Nakon ubitačnog napada na Charlie Hebdo na današnji dan prije dvije godine, taj satirični list je katapultiran do globalne slave. Država Francuska uzela je Charlie u svoje okrilje, a predsjednik François Hollande izjednačio je ubojstva kao atak na sve Francuze. Dok je licemjerno sklapao saveze sa tiranima i diktatorima, Hollande je predvodio republikanske koračnice koje su privukle milijune da izađu na ulice diljem Francuske, pod sloganom Je Suis Charlie. Ono što je nekad slovilo kao trn u tijelu francuske elite, sada se pretvorilo u inkarnaciju tradicionalnih republikanskih vrijednosti.
Sviđalo se to Charlie-u ili ne, on je ujedno postao avatar Zapadnog antagonizma prema Islamu. Njegovi pisci su odbacivali ovakvo kooptiranje, inzistirajući na svoje usmjerenje na protivljenju islamizmu, a ne na obične Muslimane. Oni nadalje poriču da njihove karikature Muhameda i drugih islamskih ličnosti inkorporiraju islamofobiju per se, jednostavno tvrdeći da postupaju u svojoj dugogodišnjoj antiklerikalnoj tradiciji i jakoj francuskoj sekularnoj konvenciji laïcité.
Kao što je i sâm Cabu, vodeći karikaturist i žrtva izjavio nedugo prije napada: „Ja sam republikanac. Često me nazivaju anarhistom ali to uopće nisam; ja vjerujem u vladavinu prava. Mi smo sekularna zemlja i sekularizam se mora poštivati. I to je to.“
Ironično je da je tu izjavu dao u televizijskom intervjuu pod naslovom: „Cabu, ‘Ja ništa ne poštujem.’“
Charlie, Hara-Kiri i 1968.
Cabuova privrženost republikanskoj vjerodostojnosti stoji u značajnoj suprotnosti u odnosu na stav koji je zauzeo 1970-te protiv vladinog huškanja, kad je Charlie Hebdo ustao u inat protiv državne zabrane njihovog pra-roditelja Hara-Kiri Hebdoa. Pisci su tada napisali sarkastičnu osmrtnicu u povodu smrti Charles de Gaulle-a u novembru te godine. Tada je ključni pisac, Cavanna, opalio po državnoj cenzuri:
„U Francuskoj nema cenzure. Francuska je veličanstvena zemlja, civilizirana zemlja, demokratska zemlja. Svatko može objaviti što god želi . . . bez prethodnog odobrenja nekog državnog dužnosnika.“
U ono vrijeme, slobodna riječ bila bi zadnja stvar koja bi padala na pamet tada vladajućim moćnicima. Charlie-evi žestoki, anti-autoritarni uradci bili su anatema za republikansku državu, paranoidnu da će ljevičarske, anarhističke, provokacije izazvati neku reprizu društvene eksplozije kakva je izbila u maju 1968. Državna prisila subverzivne ljevice je tada bila na dnevnom redu.
Natrag tamo u 1969. Hara-Kiri Hebdo (Hebdo u značenju ‘tjednik’) nastaje kao mješavina profanog i političkog, jedna smjesa koprološke apsurdnosti u stilu strip mjesečnika za odrasle iz 1960-ih Hara-Kiri, i anarho-ljevičarskih šezdesetosmaških žurnala Action i L’Enragé. Naslovnice u Hara-Kiri poster-stilu, još uvijek očigledne u današnjem Charlie-u, imitacija su onih iz žurnala Action i čuvenih postera Paris Beaux-Arts-a.
Dok je Cavanna aplaudirao revoltu mladih ’68, njegov upadljivo manje politički usmjeren suosnivač Choron šalio se da je pobuna protiv desetljeća dugog ismijavanja francuskih tradicionalnih i komercijalnih vrijednosti od strane Hara Kiria. Ustvari, Hara Kiri Hebdo je bio produkt svoga vremena, jedan od mnogih novo-ljevičarskih i kulturoloških underground publikacija koje su procvjetale u razdoblju iza 1968: La Cause du Peuple, Rouge, Tout!, Actuel, i mnoštvo drugih.
