarađivati sa njima u borbi protiv komunista, kao što su izvešteni da se sarađuje sa Italijanima.“ (Arhiv VII, Ča, k. 18, reg. br. 24/8 (VK-X-6)). Saradnja sa Italijanima se odvija i prilikom borbi četnika i Italijana protiv partizana u okolini Knina, aprila 1942. godine (Arhiv VII, Ča, k. 159, reg br. 4/2 (H-X-6). I crnogorski četnici su sarađivali sa italijanskim okupatorom, što se, između ostalog, vidi i iz sporazuma crnogorskih četnika i glavne komande italijanskih trupa iz marta 1942. godine (Arhiv VII, Ča, k. 148, reg br. 7/1 (CG-X-275). U ovom sporazumu, kojeg je u ime četnika potpisao pukovnik Bajo Stanišić, piše: „Crnogorski nacionalisti bez obzira na konačni ishod rata, neće upotrebiti nikad oružje protiv italijanskih trupa.“ Sa Italijanima su sarađivali i četnici u istočnoj Bosni i Hercegovini, što se vidi iz izvještaja majora Boška Todorovića upućenog Draži Mihailoviću februara 1942. godine (Arhiv VII, A NOR, k. 1708, reg. br. 9/1—3): „U subotu 7-og. ov. mj. sastao sam se u svojstvu zastupnika komandanta bosansko-hercegovačkih četničkih odreda majora Dangića,3 koji nije mogao doći na sastanak sa italijanskim komandantom Nevesinja i sa obaveštajnim oficirom njihove divizijske komande u Mostaru.“

Šovinistički politički program

 

Moderni revizionisti tvrde da je četnički pokret imao jugoslovenski karakter, pozivajući se na nekoliko argumenata. Prvo, njega je podržavala izbjeglička jugoslovenska vlada u kojoj su bili i predstavnici hrvatskih i slovenačkih stranaka. Drugo, u sastavu četničke vojske je bila nekolicina oficira koji nisu pripadali srpskoj naciji. Treće, naziv ove vojne formacije je bio „Jugoslovenska vojska u otadžbini“. Ovi argumenti u svjetlu ključnih političkih dokumenata četničkog pokreta i nekoliko velikih masakra nad Muslimanima nemaju baš nikakvu snagu. Svaki vojno-politički pokret se može nazivati kako god hoće a da to o njemu ne mora bilo šta govoriti. Kako je četnički pokret težio priznanju od strane saveznika, te je želio vratiti dinastiju Karađorđević u zemlju, jasno je da je u svom nazivu morao imati jugoslovensko obilježje, što ne znači da je imao jugoslovenski karakter.

U okviru zalaganja za obnovu jugoslovenske države, četnički pokret se zalaže za stvaranje velike Jugoslavije i u njenom sastavu velike Srbije, što su, dakako, nespojivi ciljevi. Takođe se zalaže za de facto omeđivanje srpskih teritorija takođe što će se u toku rata faktičkim putem riješiti muslimansko pitanje. Politička orijentacija četničkog pokreta je vidljiva već iz pisanija Stevana Moljevića, člana četničkog Centralnog nacionalnog komiteta, o projektu „Velika Srbija“, koji nosi datum 30. jun 1941. godine. Moljević u ovom projektu piše o „Homogenoj Srbiji“ (Arhiv VII, Ča), k. 144, reg. br. 4/1 (CG-P-5b): „Stoga se Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost: da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive, i da joj osiguraju potrebne strateške i saobraćajne linije i čvorove, te privredna područja kako bi joj bio omogućen i obezbeđen slobodan privredni, politički i kulturni život i razvitak za sva vremena. (…) Preseljavanje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih, a time otkloni mogućnost da se ponove strašni zločini koji su se dešavali i u prošlom ratu, a naročito u ovom sadanjem, na svemu području na kome su Srbi i Hrvati bili izmešani, i gde su Hrvati i Muslimani s planom išli za istrebljenje Srba. (…)“ Moljević u sastav „Homogene Srbije“ uključuje istočnu Hercegovinu, sjevernu Albaniju, Crnu Goru, Makedoniju, dijelovi Bosne i Hrvatske (sjeverna Dalmacija, „srpski“ dio Like, Korduna, Banije i Slavonije).

