Zbog izuzetnog značaja dijalektičkog i istorijskog materijalizma za levu misao, a takođe i zbog njihove relativne zapostavljenosti u poslednjih nekoliko decenija, odlučili smo da prvenstveno mlađim ljudima, koje interesuju levičarske ideje, približimo ove oblasti. U ovom i narednim nastavcima nastavljamo sa objavljivanjem odlomaka iz knjige Predraga Vranickog „Dijalektički i historijski materijalizam“.

priredio ALEKSANDAR ĆURČIN

Problem subjekt – objekt relacije

U ovim Marxovim i Engelsovim stavovima definitivno je prevladano jednostrano shvaćanje subjekt – objekt relacije u mehaničkom ili prirodnoznanstvenom materijalizmu kao i u bilo kojem idealizmu koji ili identificira ta dva momenta, ili ih principijelno suprotstavlja, ili objekt shvaća samo kao proizvod subjekata. Odnos subjekt – objekt shvaćen je kao svojevrstan moment, specifični slučaj ontološkog odnosa. Prema tome, koliko god subjekt nije principijelno suprostavljen objektu, toliko se ipak ne mogu identificirati.


Dijalektički i historijski materijalizam (deo I)- Postanak dijalektičkog i historijskog materijalizma

Dijalektički i historijski materijalizam (deo II) – Osnovni problem dijalektičkog i historijskog materijalizma, problem fundamentalnog stava, mišljenje i praksa


Pojedine interpretacije marksizma, i kod samih marksista, idu za tim da pokažu kako je u tim stavovima potpuno prevladana subjekt – objekt relacija. Pri tome se iz težnje da se prevlada stvarno vulgarizirana i nemarksistički interpetirana teorija odraza, odbacuje i momenat koji je neodvojiv iz spoznajnog kompleksa. Pitanje je samo mjesta i akcenta koji se tom momentu daju.

Problem i stav „odraza” u suvremenom, naročito staljiniziranom marksizmu u potpunosti su kompromitirani iz više razloga. U prvom redu, uglavnom se ostajalo na najopćenitijoj odredbi “subjektivnog odraza objektivne stvarnosti”, što je veoma malo rečeno i nije specifično marksistička teza. Drugo, što se u najboljem slučaju ostalo na kritičko – realističkom stavu – koji još uvijek nije specifično marksistički. I konačno, da navedemo samo najbitnije momente, što se nije shvatilo da je “odraz” samo jedan momenat spoznajnog procesa pa zato i jedan momenat teorije spoznaje, a ne sva teorija spoznaje. Što se nije shvatilo da je stara teorija odraza pasivistička i da marksizam dokida taj pasivizam i kontemplativnost. Iz tih razloga spoznaja nužno ima svoje specifično historijske komponente, a samo kategorija „odraz” je samo ono generalno u toj jednoj karakteristici spoznaje, te je potrebna detaljna diferencijacija, distinkcija, pojedinih formi i momenata spoznajnog procesa.

Umjesto da se pođe Marxovim putem i praksa shvati kao fundamentalni momenat, i ujedno fundamentalna filozofska kategorija, kad je u pitanju antropološki problem, polazi se od jednog momenta prakse – odraza, i tako nužno zatvaraju oni bitni marksistički horizonti u analizi ovih pitanja. Nije ni malo čudno da se tako praksa shvaća kao neki momenat koji post festum treba da verificira izvjesni naš spoznajni stav. Praksa se ne može svesti na kriterij istine, jer kad je samo tako, spoljašnje, primjenjujemo, onda je potreban samo korak do pragmatističkog shvaćanja ovog momenta.

Čovjeka, dakle, u biti ne treba shvatiti kao biće koje odražava (jer je to svojstvo i drugih živih bića, na nižem naravno stupnju) nego kao praktično biće. Čovjek je jedino biće prakse. Analiza same prakse nam nužno mora ukazati da praksa znači ujedno i suprotstavljanje nečemu. Subjekt i objekt se u praksi ne gube, oni samo gube svoj karakter odvojenosti, principijelne različitosti. Odraz nužno postaje također jedan od momenata u tom procesu, jer on govori samo o tome da predmet, u cjelokupnoj njegovoj materijalnosti, nije stvorila svijest, nego, iako ga je stvorio čovjek, ima i karakter samosvojnosti, po sebi postojanja.