Doista, u maju 1970. tvrdolinijaški ministar unutrašnjih poslova, Raymond Marcellin je zabranio maoistički Gauche Prolétarienne, i pohapsio urednike njihovih novina La Cause du Peuple zbog poticanja na ubojstva. To je povelo Jean-Paul Sartrea, Simone de Beauvoir, Jean-Luc Godarda i druge svjetiljke kulture da osokole žurnal na pariškim bulevarima, u obrani slobodne riječi.
Unatoč upečatljivo lijevih intonacija Hara-Kiri Hebdoa, list je u suštini bio slobodarski usmjeren i nije slijedio nikakvu političku ‘liniju’. Cavanna i Choron pustili su šarolikoj ekipi umjetnika i pisaca da iskazuju svaku vrstu političkih i socijalnih pitanja. Ako išta, žurnal je bio sklon novoosnovanom ekološkom pokretu, dok je veselo nabijao političare i domoljube na ražanj. Pomanjkanje ukusa bilo je de rigueur. Nije bilo nikakvih svetih krava.
A ukoliko bi suradnici Hara-Kiri/Charlie Hebdo-a postali previše ‘militantni’, primjerice stali iza malih borbenih ljevičarskih grupa šezdesetosmaša, Cavanna i Choron su mogli reći da prestanu. Filmski snimci prikazuju kako omalovažavaju anarhističkog karikaturistu Sinéa kad im je ponudio karikaturu Marcellina kao fašističkog policijskog motocikliste.
Postojala je još jedna upitna strana kod ovog žurnala, naslijeđena od roditeljske publikacije Hara-Kiri: pornografski prikazi mladih žena. Prema tumačenju Cavanne, radilo se o hotimičnom, drugorazrednom humoru. Zamisao je bila narugati se reakcionarnim prezentacijama — tako što će ih prikazati. „To smo učinili da prikažemo koliko su glupi.” Tobože, Charlie je namjerno parodirao predrasude prosječnog Francuza — ili beauf-a, kako ga je krstio Cabu. Ovo je, na kraju krajeva, satira, mig znalačkom ljevičaru.
Ali ipak je Charlie povremeno povlađivao beauf-u i njegovoj franchouillard-noj uskogrudnosti. Ništa više nego u svojim prikazima nagih, punašnih i uspaljenih mladih žena. To je eventualno dovelo do toga da je jedna od malobrojnih žena urednica Charlie-a tokom 1970-ih, Sylvie Caster, osudila banalni seksizam političkih komentara. Wolinski, koji je sebe smatrao soixante-huitard-om (šezdesetosmašom, prim.prev.), vjerojatno je bio najveći eksponent pohotljivih ženskih karikatura, a po svom vlastitom priznanju, ‘prljavi falusokrat’.
Slično tome, Charlie-jevi grafički prikazi crnaca, Arapa i drugih borbenih manjina u prvim danima imali su tendenciju slijediti ukalupljene konvencionalne stereotipije. Kad su radnici iz Malija smrtno stradali u požaru u jednom oronulom imigrantskom hostelu na dan Nove godine 1970., Hara-Kiri Hebdo ispunio je svoju naslovnu stranu grotesknim prikazom jednog Afrikanca dječjeg lika na ulaz u bidonville lumière (‘divlje naselje svjetlosti’ — asocijacija na ‘Paris, ville lumière’). U to je vrijeme sukob u Sjevernoj Irskoj prikazivan kao tučnjava između pijanih i glupavih protestanata i katolika, dok su opkoljene palestinske izbjeglice viđene kao bespomoćni i ogorčeni.
‘Nema svetih krava’ značilo je da, dok su primarne mete Charlie-jeve ikonoklastičke satire bile visoki i moćni, žrtve i zlostavljanja tih moćnika su isto mogle biti ukalupljene i to katkad na načine jednake onima koji su se slagali sa beauf-ovcima. Ova dvosmislena i ponekad reakcionarna strana Charlie-a odraz je da je bilo (i još uvijek postoji) desno krilo slobodarske satiričke tradicije u Francuskoj, utjelovljene u žurnalima poput Le Crapouillot.
Kad je bila riječ o religiji, rani brojevi Charlie Hebdo-a stali su u dugogodišnju antiklerikalnu tradiciju francuske satire i karikature u žurnalima kao Le Père Peinard i La Calotte. Ali nije sve do pojave svetačkog pape Ivana-Pavao II., krajem sedamdesetih, tada u vrijeme Iranske revolucije, da se žurnal zaista razulario.
