Objava Rezolucije Informbiroa i politički raskid Jugoslavije i Sovjetskog Saveza 1948. godine svakako su predstavljali neke od prijelomnih trenutaka jugoslavenskog 20. stoljeća. Usprkos tome, domaća se historiografija za sada ne čini pretjerano zainteresiranom za detaljnije proučavanje pozadine sovjetsko-jugoslavenskog raskola. Genezu sukoba se uglavnom svodi ili na lični sukob Tita i Staljina, ili (u boljem slučaju) na vanjskopolitička pitanja i nejasno definiranu želju KPJ za očuvanjem političke autonomije stečene u toku Narodnooslobodilačke borbe. Materijalističke analize raskola iz 1948. vrlo su rijetke, a u domaćoj historiografiji gotovo nepostojeće.
Tekst kojega donosimo u nastavku jedna je od takvih materijalističkih analiza. Riječ je o prijevodu članka američkog socijalista Hala Drapera (1914.-1990.), objavljenog ujesen 1948. godine: svega nekoliko mjeseci nakon donošenja Rezolucije Informbiroa. Draper, tada član trockističke Radničke partije (Workers’ Party), u pozadini sukoba vidi nesklad između imperijalističkih tendencija Staljinovog SSSR-a i interesa nove jugoslavenske vladajuće klase, koju je identificirao u formi rukovodećeg kadra KPJ.
U skladu s političkom linijom ove grane trockističkog pokreta (čiji je vodeći ideolog bio Max Shachtman), Draper je u staljinističkim režimima Istočne Europe vidio „birokratsko kolektivističke” sustave. Ti su sustavi, iako ne kapitalistički u klasičnom smislu riječi, ipak predstavljali forme klasnog poretka i kao takvi bili suprotstavljeni interesima radništva i revolucionarnog socijalizma.
Iako se s takvom analizom prirode sovjetske i jugoslavenske države ne moramo nužno složiti (a moguće ju je kritizirati i slijeva), Draperov članak ipak predstavlja zanimljiv pokušaj materijalističkog objašnjenja sukoba između dvije (tada) ideološki slične i nominalno savezničke zemlje. Draper je ovu misao dodatno razradio u narednom članku (Klasna dinamika iza Tita), kojega planiramo uskoro prevesti. U svakom slučaju, nadamo se da bi čak i ovaj odavno zaboravljeni tekst ipak mogao pridonijeti oživljavanju materijalističkih pogleda na povijest socijalističke Jugoslavije.
***
Osnovni motivi u pozadini sukoba Tito-Staljin sada su poprilično očiti – premda, naravno, ne baš svima.
Ne radi se tu o običnoj osobnoj svađi dvojice nakinđurenih maršala, kako su to neki od naših suvremenika u početku opisivali. Sukob nije značio ni prelazak Jugoslavena na stranu Wall Streeta. Bilo je i drugih pokušaja objašnjavanja „stvarnih činjenica” o Titu, koji su sezali od jednostavno neukih do potpuno fantastičnih.
S jedne strane, mogli smo čuti Henryja Wallacea 1(na njegovoj konferenciji za štampu u Philadelphiji 23. srpnja) koji je bio mišljenja da Jugoslavija pati pod „polu-feudalnim” zemljoposjedničkim sistemom, te da je Informbiro pobijesnio zbog Titove sporosti u njegovoj reformi. Ovaj prirođeni blebetavac naprosto nije bio svjestan da su gotovo svi ostaci feudalnih odnosa u Jugoslaviji bili uništeni nakon Prvog svjetskog rata, pa čak i u Hrvatskoj, u kojoj su inače najduže opstali.
Zatim je tu Louis Adamič, staljinistički suputnik koji je prije 29. lipnja bio Titov glavni propagator u SAD-u. Razdiran između svog staljinoidnog suputničkog mentaliteta i svog jugoslavenskog nacionalizma, najbolje što je Adamič uspio izreći bilo je sljedeće:
„Dakle, oko čega je došlo do raskola? S jedne strane, oko loših manira koji prate shvaćanja nekih sovjetskih i/ili informbirovskih vođa da bi Jugoslavija trebala raditi to i to ili tako i tako; s druge im strane, pak, mnogi zamjeraju takve manire. (…) U principu, kriza između Informbiroa i Jugoslavena nije politička, već međuljudska.” [Trends and Tides, srpanj-rujan 1948.]
