Crveno-zeleni savez ili Jedinstvena lista (Enhedslisten) je postigao veoma dobre izborne rezultate na parlamentarnim izborima u Danskoj i na izborima za Evropski parlament. Na parlamentarnim izborima, partija je osvojila 6,9 % glasova i 13 poslaničkih mandata, što je samo malo manje nego prije četiri godine, kada je osvojila 14 mandata. Na izborima za Evropski parlament, partija je po prvi put osvojila mandat, sa 5,5 % glasova. Ovo je najljevija partija u parlamentu, koja određuje sebe kao demokratsku socijalističku partiju. Razgovor za Novi Plamen vodimo sa Pelleom Dragstedom, članom Enhedslistena i bivšim članom Parlamenta Danske (Folketinget).

GORAN MARKOVIĆ: Kakvi su ideološki korjeni partije? Može li se reći da je u pitanju marksistička partija?

PELLE DRAGSTED: Crveno-zeleni savez je formiran kao koalicija nekoliko ljevičarskih partija početkom 90-ih godina. Ljevica je, kao i u drugim dijelovima svijeta, bila podijeljena u brojne frakcije tokom 70-ih i 80-ih godina. Na izborima održanim 1988. godine, podjele su imale za posljedicu da je antikapitalistička ljevica ostala bez parlamentarnih mandata.

Da bi se ponovo postigla predstavljenost u parlamentu, tri partije su formirale izborni savez. To su bile Danska komunistička partija (DKP, tradicionalna komunistička partija), Lijevi socijalisti (VS, partija nove ljevice) i Socijalistička radnička partija (SAP, trockistička partija Četvrte internacionale).

Tokom prvih godina, u pitanju nije bila partija, već samo izborna lista, ali je vremenom evoluirala u partiju, a dotadašnje partije koje su je formirale, prestale su da postoje. Danas, većina članova partije nisu bili članovi neke od partija iz kojih smo se formirali.

Crveno-zeleni savez je antikapitalistička partija čiji cilj je socijalistički i ekološki preobražaj ekonomije i društva. Partijske analize su jasno marksističke, a partija je snažno prisutna u radničkom pokretu. Partija se takođe određuje kao feministička i daje prioritet feminizmu, borbi protiv rasizma, seksizma i homofobije.

Istovremeno, partija nastoji da izbjegne dogmatizam i sektaštvo od kojih je ljevica patila godinama. U nacionalnom parlamentu i lokalnim predstavničkim tijelima, partija teži ostvarivanju uticaja na politike, ali u isto vrijeme nastoji da izbjegne kompromise koji štete interesima radničke klase.

Partija je postigla prelomni uspjeh na izborima održanim 2011. godine, kada je sa 2,2 došla do 6,7 % glasova. Kako objašnjavate ovako veliki izborni uspjeh?

Kao i u mnogim drugim državama, radnici shvataju da su ih socijaldemokrati iznevjerili, jer su prihvatili neoliberalne dogme i doprinijeli tzv. strukturalnim reformama, ugrožavajući njihova prava i dostignuća (povećana je starosna granica za odlazak u penziju, itd.). Mnogi socijaldemokrati su se posebno razočarali nakon ekonomske krize, kada su se okrenuli ljevici.

Međutim, subjektivni faktor je takođe odigrao ulogu. U godinama prije ovih procesa, Crveno-zeleni savez se modernizovao, nastojeći da se oslobodi zastarjelih i dogmatskih oblika komunikacije. Partija je takođe izabrala novog i veoma popularnog glasnogovornika – Johanne Schmist-Nielsen – mladu i talentovanu ženu koja je uspjela da približi partiju širim grupama (partija inače nema vođu, nego kolektivno vođstvo). Ovaj proces je nazvan „obnova, bez skretanja udesno“.

Svaka socijalistička partija koja je predstavljena u parlamentu suočava se sa vrlo ozbiljnim izazovom, a to je predominantna orijentacija na parlamentarno polje djelovanja. Kakvo je mišljenje partije o odnosu vanparlamentarnog i parlamentarnog rada?

Smatram da je pogrešno posmatrati ova dva oblika političke aktivnosti kao suprotnosti. Naprotiv, treba ih posmatrati dijalektički. Zahtjeve pokreta treba isticati u parlamentu, a kada uspijemo da na ovaj način realizujemo neke zahtjeve, to jača samopouzdanje pokreta. Za svaki pokret je važno da postiže pobjede. S druge strane, posebno na lokalnom nivou, parlamentarni rad odvaja partiju od aktivista i naša partija se takođe suočava s tim problemom.

Da li Jedinstvena lista sarađuje sa sindikatima, imajući u vidu činjenicu da su oni tradicionalno povezani sa socijaldemokratima?

Partija ima veoma jako prisustvo u sindikatima na svim nivoima i sarađuje sa drugim progresivnim pojedincima i lijevim socijaldemokratima, nastojeći da se sindikati u većoj mjeri bore za svoje članove.