Marxov stav znači, dakle, dokidanje subjekt – objekt relacija, ako se ona shvati u mehaničko – materijalističkom, prema tome i staljinističkom smislu; nadalje, ukoliko su subjekt i objekt shvaćeni kao bitno različite forme stvarnosti ili bitka i ukoliko se subjekt shvati kao transcendentalni subjekt bilo koje kantovske varijante. Ne znači dokidanje ukoliko se shvati taj odnos kao konstitutivni momenat prakse i kao svojevrsna relacija i momenat sveopćih relacija stvarnosti.

Filozofske konsekvencije

Ovi fundamentalni Marxovi filozofski stavovi imaju svoje dalekosežne teoretske posljedice. Oni su, u prvom redu, najvažniji prilog rješenju problematike čovjeka s filozofskog gledišta.

Ono što čovjek jest – jest svojom praktičkom, teoretsko – praktičkom djelatnošću. Historija čovjeka je njegova historija; čovjekov „duh” izrasta i razvija se upravo onako kako on razvija i svoju praktičku preobražavačku djelatnost.

Svaki stupanj razvitka čovjekove djelatnosti postavlja pred čovjeka, njegove odnose prema prirodi kao i prema drugim ljudima, zadatke koje treba da riješi, te se u tom ogleda njegov razvoj u cjelini. Korijeni idealističke apstrakcije time su podrezani “budući da za čovjeka socijalista cjelokupna takozvana svjetska historija nije ništa drugo do proizvodnja čovjeka pomoću čovjekova rada, ništa drugo do nastojanje prirode za čovjeka, on ima očigledan neoboriv dokaz o svome rođenju pomoću samoga sebe, o svom procesu nastajanja. (K. Marx, Ekonomsko filozofski rukopisi, str. 286.)

Ljudska spoznaja je silno napredovala od onog primitivnog načina mišljenja do suvremenog naučnog. Međutim, kako je ovom prvom stvarna osnova ograničeni primitivni odnos prema prirodi, tako je i našemu osnova mnogo svestraniji odnos mnogo svestranija promjena, preobrazba prirode i historije, a prema tome i svijesti o toj svestranosti kao i svojstvima i zakonima stvarnosti. U ovim se spoznajama ogleda srž Marxove koncepcije čovjeka, njegova ekonomskog, socijalnog i duhovnog razvoja, pa ćemo i u kasnijim njegovim djelima naići na niz stavova koji su direktni nastavak njegove problematike iz ranog perioda. “Oni stari organizmi društvene proizvodnje”, pisao je kasnije u “Kapitalu” znatno su jednostavniji i providniji od buržoaskog, ali počivaju ili na nezrelost individualnog čovjeka, koji se još nije otrgao od pupčane vrpce koja ga je s ostalima vezala u prirodnu rodovsku cjelinu, ili na odnosima neposrednog gospodstva i podložnosti. Oni su uvjetovani niskim stupnjem razvitka proizvodnih snaga rada i odgovarajućim skučenim odnosima ljudi u okviru procesa proizvodnje njihova materijalnog života, pa zbog toga i skučenim odnosima među njima samima i između njih i prirode. Ova se stvarna skučenost ogleda u starim prirodama i narodnim religijama. I uopće religiozni odraz stvarnog svijeta može se izgubiti tek kad odnosi praktičkog svakodnevnog života budu iz dana u dan pokazivali ljudima prirodno razumne odnose među njima i prema prirodi. Obličja procesa društvenog života, tj. procesa materijalne proizvodnje, skinut će sa sebe mistični magični veo samo kad proizvod slobodno udruženih ljudi bude stajao pod njihovom svjesnom planskom kontrolom. Ali to zahtijeva takvu materijalnu osnovu društva ili takav niz materijalnih uvjeta egzistencije koji su i i sami opet samonikao proizvod duge i bolne historije razvitka”.  (K. Marx, Kapital I, Kultura 1947, str. 44.)

Agnostički odnos prema stvarnosti je dakle bitno nemisaon i nelogičan. Cjelokupno ljudsko iskustvo i dostignuca govore najjasnije da je postavljanje problema spoznaje li čovjek svijet sasvim bespredmetno. Golemi uspjesi čovjekova razvoja, izvanredna tehnička, naučna i misaona dostignuća govore sami za sebe da se pitanje tako ne može postaviti.

Isto je je tako već prevladano metafizičko pitanje – ima li ipak nešto “iza” tih pojava. Suština stvari je dana i u pojavama, pa se prema tome preko njih i spoznaje. A kad bi postojala neka suština, “nešto” iza pojava koje ne bi uopće djelovalo, dakle niti se manifestiralo – onda bi to bilo slično Epikurovim bogovima, dakle, opet bespredmetno.

