U godini populističkog nezadovoljstva širom Zapada i suženih izgleda za glavne ekonomije u razvoju, oblikovanje budućnosti može završiti u neočekivanom okruženju: svetskim zavodima za statistiku. Podjednako među običnim ljudima koliko i stručnjacima, čini se da je osećaj nezadovoljstva sve veći ne samo sa brzinom ekonomskog rasta , već i sa time kako se rast definiše i meri.
Postoje dva razloga za ovo. Prvo,nagomilan ekonomski rast u razvijenom svetu doneo je malo, ako uopšte, koristi velikoj većini građana u poslednjih par decenija – trend koji je posebno izražen u pozadini globalne finansijske krize 2008. Kao što nas podseća nobelovac Josip Stiglitz „tokom „oporavka“ u periodu 2009-2010-te, gornjih 1% Amerikanaca sa najvećom zaradom zahvatili su 93% rasta prihoda.“
Drugi, i verovatno važniji, definisati blagostanje isključivo u terminima onoga što može biti izmereno putem tržišta izostavlja mnogo od onoga što doprinosi ljudskoj dobroviti. 1968. Robert Kenedi , u trci za Američkog predsednika, lamentirao je da se takvim pristupom „meri sve osim onoga što čini život vrednim.“ On ne govori ništa o recimo; kvalitetu životne sredine, uklopljenosti zajednice, ili stabilnosti individualnih i grupnih identiteta – od kojih sve one jasno utiču na dobrobit.
Takvi nedostaci ne samo da potpiruju sumnju u „eksperte“ koji nam govore da bi trebali biti srećniji nego što jesmo; oni takođe i same eksperte sprečavaju da uračunaju efekte blagostanja koje impliciraju ekonomska dinamica i inovacije. Kako ističke Bari Eičengrin sa Berkli univerziteta u Kaliforniji, nedavno usporavanje rasta produktivnosti u SAD pripisivano je „tehnološkoj stagnaciji.“Ali to izgleda „neverovatno“, s obzirom na „radikalni tehnološki napredak u oblasti robotike, veštačke inteligencije, biotehnologije, i materijala dizajniranog svuda oko nas.
Naravno, nijedano merilo blagostanja ne može obuhvatiti sve dimenzije života, i mnogo toga što ljudi vrednuju možda nikada neće biti podložne kvantifikaciji. Uprkos tome, mnogi komentatori iz „Project Syndicate“ –a iznose ubedljive poente da je BDP zreo za doradu, ako ne i za zamenu.
Rođenje pokazatelja
Za Filipa Lepenisa sa Berlinskog Slobodnog univerziteta, BDP “je najmoćnija mera u istoriji” on sa odobravanjem podseća na opis američkog Ministarstva trgovine kao „jednog od najvećih pronalazaka dvadesetog veka.“ Danas, taj pronalazak većina ljudi uzima zdravo za gotovo; Ali kako Lepines istilče, poreski prihodi predstavljali su jedino celovito statističko merilo ekonomije do Velike Depresije. Tek od 1930. kako su SAD i druge države pretrpele masovnu nezeaposlenost i rasprostranjeno siromaštvo, potreba za novim i sofisticiranijim indikatorom nacionalnog bogatstva postala je jasnija. Taj iperativ poklopio se sa prihvatanjem Kenzijanske teorije, i sa većim naglaskom na makroekonomski menadžment, sve većeg broja ekonomista i političara.
Godine 1932. američki Kongres obratio se Simonu Kuznjecu, budućem nobelovcu, da razvije proračun nacionalnog dohotka. Po definiciji, prihod radnika, menadžera, zemljoposednika i akcionara jednak je vrednosti ukupne proizvodnje. Uzvši u obzir bedu svog doba, Kuznjec se više obazirao na levu stranu jednačine: dohotkom, tj količinom novca koji ljudi imaju u svojim džepovima. Sa početkom Drugog svetskog rata, pažnja političara pomerila se na desnu stranu: proizvodnje, tj industriskog kapaciteta potrebnog da podrži vojne napore.
Kraj Drugog svetskog rata nije doneo promenu perspektive. Američki političari brinuli su više o veličini ekonomskog kolača nego o tome kako je podeljen. U međuvremenu, definisanje i merenje ekonomije u terminima BDP-a počelo je da se širi po svetu. Posleratna pomoć u vidu Maršalovog plana bila je uslovljena izradom BDP proračuna, a članstvo u Ujedinjenim nacijama podrazumevalo je zajedničke računovodstvene standarde.
