O autoru:
Dragotin Godina (Škedenj kraj Trsta, 9. januar 1876. – Trst, 1. aprila 1965.) postao je komunista tek u svojim četrdesetim, pod uticajem Oktobarske revolucije. Iako je bio rodom iz radničke porodice, uspeo je da se upiše u Nemačku gimnaziju u Trstu, što mu je otvorilo vrata daljem školovanju, te je završio i učiteljske škole u Ljubljani i Kopru. Bio je veoma aktivan učesnik društvenog života u Škednju i Trstu: bio je obnovitelj i predsednik slovenačke čitaonice i Gospodarskog društva u Škednju, najstarije slovenačke zadruge na Primorju. Pored toga, bio je vođa tamburaškog orkestra, dramskog društva i lokalnog Sokola, nacionalističke i panslavističke gimnastičarske organizacije. 1905. godine počeo je da radi kao trgovački putnik, te je živeo u Splitu, Zagrebu, Kragujevcu i Beogradu. Iz Beograda se preselio u Sofiju, gde je radio kao knjigovođa u nekoliko banaka. Nakon skoro decenije u Sofiji, u oktobru 1915. se seli u Bukurešt, a u avgustu 1916. u Moskvu. Izgleda da je tek u Moskvi po prvi put došao u dodir sa radničkim pokretom. Tamo je bio knjigovođa fabrike za proizvodnju vojničkih šatora. Radnici su ga nakon revolucije izabrali za upravnika fabrike, a potom i za člana Moskovskog sovjeta.
Godina je 1918. godine završio boljševički kurs za agitatore i stekao teorijsko obrazovanje, a potom postao propagandista u Crvenoj armiji. Bio je član Centralnog komiteta i zamenik predsednika novoosnovane Jugoslovenske komunističke grupe pri Boljševičkoj partiji i jedan od urednika njihovog lista Revolucija. U leto 1919. se preko Severne i Zapadne Evrope vraća u Trst, gde živi od knjigovodstvenog rada, ali je i aktivan agitator. Povratak preko Francuske ga je verovatno spasio zatvora, jer je već bio na spisku za hapšenje jugoslovenske policije kao opasan boljševički agitator. Učlanio se u Socijalističku partiju i zalagao se za njeno priključenje Trećoj internacionali i potpuni politički raskid sa reformistima. Stoga je, kao autor u tršćanskom listu Delo, postao oštar kritičar Henrika Tume, jednog od najpoznatijih slovenačkih predratnih marksista i vođe socijaldemokrata. Pored toga, vodio je grupu koja je sebe nazivala „Komunističko-apstencionistička struja“, što je značilo da, kao komunisti, potpuno odbacuju parlamentarizam, smatrajući ga za prevaziđen buržoaski oblik zakonodavne vlasti. U principu su odbijali učestvovanje u buržoaskim izborima i smatrali da komunisti treba da podstaknu radnike da osnivaju radničke sovjete kao organe vlasti, uzevši u obzir tadašnju revolucionarnu situaciju. Kako se Trst našao u sastavu Italije, Godina je u januaru 1921. godine prisustvovao Kongresu u Livornu, na kom je osnovana Komunistička partija Italije (PCI). Stoga je u PCI bio blizak sa Amadeom Bordigom, vođom antielektoralističkog krila koji će kasnije postati i jedan od vodećih levih komunista u svetu. Usled unutarpartijskih sukoba nije ostao dugo aktivan u PCI, ali je do kraja života ostao marksista i bavio se ekonomskom teorijom. Po pisanju Ivana Očaka, bio je čak i član KPJ, ali je krajem 1922. ili početkom 1923. isključen kao „ultralevičar.“1 Pre svega se zalagao za uvođenje robnog novca, odnosno korišćenja robe sa jasno definisanom vrednošću kao sredstva plaćanja. Osnovao je čak i zadrugu koja je funkcionisala po principu robnog novca i razmene, ali su ga fašističke vlasti naterale da je zatvori. 1926. je bio urednik novina Preporod, mada su i njih fašisti ubrzo zabranili. Na kraju je bio primoran da pobegne u Beč, gde će ostati do kraja Drugog svetskog rata, ponovo se baveći publicističkom delatnošću.
