”Problem nije tamo gde ga vidimo, nego odakle ga posmatramo”, kaže stara tibetanska poslovica. U tom duhu, imperijalnu prirodu rata u Ukrajini najbolje vidimo iz kritičkog ugla prema kapitalizmu. Tako izbegavamo da upadnemo u zamku pacifizma ili oportunizma, poput raznih političkih opcija, stavljajući se na nečiju stranu ili pozivajući na mir bez ikakvog kritičkog stava prema uzrocima rata.
Liberalni pacifizam ili puko prizivanje mira ima dvojak koren. Prvi je voluntaristički i malograđanski, uz odsustvo kritičke misli, a drugi je politički, koji čine ”mirotvorni stavovi” isključivo prema ratovima koji se ne vode u interesu ”pacifističkih” buržoazija. Pacifizam služi za svesno i nesvesno prikrivanje uzroka samih ratova.
”Civilizacijska tekovina” u liku današnje zapadne demokratije predstavlja politički oblik vladavine finansijskog kapitala i sistema vrednosti stvorenog istorijom ratova i ubijanja nedužnog stanovništva u ime ”demokratije”, kao što su nekad krstaši ubijali i klali ”pagane i nevernike” u ime hrišćanstva. Kako je slobodna trgovina u globalnoj ekonomiji ograničena monopolima, pre svih finansijskim, tako je i sloboda u smislu suverenosti uslovljena naoružanjem, pre svih nuklearnim. Kroz nuklearno naoružanje ogleda se pravo najjačih vojnih država nad monopolom za upotrebu sile.
U narativima zapadnih, prozapadnih ali i levičarskih mainstream krugova ustalili su se termini poput globalizma, neoliberalizma i postdemokratije, kao pokušaji da se objasne geopolitički odnosi naročito izraženi u periodu nakon Hladnog rata. Ovi termini potiču iz iste zapadne ideološke kuhinje. Kanadski filozof Džon Sol globalizam izjednačava sa neoliberalizmom i neoliberalnim globalizmom. Pol Džejms definiše globalizam kao dominantnu ideologiju i subjektivitet povezan sa različitim istorijsko-dominantnim formacijama globalnog širenja.
Iako Pol Džejms bliže određuje ovaj termin od Džona Sola, njegova definicija je nepotpuna. Globalizam, izveden od francuske reči global (sveukupnost, celokupnost), značio bi potpunu integraciju imperijalnih sila, što u formalnom i suštinskom smislu predstavlja iluziju i apsurd. Pojam globalizam prikriva sukobljene interese imperijalnih sila usled ograničenih resursa. Da li ove pogreške kroz pokušaje revitalizacije arhi-izraza predstavljaju nerazumevanje ili apologetiku zapadnog imperijalizma?! Suština je u davanju legitimiteta američkoj ekonomskoj i vojnoj hegemoniji, jer globalizam predstavlja eufemizam za ”amerikanizam”. Iz toga sledi da postojeći svetski poredak na čelu sa SAD, sa osloncem u zapadnoj demokratiji, predstavlja ”sveto pismo” koje se ne sme menjati i da jedino NATO ima monopol za upotrebu sile.
Zbog toga i ne čudi histerija zapadnih i prozapadnih medija nakon agresije Rusije na Ukrajinu. Taj potez Putina prikazuju kao gest ludaka koji je ”ustao na levu nogu”, a zapravo namerno previđaju zakon imperijalizma o podeli sfera uticaja na osnovu vojne, političke i ekonomske snage koje se menjaju na globalnom nivou. Analizom odnosa snaga kao i tendencijom odnosa među imperijalnim silama dolazimo do odgovora na pitanje – zašto je počeo rat u Ukrajini i u čijem interesu?
Interesi imperija zadiru u svaki kutak planete, prepliću se i sukobljavaju na vojnom, ekonomskom i političkom planu. Vojni i politički uticaji imaju za cilj stvaranje pretpostavki za ekonomsku dominaciju i ostvarivanje profita nacionalnog i internacionalnog finansijskog kapitala. Proširivanje NATO u Istočnoj Evropi, vojno jačanje Rusije, Indije, Kine i Turske, kao i opšta militarizacija, karakteristika je ”posthladnoratovskog” perioda.