Ne treba kristalna kugla da vidite da su veliki gubitnici u toj revoluciji bili oni koji su morali preko lica navući njen veo. Rečeno je da ga prekriju. Dok će oni koji to odbiju biti nemilosrdno kažnjeni.
Ovo je već bila početna najava budućih napada na muslimanske propise odijevanja, na provalu anti-islamističkog feminizma i nagovještaj Charlie-a dvadesetprvog stoljeća. Naslućeni pesimizam izveden je također iz pada prodaje u to vrijeme — pa su Cavanna i društvo zatvorili radnju u decembru 1981., okrivljujući lijevo novootkriveno samozadovoljstvo predsjedničkim izborom socijaliste Francoisa Mitterranda.
Charlie 2.0
Novina je ponovo pokrenuta 1992., u Francuskoj u kojoj je sada vladala ekonomska kriza, masovna nezaposlenost, demonizacija imigranata, razdoblja lijevo-desnih političkih kohabitacija, te uzlet ekstremno desnog Nacionalnog fronta. Cavanna je postavio intonaciju novoj verziji putem ovog mini-manifesta:
Borba za pravu demokraciju, i protiv svih oblika apsolutizma, diktature i njenih posljedica: rasizma, ksenofobije; seksizma; isključivosti; vjerske, političkog ili šovinističkog fanatizma; rata; militarizma: poticanja na mržnju u svim njenim oblicima; kult lidera i napade na javne slobode.
Jasno, Charlie je još uvijek ostao pretežno ljevičarski usmjeren, ili barem slobodarski. Ali uređivačke uzde su predane Valu, bivšem kabaretskom pjevaču, sa anarhističkim stavovima Charlie-a iz 1970-ih, uz mainstream i središnje-lijevih polazišta po ključnim pitanjima, donekle u sukobu sa onim tvrdim anarhističkim stajalištima Charlie-a iz sedamdesetih. Vladajuća koalicija ‘pluralne ljevice’ Lionela Jospina smatrala je da je mekan; navukao je na sebe kritike unutar, kao i izvan, žurnala kad je pozvao NATO da intervenira na Kosovo; 2005., zagovarao je da se glasa sa ‘da’ u referendumu o europskom ustavu. Val je branio Izrael kad je došlo do sukoba na Srednjem Istoku; pa se kao takav sukobio sa dijelom ekipe koja je podržavala palestinsku stvar.
U praksi, objavljivanje u Charlie-u je sve učestalije značilo ići u korak sa Valovom uređivačkom ‘linijom’. Oni koji se nisu prilagodili novom režimu — pisci kao što su Cyran, Arthur, i Mona Chollet ostajali su postrance. Osobito je Cyran zamjerao zbog ovakve revizije, pa je 2001. podnio ostavku zbog ‘despotskog’ ponašanja Vala. On je nadalje držao da se nakon 9/11 kod Charlie-a razvija jedna virulentna islamofobija; jedna islamofobija koja je hendikepirala ljevicu u suočavanju sa naveliko rastućim rasizmom u društvu.
Charlie se oduvijek suprotstavljao takvim optužbama, navodeći da napada islamizam, a ne Islam, i da je sloboda kritiziranja religije inače vrijednosna oznaka demokracije i laïcité koje ljevica treba da brani. Vjerna antiklerikalnoj tradiciji francuske satire, Charlie je često satirom ismijavao kršćanski kler, i židovstvo i islamizam u reakcionarnim savezima protiv sekularnog obrazovanja i seksualnih prava.
Ali to govori o kritičnoj slijepoj točci koja se otvorila na ljevici u Francuskoj glede Islama kojom je Charlie zataškao bitnu kontekstualnu distinkciju između religija u Francuskoj. Zna se i bez da se kaže da je katoličanstvo dominantna religija u Francuskoj, dok je Islam vjera jedne marginalizirane populacije koja je “došla iz imigracije” (da uporabim taj upitni francuski način govora). Štoviše, druga dugogodišnja manjinska religija, židovstvo, nije dobivala ni približno istu kritičnu pokrivenost kao Islam u Charlie-u.
U proteklih trideset-pet godina političari i mediji, i lijevi i desni, i suočeni sa rastućim populističkim rasizmom predvođen Nacionalnom frontom, usmjerili su neku vrstu pokroviteljskog republikanskog diskursa prema imigrantima — osobito prema Muslimanima iz bivših francuskih Magreb kolonija — o potrebi za ‘integraciju’ francuskog društva.