Po povratku u Trst 1945. godine, Godina je postao član Slovenačko-italijanske antifašističke unije (SIAU), frontovske organizacije Komunističke partije Slobodne teritorije Trsta. Nastavio je da propagira ideju robnog novca, pre svega kroz svoju novoosnovanu Opštu strukovnu organizaciju. Godina je bio jedan od osnivača Nezavisnog socijalističkog saveza 1953. godine. To je bila italijanska antistaljinistička komunistička partija osnovana pod patronatom Komunističke partije Jugoslavije kao pokušaj Tita da proširi svoj uticaj na radnički pokret u Zapadnoj Evropi. Partija je 1957. godine raspuštena, a članstvo se pridružilo ili komunistima ili socijaldemokratama. Nije poznato da li se Godina učlanio u neku od te dve partije. 1963. je obnovio svoj list Preporod, ali je izlazio samo godinu dana. Poslednjih godina svog života pisao je o ekonomskim pitanjima u tršćanskom časopisu Gospodarstvo, bavio se lokalnom istorijom, i objavljivao svoja sećanja na Oktobarsku revoluciju. Umro je u Trstu 1965. godine, u devedesetoj godini života.
Godinina supruga i ćerka takođe su bile aktivne učesnice komunističkog pokreta. Supruga Amalija Godina bila je članica Italijanske i Jugoslovenske komunističke grupe pri Boljševičkoj partiji, a jedno vreme radila je u novoosnovanom Izvršnom komitetu Komunističke internacionale. Ćerka Milena Godina (nema veze sa istoimenom poznatom glumicom) bila je sekretarka Italijanske komunističke grupe pri Boljševičkoj partiji, jedna od urednica novina Revolucija i agitatorka na frontu. Iako je Godina bio predmet istraživanja jugoslovenske istoriografije, pojavljivao se skoro isključivo u kontekstu učešća Slovenaca u Oktobarskoj revoluciji, a njegova politička gledišta odbacivana su kao „sektaška“.
Drago Godina objavio je niz knjiga i pamfleta od kojih su najvažniji „Teorija novca“ (1918), „Kako će seljaci i radnici doći do slobode i blagostanja“ (1921), „Idealizam, temeljna načela političke i privredne borbe s kapitalizmom“ (1924), „Razmenske zadruge će nas osloboditi od ropstva novcu i kapitalu“ (1925), „Proglas Slovencima u Italiji“ (1927), „Mir ili novi rat?“ (1947) i „Sećanja Tršćanina iz Oktobarske revolucije“ (Primorski dnevnik, 1955-1956). Sva njegova dela objavljena su na slovenačkom jeziku.
Kontekst:
Godina dolazi u Julijsku Krajinu u leto 1919. godine i brzo se ističe kao jedan od glavnih boljševičkih agitatora, čemu svakako doprinosi njegovo iskustvo u Oktobarskoj revoluciji i učešće u Moskovskom sovjetu. Kao što je već spomenuto, bio je među komunistima koji su se zalagali za bezuslovni raskid sa socijaldemokratijom Druge internacionale, što je bio čest slučaj među povratnicima iz Sovjetske Rusije. Nacionalizam većine socijalista iz perioda pre 1914. godine ih je razočarao i smatrali su da ih se pokret mora otarasiti da bi postao revolucionaran.
Pored toga, mnogi su se, kao i Godina, zalagali za potpuno ignorisanje buržoaske parlamentarne demokratije i oslanjanje na radnička veća (sovjete) koji su u tom trenutku nicali širom Evrope. Nestabilnost koju je uzrokovao Svetski rat dovela je do revolucionarne situacije i porasta radničke militantnosti. Godina se bojao da će fokusiranje na parlamentarnu borbu oslabiti radništvo i dovesti do smirivanja tadašnje revolucionarne situacije. Pritom je, naravno, sovjete smatrao višim vidom demokratije od buržoaskog parlamenta. Godina se obreo u Idriji, poznatom industrijskom i rudarskom središtu. 1920. godine postaje vođa lokalne partijske organizacije i gura je u antielektoralističkom smeru.
U Socijalističkoj partiji pojavile su se tri struje: komunisti, reformisti i unitarci, koji su težili da ujedine prve dve grupe. Komunisti koji su se zalagali za prekid sa socijaldemokratama okupili su se u novembru 1920. godine u jednu grupu bez obzira na to da li su bili za ili protiv elektoralizma. Otprilike u isto vreme, Godina se na sastanku komunista-apstencionista u Imoli zalagao za potpuni raskid i sa reformistima i sa unitarcima, što ga je činilo jednim od najbeskompromisnijih članova italijanske komunističke levice. Mesec dana kasnije, na sastanku socijalista u Trstu, na kom je u ime komunista govorio Godinin bliski saradnik Amadeo Bordiga, tenzije između komunista i reformista bile su sve oštrije, a unitarci su se sve više svrstavali na stranu reformista. Godina je tada izabran za jednog od trojice komunističkih delegata na budućem osnivačkom kongresu Komunističke partije Italije u Livornu. Deset dana kasnije, 19. decembra 1920. godine, apstencionisti su doneli svoju antiparlamentarističku rezoluciju koja je predmet ovog teksta.
