Uključivanje mađarskoga premijera Orbána u ligu autokrata turkijskoga govornog područja, predvođenu Erdoğanom i službeno poznatom pod nazivom Vijeće suradnje država turkijskoga govornog područja, izazvalo je zabrinjavajuće izljeve ujedinjenoga turskog i mađarskog iredentizma. Erdoğanov i Orbánov personalizirani i intervencionistički pristup vanjskoj politici utjelovljen je na ovaj način.

Suočivši se s hladnim odnosom u Europi, Orbánova Mađarska započela je s politikom “istočnog otvaranja” koristeći turanizam1 kako bi našla nove saveznike u Aziji sa svojim ratom protiv europskih vrijednosti, te je tako postala mostom između Europe i plutokrata u Turskoj, Središnjoj Aziji i na Dalekom istoku. Turanizam je, međutim, ideologija koju su u međuratnom periodu popularizirali fašistički krugovi u nastojanju da razmrse svoj kompleksan odnos prema Trianonskom ugovoru.

Samoizolirana zbog svoje agresivne vanjske politike i djelujući u onome što je Erdoğanov glavni savjetnik Ibrahim Kalin nazvao “dragocjenom samoćom”, Erdoğanova Turska također je očajnički nastojala pronaći saveznike u svom susjedstvu, sanjajući o tome da se nametne kao regionalni hegemon.

Činjenica jest da Tursku pod Erdoğanom većina balkanskih država ne samtra istinskim partnerom u svojim nastojanjima konsolidiraju svoje demokratske vrijednosti, osnaže europsku integraciju, potaknu poštivanje ljudskih prava i povećaju svoj pristup međunarodnoj trgovini.

Koristeći ostatke sekularne Turske, Erdoğan podučava Orbána kako obećavajućega konzervativca pretvoriti u autokrata, a da pritom ne ostane bez poreznoga novca Europske unije. “Turkijski svijet” čini se korisnim aparatusom koji ujedinjuje ove dvije zemlje na minimalnom povijesnom zajedničkom tlu.

Zloupotrebljavajući zajedničku jezičnu i povijesnu baštinu s ciljem konsolidiranja svojih glasača s diskursom transnacionalnoga vodstva, ova dvojica vođa održavaju na životu svoje unutarnje političke ciljeve pomoću iredentističkih zemljovida koji su bili uzrok konflikta na Balkanu. Dva su se zemljovida istaknula u dvjema različitim prilikama.

Nešto ranije, u svibnju 2020. godine, Orbán je objavio provokativan post na Facebooku u kojem je učenicima poželio sreću na njihovim završnim ispitima, a objava je sadržavala i fotografiju globusa na koji su ucrtane granice Velike Mađarske, koja uključuje i dijelove današnje Hrvatske. Orbánov zemljovid Velike Mađarske, koja graniči s Osmanskim Carstvom, obuhvaća velike dijelove današnje Ukrajine, Srbije, Rumunjske i Slovačke, kao i sjevernu polovicu Hrvatske. Navedeni su teritoriji za Mađarsku izgubljeni od Trianonskoga sporazuma iz 1920. godine, koji je uslijedio nakon raspada Austro-Ugarske.

S druge strane, u studenom 2021. godine, Erdoğan i njegov ekstremno desno orijentirani koalicijski partner Devlet Bahçeli pozirali su ispred zemljovida „Turkijskoga svijeta“ ili „Turskoga Turana“ koji prikazuje turkijske nacije. Isti se zemljovid godinama nalazio na zadnjim stranicama školskih udžbenika u Turskoj i o kojem učenici maštaju dok ga promatraju. Nije, međutim, slučajno da se spomenuto poziranje dogodilo odmah sastanka Turkijskoga vijeća, u trenutku kada je Erdoğan imao najviše problema u unutarnjoj politici, te kada je njegov ekspanzionistički diskurs bio najagresivniji.

Premda se simbolično na raskrižju dvaju zemljovida nalazi Bosna i Hercegovina, čiju tursku manjinu čini 1, 108 stanovnika, upravo se tu danas odigrava Erdoğanovo i Orbánovo uvježbavanje transnacionalnoga vodstva.

