Povodom nekih dijelova teksta Sonje Krivokapić: Utopija „marksističke“ ljevice

Ne volim ulaziti u polemike o socijalizmu s ljudima koji bi mi mogli biti i unuci, no članci su javna stvar, tako da si dajem za pravo na nekoliko dopuna na Sonjin tekst.

Marxova djela u Italiji nisu prevedena ‚‚dosta kasno”. Prije će biti suprotno, iako Italija nije Njemačka, gdje je izdavač Meisner iz Hamburga štampao I tom Kapitala 1867.

Marx umire 1883. i Engels uređuje njegove rukopise.

Drugi tom Kapitala izlazi 1885. u redakciji Engelsa, a mislim kasnije i treći.

Četvrti tom Kapitala, prema Marxovim bilješkama, objavljen je 1895. u redakciji Karla Kautskog.

Komunistički manifest postojao je u Italiji u nekom ne baš vjerodostojnnom prevodu vrlo rano, dok je 1895. štampan sa svim prevedenim Marxovim djelima.

Prvi prevod samo nekoliko tabaka prvog toma Kapitala napravio je Carlo Cafiero (čovjek tragične i zamršene sudbine, čiji je život inspirirao više pisaca) godine 1878. i proširio ga 1879.

Najpoznatije prevode i tumačenje Marxovog Kapitala uradio je profesor filozofije historije Antonio Labriola, otac talijanskih marksista. Labriola se 1885. bavi Kapitalom, piše Saggi sul materialismo storico, 1889. Del socialismo, a 1890. Socialisti e proletari. Godine 1895. u Italiji su prevedena i objavljena sva temeljna djela marksističke literature.

Sam Antonio Labriola bio je profesor filozofije historije prvo na napuljskom sveučilištu, a kasnije dobija katedru u Rimu.

Carlo Cafiero, rođen u vrlo imućnoj porodici u Barletti, u Švicarskoj dolazi pod utjecaj Bakunjina, Kropotkina i dugih anarhista, poklanja im vilu „La Baronata“, koju je Bakunjin sa društvom ubrzo proćerdao, dok će Cafiero, nekoliko puta hapšen, na kraju sići s uma.

Antonia Labriolu ne treba miješati sa Arturom Labriola, pobornikom i propagandistom anarhosindikalizma Georgesa Sorela. Čini se da je Sorel bio mnogo popularniji u Italiji no u Francuskoj. Sorelove ideje da do revolucije može doći općim generalnim štrajkom vrlo brzo su se širile među talijanskim socijalistima, sindikalistima i radničkom klasom. Uz njih je pristajala Unione sindacale italiana, a veća sindikalna organizacija Confederazione generale del lavoro (Generalna konfederacija rada), čiji je sekretar bio Benito Mussolini, dok je u mladosti (odnosno do 1915) bio vatreni socijalist, nije bila na tim pozicijama, već na stanovištu Turatija, iako ih je Mussolini i tu pokušao poturiti.

Osim toga, ne može se kazati da je marksizam bio nepoznat Andrei Costa, Filippu Turatiju,  osnivaču Socijalističke partije Italije, te Anni Kuliscioff, Anegli Balabanoff i cijelom nizu socijalista maksimalista i socijalista reformista, koji su djelovali u Italiji i Švicarskoj na prelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće, kao i prvih decenija dvadesetog stoljeća.

Tu svakako treba istaći i ime profesora filozofije u Messini Gaetana Salvemini, vatrenog antifašiste vrlo bliskog marksizmu, koji je preživio potres u Messini 1909, u kojem je izgubio ženu, sestru i četvoro djece. Kasnije postaje profesor historije filozofije u Firenzi i budući da na predavanjma ne preskače ni Marxa ni marksizam, prebijen  je od fašista. Emigrira iz Italije 1925. u Pariz, potom odlazi u London i zatim u Ameriku, gdje predaje na svveučilištu Harvard.

Sorelova misao anarhosindikalizma s izvjesnom primjesom marksizma ima u Italiji dugu i burnu historiju, jer joj nije bio stran ni Amedeo Bordiga, prvi sekretar Komunističke partije Italije, nakon rascjepa i udaljavanja od socijalista u Livornu 1921, prije no što na čelo Komunističke partije dolazi Antonio Gramsci.

Zar se može kazati za zemlju u kojoj su unuci Garibaldija, Mazzinija, Ciprianija neprekidno djelovali, bili progonjeni i zatvarani, ali uspijevali ući u parlament i dobiti katedre na sveučilištima, da je marksistička misao bila „slabo poznata“, pored Gramscijevih članaka u Ordine Nuovo i publiciranja Gramscijevih Zatvorskih sveski po povratku Togliattija u Italiju 1944, kad će ova imati najveću komunističku partiju u Zapadnoj Evropi? Gramsci je Quaderni dal carcere (Zatvorske sveske) pisao od 1929. do 1935. i predavao Tatjani Schucht, a Togliatti ih je objavio 1948.