U rezoluciji Godina naglašava da se apstencionisti ne protive parlamentarizmu u principu, nego u skladu sa konkretnim okolnostima – a okolnosti su takve da je dobar deo članova komunističke partije iz socijaldemokratske tradicije i da usled fokusa na izbore postoji opasnost da izgube iz vida revolucionarnu borbu. Zadatak trenutne epohe, prema Godini, nije izlazak na izbore, nego rušenje kapitalističke države i uspostavljanje diktature proletarijata. Godina se u rezoluciji više puta poziva na ideju da je ideologija komunizma u svom „detinjstvu“. Ovim referira na Lenjinovu tada novoobjavljenu knjigu „Dečija bolest „levičarenja“ u komunizmu“, ali dodaje zanimljiv obrt: „dečija bolest“ nije samo „levičarenje“ nego i „desničarenje“ – odnosno, zaostavština socijaldemokratije. Tako Godina napada ono što je po njemu u datom trenutku najveća pretnja za uspeh revolucije.
Ovo gledište je u kasnijoj istoriografiji socijalističke Jugoslavije aistorijski optuženo kao „sektaško“ zbog Godininog odbijanja socijaldemokratije i elektoralizma. Međutim, odbijanje socijaldemokratije tada je bilo široko prihvaćeno u komunističkom pokretu, i Godina je svakako više bio pravilo nego izuzetak. Sa druge strane, odbijanje elektoralizma, koje zaista razlikuje Godinu od većine komunista dvadesetih, samo po sebi ne spada pod definiciju „sektaštva“.
Tekst:
Donosimo tekst rezolucije o revolucionarnom parlamentarizmu, usvojen prošle nedelje na sastanku tršćanskih komunista-apstencionista. – Rezolucija sadrži suštinu komunističke taktike ne samo u izbornoj i parlamentarnoj borbi, već i u delovanju i prevladavanju komunista na političkom polju uopšte. Druga vrlina ove rezolucije je njena istovremena jasnoća i odlučnost. Svaka nejasnoća je isključena! – Rezolucija će još doći do svih sekcija koje su usvojile imolski program.2 Nadamo se, da će rezolucija biti donešena s odobravanjem i da će je naši drugovi usvojiti uključivo s njenim duhom – koji mora prodrijeti u svaku njihovu političku misao i akciju. Rezolucija glasi:
“Grupa tršćanskih komunista-apstencionista izjavljuje, da je jedina svrha njenog postojanja bila utrti put uspostavljanju prave komunističke partije, u potpunosti u skladu s principima Komunističke internacionale: da će njen zadatak biti u potpunosti ispunjen tek kada postigne postavljeni cilj, t. j. kada komunistička partija postane – ne samo pristupajuća, kako kaže publikacija našeg centralnog komiteta – već i u potpunosti odgovarajuća načelima Komunističke internacionale, dovršena činjenica, ili kada se komunističko-apstencionistička frakcija bude mogla spojiti u neku drugu grupu, koja će bolje odgovarati namerama apstencionista.
Prelazeći ka konkretnom faktu, tršćanska sekcija izjavljuje, da je spremna za udruživanje sa svim onim komunističkim frakcijama (koje prihvaćaju imolski program) koje nameravaju nakon rezultata glasanja na sledećem kongresu Italijanske socijalističke partije – čak i ako ostanu u manjini – bezuslovno da se odvoje – ne samo od reformista koji su se nedavno okupili u Reggio Emillia, već i od svih onih elemenata koji su za takozvano “partijsko jedinstvo” (Serratijevci), dalje od onih elemenata koji su se iskazali, [ili će se do kongresa, jasno pokazujući svoju simpatiju prema reformistima, još iskazati] kao lažni komunisti.
Drugi uslov koji mi, tršćanski komunisti-apstencionisti, namećemo svojim drugovima elektoralistima za potpuno ujedinjenje sa njihovom komunističkom frakcijom (koja je za razdvajanje)3 je, da prihvate našu tezu o revolucionarnom parlamentarizmu, koja je u potpunosti u skladu s tezama usvojenim na II. kongresu Komunističke internacionale, to jest:
Svako učešće proletarijata u buržoaskom parlamentarizmu, čak i ako se ono koristi u revolucionarne svrhe – smatramo rasipanjem proleterske energije. Ipak, iz discipline, bezuslovno i u celosti prihvatamo teze o revolucionarnom parlamentarizmu usvojene na II. kongresu Komunističke internacionale, bez obzira što se pomenuti kongres izrazio o relativno maloj važnosti ovog pitanja.