Kod sukoba na Bliskom istoku očigledna je nesposobnost ”kompradorskih” vlada lojalnih SAD da preuzmu kontrolu nad državama nakon povlačenja američke vojske. Iza ”Arapskog proleća” i talasa pobuna nalaze se imperijalni interesi SAD. Svrgavanje Gadafija od strane pobunjenika imao je za cilj eksploataciju libijske nafte od strane SAD, Francuske i V. Britanije. Međutim, na libijskom tlu sad imamo i uticaj Turske i Rusije. Pobunjenici koji su došli na vlast uz svesrdnu pomoć NATO avijacije, nisu uspeli da uspostave potpunu kontrolu. To je bio signal i ostalim silama da se indirektno umešaju u ratne sukobe s ciljem da prigrabe deo ratnog plena u nafti. Istočni deo, pod kontrolom ”protiv vlade” generala Haftara, logistički podržava Rusija, UAE i Egipat. Njegove trupe su 2016. uspele da preuzmu kontrolu nad skoro svim važnim naftnim poljima u Libiji. Međutim nisu uspeli da zauzmu Tripoli i svrgnu vladu Fajeza Saradža kojeg podržavaju SAD i Turska. Zbog isprepletenih interesa velikih sila na teritoriji Libije i dalje vlada velika napetost.
Povlačenje američke vojske iz Avganistana značio je ponovno preuzimanje državne kontrole od strane Talibana i gubitak resursa za SAD. Sukob u Siriji predstavljao je ”opipavanje pulsa” SAD i Rusije, u kojoj je ruski ”predstavnik” Bašar El Asad pobedio.
Događaji na Bliskom istoku značili su i kraj ”Pax Americane” (američkog mira), odnosno neprikosnovene dominacije Sjedinjenih Američkih Država. Rusija je pokazala da je ponovo postala interkontinentalna sila. Ovakav razvoj situacije stvorio je uslove za dalje ratne sukobe, na osnovu novostečenih imperijalnih pozicija. Rat u Ukrajini je samo to potvrdio.
Američki kapitalizam koji iskazuje crte parazitizma dostigao je svoj maksimum i zapao u fazu truljenja. Udeo SAD u svetskoj ekonomiji pao je s gotovo 50% na svega 22%, kao rezultat ekonomskog jačanja pre svih Kine. Američka vojna mašinerija pokazala je da više nije sposobna da kontroliše osvojene teritorije (Avganistan, Irak, Sirija, Libija…). Veliki novčani izdaci ratova, kao i određeni gubici ratnog plena u vidu energetskih resursa predstavljaju velike udarce za američku vojnu industriju i privredu uopšte. Zbog toga saradnja Evrope, njihovog najbližeg saveznika sa Rusijom, na energetskom i naučnom planu predstavlja ”trn u oku” njihovoj ekonomiji.
Izazivanjem destabilizacije i sukoba u Ukrajini (Narandžasta revolucija i Majdanski puč, delovanje Azov bataljona u Donbasu pod kontrolom CIA), SAD želi da pretvori ukrajinsku teritoriju od mosta saradnje Evrope i Rusije u nepremostivi bedem između njih. Time bi ostvarila svoje strateške ciljeve (ekonomske, političke i vojne). Ekonomski cilj je prekid saradnje Rusije i Evrope koja ima progresivni karakter. Stopiranjem izgradnje Severnog toka 2 i uvođenjem sankcija Evrope prema Rusiji, SAD čini ”Stari kontinent” zavisnim od njihovog tečnog gasa i nafte i na taj način jača svoju ekonomiju.
Politički cilj SAD je ”novo pisanje istorije”, odnosno okretanje svetske javnosti protiv Rusije i stvaranje viševekovne mržnje ukrajinskog i ruskog naroda, po istom receptu kao u SFRJ. Uvođenjem sankcija Rusiji, SAD želi ostvari unutrašnju destabilizaciju Putinovog režima, kroz okretanje sopstvenog naroda protiv njega, kao i oligarha kojima je zaplenjena imovina na Zapadu.