Tu se našla i katastrofalna Rebecca West koja se odnedavna počela baviti međunarodnim događajima, čime je lišila svijet književnosti svojih doprinosa bez da je imalo doprinijela politici: njena je teorija bila da je sukob zajednički insceniran kako bi se Staljinu dala izlika da provede svoje trupe kroz Jugoslaviju do samih vrata Italije.
Spomenimo tu i podzemni radio španjolskih anarhista koji je 1. srpnja objavio da je „Tito (…) bio u Španjolskom građanskom ratu, pa je moguće da je tada u sebi stvorio klasičnu španjolsku nediscipliniranost.” Priznajemo da smo ovo ubacili kao šalu.
U prvom izdanju Labor Actiona nakon objave Rezolucije koncentrirali smo se na osnovnu pokretačku silu u pozadini Titove hereze: njegov cilj da „ucijeni Rusiju da mu unutar ruskog ratnog bloka prizna status sličan onome kakvoga, primjerice, Churchill želi postići za Zapadnu Uniju unutar ratnog bloka pod američkom dominacijom.”
„U stvarnosti, Tito traži promociju iz statusa voditelja poslovnice u status Staljinovog mlađeg poslovnog partnera.” Za Tita je pitanje nacionalne nezavisnosti – a to pitanje zaista postoji – pitanje nezavisnosti domaće jugoslavenske vladajuće birokracije od ruskog nadzora; sukob između Jugoslavena i komesara vrti se oko toga tko će imati koristi od iskorištavanja narodnih masa.
U osnovi, ovo je ista vrsta impulsa koja vodi nastajuću buržoaziju neke kolonizirane zemlje u njenoj potrazi za sve širom samostalnošću od snažnije kapitalističke nacije koja njome vlada. Ponovno se dokazalo da ovo nije dobro vrijeme za građenje novih, stabilnih carstava preko pognutih leđa raznih naroda, te da staljinističkom imperijalizmu prijete iste dezintegracijske sile koje uništavaju i kapitalistički imperijalizam.
Ovaj opći impuls znači da postoji inherentan sukob interesa između ruskog imperijalističkog diva i njegovih satelita – inherentna suprotnost koja vodi nacionalnom otporu, koji, pak, otvara vrata pobuni širokih masa protiv stranih i domaćih ugnjetača.
No u kakvoj se formi ovaj uopćeni sukob konkretizirao u Jugoslaviji? Naš pregled situacije postaje mutniji upravo kada se upustimo u istraživanje direktnih izvora jugo-staljinističke hereze; materijali potrebni za takvu analizu su fragmentarni i zavaravajući. Ovdje svakako ne namjeravam predložiti nikakvu sveobuhvatnu hipotezu, kao što se to sada tako često čini pod naslovom „prave istine koja stoji u pozadini Titovog raskola.”
Međutim, moguće je baciti svjetlo na jedan aspekt sukoba koji se stvorio u Jugoslaviji – na njegovu ekonomsku osnovu, odnosno na ekonomska pitanja koja se nalaze u temeljima generalne motivacije za nacionalnom autonomijom.
Ovdje nije riječ o onom ekonomskom pitanju oko kojega su se najviše bacali argumenti za i protiv – o sukobu oko kolektivizacije poljoprivrede – iako su ta dva pitanja povezana. Osnovni je problem u Jugoslaviji bio i ostao: industrijalizacija zemlje.
Budući da to nije naočigled jasno iz fragmentarnih informacija objavljenih u ovoj zemlji2, prisiljeni smo zamoliti čitatelja da podnese odbojno statistički, ali ipak neophodan uvod.