Erdoğan i Orbán nastoje političku krizu u Bosni i Hercegovini iskoristiti za ostvarivanje vlastitih ciljeva, a njihovi istovremeni iredentistički potezi nastavljaju ugrožavati jugoistočnu granicu Europske unije. Shvaćajući panturkijski iredentizam kao oruđe svoga partnerstva u autoritarnom ekspanzionizmu, Erdoğan i Orbán ne odustaju od svojih težnji da budu populistički akteri na Balkanu sa svojim različitim pristupima pripadnicima svojih vjera.

Erdoğanov režim preoblikuje tursku politiku po uzoru na Osmansko Carstvo, gradeći svoje vanjskopolitičke ciljeve oko džihada i osvajanja, što je u osnovi osmansko učenje već godinama. Diskurs osvajanja, međutim, podrazumijeva okupaciju bliskoga turskog susjedstva.

Kombinacija panislamističkog i panturkijskog izvoznoga proizvoda pojavila se kada je Erdoğan nastojao uspostaviti ravnotežu između svojih odgovornosti prema ultranacionalističkim koalicijskim partnerima krajnje desnice u unutarnjoj politici, te odgovornosti sudionika u transnacionalnoj mreži „Muslimanskoga bratstva“ u vanjskoj politici. Režim, međutim, nije kritizirao Kinu zbog zločina protiv čovječnosti, čija su meta Ujguri i ostale turkijske muslimanske manjine, kako ne bi ugrozio svoje kredite kod kineskoga režima.

Ovo stapanje panturkizma s islamističkim autoritarizmom naglašava ulogu ideološke zavodljivosti koja osmansko nasljeđe u bliskom turskom susjedstvu.

Od 2010-ih, takozvana „mekana moć“ Turske na Balkanu naglašeno je drugačija od humanitarnih pothvata 1990-ih i 2000-ih. Erdoğanov režim svim je sredstvima nastojao ostvariti svoje regionalne, ali i osobne ambicije, bez obzira na to radi li se o izvozu intenzivne političke polarizacije bližim turskim i muslimanskim zajednicama ili o korištenju turskih državnih institucija za etnopolitičke intervencije u etnički podijeljenim zemljama.

Erdoğanova Turska koristi radikalne islamističke organizacije kako bi pronašla svoju bazu među relativno sekularnim muslimanskim zajednicama na Balkanu. S druge strane, sumnjive organizacije kao što je TIKA (Turska agencija za kooperaciju i koordinaciju) na zahtjev Turske grade džamije u tim državama. Akteri od kojih Erdoğan ima najviše koristi u svojoj igri vodstva na Balkanu, poput Bakira Izetbegovića, onodobnoga bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, osnaženi su financijskom i političkom potporom turskih institucija tzv. „mekane moći“, među kojima su TIKA, nacionalna medijska kuća TRT i državna novinska Anadolu Agencija.

S druge strane, Milorad Dodik, srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u stanju je privući Erdoğana, s kojim se susreće na zajedničkom tlu autoritarnoga populizma, u regiju kao vanjskog aktera. Erdoğan, stoga, nekako uspijeva ujediniti političke elite koje se međusobno ne podnose.

Orbán i Erdoğan u velikoj su mjeri slični. Dužnosti čuvanja granice koje im je dodijelio demokratski Zapad stvorile su za ovu dvojicu vođa zanimljivu zonu ugode. Premda elite Europske unije Orbána opisuju kao „zločestoga dječaka Europe“ i populariziraju njegove odluke, nazivajući ih pragmatizmom, on slijedi Erdoğanove licemjerne odluke kojima prijeti da će u Europu poslati milijune ugroženih migranata kada Europska unija kritizira bezakonje njegova režima.

Spašavajući Erdoğana svaki put kada upadne u nevolje s Europskom unijom, Orbán se pridružuje Erdoğanu u njegovim regionalnim ambicijama produbljivanja političke baze zemljinom neposrednom susjedstvu i zalaže se za despote. Oni podupiru iste regionalne autokrate kao što su Gruevski i Vučić na Balkanu ili Tokayev i Aliyev u turkijskom svijetu. Razvijajući svoje sfere utjecaja zajedno, ova dvojica čak su dosegla istu točku kada su u pitanju identiteta svojih nacija, i to do te mjere da je Orbán Mađare proglasio Kipčak Turcima2, a Mađarsku opisao kao „kršćansku turkijsku zemlju“. Obojica govore odvojeno u unutarnjoj i vanjskoj politici, a premda svojim iliberalnim ekspanzionizmom pokazuju interes za iste regije, zbog svojeg oportunizma ne pokazuju interes za iste regije, kao u slučaju genocida Uyghura u Istočnom Turkestanu3. Orbánova Mađarska nedavno je spasila još jednoga balkanskog populista, osiguravši poluautonomnoj Republici Srpskoj 100 milijuna eura financijske pomoći, te se suprotstavila sankcijama Zapada protiv secenionista i vođe bosanskih Srba Milorada Dodika.