Prva-, druga-, i treća generacija imigranata su isključene, stoga se u velikoj mjeri ne mogu ‘integrirati’ — zbog većeg relativnog siromaštva, nezaposlenosti i diskriminacije, koju krajnje olako ignoriraju powerbrokeri (mešetari/brokeri moći). A kada sirotinjska predgrađa eksplodiraju od bijesa zbog policijskog zuluma, vlast to jednostavno refleksno ‘rješava’ represijom. Bilo kakve reforme koje slijede jedva da papirnato pokrivaju socijalne i političke pukotine. Na nepovoljan položaj četiri do pet milijuna Muslimana koji žive u Francuskoj možemo dodati i stigmatizaciju islamskih kulturnih običaja: ženska odjeća, ulične molitve i halal meso.
Dok političari desnog krila poput Nicolasa Sarkozya tretiraju buntovnike iz predgrađa, od kojih su mnogi mladi iz druge ili treće generacije imigranata, kao ‘šljam’, mainstream lijevi lideri kao što su Valls i Hollande, pa čak i krajnje lijevi Mélenchon, ocrnjuju ‘komunitarizam’ koji prijeti da bi mogao raskinuti koheziju njihove svete republike. A i da ne govorimo o tome da je fašistički Nacionalni front pretvorio Islam u svog ekstremnog socijalnog izgnanika. Posljedica tog veoma javnog žrtvenog jarca je — ako ćemo vjerovati anketama javnog mišljenja — da više od polovine svih Francuza vjeruju da je Islam prijetnja francuskom identitetu.
Charlie Hebdo je učinio više nego samo odrazio ovakav neprijateljski sentiment. Čak je u mjesecima koji su prethodili 9/11, pisci su se našli u ofanzivi protiv burke, Talibana i kamenovanja. Cabu je osobito volio postaviti i zatim rušiti religiozne stereotipe, često zamagljujući crtu između Islama i islamizacije. Primjerice, u 2002., prozvao je Alaha dobitnikom ‘Nobelove nagrade za rat’. Zatim je skicirao zapaljivu karikaturu jednog demonskog, degeneriranog Muhameda kao sudca za izbor najljepše žene pod velom (Izbor za ‘Miss vreće od krumpira’).
Zbog toga je dobio prijetnje smrću koje su na brzinu demantirane u sljedećem broju; Charlie neće popuštati. I zbilja, Val izjavljuje da „ako se povučemo, to bi bilo kao Minhen [1938.],” jedno od njegovih brojnih referenca na Drugi svjetski rat kojih je upotrebljavao u odnosu na Charlie-evo širenje sukoba sa Islam(izmom).
Kad je Charlie ponovo objavio danske karikature Muhameda — jednu kao teroristu — u 2006., to je učinjeno pod istim izgovorom o slobodnoj riječi. Optužbe za islamofobiju, ako ne i rasizma, odbačene su od strane Vala, koji je branio publikaciju uz obrazloženje da je karikatura jednostavno ruganje iskrivljenom poimanju proroka od strane džhihadista. Ništa o tome je izvorni izdavač, desničarski Jyllands Posten, ranije odbio objaviti uvredljive slike Krista. Charlie je povećao svoj udio sa naslovnicom Muhameda prikazujući ga kako izjavljuje „Nije lako kad te obožavaju idioti.” I opet novine dobivaju smrtne prijetnje a odista je dobivena i jedna dugotrajna parnica pred sudom visokog profila u kojem su muslimanska udruženja podnijele tužbe protiv časopisa zbog rasizma.
To nije naprosto bilo pitanje da se obrani pravo na kritiku religije ili njene fanatičnije aspekte. Ubrzo će Val u Charlie-u objaviti deklaraciju o ratu, „manifest protiv islamističkog totalitarizma.” Uskoro su potpisnici uključujući i pisca Salmana Rushdiea i medijski dendi filozof Bernard Henri-Levy, a napisan je jezikom koji se nije puno razlikovao jeziku o ‘sukobu civilizacija’ i ‘ratu protiv terora’, kojeg su ranijih godina pronijeli neokonzervativci Zapada:
Pošto smo pobijedili fašizam i staljinizam, svijet je danas suočen sa jednom novom globalnom prijetnjom: islamizmom.