Problem je u tome kako se spoznaja vrši, kojim putovima i kako se moramo odnositi prema vlastitoj spoznaji i njenim rezultatima. Time se ulazi ujedno i u pitanje apsolutne i relativne istine. Da sve naše spoznaje nose biljeg veće ili manje relativnosti, jasno je čim se shvati razvojni karakter spoznaje, korigiranje i prevladavanje starih “istina”. Ali bez apsolutnog momenta u tom relativnom zapali bismo u obični relativizam koji opet pobara sama praksa a i spoznaja. Prema tome svaki stupanj ljudskog osvješćivanja, spoznaje, jest jedinstvo apsolutnog i relativnog, tj. aspsolutnog shvaćanja pojava i suština kao i momenat relativnosti, koji i jedan i drugi zavise od stupnja razvoja cjelokupnog društva u materijalnom i duhovnom pogledu. Principijelne granice spoznaje dakle ne postoje.

Tek polazeći od čovjeka i njegove prakse otvaraju nam se horizonti i za rješavanje drugih osnovnih filozofskih pitanja, u prvom redu kategorijalni problem.

Iz dosadašnjih razmatranja proizilazili su neki bitni zaključci: prvo, ako se subjekt – objekt relacija shvatila u prije navedenom smislu, onda je svaki trascendentalni apriorizam vraćanje na podvajanje stvarnosti u najmanje dvije apsolutno različite sfere, iz čega proistječu sve poznate teškoće koje su u neokantovskim sistemima došle do punog izražaja. Drugo, hegelovsko prevladavanje ovog dualiteta, tako izvanredno duboko, nužno je završavalo u već spomenutim ograničenostima, upravo zbog toga što Hegel nije čovjeka shvatio kao čulnog, osjetilno djelatnog čovjeka, nego kao samosvijest, a prirodu kao drugo – bitak te iste idejne suštine.

Mogućnost osjetilne prakse i transformacije svijeta, mogućnost korespondencije naših misli i objekata koji mijenjamo prema našim zamislima, pretpostavlja bitno jedinstvo prirode i čovjeka, jedinstvo u njegovoj materijalnosti.

Na to nas upućuje i drugi bitan filozofski problem: kategorijalni. Kada moderni pluralisti, naročitno N. Harmann, prigovaraju monizmu da želi svijet protumačiti iz jednog principa, a on je zapravo diferentan, slojevit, različitih sfera koje se ne mogu svoditi na niže sfere, po svojim kategorijama i zakonima, onda su u pravu samo u tome da se jedinstvenim zakonima i kategorijama ne može tumačiti svojevrsnost svake afere stvarnosti. Ali, kako i Hartmann sam zna, sve te sfere stvarnosti prožimaju i neki jedinstveni zakoni i kategorije, osnovne kategorije i zakoni, koji u pluralističkom sistemu ostaju samo konstatacija.

I umjesto da se izmišlja nova vrsta bivstva kao nosioca tih kategorija, logičnije je pretpostaviti da je „supstancijalna” jedinstvenost stvarnosti nosilac tih osnovnih kategorijalnih određenja. Time se otklanja nepremostiva aporija odnosa različitih , apsolutno različitih formi bivstva te se objašnjava: prvo, zašto neke kategorije i zakoni prodiru kroz sve slojeve stvarnost i zašto postoji zavisnost pojedinih slojeva stvarnosti. S druge strane, ovakvom monističkom shvačanju pristupačno je dijalektičko, razvojno gledanje na proces nastajanja i razvoja i samih sfera stvarnosti, kao  dijalektički uvid u specifičnosti pojedinih tih sfera.

Monističko, u smislu marksističkog monizma, interpretiranje svijeta ne znači svođenje zakona i kategorija pojedinih sfera stvarnosti na zakone i kategorije nižih sfera i konačno najniže, anorgansko – materijalne, nego u vid da je ta stvarnost razvojna i kao takva nužno podložna nekim zajedničkim kategorijalnim određenjima. Jedinstvo stvarnosti nužno pretpostavlja i jedinstvo nekih kategorijalnih određenja. Ali, upravo zato što je stvarnost u procesu, nastankom pojedinih sfera nastaju i nove specifične zakonitosti i kategorije, a i same fundamentalne poprimaju specifične oblike i djelovanja.