Na posletku, BDP je završio kao ključna mera vođenja i upravljanja državnim ekonomskim rastom. Ali, kao što Kevin Nun sa Stokholmskog univerziteta ukazuje, Kuznjec je prepoznavao da je BDP veoma nesavršen pokazatelj koji mora da se koristi „samo uz dodatne kvalifikacije“. Ili kako Zakari Abdul Hamid i Anata Duriapah iz UN-a govore, po Kuznjecovocvom mišljenju, „iz mere nacionalnog dohotka dobrobit nacije se jedva može izvesti“.
Granice BDP-a
Kuznjecov skepticizam je bio očekivan. Kako bi rekao Bjorn Lomborg, Direktor Konsenzus Centra u Kopenhagenu, kao monetarna mreža vrednosti tržiša i svih finalnih dobara i usluga proizvedenih godišnje, BDP “zvuči kao dobar pokazatelj bogatstva,” ipak on “uključuje stvari koje nas ne čine bogatijim dok izostavlja stvari koje nas čine.” BDP opada ako energetski efikasna potrošnja smanjuje potrošnju električne energije, sa druge strane raste sa aktivnostima koje zagađuju okolinu i smanjuju zalihe prirodnih resursa.
Drugim rečima, BDP je fiksiran za “vise” a ne za “bolje.” On meri protok proizvedene robe, bez svesti o promenama u njihovom kvalitetu. Iz nacionalna računovodstvene perspective, klimatizovan automobile, sa najnovijim zvučnim sistemom, i GPS-om može biti isti kao identičan auto bez ikakvih dodataka, uprkos razlici u korisničkom iskustvu. Da bi nam ovo približio Stiglitz koristi primer iz zdravstvene industrije: “Kako tačno da pristupimo činjenici da, dugujući napretku u zdravstvu, operacija na srcu ima veće izglede da bude uspešna nego u prošlosti, iz čega sledi značajno povećanje očekivane dužine životnog veka i kvaliteta života?”
Štaviše, BDP odbacuje sve ekonomske aktivnosti koje se dešavaju besplatno. To uključuje, najvažnije, domen iz koga sam termin “ekonomija” ima svoje poreklo: održavanje domaćinstva. Na račun toga je i poznata šala nobelovca Pola Samuelsona da BDP ne radi kada muškarac oženi svoju spremačicu. U meri u kojoj veća ženska participacija u radnoj snazi dovodi do prepuštanju aktivnosti tržištu – na primer, kuvanje, čišćenje ili briga o deci i starima – koje su ranije bili obezbeđene unutar porodice, tek tad BDP fiktivno sustiže.
Edvard Jung, osnivač i glavni tehnološki direktnor u “Intelektualnim Poduhvatima” zapaža da sa pojavom digitalne ekonomija problem postaje sve ozbiljniji. Nacioanlni proračuni ne uzimaju u obzir gigante poput Fejsbuka, Vikipedija, Gugla, Tvitera čije su usluge veoma vredne ali besplatne. To je takođe istina za nove ideje i biznis modelege uopšte. “Najremetilačkije ideje sutrašnjice” tvrdi Jung “mogu nemati uticaj na BDP.”
Inovacije ne moraju nužno biti BDP-neutralne, kao što bi Eičengrin rekao, “vesnik bojih vremena.” ili kako kaže Čarls Bin sa Londonske škole ekonomije, inovacije mogu dovesti do pada BDP-a čak i kada povećavaju društveno blagostanje. Rezervacija avionskog leta ili hotela preko internet jefitinije je i brže nego kada su se kupci oslanjali na turističke agencije. Ako sve ostane isto, BDP statistike bi odražavale pad vrednosti stvorene od strane turističkih agencija. Na isti način, cena smartfona manja je nego zbir cena njegovih komponenti – poput GPS-a, kamere, mp3 plejera – koji su se pre prodavali odvojeno. To takođe nagoveštava pad BDP-a. Ipak, oba slučaja bolja su za postrošače.
Osnivač Majkrosofta Bil Gejts, nudi još jedan ubedljiv primer. 60-ih, enciklopedije su bile skupe, ali su posedovale veliku vrednost. Danas, internet čini sve te informacije besplatno dostupnim. Da li je to narušilo blagostanje u odnosu na 60-te, što bi efekat na BDP nagovestio?