Sitničareći do kraja, treba kazati da je Amedeo Bordiga iza sebe ostavio malu odvojenu struju Komunističke partije, koja je ipak postojala u Italiji kroz cijelo dvadeseto stoljeće. Njene pristaše su talijanski komunisti ironično nazivali bordigistima. Bordigisti su teoretizirali (ili snivali) da se revolucija može postići općim generalnim štrajkom.

Da se vratimo na „štrajkove seljaka“. Borba protiv latifundija i bezobzirnog iskorištavanja seljaka bezemljaša počela je u Italiji još u devetnaestom stoljeću. Za vrijeme slavnog Garibaldijevog pohoda na Siciliju  (Spedizione dei Mille), došlo je do ustanka najbjednijih u mjestu Bronte. Seljaci su ubili domaće zemljoposjednike, koji su nota bene nosili naslov „principe“ – princ ili knez (kao u knjizi Giuseppe Tomasi di Lampeduse Il Gattopardo, a ne „šerifi“, jer „šerifi“ nisu bili ni njihovi bezdušni nadglednici). Pobunu u Bronteu brutalno je ugušio Nino Bixio, inače Garibaldijev junak, a to nije bila jedina pobuna težaka. Poznati su i „fasci siciliani“, masovni pokret koji je trajao od 1891. do 1894. (naziv dolazi od latinskog fasces, zajedno vezan snop pruća, znak rimskih legija), a to su rani oblici borbe protiv zemljovlasnika.

Otuda je Mussolini posudio riječ fascio, odnosno ime svog desnog pokreta (fašizam).

Poznat je slučaj pogibije radnika na Portella della Ginestra godine 1947, kad je bandit Salvatore Giuliano otvorio paljbu na prvomajsku povorku što je s djecom, zastavama i izletničkim provijantom za dan u prirodi došla do Portelle. Tu ih je Salvatore Giuliano čekao s mitraljezom i pobio jedanaestero ljudi (od čega troje djece), a teško ranio 27. Kako je ovaj očito naručen pokolj radnika na Siciliji zgranuo cijelu zemlju i izazvao veliko negodovanje na ljevici, Salvatore Giuliano ubrzo je izdan i ubijen. Čini se da je to bilo djelo njegovog najboljeg prijatelja i saučesnika Gaspara Pisciotte. Pisciotta je zatvoren, ali je u ćeliji umoren šalicom crne kave, jer bi njegove izjave otkrile umiješanost policije i samog ministra unutarnjih poslova Maria Scelbe, poznatog po naređenjima da se otvara vatra na sindikaliste i demostrante (pet ubijenih radnika u Reggio Emiliji 1960!).

Treba naglasiti da je u Mussolinijevoj propagandi stalno isticana parola protiv latifundija, ali da fašizam nikad nije prešao s riječi na djelo. Umjesto toga, osvajao je Libiju i Abisiniju.

Sve do Prvog svjetskog rata, problem prenapučenosti ne samo juga, te gladi težaka bio je akutan u cijeloj Italiji, te su oni, dok su političari diskutirali, emigrirali u Ameriku. Smatra se da je od početka dvadesetog stoljeća do prvog svjetskog rata u Ameriku iz Italije otišlo oko deset miliona ljudi. Tako se dvadesetih i početkom tridesetih godina XX stoljeća obistinio jedan od najvećih političkih apsurda: despotski i nenarodni režim u Italiji subvencioniran je novčanim doznakama rodbini onih najsiromašnijih, koji su morali otići da ne umru od gladi.

Situacija talijanskog sela nije bila mnogo bolja ni poslije Drugog svjetskog rata. Historijska je ličnost sindikalni vođa poljoprivednih radnika Giuseppe De Vittorio, koji je sam od svoje dvanaeste godine zarađivao kruh na poljima za mnogobrojnu braću. De Vittorio nije imao visokoškolsku naobrazbu, ali je svojim govorima palio mase. Problem sela, a naročito na jugu, riješen je intenzivnom industrijalizacijom sjevera, kad su u Torino, Genovu ili Milano navalili južnjaci, ostavljajući napuštena mjesta na jugu, na kome nije bilo i još danas nema posla za mlade. Upravo je ovih dana  objavljena vijest o stvaranju agencije, koja upošljava čistače cipela na aerodromu. U gomili mladih, što se javila na konkurs za posao, ne manjkaju djevojke i mladići sa završenim fakultetom. Pitanje juga o kojem je pisao Gramsci, još uvijek je neriješeno.