S obzirom na ovaj ontološki problem Marx i Engels su imali pred sobom vjekovni filozofski razvitak i napore koji su kulminirali u Hegelovoj razradi kategorija. Trebalo je sve to materijalistički interpretirati, ali je dobar dio posla već bio izvršen. Daljnji prikaz ovih nekoliko osnovnih dijalektičkih kategorija i zakona ne znači da se time iscrpljuje analiza ovih problema kako unutar marksizma, tako i u filozofiji uopće. Štaviše, po našem mišljenju, postoji i u ovim temama još niz ne samo neriješenih nego ni postavljenih pitanja.

Materija i kretanje

Osnovni, temeljni  princip svakog dosljednog materijalizma – pa tako i dijalektičkog – jest jedinstvo svijeta u njegovoj materijalnosti.

Materija, dakle, ta osnovna kategorija materijalizma, kao ono što prostorno – vremenski postoji i djeluje na naša osjetila jest opća, bitna osnova cjelokupnog prirodno- historijskog postojanja i događaja. Osnovno pitanje svake dosadašnje metafizike i specijalno ontologije, pitanje osnove i suštine stranosti, koje poprima najrazličitija rješenja, od materijalističkih naivnih pokušaja genijalnih jonjana (Talesa, Anaksimandra, Anaksimena, Heraklita), preko Parmenidove statičke koncepcije materijalno jedinstvenog i statičkog bivstva, preko atomizma i Platonovih ideja do pokušaja suvremenih građanskih filozofija – taj problem osnove i suštine svega postojećeg, materijalistička dijalektika rješava u pojmu materija. I sam taj pojam doživio je u historiji filozofije niz svojih transformacija, tako da on danas ima niz atributa koji nisu bili poznati nekadašnjim materijalistima.

Materija nije dana čovjekovoj spoznaji, prvenstveno opažanju u apstraktnom, općem obliku, nego preko beskrajnog mnoštva pojedinih materijalnih oblika, modusa materije. Zato ne možemo istraživati osnovna svojstva i zakone kretanja materije bez proučavanja njenih manifestacija u nizu pojedinačnih oblika.

Ta je materija određena kao ono što prostorno vremenski postoji uopće, onda se time implicitno pretpostavilo jedinstvo materije i kretanja. Nekadašnja mehanička shvaćanja o protežnosti kao jednom atributu materije, označavala su samo razumsku apstrakciju autora. Jer, apstrahiranje kretanja od materije nužno nas dovodi do nužnosti nenaučne pretpostavke nekog prvog pokretača, nekog principa za čiju pretpostavku nemamo nikakve objektivne naučne podloge.

Zato je kretanje jedan od oblika postojanja materije, i to njen fundamentalni oblik. Kretanje ne može, dakle, biti nikakva crta dijalektike (Staljin), niti zakon materije, jer se zakoni materije odnose upravo na njeno kretanje. Kad bi kretanje bilo zakon materije, onda bi konzekventno zakoni kretanja bili zakoni zakona.

U toku historije filozofije i nauke shvaćalo se kretanje pretežno kao promjena mjesta gotovih tijela (mehanicisti), tu i tamo se pokušavalo zaći u analizu kvalitativno različitih oblika kretanja (Aristotel, Bacon, Schelling, Hegel), a u najboljem slučaju tretiralo se kretanje kao vanjsko i unutranje (Lomonosov, Holbach).

Najnoviji rezultati materijalističke dijalektike prevladali su mehanističku ograničenost u tumačenju kretanja, te se problem postavio mnogo dublje. ono što specifično razlikuije materijalističku dijalektiku od ostalih shvaćanja jest da ona kretanje shvaća kao promjenu uopće.

Iz toga proizlaze mnogi drugi veoma važni stavovi. U prvom redu prema dijalektici raznoliki se oblici kretanja ne mogu svesti na najprostiji oblik – mehaničko kretanje, jer promjena uopće obuhvaća svu raznolikost kretanja i mijene od anorganskih do socijalnih i psihičkih. To znači da taj stav pretpostavlja kvalitativno različite oblike kretanja, ali da svaka promjena svojim vlastitim karakterom uključuje u sebi i najjednostavniji oblik kretanja – promjenu mjesta.

Nadalje, budući da se kretanje shvaća kao promjena uopće, to se neuništivost kretanja (a to znači i vječnost) mora shvatiti ne samo u kvantitativnom smislu nego i u kvalitativnom. To jest, ne samo neuništivost kretanja materije nego i neuništivost sposobnosti materije da se pretvara iz jednih oblika u druge, da materija stvara kvalitativno raznolike oblike svoga vlastito postojanja.