1
Jugoslavija je, prema knjigama Roberta St. Johna, „zemlja tihih ljudi.” Ti su „tihi ljudi” seljaci, to je njihova zemlja par excellence.
Jugoslavija je najagrarnija zemlja u čitavoj Europi, najseljačkija zemlja na kontinentu. Ondje se, u toj planinskoj regiji veličine Oregona, 77-80% stanovništva bavi poljoprivredom. (Vrijedilo bi primijetiti da je drugoplasirana država – Bugarska, sa 74% poljoprivrednog stanovništva – bila druga zemlja u Staljinovom carstvu koja je javno iznijela prijedlog za stvaranjem Balkanske federacije.)
Kada je Tito preuzeo vlast, slika Jugoslavije bila je ovakva:
• Na njenih 15,5-16 milijuna stanovnika (od kojih 10,5 milijuna živi od zemlje) dolazila su dva milijuna zasebnih seljačkih posjeda. To je zemlja sitnih seljaka. Tek svaki drugi među njima posjeduje vlastiti plug, no velika većina posjeduje zemlju koju obrađuje: 92,5 posto obradivih površina pripada seljacima koji na njima rade.
• Velikih posjeda nema mnogo, a još je manje „velikih veleposjednika”. Samo 7 posto obrađene zemlje otpada na posjede veće od 80 jutara, a mnoge od njih obrađuju velike seljačke obitelji. Prosječno obiteljsko imanje ima svega 5 jutara; dvije trećine imanja površinom su manja od toga3.
• Pritom, punih 80 posto Srba su seljaci.
• Među Srbima, dominantnom nacionalnošću ove višenacionalne države, postoji jedan grad s više od 100.000 stanovnika, jedan s preko 50.000 i još nekolicina manjih gradića; sve ostalo su sela. U Makedoniji postoji jedan manje-više moderan grad. U Crnoj Gori (koja je, uz Hrvatsku, glavni oslonac KPJ) nema ničega što bi se moglo nazvati gradom, a svega dva naselja imaju oko 10.000 stanovnika. Hrvatska i Slovenija su najviše industrijalizirane regije, no i dalje se većinom sastoje od sela, imanja, šuma i ruralnih krajolika.
Kao što je dobro poznato i Rusija je prije 1917. također bila pretežno seljačka zemlja, no bilo bi varljivo izjednačavati ove dvije države. Rusija je imala sektor teške industrije, sa svojim golemim tvornicama u kojima se inkubirala revolucija. Jugoslavija tako čega naprosto nema.
Čitava Jugoslavija broji svega 475.000 industrijskih i prometnih radnika, od kojih se većina nalazi u Hrvatskoj i Sloveniji. Charles A. Beard4 je 1929. godine napisao da „prema novijim brojkama samo 22 [tvornice] zapošljavaju preko tisuću ljudi”. Deset godina kasnije ta je brojka morala biti nešto viša, ali ipak nedovoljno viša da bi promijenila širu sliku. Postojeća industrija uglavnom proizvodi robu široke potrošnje, ali 75 posto industrijskih proizvoda ipak se mora uvoziti.
Zagreb u Hrvatskoj veliko je bankarsko i financijsko središte Balkana, ali „organizacija domaće trgovine u Jugoslaviji mogla bi se manje-više usporediti s onom koja prevladava u manjim zajednicama ili ruralnim krajevima Sjedinjenih Država.”
Među nešto manje od pola milijuna industrijskih i prometnih radnika – koji čine manje od 8 posto stanovništva – njih možda 63.000 pripada sindikatima. (Tako je bilo 1940. Čak i danas Titovi „sindikati” s obaveznim učlanjivanjem tvrde da imaju svega 622.000 članova.) Od toga broja velik dio radi u malim obiteljskim obrtima ili zanatskim radnjama; drugi su pak poluproleteri koji potpomažu mizerne seljačke prihode s mizernim tvorničkim plaćama5.
To je, dakle, lice Jugoslavije – zemlje čiji je narod prvi zgrabio oružje u borbi protiv nacističkog osvajača, a koja se sada i prva pobunila protiv novog osvajača iz Rusije.