Dvojica vođa kradu ulogu nacionalne volje akterima koji pripadaju konstitutivnim narodima u Bosni i Hercegovini, no ne istupaju protiv ekstremističkih postupaka u suprotnom smjeru koje obojica primjenjuju u odnosu prema pripadnicima vlastite vjere.

Orbán, koji se prikazuje braniteljem kršćanstva, nastavlja predstavljati svoju administraciju kao „posljednji bastion protiv islama u Europi“. Ankara, koja sebe vidi kao vođu islamskoga svijeta, i od koje se očekuje da u normalnim uvjetima najoštrije reagira na ovakav diskurs, u tome ne vidi problem. Orbán, u međuvremenu, nastoji ispuniti pukotinu u diskursu krajnje desnice kao vođa koji ograničava tzv. „islamizaciju“ Europe kao posljedicu migracija i demografske transformacije. Orbán je nedavno izjavio da izazov u Bosni predstavlja muslimanska prisutnost u zemlji. Muslimanski Bošnjaci oštro su reagirali na Orbánove islamofobne izjave, dok je turski ministar vanjskih poslova u Budimpešti je igrao nogomet sa svojim kolegama iz Višegradske grupe4.

Oduzimanjem moći institucijama i njenim ustupanjem političkom vrhu i stranačkim vođama, etničke elite Balkana slijede stope svojih uzora iz turkijske demokratske lige, poput Orbána, i iz turkijskog autokratskog svijeta, poput Erdoğana. Jasno je da su zemljovidi koje ova dvojica ekspanzionista ponosno predstavljaju zemljovidi autoritarnog ekspanzionizma. Orbánov i Erdoğanov autoritarni ekspanzionizam ugrožava sigurnost zemlje i težnju za suživotom triju konstitutivnih etničkih grupa Bosne i Hercegovine.

Bošnjaci imaju svoju populističku veliku braću, a Hrvati još uvijek tragaju za svojim populističkim uzorom.

Dok se Erdoğan i Orbán u njihovim državama silom pretvaraju u političke aktere sa svojom personaliziranom vanjskom politikom, političke elite u regiji iskoristit će tišinu Europske unije i demokratskoga Zapada kao priliku da ovu dvojicu silnika pretvore u heroje diplomacije.

Takav pristup, međutim, nije realističan, odnosno nije realistično doživljavati polarizirajuće, agresivne autokrate u unutarnjoj politici kao razumne aktere u rješavanju međunarodne krize. Također bi trebalo uvidjeti da nije realistično od muškaraca koji za europske elite obavljaju prljave poslove očekivati da se ponašaju kao džentlmeni.

PREVOD: VERICA REKIĆ

  1. Turanizam (panturanizam) nacionalistički je kulturni i politički pokret koji ističe potrebu suradnje ili ujedinjenja svih uralo-altajskih naroda sa zajedničkim kulturnim, lingvističkim ili povijesnim nasljeđem. Pokret je nastao u 19. stoljeću protuteža pangermanizmu i panslavizmu. (op. prev.)
  2. Kipčak Turci bili su turkijski nomadski narod i konfederacija koja je postojala u srednjem vijeku, a obuhvaćala je dijelove Euroazijske stepe. (op. prev.)
  3. Istočni Turkestan labavo je definirana geografska i povijesna pokrajina u Istočnoj Aziji koja se prostire na sjeveroistoku Kine, a poznata je i pod nazivom Autonomna regija Xinjiang Uyghur. (op. prev.)
  4. Višegradska grupa ili V4, organizacija koju su osnovale Češka, Poljska, Slovačka i Mađarska s ciljem jačanja međusobne suradnje. (op. prev.)