Vojni ciljevi SAD su opšta militarizacija i proširivanje NATO među vojno neutralne države poput Finske, Austrije i Švedske, pa i Srbije u cilju povećanja sopstvene vojne logistike i operative. Najavljuje se i prijem tkz. Kosova u NATO, čime SAD želi da izvrši dodatni pritisak na Srbiju. Američki finansijski kapital kao vlasnik vojne industrije smrti, pokretač je najvećeg broja ratnih sukoba u svetu s ciljem liferacija i stvaranja profita. Američka vojna industrija koja je porazima u poslednjim ratovima uzdrmana, trebalo bi da se stabilizuje povećanom prodajom oružja članicama NATO kao i Ukrajini (samo Nemačka je najavila kupovinu dodatnog naoružanja u vrednosti od 100 milijardi dolara).
Evropska unija predstavlja ekonomsku i političku konfederaciju na čelu sa Nemačkom, s ciljem smanjivanja ekonomskog uticaja SAD. Uvođenjem slobodnih carinskih zona stvoren je uslov za prodor, pre svega nemačkog i francuskog kapitala, kao i za finansijsku kontrolu ostalih zemalja članica preko monetarne unije i CEB, stvarajući od njih dužničke polukolonije. Osnivanje NATO nakon Drugog svetskog rata i ulazak u vojni savez sa SAD kako bi sledile njihovu imperijalnu politiku, predstavlja formalno-vojnu artikulaciju težnji bivših kolonojalnih imperija (Engleske, Nemačke, Francuske, Španije, Italije…), s jedne strane da prigrabe deo ratnog plena, a s druge strane da se osiguraju od ”komunističke pretnje” u vidu SSSR i potom Rusije.
Širenje NATO u istočnoj i srednjoj Evropi predstavlja težnju SAD da vojno kolonizuje ove prostore i stvori obruč oko Rusije. Pod izgovorom vojne bezbednosti tih zemalja, SAD im zapravo tu bezbednost ugrođavaju, stvarajući tenzije i uvlačeći ih u rat, kao što je slučaj sa Ukrajinom. Evropska unija, kao ekonomska imperijalna sila koja nije monolitna (svaka država ima svoje težnje, odnosno interese nacionalnih buržoazija), nalazi se pod ekonomskom dominacijom Nemačke i vojnom dominacijom SAD, svakako je veliki gubitnik u ovoj situaciji. Vezana za američku imperijalističku politiku kroz NATO, prinuđena je da sledi i njihov ekonomski rat putem uvođenja sankcija Rusiji, i ne samo ekonomski već i vojni, naoružavajući Ukrajinu i vršeći dalju eskalaciju sukoba. I nakon sankcija, Nemačka i ostale države EU nastavljaju da uvoze prirodni gas iz Rusije preko Ukrajine, što govori da Evropa još uvek nema rezevni plan o energetskom snabdevanju. Porast cene energenata najviše će pogoditi upravo Evropu, jer ona za razliku od SAD, Rusije i Kine, ona nema velike rezervne zalihe energenata.
Nakon raspada SSSR i krize, Rusija je zahvaljujući autoritarnim vođstvom Putina uspela da konsoliduje svoju privredu. Velike rezerve i niska cena omogućile su Rusiji da postane najveći proizvođač prirodnog gasa u svetu. Kako se ruska ekonomija najvećim delom oslanja na izvoz prirodnog gasa, Rusija je svoje imperijalne interese branila u tkz. ”ratovima za gasovode” (pipe wars) u Gruziji i Siriji koje je indirektno vodila protiv SAD, koje su želele da izgradnjom svojih gasovoda oslabe Rusiju i učine Evropu zavisnom od njihovog gasa.
Rat u Gruziji počeo je 2008. i vodio se između Rusije i Gruzije za otcepljenje gruzijskih teritorija Abhazije i Južne Osetije koje su izglasale nezavisnost. Ishod je potiskivanje gruzijske vojske iz ove dve oblasti njihovo priznanje od strane Rusije. Ovaj rat imao je ”energetsku pozadinu” i predstavljao je indirektan okršaj tri imperije, s jedne strane Rusije, s druge strane EU i SAD oko izgradnje gasovoda ”Nabuko”. On je trebao da bude alternativa ruskom ”Severnom toku 1” i stvori energetsku diversivikaciju EU, čineći je manje zavisnom od Rusije. Gasovod ”Nabuko” trebao je da ide iz Azerbejdžana, preko Turske, Rumunije, Bugarske, Mađarske i Austrije.
