Nevolje u Mexico Cityu nikada ne dolaze same. Izgrađen na drevnom jezerskom koritu koje tone u prosjeku 20 centimetara godišnje, grad se također nalazi na vatrenom prstenu, hirovitom bazenu Tihog oceana odgovornom za 90 posto svjetskih potresa. Svi ti nesretni uvjeti objašnjavaju zašto je potres magnitude 7,1 potresao grad prošlog mjeseca, ubivši 366 i ozlijedivši 6000 ljudi, baš kao potres magnitude 8,0 prije točno trideset dvije godine.
No, mnogi se i dalje pitaju zašto je, tri desetljeća nakon razaranja 1985. godine, gradu toliku štetu nanio deset puta slabiji potres? Zašto su se četrdeset i četiri zgrade, od kojih su mnoge bile izgrađene tek posljednjih nekoliko godina, urušile? I zašto su još tri tisuće na rubu urušavanja do te mjere da stanovnici nisu imali drugog izbora negoli zauvijek napustiti svoje domove?
Odgovor je da se u Mexico Cityju zakoni donose kompromisom, a poduzetnici obično pobjeđuju. Unatoč godinama reformi, proces gradskog urbanističkog planiranja i dalje zaobilazi pripravnost za potrese, naginjući profitu građevinskih tvrtki. Polako, ali sigurno, mito građevinskih tvrtki i nemar nadzornih tijela oslabili su otpornost grada.
Fleksibilnost propisa o stambenom zbrinjavanju Mexico Cityja je dvosjekli mač. S jedne strane, nužno je da većina grada preživi. Oko dvije trećine stanovnika Mexico Cityja živi u protupravno izgrađenim naseljima, zvanim colonias populares, gdje obitelji grade domove kakve si mogu priuštiti – uglavnom od betonskih cigli i cementa. Ta su naselja u stvari nezakonita: meksička vlada održava strategiju „nulte stope tolerancije“ prema protupravnoj gradnji kako ne bi poticala život u nesigurnim uvjetima. Ali, srećom, ta se strategija ne provodi. Barem u ovom pogledu, siromašni nisu dvostruko kažnjeni zbog siromaštva.
S druge strane, loša provedba omogućava poduzetnicima da napune džepove. Razmotrimo slučaj Norme 26, strategije koja je trebala potaknuti stambenu gradnju za osobe s niskim primanjima putem velikih poreznih olakšica. Građevinski poduzetnici su bili oduševljeni. Umjesto izgradnje socijalnih zgrada, građevinske tvrtke su izgradile apartmane s cijenama za meksičku višu klasu. Više od 75 posto njihovih zgrada nisu bile u skladu s ograničenjima cijena te strategije. Gradske su vlasti zažmirile. U samo tri godine, građevinske tvrtke su na državnim potporama zaradile više od 2,5 milijarde pesosa – 170 milijuna dolara.
Usklađenost s propisima u slučaju potresa je također na prodaju. „Pretpostavimo da vaša zgrada prema zakonu smije imati najviše osam katova, a vi želite deveti.“, kaže Josefina MacGregor, glavna organizatorica progresivne skupine Suma Urbana. „Ako imate novaca, oni će vam prenijeti prava na izgradnju dodatnog kata, samo tako.“
Suma Urbana i druge slične organizacije dugo su vodile kampanju za promicanje usklađivanja s propisima u glavnom gradu. Tijekom proteklih pet godina, više od šest tisuća nekretninskih projekata u Mexico Cityju prijavljeno je Uredu za zaštitu okoliša i prostornog planiranja zbog nepoštivanja gradskih propisa. Većina tih „nepravilnosti“ nalazila se na područjima koja je prošlomjesečni potres najjače pogodio.
Ipak, grad nije sankcionirao ni jednu građevinsku tvrtku. „Pokušali smo izgraditi jako civilno društvo“, kaže MacGregor, „ali ekonomska moć građevinskih tvrtki jednostavno je jača.“
Potres od 19. rujna stoga dolazi kao kazna za lekcije koje nisu naučene tijekom posljednja tri desetljeća.
Nakon potresa 1985. g. – uz meksičku vladu u stanju paralize – žrtve, zvane damnificados, organizirale su se da obnove grad. Dirljivi prizori solidarnosti na ulicama nakon prošlomjesečnog potresa izgledaju baš kao one iz 1985. g.: susjedi se okupljaju kako bi uklonili ruševine, raspodijelili resurse i tražili preživjele. Damnificados su postali simbol većeg pokreta koji je izazvao vladajuću Institucionalnu revolucionarnu stranku (PRI) i osnovao novu, Stranku demokratske revolucije (PRD), koja bi brinula za sigurnost svojih građana.
U godinama koje su uslijedile, vlada Mexico City-a, koju je vodila PRD, postigla je značajan napredak u pripravnosti za potrese. Uspostavili su novi krizni fond. Izgradili su nove domove za osobe bez smještaja. I stvorili su nove protokole za izgradnju.
No, veći dio tog radikalnog duha je nestao. Od kasnih devedesetih, PRD je spao na istu razinu korupcije kao i njegovi politički protivnici. Gradonačelnik Mexico Citya, političar PRD-a Miguel Mancera, preferira raditi potpuno netransparentno, zanemarujući zakone o sudjelovanju u Meksiku. Veći dio Mexico Citya ustvari je predan u ruke milijarderu Carlosu Slimu, kako bi ga nanovo izgradio na svoju sliku – podižući nebodere i apartmane i luksuzne trgovačke centre. U toj viziji grada, za damnificadose mjesta nema.
Možda će, kao i tada, potres potaknuti provođenje zakona, a iz ruševina će ustati otporniji grad. No, dok žalimo, ne smijemo zaboraviti da ništa od ovoga nije bilo neizbježno. Unatoč seizmičkoj nesreći Mexico Citya, nijedna zgrada nije morala pasti, niti je itko morao izgubiti život, a posebno onih dvadeset i šestoro djece.
Sve su tragedije političke. Izgleda da je to lekcija koju uvijek iznova učimo. Prvo u Grenfell Toweru, gdje su gradski vijećnici unatoč zabrinutim stanarima postavili zapaljivu oblogu. Zatim u Houstonu, gdje su političari poticali širenje grada cementiranjem nad močvarom koja je nekoć štitila grad od poplava. I sada u Meksiku.
Želimo li se pripremiti za sljedeću katastrofu, moramo prvo pozvati na odgovornost vlade koje nisu zaštitile stanovnike od one posljednje.
Izvor JACOBIN MAGAZINE
PREVOD Helena Filipović