Valova povezanost sa francuskom neokonzervativnom grupom Cercle de l’Oratoire i njihovim žurnalom Le Meilleur des Mondes (Hrabri novi svijet) može donekle objasniti taj njegov stav.
Ali je afera Siné u 2008., zaista stvarno pokazala koliko se žurnal pod Valom promijenio. Anarhistički veterana — i militantni ateist je tadašnjem sinu predsjednika Sarkozya ‘čestitao’ što je navodno htio da se preobrati u židovsku vjeru kako bi se oženio bogatom židovskom nasljednicom, izjavljujući da će ‘on daleko dogurati u životu’. Slijedom pojedinačnog prigovora za antisemitizam, Sinéu je naloženo da u časopisu objavi ispričnicu, uz izjavu da se Charlie Hebdo ograđuje od njegovih komentara. Kad je on to odbio, dobio je nogu. Val je zatim pravdao to otkazivanje u svom uvodniku obrazloženjem da je Siné učinio jednu neprihvatljivu (to jest antisemitsku) povezanost između židovstva i ‘društvenog uspjeha’.
Jedna neodređena tvrdnja u najmanju ruku, a Sinéov odlazak svakako nije naišao na jednodušno odobravanje u ekipi, ni u široj javnosti. Osim toga, afera je još više odrazila disproporcionalni fokus na islamske stereotipije u Charlie-u (uzgred rečeno, njegov novi rival Siné Hebdo bio je podjednako islamofobičan). Val je napustio žurnal kasnije te godine nakon što ga je Sarkozy pozvao da preuzme kormilo France Inter, javnog radio servisa, dogovor koji je ostavio gorak okus i kod Charlie i kod njegovih čitatelja.
Međutim, pod novim glavnim urednikom Charb-om, ne dolazi do bilo kakvog popuštanja u produkciji Charliejevih islamofobičkih karikatura. Već 2004., Charlie podržava zabranu vjerskih simbola u školama, potez koji je općenito prihvaćen kao da se zabrana samo odnosi na hidžab. Stoga se žurnal nije susprezao ismijavati Muslimanke koje nose muslimanske šalove kao robinje lažne svijesti (i neprijateljice ženskog oslobođenja).
U razdoblju do zabrane burke i nikabe u 2011., tjednik je objavljivao redovitu kolumnu pod nazivom “Burqa of the Week,” u kojoj su žene koje nose taj odjevni predmet nemilosrdno ismijavane. Preostalo je vrlo malo smisla u ljevičarskoj ironiji kod Charliejeva fokusa na Sarkozya, koji se probijao kroz zakonodavstvo pod izgovorom da ono ponižava žene i prekoračuje navodne francuske vrijednosti o jednakosti i toleranciji. Ali ne treba biti genij da se prozre da su Sarkozyevi ‘feministički’ motivi posve lažni, već mu je najviše na umu bila izborna bitka sa Nacionalnim frontom.
Charlie se vratio na prikaze Muhameda krajem 2011., uz specijalno izdanje Charia Hebdo, u kojem nasmiješeni prorok prijeti čitateljima sa „sto udaraca bičem, ako ne umrete od smijeha.” Tada su im uredske prostorije napadnute zapaljivim bombama pa su bili prinuđeni preseliti se. Muslimanski senzibiliteti ponovo su podbodeni u izdanju u 2012., u kojoj se dalje oskrnavljuje njihova tradicija božanstva, prikazujući Muhameda u pornografskim pozama — blic sekvencom skinutog sa jednog provokativnog antimuslimanskog filma koji je razgnjevio Muslimane širom svijeta.
Nakon napada
Tijekom tih desetak godina koje su prethodile napadu, Charlie je uočavao da mu prodaja stalno pada. Do kraja 2014-te, procijenjena je na 30.000 primjeraka tjedno, u odnosu na vrhunac od 120.000 primjeraka u zenitu žurnala iz 1970-ih godina. Nema sumnje da je opći pad u prodaji novina i magazina djelomično bio uzrok takvom padu. Ali unatoč Charliejeve nepokolebljive volje da provocira, te da uporno održava takav visoki medijski profil, činilo se da ljudima njegove šaljive dosjetke jednostavno više nisu bile smiješne.