U periodu između 2011. i 2015. godine, partija je podržavala socijaldemokratsku vladu, iako nije postala njen dio. Kakva su vaša iskustva iz ovog perioda? Mislite li da je moguće da istinski antikapitalistička partija podržava socijaldemokratsku vladu, a da ipak ostane kredibilna antisistemska snaga?

To su bile teške godine, jer su socijaldemokrati sprovodili desničarsku ekonomsku politiku. Tokom tih godina, naša partija se dosta sukobljavala sa socijaldemokratima, jer smo osporavali njihovu antiradničku politiku i reforme. Ipak, nismo oborili vladu, jer smo se plašili onoga što bi bila alternativa toj vladi, u situaciji kada su rasisti jačali.


Nakon ovog iskustva, imali smo duge rasprave u partiji o našoj strategiji u parlamentu, što je za posljedicu imalo promjenu strategije, koja se ogledala u tome da smo bili manje tolerantni prema neoliberalnim reformama koje su socijaldemokrati sprovodili. Drugim riječima, ako bi nova socijaldemokratska vlada postupala na isti način i ugrožavala fundamentalna prava i privilegije radničke klase, oborili bismo je.

  Parlamentarna podrška socijaldemokratskoj vladi mora biti dvostrana strategija. S jedne strane, ona podrazumijeva pokušaj da se utiče na politike, tako što će se postizati dobri dogovori i budžeti. S druge strane, ova strategija podrazumijeva da se zadrži jasna nezavisnost i opozicioni odnos prema nenarodnim politikama.

Naš dugoročni cilj je uspostavljanje lijevog bloka svih onih koji su lijevo od socijaldemokrata, koji može osvojiti vlast. Pošto je to cilj kojem težimo, treba da se pitamo za načine uspostavljanja ovog saveza, koji treba da dovede do rečenog cilja.

Kakav je odnos partije prema Narodnom pokretu protiv EU (PMA)?

Taj pokret je široki nesocijalistički savez protiv članstva Danske u EU. Pokret je bio dosta snažan 70-ih i 80-ih godina, ali je izgubio na snazi tokom posljednjih deset ili dvadeset godina. Do ovih izbora, nismo samostalno učestvovali u izbornoj borbi, već samo kao dio ovog pokreta. Ali, održali smo partijski referendum prije nekoliko godina, na kome se članstvo izjasnilo za samostalno učešće na izborima.

Potrebno je snažno socijalističko prisustvo u parlamentu, između ostalog i zato da bismo mogli stvoriti mnogo snažniju ujedinjenu evropsku antikapitalističku ljevicu koja je u stanju da usklađuje akcije i strategiju.

Kakva je sudbina danskog modela države blagostanja? Danska je poznata kao država sa vrlo razvijenim modelom države blagostanja, ali je očigledno da je on dobrim dijelom uništen tokom 90-ih i 2000-ih godina. Kakva je bila uloga socijaldemokrata u ovom procesu?

Danska i dalje ima snažnu državu blagostanja. Ona ima besplatnu zdravstvenu zaštitu i besplatno obrazovanje na svim nivoima. Novac za to se obezbjeđuje kroz sistem progresivnog oporezivanja, što znači da su visoki prihodi oporezovani po višim stopama od nižih prihoda. Na taj način, znatan dio ekonomije je dekomodifikovan, za razliku od, na primjer, SAD.

Ovaj sistem uživa znatnu podršku javnosti, zbog čega je vladi vrlo teško da ga promijeni. Postoji i vrlo snažan kooperativni sektor, mada uglavnom ne u obliku radničkih nego potrošačkih kooperativa.

Stoga, može se reći da u danskoj ekonomiji postoje snažni socijalistički uticaji. Oni mogu biti jedan od stubova buduće socijalističke ekonomije.

Kakav je odnos vaše partije sa Socijalističkom narodnom partijom (SF)?

Socijalistička narodna partija se nalazi između nas i socijaldemokrata. U mnogim aspektima smo dosta bliski, ali SF je ušla u socijaldemokratsku vladu 2011. godine i izgubila ugled, jer je učestvovala u antiradničkim reformama koje su urušavale državu blagostanju.

U mjeri u kojoj je narod to zaboravio, SF je povratila dio popularnosti. Zanimljivo je da njihovi uspjesi nisu išli na štetu naše partije. Na prošlim izborima, dogodilo se da je ljevica (što znači, naša partija i SF) ostvarila najbolji izborni rezultat u proteklih trideset godina.


Šta su uzroci i posljedice uspjeha Danske narodne stranke?

Kao i u mnogim drugim dijelovima svijeta, svjedočimo snažnom porastu desnog populizma i rasizma. Danska je, nažalost, u tome prednjačila. Danska narodna stranka je jedna od najuspješnijih desnih populističkih stranaka u Evropi, koja kombinuje djelimično lijevu retoriku u ekonomskim pitanjima sa rasističkom imigracionom politikom, koja je uglavnom usmjerena protiv muslimanske manjine.

Najimpresivniji rezultat održanih izbora je bio potpuni krah ove partije, koja je sa 21 pala na 8 % glasova. Analiza ovog sloma tek treba da bude izvršena.