2
Moglo bi se učiniti da je u ovoj ekonomski najzaostalijoj zemlji čitave Europe pitanje industrijalizacije posve utopijsko, ili barem daleko od vrha dnevnog reda – odnosno, da u svakom slučaju ne predstavlja gorući problem.
Istina je ipak posve suprotna, iz tri razloga koji svi ukazuju na isti cilj. Prvi od ovih razloga odnosi se na većinu seljačkih zemalja diljem svijeta, drugi se napose odnosi na seljačke zemlje na europskom kontinentu, dok se treći odnosi na europske seljačke zemlje unutar Staljinovog carstva. Sva tri razloga ne predstavljaju samo „objektivne sile” na djelu, nego svjesno vođene nagone i motivacije.
1) Industrijalizacija predstavlja jedino temeljno rješenje ključnog seljačkog pitanja ove seljačke zemlje.
Zapadni marksisti su skloni razmišljati o seljačkom pitanju u Starom svijetu u okviru slogana „zemlja seljacima” – odnosno razbijanja veleposjeda, kakvo je uslijedilo kao rezultat revolucija u Rusiji i Španjolskoj. No taj je program gotovo beznačajan u Jugoslaviji.
Seljaci ondje već posjeduju zemlju. Pa ipak, tonu sve dublje i dublje u bijedu i siromaštvo.
Operativni uzrok tomu je fenomen agrarne prenapučenosti, koja „u posljednje vrijeme predstavlja najvažniji ekonomski problem Jugoslavije (…) a agrarna prenapučenost će ostati centralnim ekonomskim problemom Jugoslavije i u bliskoj budućnosti.”6
Ovaj fenomen – uobičajen za zaostala seljačka gospodarstva – proizlazi iz tendencije da porast stanovništva premaši kapacitet zemlje da ga prehrani i održi u postojećim tehnološkim uvjetima. Čak i tamo gdje se višak stanovništva još uvijek može prehraniti, taj višak nije potreban za proizvodnju i stoga proporcionalno smanjuje životni standard. Tamo gdje višak postaje prevelik, ovaj problem poprima alarmantnu važnost.
U Jugoslaviji je ovaj problem ogroman. Situaciju pritom pogoršavaju dva faktora:
a) Visoka stopa prirodne promjene u Jugoslaviji. Usporedimo li stope rodnosti europskih zemalja iz 1935. – za tu godinu imamo dostupne podatke – nakon Rusije s 44,1 ‰ dolazi Rumunjska s 30,7 ‰ i Jugoslavija s 29,0 ‰. No zbog više stope smrtnosti u Rumunjskoj, Jugoslavija ipak ima veći prirodni prirast.
b) Zbog njenog planinskog reljefa, Jugoslavija pripada skupini europskih država s najmanjim udjelom obradive zemlje (oko 46 posto ukupne površine). Ova činjenica značajno ograničava mogućnost ekstenzivnog širenja poljoprivrede kako bi se zbrinuo populacijski višak.
Više od jedne trećine poljoprivrednog stanovništva Jugoslavije je višak – čak 4,5 milijuna ljudi. To je najviši postotak u Europi, četiri puta viši nego u susjednoj Bugarskoj.
Posljedice toga su razorne. Jugoslavenski ekonomist [Rudolf] Bićanić stalno ih prati; s njegove liste posljedica spomenut ćemo samo dvije:
1. Životni standard je nizak jer 100 hektara obradive zemlje u Istočnoj Europi mora uzdržavati 90-150 seljaka, dok u SAD-u ne uzdržava više od 16, a u Argentini više od 20 seljaka…
2. Velika ruralna prenapučenost zapravo prestavlja svojevrsnu „skrivenu nezaposlenost”, koja se očituje u velikom pritisku ruralnog stanovništva na tržište rada u gradovima i industrijskom sektoru. Taj pritisak održava plaće niskima i jedan je od uzroka male kupovne moći radničke klase u Istočnoj Europi7. [JPRP, vol. 1, no. 3]
Koji je izlaz iz ovog mehanizma automatskog stvaranja siromaštva? Jugoslavenska ekonomska studija koju smo upravo citirali došla je do zaključka da izlaz leži samo u pojačanoj industrijalizaciji, dok ostala rješenja smatra posve ograničenima.