Ono što je čitateljstvu odgovaralo bila je spoznaja da satirični tjednik može odvažno pokositi likove moćnika, predrasude i licemjerstva, bilo putem grlenog lošeg ukusa ili radikalnog političkog humora (ili razumne kombinacije jednog i drugog). Osim toga, čitatelj je mogao naći karikature Cabua i Wolinskoga, dvojice njegovih najboljih karikaturista, u brojnim konvencionalnim publikacijama (osobito Cabua, u drugom vodećem satiričnom magazinu Francuske, Le Canard Enchainé). Njihov skaredni i provokativni humor postao je plitak. Ruku na srce, dosjetke su postale klišeji, lijeva kritika izricana je kao često ponavljana formula, a vrijeđanja su više bila infantilna negoli smiona. Charlie je sada bio više mainstream nego li satirični underground.
I tako se nakon ubojstava, Charlie Hebdo zatekao slavljen od strane političkih i medijskih leaders d’opinion. Ogromni val podrške u spoju sa velikodušnim donacijama proizašlih iz novih grupacija i javnosti zagarantirali su njegov opstanak, što je kao posljedica donijelo rekordne tiraže, kao i obnovljenu i proširenu bazu pretplatnika. Unatoč činjenici da je izgubio neke od najnadarenijih satiričara Francuske, Charlie Hebdo se slavno vratio. Ipak ostaje da se vidi hoće li ova zadnja inkarnacija ikada zaista moći povratiti njegovu ulogu bauka za mainstream.
Prvo izdanje nakon ubojstava najvećim dijelom posvećeno je odavanju dirljive počasti njegovim mrtvima, ali i nadalje tvrdoglavom odlukom da se opet satirizira Muhamed. Uvodnik iz pera Gérarda Biarda napao je kritičare magazina i zacementirao svoju vodeću ulogu branitelja koncepta laïcité, postrojivši se sa vladajućim ličnostima u vladi kao i sa čitateljima Charlie-a. Druga jedna kolumna ostavila je postrance ismijavanje i jednostavno citirala parole demonstranata opjevavajući vrline Francuske republike. A u srpanjskom broju 2015., Charlie traži daljnje intelektualno odobravanje svog doprinosa velikoj tradiciji francuskog republikanizma od povjesničara Patricka Weila.
Možda pogođen stalnom povikom zbog islamofobije, Charlie (posebno novi glavni urednik Riss) kalibrirao je svoju kritiku religioznih kultura tijekom tekuće očajničke krize sa sirijskim izbjeglicama. Jedna od ‘alternativnih naslovnica’ prikazuje Isusa kako hoda po vodi dok se muslimanska djeca utapaju na Sredozemnom moru, čime se želi naglasiti neprijateljstvo (i ranjivost) Islama u Europi u kojoj dominira Kršćanstvo.
Jedan, još kontroverzniji crtež, ‘A tako blizu cilju’, prikazuje beživotno tijelo sirijskog djeteta s licem dječaka Alana Kurdija na žalu, ispod McDonaldova reklamnog panoa na kojoj piše: ‘Specijalna ponuda! Dva dječja obroka po cijeni za jedan.’ Bijes koji je time potaknut natjerao je Rissa da objavi ‘Crtež za idiote’ kojim se objašnjava simbolički detalj koji predstavlja atak na konzumentski Zapad, koji je okrutno neosjetljiv prema mukama svjetske sirotinje i ugnjetenih.
Ali još kontroverznija je bila Charliejeva eksploatacija lika Alana Kurdija u januaru 2016. Riss je nacrtao agresivnu karikaturu, otvoreno navodeći kako bi Alan da je preživio postao jedan od onih ‘grupnih guzičara u Njemačkoj’ — što je bila asocijacija na novogodišnji doček u Kelnu kad su napadnute Njemice (između ostalih žena) od strane bliskoistočnih tražitelja azila. I opet, ilustracija je isprovocirala provalu bijesa, dijeleći mišljenja da li se radi o prihvatu rasističkog stava zdravo-za-gotovo, ili o dubljoj satiri oko medijski potaknutoj histeriji glede seksizma unutar imigrantskih kultura.
Poznavajući Charliejeve ljevičarske simpatije i Rissove reakcije na prethodno usporedive optužbe, reakcija ovog potonjeg se prvotno mogla pretpostaviti. Međutim, kao i u općenitim prikazivanjima Muslimana u magazinu, čitatelj se poziva da se smije objavljenom reakcionarnom stereotipu (seksističkom imigrantu) bez dovođenja u pitanje predrasude inherentne u takvim crtežima.