Sve to baca u sasvim drugo svjetlo na operaismo di sinistra (ljevičarsko radničarstvo) iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, koje danas definiraju kao istraživački i misaoni pravac antiautoritarnog marksizma. Operaisam je bio osobito popularan u Italiji ranih šezdesetih godina. Nakon Drugog svjetskog rata, postojale su dvije marksističke škole, ona Antonia Banfi iz Milana (Saggi sul marxismo 1950) i Galvana della Volpe iz Messine, empiriste. Taj pravac u okviru talijanske marksističke filozofije predstavljao je originalno mišljenje, suprotno uobičajenom tumačenju marksizma. Poznate su polemike Della Volpea s Crocieom. Manje mu na čast služi što je iz njegove škole mišljenja potekao i Lucio Colletti.

Operaisam ili radničarstvo i okretanje mišljenja naglavce

Mario Tronti bio je nosilac operaističkog pravca, inspiriranog masovnim štrajkovima radnika iz Torina (najčešće Fiata) i drugih industrijskih centara. Taj je pravac mišljenja polazio od pretpostavke da je radnička klasa motor ekonomskog razvoja te da su radničke borbe odredile kapitalistički razvitak, a ne suprotno. Prema tome, jedino radnička klasa može biti glavni agens (pokretač) revolucionarnog procesa, koji će preskočiti klasične radničke institucije kao što su partije i sindikati, što djeluju poput „kaveza“ i ne daju radničkim masama da se razmašu. Operaisti (radničari) su naglašavali da se mora raditi na podizanju svijesti radnika. Oni moraju postati svjesni vlastite snage i odreći se rada. Na taj će način izgubiti vlastiti identitet, ali to je samouništenje neophodno da bi se definitivno srušio kapitalizam.

Godine 1961. Mario Tronti, Toni Negri, Rainiero Panzieri, Asor Rosa, kao teoretičari operaističke misli, osnivaju reviju Quaderni rossi (Crvene teke), što su postale kolijevkom operaističke (radničarske) filozofije i u taj misaoni sistem ulaze mnogi intelektualci iz KP Italije, ali i iz Socijalističke partije. Članovi KPI su otišli u operaiste, jer su smatrali da je ona isuviše vezana za Moskvu, a socijalisti nisu vidjeli koristi od reformizma. Godine 1963. Mario Tronti se otcjepljuje od prvobitnog pravca čije su novine Crvene teke i osniva sa Massimom Cacciarijem list Classe operaia – Radnička klasa, koji se još čvršće drži operaističke teorije.

U tu grupu, kao i u grupu koja se bavi historijom operaisma, ubrajaju se mnoga danas vrlo poznata imena: Toni Negri, Sandro Mazzara, Guido Bario, Francesca Pozzi, Giuseppe Trotta, Mario Filippi, Steewe Wright.

Vremena uvjerenosti, nade i idealizma otputovala su u prošlost. Danas liberisti tvrde da radničke klase nema. Nažalost ona postoji, ali u olovnim vremenima lakovjerno glasa za reakcionare kao što su Salvini, Marine Le Pen i slični. Ne treba zaboraviti da su i fašisti i nacisti došli na vlast nakon izbora u kojima su sudjelovale i radničke mase. Rezultat je poznat.

Šta je sa spomenutim ljudima danas? Uglavnom su se pokajali, posuli glave pepelom i vratili se kao „razmetni sinovi“ u buržoaske redove, iz kojih su i potekli. Mario Tronti postao je glasna truba PD – Demokratske partije. Massimo Cacciari bio je gradonačelnik Venecije, Negri je sa Hardtom napisao Imperij, Asor Rosa je uvaženo ime među teoretičarima suvremene umjetnosti, itd.

O današnjem vremenu bremenitom teškim događajima nema smisla govoriti. Uvijek je opasno kad mase zaluđene propagandom stanu na stranu vlastitih krvnika i ljube svoje lance, dok posvađana lijeva inteligencija razgovara sama sa sobom. Starcima se uvijek čine bolja protekla vremena, a kad bi se to mišljenje prihvatilo, završili bismo ponovo u špilji Altamire. Ipak, ma kolika bila krivica (i da li uopće postoji?) prethodnih generacija za tegobnu današnjicu mlade generacije, ova ih ne treba „otpiliti“ netočnim i površnim navodima. Jer i i za današnje olinjale starce također vrijedi, kako reče pjesnik Đura Jakšić: „/…/ Mnogo je dana, mnogo godina, mnogo je strašnih bilo istina./ Mnogo mi puta drhtaše grudi, mnogo mi srca cepaše ljudi;mnogo sam kaj’o, mnogo grešio i strašnom smrću sebe tešio.

PODELITE