Agrarna prenapučenost u zemljama [globalnog] Sjeverozapada prestala je tek kada su se snažno industrijalizirale; i Jugoslavija će morati potražiti rješenje na isti način.
Trajno rješenje ekonomskih problema može se pronaći samo u širenju urbanog i industrijskog sektora gospodarstva. [Ibid., vol. 1., no. 1]
Taj zaključak nije nov, bio je prihvaćen među buržujskim stručnjacima čak i prije rata. Snažni ekonomski poriv iza industrijalizacije stoga, s ove točke gledišta, nije svojstven samo Titovoj birokraciji. Ona ga je samo naslijedila.
Na taj su poriv, međutim, nakalemljena još dva dodatna.
2) Industrijalizacija kao ključ nacionalnog suvereniteta
Važno je imati na umu ne samo istinitost te tvrdnje, već i to da spomenuti truizam igra vodeću ulogu u razmišljanju jugo-staljinista. Naravno, i njima mora biti jasno da čak i industrijalizirana zemlja u današnjoj Europi može uživati samo ograničeni nacionalni suverenitet, ali očito je da ga agrarna zabit može uživati u još manjem obimu.
Edvard Kardelj, drugi čovjek Titova aparata, još je 1944. naglašavao ovu točku kao vodič za poslijeratnu obnovu. U članku u tadašnjem titoističkom listu „Nova Jugoslavija” postavlja ju na prvo mjesto među „općim pitanjima o sadašnjem položaju malih naroda”.
Ekonomski prodor nacista, objašnjava Kardelj, značio je:
„…’reorganizaciju’ gospodarstava malih naroda u skladu s potrebama gospodarstava većih industrijaliziranih država poput fašističke Njemačke. U praksi, to je značilo onemogućavanje samostalnog razvoja i industrijalizacije malih zemalja i pretvaranje postojećih industrijskih sektora malih zemalja u puke privjeske industrije fašističke Njemačke.”
Takav je plan implicirao:
„…degradaciju na razinu agrarnih državica korisnih za prehranjivanje industrijskih zemalja – na prvom mjestu hitlerovske Njemačke. Prema tom bi planu, dakle, cijela Jugoistočna Europa postala nekom vrstom agrarnog privjeska Njemačke.”
To bi značilo, zaključuje Kardelj, svođenje jugoistoka Europe „na razinu kolonijalnih zemalja”.
Zamijenimo li „Njemačku” s „Rusijom” dobit ćemo (kako ćemo vidjeti) pozadinsku ekonomsku osnovu spora koji se kasnije pokazao nepopravljivim. Generalna motivacija nacionalne neovisnosti u ekonomskim je terminima prevedena u cilj industrijalizacije; i obrnuto, protivljenje industrijalizaciji neizbježno će dovesti do pitanja nacionalne neovisnosti.
Godinu dana prije prekida s Informbiroom, jedan je britanski simpatizer posvjedočio o ovoj vezi. Govoreći o „entuzijazmu, gotovo fanatičnom žaru” s kojim je Titova vlada provodila plan industrijalizacije, objasnio je da je:
„Prava dinamika koja pokreće [petogodišnji] Plan odlučnost da Jugoslavija više nikada neće ovisiti o kapitalističkim silama Zapada. (…) Ključna točka vladine politike je da se jedino industrijalizacijom velikih razmjera može podići životni standard i osigurati da će Jugoslavija konačno izaći iz međuratne faze u kojoj je bila tek zaostali, polukolonijalni zavisni teritorij Zapadnog kapitalizma.” [Aylmer; Vallance, u: New Statesman and Nation, 26. srpnja 1947.]