Masiranje brojeva
Nacionalni zavodi za statistiku čine stalne napore da ažuriraju svoje metodologije i drže korak sa ekonomskim razvojem i strukturnim promenama, ispravljajući – nekada značajno – njihove procene, čak i one iz daleke prošlosti. U nekim slučajevima dodaju nove aktivnosti u “korpu” dobara i usluga, poput Evropske Unije koja je uračunala drogu, prostituciju i druge neformalne aktivnosti u njenu BDP računicu, ili daju na važnosti uspešnim industrijama popup mobilne telefonije ili filmografije u Africi
Dok tehnički napredak poboljšava tačnost BDP podataka, on sa druge strane čini težim upoređivanje vrednosti skupa dobara i usluga kroz veme, i može iskriviti sliku čak i za kraće vremenske razmake. Kao što Gejts ukazuje, 2010-te nakon ažuriranja metodologije izveštavanja podataka, Gana je objavila povećanje od 60% u procenama BDP-a. Ali to je “bila samo statistička greška, a ne stvarna promena u životnom standardu ljudi odatle.” Ovakva statistička odstupanja dešavaju se takođe i u razvijenom svetu.Prošlog jula, Irske vlasti saopštile su povećanje nacionalnog BDP-a 2015-te za 26% kao rezultat promene poreskog prebivališta nekih multinacionalnih kompanija. Opet, niko se nije osetio bogatiji zbog toga.
Revizije BDP-a ređe su u autoritarnim režimima. Ali to ne znači da su njihove cifre pouzdanije. Nasuprot tome, prenaduvan BDP pomaže u održavanju reda i impresioniranja međunarodnih suparnika. Sovjeti su bili majstori u manipulisanju statistika rasta da bi išli u korak sa Amerikancima. Danas, ekonomista Helen Mes tvrdi da mnogi smatraju (po njenom mišljenju neopravdano) da kina pruveličava svoje podatke. “Skeptici, često navode razliku između prijavljenog rasta BDP-a i energetske potražnje,” uz takođe poznatu proklamaciju iz 2007 Kineskog zamenika premijera Li Kekianga da su Kineske BDP-cifre “veštačke” i da “služe samo kao referenca.”
Izmasirani ili ne, Kineske brojke primer su tipičnog problema u poređenju BDP-a među državama. 2014-te, Svetska Banka saopštila je da je Kineska ekonomija veća od Američke, mereno prema kupovnoj moći. To je izgledalo kao globalna prekretnica, sa ogromnim geopolitičkim odjekom. Ali kao što Džosef Naj sa Harvarda s pravom ukazuje, “čak i ako ukupni Kineski BDP prestigne Američki” prema tržišnom kursu Američkog dolara I Kineskog juana, “dve ekonomije zadržaće veoma različite strukture i nivoe sofisticiranosti.” Štaviše, Kineski prihodi po glavi stanovnika – preciznije računice ekonomske sofisticiranosti – iznosi samo 20% Američkog, i trebaće decenija da bi ih sustigli (ako ikad).”
Odvojeni razvoj
Uprkos njegovim konceptualnim i tehničkim limitacijama, BDP je inspirisao i održao jednu vrstu fetišizma u decenijama nakon Drugog svetskog rata. Maksimizacija merljivog učinka kroz inovacije, liberalizaciju trgovine i deregulaciju postalo je cilj samo po sebi. Ali ideja da će rastući BDP povećati individualno blagostanje i sreću bila je zabluda. Bivši predsednik Harvarda Derek Bok dobro zapaža “ljudi suštinski nisu srećniji nego pre 50 godina, uprkos duplom ili troduplom rastu prihoda po glavi stanovnika.”
To ne treba da čudi. BDP meri ukupan prihod, ne njegovu raspodelu. Kao rezultat toga, dve države jednako bogate mereno u odnosu na ukupan prihod, mogu se veoma razlikovati u pogledu individualnog blagostanja i sreće. i, tamo gde je tehnološki progress i globalizacija dramatično uvećala ekonomiju, tu su elite nesrazmerno nagrađivane , dok su mnogi prošli još gore. Kemal Darvis, podredsednik Brokings institute, izveštava da se prihod gornjih 1% vise nego udvostručio od kraja 70-ih. Sličan trend vlada u celom svetu.