Da se ne pomisli da se ograničavamo na pisanija pojedinaca, navodimo ovdje zvaničan politički program četničkog pokreta kojeg je Mihailović septembra 1941. godine poslao kraljevskoj vladi (Arhiv VII, fond Arhiva emigrantske vlade i, vojske (dalje: AEV), k. 162, reg. br. 34/1 (VK-Y-53). U njemu se u drugoj tački navode sljedeći ciljevi: „b: omeđiti »defakto« srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj; v: posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjen je svežim srpskim elementom; g: izgraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice; d: u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi.“

U instrukciji Draže Mihailovića komandantu crnogorskih četnika majoru Đorđu Lašiću o ciljevima četničkog pokreta od 20. decembra 1941. godine (Arhiv VII, Ca, k. 1, reg. br. 10/1 (VK-V-7) stoji: „2.) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije — Crne Gore — Bosne i Hercegovine — Srema — Banata i Bačke. (…)5.) Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa.“

Da je ovakav program zaista sprovođen, potvrđuje izvještaj Pavla Đurišića, komandanta Limsko-sandžačkih četničkih odreda Draži Mihailoviću od 10. januara 1943. godine (Arhiv VII, Ča, k. 132,reg. br. 9/3 (CG-V-65), u kome piše: „Akcija na desnoj obali Lima u srezu Bjelopoljskom završena je. Ista je izvedena tačno po utvrđenom planu.5 Rezultat ove borbe je:6
1) Potpuno su uništena sledeća muslimanska sela (Sekcije: Plevlje, Sjenica, Peć i Kolašin):
— Voljevac, Gubovača, Radijelja, Ušanovići, Presečenik, Batuiiće, Donji Vlah (sekcija Plevlje), Mirovići, Solja, Radojeva Glava, Mediše, Pobretiće, Donja Kostenica, Stablo, Vrh, Zminjac, Sipovice, Negobratina, Osmanbegovo selo, Dupljaci, Jasen, Koštice, Kaševar, Ivanje, Godijevo, Žilići, Gornja Crnca, Gornji Radulići, Vrba, Crhalja, Kradenik, Sipanje, Ličine (Sekcija Sjenica—Peć)
Ukupno 33 sela.
2) Žrtve: Muslimana boraca oko 400 (stotine)Žena i dece oko 1000.“

Pavle Đurišić vrši zločine nad Muslimanima u pljevljanskom, fočanskom i čajničkom srezu i februara 1943. godine. U izvještaju Draži Mihailoviću od 13. februara 1943. godine (Arhiv VII, Ca, k. 132, reg. br. 25/3 (CG-V-75) piše: „Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena. (…)Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti.
Žrtve.— Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena.
Kod muslimana oko 1200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece.

Borba protiv partizana

 

Uprkos sporazumu s partizanima, četnici su napali Užice početkom novembra 1941. godine. Taj napad je bio potpuno neuspješan, a partizani su, nakon razbijanja četnika na prilazu Užicu, nastavili gonjenje i zauzeli Požegu, koju su ovi kontrolisali. Kad su stigli nadomak Ravne Gore, Mihailović je zamolio Tita da obustave neprijateljstva i započnu nove pregovore, na šta je Tito pristao. Ovaj napad je imao svoju predistoriju. Četnici su u pojedinim incidentima ubijali partizanske borce i rukovodioce, a naročito je poznat slučaj ubistva partizanskog komandanta Milana Blagojevića Španca, kojeg su četnici izveli iz voza kojim se vraćao u svoj odred i ubili. Uprkos vojničkom porazu nakon napada na Užice, četnici postavljaju drske uslove za prekid neprijateljstava. Oni od partizana traže: preformiranje partizanskih odreda u vojnočetničke odrede pod Mihailovićevom komandom, ukidanje narodnooslobodilačkih odbora, bezuslovno priznanje kralja Petra II kao šefa države. Nakon napada na Užice, četnička komanda 7. novembra izdaje zapovijest za napad na partizane u Čačku.

U borbu protiv partizana u Srbiji Mihailović zove i bosanske četnike: „Majoru gospodinu Dangiću. Situacija je takva da sve naše trupe iz Bosne najbržim načinom povučete na Bajinu Baštu, usput i kod vas sve partizane razoružati i naoružati naše ljude, na koji način povećavati Vaše odrede. Čim dođete u Bajinu Baštu, jedan deo snaga uputite pravcem na Užice, a drugi na Kosjerić, da napadaju na partizane, da ih razoružavaju i naoružavaju naše. Najnužnije čete ostaviti samo u Bosni. ALI SAMO NAJNUŽNIJE. U ciframa, 1/6 ostaviti, a sa 5/6 gurati ovamo. Potrebno je da se Užice što pre zauzme, jer je tamo i fabrika oružja i municije koju mi već nemamo. Pri ovome preseći komunikaciju železnica: Užice — Visegrad i Užice — Požega, te da im pojačanja iz Požege i iz Užica ne mogu da stignu.“