Ovaj staljinoid, naravno, nije ni sumnjao da ta ista dinamika djeluje i protiv Rusije8. Ipak, čitatelj će ovo morati imati na umu kako bi razumio da uloga ovog pitanja u kasnijem raskidu nije bila periferna, već centralna.
Treći razlog iza dinamike jugoslavenske industrijalizacije ima veze s prirodom nove vladajuće skupine u Jugoslaviji – titoističke birokracije. O tome ćemo nešto više reći kasnije. Međutim, na ovom je mjestu potrebno istaknuti da je odnos između birokratsko-državne ekonomije i cilja industrijalizacije dvosmjeran. Kao što birokratski kolektivizam titoističke Jugoslavije čini ostvarivom perspektivu brze industrijalizacije u usporedbi s privatnim kapitalizmom, tako je i objektivna nužnost industrijalizacije gurala čak i pred-titovske buržoaske vlade u smjeru birokratizacije gospodarstva (konkretno, u smjeru etatizacije).
Stoga je Mirković, buržoaski urednik Članaka o jugoslavenskoj poslijeratnoj obnovi [Jugoslav Postwar Reconstruction Papers], ovako zaključio svoj tekst pod naslovom Problemi industrijalizacije:
„Društvo (tj. prije svega država) igralo je i igrat će sve važniju ulogu u svim pokušajima industrijalizacije (što vrijedi za sve zemlje Istoka). Država (odnosno društvo) ostaje jedini značajan investitor u gospodarstvu u kojemu je privatna štednja relativno beznačajna i u kojemu je uloga stranih ulaganja još uvijek neizvjesna.” [JPRP, vol. 4, no. 1]
Buržoaska država prepoznala je da put prema industrijalizaciji vodi kroz etatizaciju:
„Društveno planiranje morat će odigrati bitnu ulogu u poslijeratnoj obnovi regije. Činjenica da je Istočna Europa tek na početku procesa industrijalizacije pomoći će u postizanju tog učinka. Čak i prije rata većina bitnih poduzeća (pošte, telegrafi, željeznice, elektrane, čeličane, šumski resursi, parobrodovi) bila je u društvenim rukama (države, zajednica, zadruga)9.” [JPRP, vol. 1, no. 6]
Ako je za buržoaziju industrijalizacija podrazumijevala etatizaciju, onda se za Titovu birokratsko-kolektivističku vladajuću klasu elementi ove jednadžbe umnožavaju i prenose zdesna nalijevo: temeljita etatizacija zahtijeva temeljitu industrijalizaciju.
Bez toga vladajuća birokracija nikada se neće moći preobraziti u autohtono ukorijenjenu vladajuću klasu, nego će biti osuđena ostati samo prokonzularnim aparatom stranih izrabljivača – čak i ako je strani izrabljivač druga birokratsko-kolektivistička država.
Kada je Titova mašinerija preuzela vlast, ona još uvijek nije predstavljala klasu za sebe. Ono čemu danas svjedočimo njezine su težnje da postigne status vladajuće klase Jugoslavije, da prije svega postane jugoslavenska klasa. Značajnu ulogu u proizvodnom procesu ona može postići samo proporcionalno industrijalizaciji zemlje. Vladari zemlje malih seljaka mogu biti ili buržuji ili poreznici za stranog osvajača.
Dinamične društvene silnice koje stoje iza pitanja industrijalizacije trebale bi biti očite. Unutar ovog jednog ekonomskog pitanja nalazi se:
1. Rješenje temeljnog ekonomskog problema zemlje;
2. Ključ za ispunjavanje jugoslavenskih nacionalno-oslobodilačkih težnji;
3. Sine qua non za transformaciju birokracije u autohtonu vladajuću klasu.
S time na umu bit ćemo spremni vidjeti stvarni program industrijalizacije koji su proveli titoisti, a koji je doveo do razlaza s Informbiroom.
3
Jugoslavenski Petogodišnji plan donesen je 28. travnja 1947. Njegov opseg i domet bili su neočekivani.