Dodatno, BDP ne samo da stapa ukupne i pojedinačne troškove i koristi; on takođe izostavlja faktore – poput veza, altruizma, angažmana i mentalnog zdravlja – to doprinosi životnom zadovoljstvu ali nema ništa sa stvaranjem prihoda. Gus ODonel, director Frontier Economics-a i bivši šef Britanske državne službe, ukazuje da razlika između BDP-a i blagostanja može rasti kako države postaju bogatije i ljudi sve manje brinu o materijalnoj akumulaciji (bogaćenju) a sve više o svom slobodnom vremenu, ličnom razvoju i duhovnom/intelektualnom bogaćenju.
Izvan granica BDP-a
Dovođenje u pitanje hegemonije BDP-a nije novost. 80-tih UN je otkrio svoj pokazatelj humanog razvoja, dok je 1995 “tink tenk “ Redefining Progress napravio indicator pravog napretka (Genuine Progress Indicator). Danas, remetilačke inovacije, sve veća materijalna nejednakost i klimatske promene stvaraju sve veći pritisak na kreatore polisa da ponovo promisle način na koji mere ljudsko blagostanje. 2008-e, tadašnji Francuski predsednik Nikola Sarkozi sazvao je Komisiju za merenje ekonomskog učinka i socijalnog progresa. OECD (komisija) je prihvatila tabelu pokazatelja za njen indeks boljeg života (Better Life Index), a u 2011-toj UN je usvojio rezoluciju “Sreća: ka holističkom pristupu razvoju”.
Inspiracija za ovakav okvir došao je od himalajskog kraljevstva Butan, koje je duže od 40 godina uvećavalo bruto-domaću-sreću (BDS, na engleskom GNH) umesto BDP-a. Kao što Džefri Saš sa kolubiskog univerziteta objašnjava, BDS stoji na četri stuba: održivi razvoj, očuvanje i promovisanje kulturnih vrednosti, očuvanje prirodei dobroj vladavini. BDS dobija podršku širom sveta, Ujedinjeni Arapski Emirati su čak postavili ministra za sreću Ohodu al Roumiju. “Pitanje koje postavljamo nije pružamo li odgovarajuće usluge i zdrave ekonomske polise našem narodu, već da li ga činimo srećnim, “ po njoj to znači “stanje veće od zadovoljstva, procvat i radost.
Ipak, postoje opasnosti u ovakvim alternativnim merama. BDP, pored svih mana, obuhvata objektivnu dimenziju rasta, gde sa druge strane alternativne mere naginju ka subjektivnim odlikama razvoja. Prinstonski profesor Piter Singer zapaža da je teško naći široko prihvaćenu definiciju sreće. Nismo svi srećni na isti način. Neki će ljudi staviti veći naglasak na materijalne vrednosti, dok će drugi naginjati spiritualnim faktorima, čineći među-državna poređenja komplikovanim. Takođe diktatori bi mogli lako manipulisati indikatorima vezanim za sreću, kad ne uspeju da unaprede ekonomiju.
Umesto da otpišemo BDP, pametnije bi bilo usavršiti ga i kombinovati informacije koje sadrži sa drugim socio-ekonomskim pokazateljima, uključujući BDS. Statističari treba da se koncentrišu na stavljanje monetarne vrednosti na osiromašivanje životne sredine i besplatne digitalne usluge, skupljanje boljih podataka o raspoloživim troškovima u domaćinstvu , i posebnoj pažnji kvalitativnim probenama, uz građenje tzv satelitskih računa za merenje van-tržišnih aktivnosti. Kao što Tara M. sa univerziteta Džordž Vašington naglašava, vlade se trebaju vise oslanjati na velike podatke (Big Data) za praćenje učinaka u realnom vremenu i ograniče revizije.
Kao i mnogi veliki izumi, BDP je korišćen na načine na koje njegovi kreatori nikada nisu nameravali i možda ih ne bi ni odobravali. Vreme je da se prepoznaju granice BDP-a ali i njegove prednosti. Kao što bi rekli Klaus Švab i Ričard Samans iz Svetskog Ekonomskog Foruma, družave bi trebale ciljati na “naširoko utemeljeno poboljšanje u životnom standard, pre nego jednostavno nastaviti da koriste BDP kao meru donje granice naciolnog ekonomskog učinka.”
To izgleda kao ispravan pristup. BDP ne može meriti mnogo od onoga što većina ljudi smatra za neophodnim elementima “dobrog” života – na primer, dostojanstvo, osećaj opšte bezbednosti. Ali teško je zamisliti da ijedan od ovih kvaliteta može biti uvećan bez ekonomskih uvida i političkih sredstava koja su omogućila BDP.
PREVOD Slobodan Golubović
Izvor PROJECT SYNDICATE