Osveta zbog zaustavljanja ovog projekta usledila je 2012. kada je osujećena izgradnja ruskog ”Južnog toka”, koji je trebao da ide iz Anape u Krasnodarju, preko Turske do bugarske Varne. Jedan krak iz Varne trebao je pomorskim putem da ide do Italije, a drugi kroz Srbiju do Mađarsku. Izgradnja ”Južnog toka” osujećena je pritiskom na Bugarsku od strane SAD i Nemačke. Sjedinjene američke države želele su da smanje ruski energetski uticaj na EU, dok Nemačkoj koja se snabdeva prirodnim gasom preko Severnog toka 1 nije odgovarala izgradnja ovog gasovoda, jer bi on najvećim delom išao van njene teritorije, pa bi se smanjila njivoha preprodaja ruskog gasa ostatku Evrope.
Glavni povod za rat u Siriji 2015. takođe je sukob SAD i Rusije oko transporta prirodnog gasa. Sjedinjene Američke Države su posredstvom Katara htele da grade gasovod vredan deset milijardi dolara koji je trebalo da ide preko Saudijske Arabije, Jordana, Sirije i Turske do Evrope. Kako je Bašar El Asad odbio da gasovod ide kroz Siriju, bio je na udaru proameričke sunitske opozicije. Iran se takođe umešao, jer ni njemu, kao ni Rusiji nije odgovara izgradnja ovog gasovoda. Ruska intervencija u Siriji između ostalog imala je za cilj i ”reklamiranje” svog naoružanja. Zbog toga je američka vlada 2017. donela zakon koji se odnosi na uvođenje sankcija državama koje kupuju rusko naoružanje.
Rusija kao najveća vojna sila uz SAD, svakako nije krenula u ratnu ofanzivu po celoj Ukrajini bez jasnog plana i ciljeva. Ako se sagleda njihova strategija, bez obzira na kratkoročne neuspehe, deluje kako bi ona dugoročno mogla ostvariti ciljeve. Kao razlog za napad na celu Ukrajinu Kremlj navodi “denacifikaciju”, iako nacizam nije dominantna ideologija u Ukrajini. Vidimo da imperije koriste slične izgovore za agresiju na čitave zemlje, poput NATO napada na SRJ zbog navodnih masovnih grobnica u Račku. Putin ovde zapravo igra po “legitimnim pravilima imperijalističke igre”, nametnute od strane SAD.
Politički cilj Rusije je dovođenje proruske marionetske vlade, poput one u Belorusiji i Kazahstanu, jer su predhodni pokušaji 2004. i 2014. sa dovođenjem Janukoviča propali zbog logističke podrške SAD ukrajinskoj prozapadnoj opoziciji. Vojni cilj je osvajanje i držanje pod kontrolom ukrajinske teritorije preko marionetskih vlasti i vojnih baza, kao i postavljanje raketnog štita i raketa prema članicama NATO koje je okružuju.
Ekonomski ciljevi su direktni i indirektni. Osvajanje Krima za Rusiju je važno između ostalog, jer se zalihe nafte u Krimu procenjuju na nekoliko biliona dolara, a istočna Ukrajina je bogatstvom prirodnih zaliha energenata odmah iza Norveške, gledajući evropski kontinent. Stvaranje i kontrola monopola nad žitom i veštačkim đubrivom, jedan je od ciljeva, jer je Rusija prvi, a Ukrajina treći izvoznik žita i veštačkog đubriva na svetu. Skok cena gasa izazvaće i skok cena đubriva, što će izazvati poskupljenja hrane i inflacije širom sveta. Putin je još 2015. najavio da će svet zavisiti od hrane iz Rusije. Rusija želi da rasprši iluzije o SAD kao vodećoj svetskoj sili, pomogne zemljama koje žele da se otrgnu od njenog uticaja, pre svih Kini, Turskoj, zemljama OPEK, kao i državama Latinske Amerike i tako izazove tektonske poremećaje u postojećem svetskom poretku;
Kina je borbu za svoj imperijalni interes za sada ograničila na sferu ekonomije. Novi ”put svile” predstavljaju kineske investicije u Istočnoj i Srednjoj Evropi koje se mere milijardama dolara. Kina je država sa najvećim privrednim rastom u svetu u poslednjih 20 godina, s prosečnim godišnjim rastom od 10%. Kina predstavlja drugu ekonomiju sveta iza SAD sa godišnjim BDP od 15,2 biliona dolara. Za razliku od američkog koji pokazuje tendenciju truljenja, kineski kapital je svež i ekspanzivan. Naučni napredak Kine na krilima inostranog kapitala, stvorio je brži razvoj tehnologije u oblasti električnih automobila, solarne energije kao i 5G komunikacijama od zapadnih zemalja.