Pošto smo i mi uvereni u malu važnost ovog pitanja, u potpunosti se slažemo s mišljenjem II. kongresa, naime: da je antiparlamentarizam kao apsolutno i kategorično odbijanje buržoaznog parlamentarizma samo naivna i dečija doktrina. Takođe logički smatramo, da je i suprotno apsurdno i neozbiljno: to je apsolutno priznanje bezuslovne potrebe konkretnog učešća u buržoaskom parlamentarizmu.
Faktički je kongres samo generalno prepoznao potrebu komunista za učešćem u parlamentarizmu. U nekim slučajevima prepoznaje potrebu za bojkotom izbora ili obrnuto: učestvovanje na izborima, ali istovremeno proglašenje bojkota parlamenta. Takođe je odlučio da komunističke partije pojedinih zemalja to moraju rešiti same, poštujući specifične uslove datog trenutka.
Kako moramo na ovoj osnovi konkretno rešiti pitanje revolucionarnog parlamentarizma, moramo radi toga razmotriti ove specifične detalje trenutnog političkog momenta, od kojeg zavisi taktika naše buduće komunističke partije kao i politička situacija u Italiji.
1.Tek formirana Italijanska komunistička partija, još će biti daleko od toga da će moći detaljno razumeti komunistički duh, politiku, taktiku i učenja komunizma. U njoj će vladati samo dobra volja, trudeći se pretvoriti njene članove u svakom pogledu u savršene komuniste. A mentalitet će još dugo ostati socijaldemokratski. Stoga će stranci trebati puno energije i rada da bude u stanju izvršiti preokret iz socijaldemokratizma u komunizam. U tom periodu takozvanog detinjstva komunizma, svaki elektoralistički pokušaj biće vrlo opasan.
2.Pored rada na komunističkom samoobrazovanju, stranka će imati i težak zadatak širenja istinskog komunizma među radničkim masama i borbe protiv, ne samo otvorenog reformizma, već i protiv reformizma i socijaldemokratije skrivene pod krinkom komunizma (npr. unitarni komunizam, social-patriotizam4)
3.Komunistička partija će morati provoditi sovjetsku propagandu i tehnički pripremiti sovjete. Ne samo pripremiti, već će morati i braniti pravi sovjetizam od modernih falsifikata, kojih će sigurno biti mnogo (primjera već imamo u Austriji, Njemačkoj i Italiji – ovde se, naravno, rade samo prvi planovi).
4.Katastrofalna političko-ekonomska kriza u Italiji razvija se s takvom žurbom da će Komunistička partija morati uložiti ogroman posao – što će sigurno premašiti njene snage – za psihološku i tehničku predpripremu komunističke revolucije. To će morati učiniti, da spriječi takvu revoluciju, koja bi degenerirala u anarhični haotični revolt, koji bi nas opet vratio u stari buržoazni režim.
Uzimajući sve ovo u obzir, može se pretpostaviti, da će nova komunistička partija morati uložiti sve svoje snage i resurse u izvršavanje svega što joj nalažu njeni glavni zadaci. Jednom kad se to učini, moći će se videti postoji li prilika da se deo energije i resursa žrtvuje za potrebe sporedne stvari revolucionarnog parlamentarizma. Mi, komunisti-apstencionisti, već sada predviđamo, da se ta mogućnost nikada neće pokazati. Međutim, ako većina Komunističke partije bude suprotnog mišljenja, bezuslovno ćemo prihvatiti odluke stranke. A u ovom slučaju zahtevamo da se Komunistička partija striktno drži onoga što je zaključio II. kongres Komunističke internacionale. To jest: da se u izbornom periodu ne sme ići u lov na maksimalan broj mesta, već da to bude mobilizacija masa s motom proleterske revolucije. I mi ćemo insistirati na tome, da akcija parlamentarne grupe u potpunosti odgovara onim tačkama, koje sadrži treći (poslednji) deo teza,5 koje se tiču revolucionarnog parlamentarizma.”
(Prevod sa slovenačkog: Uroš Mikanovič)
- Ivan Očak, U borbi za ideje Oktobra: Jugoslavenski povratnici iz Sovjetske Rusije 1918-1921 (Zagreb: Stvarnost, 1976), 365.
- Program komunističke struje, donesen na sastanku u Imoli 28-29. novembra 1920.
- Razdvajanje od unitaraca i reformista.
- Pod pojmom „socijal-patriotizam“ podrazumeva se podrška socijaldemokrata Prvom svetskom ratu, koju su marksisti smatrali izdajom principa proleterskog internacionalizma (prim. S.G.)
- Misli se na 21 uslov za primanje u Komunističku internacionalu, donešen na Drugom kongresu Kominterne u leto 1920. godine.