Staljinistica Doreen Warriner (britanska inačica Louisa Adamiča) 11. je travnja u New Statesmanu and Nationu rapsodizirala o hrabrim ciljevima koje je postavio netom predstavljeni poljski Trogodišnji plan. Ta ovaj plan, uzvikuje autorica, cilja na povećanje ukupnog nacionalnog dohotka na 16 posto višu razinu nego prije rata; radi se o „vrlo ambicioznoj meti”.
Nasuprot tome, pisala je:
„Proces jugoslavenske industrijalizacije bit će dug jer se 75 posto tamošnjeg stanovništva i dalje bavi poljoprivredom, nasuprot 60 posto u Poljskoj i 50 posto u Čehoslovačkoj”.
Tri tjedna kasnije Jugoslavija je objavila vlastitu metu – povećanje ukupnog nacionalnog dohotka za 93 posto u odnosu na prijeratni!
Kasnije, pišući za britanski staljinistički tromjesečnik Yugoslavia Today and Tomorrow ista autorica ushićeno objašnjava na koji se način jugoslavenski plan razlikuje od planova drugih satelita:
„…od svih istočnoeuropskih planova, ovaj je najambiciozniji. Cilj mu nije, kao većini ostalih planova, vraćanje proizvodnje na prijeratnu razinu, već potpuna transformacija zemlje iz zaostalog i nerazvijenog u moderno industrijsko gospodarstvo.” [zima 1948.]
Ova je distinkcija ispravna. Najbolje se to može podvući bacanjem pogleda na priloženu usporednu tablicu gospodarskih planova koje su usvojili staljinistički sateliti. Navedene brojke predstavljaju postotak predloženog povećanja na kraju plana u odnosu na predratnu razinu (zapamtite pritom da planovi u svim slučajevima započinju na razini nižoj – u većini slučajeva puno nižoj – od one predratne). Broj iza naziva države predstavlja predviđeno trajanje plana u godinama.
Jasno je vidljivo da je Titov plan daleko izvan uobičajenih okvira. Istini za volju, za razliku od ostalih planova ovaj traje pet godina, ali ipak je proporcionalno „najambiciozniji”, a sama razlika u dometima odražava grozničavu ambiciju koja stoji iza jugoslavenskog plana.
Evo i nekoliko detalja: ukupni kapitalni izdaci iznosit će 5,57 milijardi dolara. Vrijednost industrijske proizvodnje trebala bi se podići gotovo pet puta. Udio industrijske proizvodnje u ukupnom nacionalnom dohotku planira se povećati s manje od 20 posto, koliko je iznosio 1939. godine, na gotovo 50 posto 1951. godine. Među glavnim industrijskim ciljevima su: povećanje proizvodnje električne energije za gotovo 300 posto; proizvodnje ugljena i koksa za 175 posto; željezne rude za 150 posto; čelika za 223 posto…
Priznajmo za trenutak, argumenta radi, da je informbiroovska optužba za „avanturizam” bila opravdana – pa ipak, Informbiro nije raskinuo s Jugoslavenima zbog njihova avanturizma. Upravo suprotno, taj avanturizam služi poput lupe koja uvećava i preuveličava pokretačke sile iza Tita sve dotle dok ne postanu vidljive golim okom čak i s ove strane Željezne zavjese.
4
Očito je da se Rusija suprotstavila ovakvoj perpsektivi za Jugoslaviju.
Time je došla u sukob s grozničavim ambicijama i proključalim silama koje smo upravo opisali te je oslobodila puni bijes jugoslavenskog nacionalizma, filtriranog kroz posebne potrebe i ciljeve jugo-staljinističke birokracije. (Kao ni drugi nacionalni pokreti otpora i nacionalističke tendencije današnjice, tako ni ovaj nije nastavak „starog” balkanskog nacionalizma, već novi oblik starog duha nacionalističkog otpora, sada upotpunjen s novim motivacijama i poticajima.)
Ostavljajući na trenutak po strani razloge zašto su Rusi zauzeli ovakav stav, pogledajmo kako je ovo pitanje figuriralo u samom sporu – bilo otvoreno, bilo potajno.