Akumulacija kapitala u Kini dovela je do toga da su vodeće četiri banke u svetu u vlasništvu Kine s ukupnom imovinom od oko 18 biliona dolara. Kina poseduje 1,1 bilion američkih obveznica, s godišnjom kamatom od preko 1,3% što joj donosi godišnji prihod od 33 milijarde dolara. Kinezi ne žele prodati obveznice, jer imaju pozitivnu kamatu – donose prihod na tržištu hartija od vrednosti. Potražnju dolara zbog kupovine nafte, zamenila je potražnja dolara za kupovinom američkih obveznica koje donose prihod. I pored čvrste ekonomske saradnje SAD i Kine, kamen spoticanja za njih predstavlja Tajvan.
Najviše naoružanja Kina kupuje od Rusije, koja je u poslednjih 5 godina potrošila 5,1 milijardu dolara za kupovinu ruskog oružja. Saradnja Rusije i Kine na energetskom polju ojačana je potpisivanjem ugovora na 30 godina o isporuci gasa. Kina po svemu sudeći iz ratne situacije u Ukrajini izvlači veliku korist. Nakon sankcija koje su joj uvedene, Rusija će biti zavisna od trgovine energentima sa Kinom, pa će ona moći da uslovljava Rusiju plaćanjem gasa u juanima, gde će Rusija istim tim juanima kupovati kinesku hranu i tako osnažiti kinesku valutu a samim tim i privredu. Zbog sankcija Rusiji kineski izvoz hrane u EU će znatno porasti.
Rat u Ukrajini izazvao je energetsku krizu u svetu i pokazao da se odnosi ”ostatka sveta” prema najvećim silama menjaju na globalnom nivou. Donedavno najodaniji saveznik SAD koji je kupovao naoružanje od njih, Saudijska Arabija i naftni kartel OPEK, odbili su njihov zahtev o isključenju Rusije iz OPEK kao i povećanom obimu proizvodnje nafte, svakako da bi joj povećale cenu. Takođe, vode se aktivni pregovori Saudijske Arabije i Kine, koja od njih kupuje 25% nafte, o plaćanju u kineskim juanima, što predstavlja pokušaj jačanja njene valute na svetskom tržištu. Nakon skupih ratova i poraza u Avganistanu, Iraku i Siriji, SAD je usmerio svoju spoljnu politiku na Kinu, a sada nakon ukrajinske krize i na EU, što je bliskoistočnim naftnim zemljama bio signal za ovaj zaokret.
Iz svega se može zaključiti da je ratni sukob u Ukrajini izbio je zbog promene geopolitičkih odnosa snaga među imperijama (ekonomski uspon Kine, porazi SAD u Iraku, Avganistanu i Siriji i ekonomski pad, vojni uspon Rusije…). Na globalnom nivou tek predstoje tektonski poremećaji i pucanje po šavovima postojećeg svetskog poretka. Pred čovečanstvom je najveći izazov u njegovoj istoriji. Globalno vojno zaoštravanje mora stvoriti i političko. Iz levičarske perspektive, klasna borba više ne sme imati samo esencijalni, već pre svega egzistencijalni karakter. Drugim rečima, ili će politički organizovana radnička klasa u duhu internacionalizma uništiti kapitalizam ili će kapitalizam uništiti svet. Ako se ova globalna partija šaha ne završi topovskom završnicom i ne dođe do smaka sveta, ona mora biti signal da radnici počnu politički da se organizuju, “poruše figure” i počnu da stvaraju “pravo čovečanstvo” dok za to još ima vremena, iako ono odavno više nije nikom saveznik, jer samo je pitanje vremena kad će do nuklearnog rata i doći.
Foto: manhhai/Flickr