Osim ako Charlie, na sasvim ekstreman ‘drugorazredan’ način, traži od nas da prihvatimo apsurdnost da bi Alan postao prijetnja ženama Zapada. Ali, zapravo, nije jasno da li to Riss barem parcijalno dijeli takav antagonizam, obzirom na Charliejevu dogogodišnju denuncijaciju ženomrstva u arapskim i muslimanskim društvima i zajednicama. Naposljetku, kako reče jedan lijevi kritičar, „Karikatura [Charlie Hebdo] kao satira jednostavno je propala, jer se ne razlikuje od izravnih rasističkih grafita.“ I zbilja, pokret Njemačke ekstremne desnice, Pegida, organizirao je proteste zbog novogodišnjih incidenata pod sloganom: „Ovdje imigranti-silovatelji nisu dobrodošli.”
Riss je ukratko upozorio, u tradicionalnoj ljevičarskoj maniri, protiv ‘opasnosti od dioba’ nakon terorističkih napada u Parizu novembra 2015., u kojima je nad 130 mladih sudionika jedan komandos džihada vezan za Islamsku državu izvršio pokolj. Ali on je to samo učinio kao kratki preludij u obrani prava da kritizira religiju i potrebu da se sačuvaju „naše temeljne slobode.” Njegov uvodnik je povratak u ratna vremena, u mentalitet opsadnog stanja na koji Hollande priziva nakon masakra, izjednačujući Parižane sa Londoncima u 1940-oj u blickrigu: „Odlučni smo da se ne predamo strahu, bez obzira kakvim nas niskim udarcem napali”.
Pariški masakr bio je okidač zbog intenzifikacije francuskog bombardiranja ISIS-ovih položaja u Siriji. Kod kuće je to obuhvaćalo nametnuto i produljeno izvanredno stanje, uz općenarodno oštro kažnjavanje ‘radikaliziranih’ elemenata u muslimanskim zajednicama i šire. Moglo bi se pomisliti da će se kritično lijevo novinarstvo fokusirati na društvene uzroke islamističke radikalizacije u Francuskoj, ili da se situira pojava džihada u vezi sa geostrateškim ciljevima Zapada na Srednjem Istoku. Umjesto toga, Charlie je sklon da reagira protiv ekstremizma unutar diskurzivnog okvira “rata protiv terora” kao eho Valovih ranijih polemika protiv ‘Islamskog totalitarizma.’
Islamofobija se nesputano nastavljala u Francuskoj. Tijekom ljeta 2016., svjedočili smo još jednom napadu na muslimanski ženski kodeks odijevanja, a ovog puta zabrana burkinija nametnule su trideset mediteranske općine a potpisao ju je socijalistički premijer Manuel Valls. Šokantne slike naoružanih policajaca naređuju Muslimankma da se svlače na javnim plažama a Charlie to nije uspio registrirati, pa je njegova reakcija na naslovnoj strani samo bila dodavanje soli na ranu: Muslimane su veselo nagovarali da se ‘malo opuste’ i izađu goli na plažama.
Daljnja mjera o tome koliko je Charlie izgubio od svog smisla za humor, da i ne govorimo od svoje ljevičarske provokativnosti, vidjela se u septembru kada je nakon rušilačkog zemljotresa u središnjoj Italiji, tijela žrtava prikazana su u raznoraznim oblicima iskrivljene paste prekrivene sosom od rajčica. Kad je ova karikatura bez osjećaja za mjeru potpuno osuđena u Italiji, slikar Coco je dao svoj bezumno šovinistički risposto da „Nije Charlie Hebdo sagradio vaše [oronule] kuće, nego mafija.”
Kamo će Charlie Hebdo krenuti iz ovih stopa? Da li sloboda izražavanja sada podrazumijeva besplatno klevetanje potlačenih, uz pribjegavanje natrag na ono opravdanje da je to samo drugorazredni humor? U ovo doba sve dubljeg rata i surovosti, sigurno je da po vlastitom mišljenju ljevičarskoj kritičnosti dolikuje da se hitro politički izrazi umjesto što pribjegava nepromišljenoj bljutavosti ‘satire’ koja je bez humora.
PREVOD Slobodan Drenovac
Izvor JACOBIN