Shvatiti kretanje kao promjenu uopće i shvatiti ujedno apsolutnost te promjene a relativnost statičnosti, znači i prevladati sve dosadašnje materijalističke koncepcije o nekim prosljednjim, nepromjenljivim elementima ili atomima svijeta i postulirati apsolutnu dijalektičnost, tj. promjenljivost svega postojećeg.

Materija, prema tome, ne može biti apsolutno identična ni s kakvim svojim konkretnim oblikom, jer je svaki njezin oblik postojanja samo jedan prolazni oblik, jedna faza njena ostvarivanja.

Ova dosljedno materijalistička i dijalektička koncepcija materije odstranjuje sve dosad uobičajene koncepcije nekog prastanja materije i svijeta. Pojam prastanja je contradictio in adjecto, rezultat antropomorfizma kojeg se čovjek teško oslobađa. Jer, ako su materije i kretanje jedinstveni, onda je i stvaralački proces materije bez početka i kraja, onda je neko prastanje mirovanja ili ravnoteže apsurdna pretpostavka koja protivrječi osnovnoj koncepciji. Ovaj stav ima kao nužnu posljedicu i shvaćanje o beskonačnosti i materije i kretanja.

Prostor i vrijeme

Objektivno postojanje materije i kretanja postulira ujedno objektivnost prostora i vremena kao osnovnih oblika postojanja materije. Time dijalektički materijalizam nastavlja naučnu tradiciju većine filozofskih sistema (Demokrita, Aristotela, Descartesa, Bacona, Holbacha) kao i nauke uopće, nasuprot idealističkim koncepcijama koje kulminiraju u subjektivnom idealizmu, Kantovim i neokantovskim koncepcijama, po kojima su vrijeme i prostor samo oblici našeg opažanja.

Prostor i vrijeme nisu prema tome i ne mogu ništa drugo biti nego funkcije materije u kretanju. Iz te dijalektičko – materijalističke postavke nužno proizlazi da su prostor bez materije i vrijeme bez kretanja samo razumske ljudske apstrakcije koje ne odgovaraju stvarnosti. Prema tome materija u kretanju određuje i prostor i vrijeme, te se koncepcija o nekom apsolutnom vremenu u prostoru nužno pokazuju, u dijalektičkoj analizi materije, kao umjetne ljudske tvorevine, kao koncepcije koje proizlaze iz nedovoljne još spoznaje objektivne egzistencije materije.

Budući da su prostor i vrijeme određeni materijom u kretanju, materijalistička dijalektika dosljedno postulira i relativnost tih osnovnih oblika postojanja materije. Treba naglasiti da su ovo i rezultati najnovijih fizikalnih istraživanja. Rješavajući teško i složeno pitanje Newtonove mehanike o apsolutnom vremenu i prostoru, koje je Newton postulirao da bi riješio problematiku principe inercije, moderna fizika, naročito optika, zapala je u niz poteškoća koje su se u osnovi mogle svesti na to da je, s jedne strane, po klasičnoj mehanici brzina bilo kakva gibanja imala različite vrijednosti za dva opažača koji se relativno gibaju jedan prema drugome (princip relativnosti klasične mehanike), a s druge strane, iskustvo je učilo (čvorni pokus je bio Michelsonov) da brzina svjetlosti ima uvijek istu vrijednost c, nezavisno od stanja gibanja opažača.

U toj dilemi, ili odbaciti princip relativnosti klasične mehanike ili zakon da je c univerzalna konstanta, Einstein je, prihvaćajući Lorenzovu izvanrednu hipotezu kontrakcije, spoznao da se radi o reviziji osnovnih fizikalnih pojmova prostora i vremena. U svojoj specijalnoj teoriji relativnosti, ne odbacujući ni jednu ni drugu stranu gornje dileme, on je izvršio bitnu kritiku osnovnih pojmova i zasnovao shvaćanje o relativnosti vremena i prostora, što je postalo temelj moderne fizike.

Sve je to vrijedilo za jednolika i pravocrtna gibanja. Kasnije je Einstein u općoj teoriji relativnosti pokazao da ti stavovi vrijede za sve sustave referencija. Osim toga, Einstein je svojom tezom, da je gravitaciono polje određeno rasporedom masa u svemiru i da se mijenja, postulirao da je i sam prostor zavisan od fizikalnih faktora.

Filozofski rezultati, na osnovi dijalektičko – materijalističke analize materije i kretanja, u suštini se slažu s najnovijim osnovim rezultatima Einsteinove teorije relativnosti, koja negira stara shvačanja o apsolutnosti vremena i prostora. To samo dokazuje da su ta dva oblika postojanja stvarnosti određena samom materijom i njenim kretanjem.

PODELITE