O napadu na partizane izvještava i kapetan Zvonko Vučković, jedan od najodanijih Dražinih komandanata: „4. novembra 1941. godine u 11 časova, kada sam se nalazio na sastanku, povodom pitanja odbrane Milanovca, sa komunističkim komandantom bataljona Rakićem, pozvat sam na telefon iz Brajića od načelnika gorskog štaba potpukovnika Pavlovića koji mi je tada kratko naredio da odmah napadnem komuniste i da ih razoružam. Komandant mesta, kapetan Reljić, i komandant odreda koji je tada stigao u Milanovac, kapetan Stojanović, iz sela Ljuljaka, rešili su da ja odem u Brajiće i lično obavestim potpukovnika Pavlovića da je njegovo naređenje sada nemoguće izvršiti, jer nije kod vojnika stvoreno potrebno raspoloženje, jer smo baš tih dana u Milanovcu uspeli da uspostavimo relativno dobre odnose. Potpukovnik Pavlović odbio je sve moje razloge i naredio da mi u Milanovcu postupimo odmah po izdatom naređenju. Po povratku u Milanovac, našao sam kapetana Reljića, Stojanovića sa odredom i ostale oficire (desetina) izvučene iz Milanovca u selo Brusnicu (Konjevića kuće). Objasnili su mi da su tako uradili da bi se gore pripremili za napad. Kako niko od njih nije hteo da se vrati u Milanovac, ja sam odmah sa pratiocima produžio za varoš i našao samo 40 naših vojnika razoružanih (zadnji delovi štaba i odreda koji se izvukao) … U kasarni, spreman za borbu, moj odred čekao je pod komandom narednika Krste Kljajića. Na ulazu u Milanovac komunisti su pokušali da mene i pratioce razoružaju, što sam ja energično odbio, tražeći da me odmah odvedu njihovom komandantu. Sa Rakićeni sam posle kratkog sporazumevanja uspeo u sledećem: oružje je odmah vraćeno razoružanim vojnicima … Odred kapetana Stojanovića i ostali oficiri mogli su se vratiti u Milanovac, gde sam ih ja posle pola sata i doveo. Kapetan Reljić je u međuvremenu otišao u Brajiće. Sve ovo koštalo me je časne reči da neću komuniste napasti, koju je od mene tražio Rakić kao garanciju. Odmah sutradan, sa Stojanovićem, doneo sam odluku da napadnem komuniste, no s tim da se ja privremeno sklonim kako bih održao časnu reč u koju su komunisti čvrsto verovali.“ (Nikola Milovanović, Draža Mihailović, http://www.znaci.net/00001/11_9.htm)

Četnici u to vrijeme u zapadnoj Srbiji i istočnoj Bosni hapse pojedine partizanske komandante (Mole Radosavljević, Rodoljub Čolaković), a prema svjedočenju Vojislava Mišića, sina vojvode Mišića i partizanskog komandira, četnici predaju Nijemcima veliki broj zarobljenih partizana. Mišić je na suđenju Mihailoviću svjedočio: „Mogao bih da kažem da sam početkom novembra meseca, kad sam se nalazio u Kolubarskom paptizanskom odredu kao komandir čete, pozvan od Draže Mihailovića i moga brata Aleksandra Mišića i doveden u selo Struganik. Tom prilikom Draža Mihailović, kao i moj brat, pokušali su da iznude od mene da pređem na stranu četnika Draže Mihailovića. Pošto sam odbio taj pokušaj, ja sam bio zadržan u Struganiku i bio svedok kad su preko 200 partizana i članova partizanskih porodica sprovedeni kroz Struganik sa Ravne gore i upućeni za Mionicu odakle su dalje predati Nemcima kod Markove crkve.“

Četnici napadaju partizane i drugdje. Na Majevici oni napadaju Štab Majevičkog NOP odreda 20. februara 1942. godine i ubijaju njegove rukovodioce, a širom centralne i istočne Bosne četnici organizuju pučeve u partizanskim odredima, ubijaju komandante i komesare i izazivaju rascjepe u partizanskim četama. Četnički komandant Rade Radić ubija 1. aprila 1942. godine ranjenog partizanskog komandanta čuvenog dr Mladena Stojanovića. S druge strane, nema primjera da su partizani prvi napali četnike. Iako je partizanski pokret bio pod vođstvom Komunističke partije Jugoslavije, on nije bio komunistički, jer velika većina boraca nisu bili članovi Komunističke partije niti su imali znanja o komunističkoj ideologiji i političkom programu. Četnicima je, međutim, smetalo postojanje oružanih odreda pod vođstvom komunista makar ti odredi nisu bili komunistički po raspoloženju većine boraca. Uostalom, Vrhovni štab narodnooslobodilačkih partizanskih odreda je nekoliko dana pred napad četnika na Užice isporučio Mihailoviću 500 pušaka i 25.000 metaka kao pomoć. Docnije su te puške iskorištene u obračunu s partizanima.

Zaključak

 

U ovom radu su korištena dokumenta pohranjena i Arhivu Vojno-istorijskog instituta u Beogradu. Osim njih, postoje i brojna druga svjedočanstva o prirodi četničkog pokreta. Na koncu, ako se sumnja u ove izvore, jer su ih navodno komunisti preradili i probrali, uvijek se mogu konsultovati sjećanja živih svjedoka i memoari samih četničkih komandanata, koji su objavljivani na Zapadu, a poslije 1990. godine i kod nas. Biće zanimljivo pratiti kako će revizionisti u Srbiji nastojati da u narednom periodu negiraju ove istorijske dokaze i napišu neku svoju istoriju.

 

PODELITE