Kao i toliko drugih stvari i odgovor na ovo pitanje može se pronaći u Rezoluciji, kao u mutnom staklu; no bit ćemo iskreni i priznati da jedva da postoji neka hipoteza koju se u to mutno staklo ne bi moglo učitati. Rezolucija je napisana u duhu Knjige Otkrivenja, Nostradamusa i proročice u Delfima, tako da se svi njeni zaključci moraju neovisno provjeriti uz pomoć drugih dokaza.
Nikakva domišljata interpretacija Rezolucije ne bi mogla eliminirati notorne proturječnosti između treće i šeste točke tog dokumenta (jedinih točaka koje se bave ekonomskim problemima), no ukoliko poništimo nepomirljive optužbe, preostaje nam samo ovo:
• Išli ste presporo – u pogledu „zaoštravanja klasne borbe na selu”.
• Išli ste prebrzo – u pogledu vaše industrijske politike.
Toliko još uvijek nije kontradiktorno. Obje tvrdnje nešto odražavaju – ne nesebične savjete o planiranju upućene jugoslavenskoj vladi, dakako, već osnovnu motivaciju iza moskovskih planova za samu Jugoslaviju.
Točka 6 Rezolucije govori o industrijskoj politici i ono je što nas trenutno zanima. I ovaj dio rezolucije počinje optuživanjem Jugoslavena da su „partiji i narodu prikrili prave razloge brutalnih mjera protiv drugova Žujovića i Hebranga”.
Od početka je jasno da je slučaj ove dvojice muškaraca ključan za razumijevanje sukoba. Prvi je bio ministar financija, a drugi ministar lake industrije – sve do 5. svibnja, kada su obojica izbačena iz vlade (a kasnije i zatvorena). Gromoglasne izjave obiju strana nakon razlaza dale su nam do znanja da su njih dvojica bili vodeći glasnogovornici Rusa (Informbiroa) u unutarnjim sukobima.
Očekivano, sama Rezolucija Informbiroa nam ne govori ništa više o „pravim razlozima” za obračun s Hebrangom i Žujovićem; barem ne izravno. No titoisti su nam u svojim govorima na Petom kongresu KPJ i dugim člancima u Borbi (organu KPJ) ipak pružili više detalja.
Iz dugih primjedbi koje dolaze s te strane možemo iščitati sljedeću optužbu: ti su se glasnogovornici Kremlja protivili i sabotirali su politiku, a posebno tempo industrijalizacije i „socijalističke izgradnje”10.
Kada je spomenuti dvojac 19. lipnja izbačen iz Narodne fronte, ministar poljoprivrede Stambolić je objasnio da su bili:
„…prevaranti, koji su svoje destruktivno djelovanje kamuflirali teorijom da je Petogodišnji plan nerealan i da se ne može provesti, te da se stoga mora zakočiti izgradnja socijalizma u Jugoslaviji…”
Glavni ekonomski izvještaj, kojega je na Petom kongresu podnio Boris Kidrič, sadržavao je čitavo poglavlje o Žujoviću i Hebrangu11 i tome kako su oni „nastojali usporiti socijalističku izgradnju naše zemlje”. Kidričeva formulacija njihova zločina čini problem vrlo jasnim:
„Njihova borba protiv jačanja proizvodnih snaga naše zemlje, protiv ukidanja proturječja između našeg naslijeđenog bogatstva [resursa] i zaostalosti naše tehnike naslijeđene iz predratne polukolonijalne Jugoslavije – ta njihova borba mogla bi se svesti na politiku ekonomske ovisnosti naše zemlje o inozemstvu – drugim riječima, na imperijalizam.”
Naravno, bilo bi apsurdno smatrati da su ti ljudi – koje obje strane smatraju agentima Kremlja – zaista optuženi da priželjkuju ovisnost Jugoslavije o zapadnom imperijalizmu. S druge strane, optužba Informbiroa da su titoisti prigušenim glasom govorili o ruskom imperijalizmu sasvim je uvjerljiva.
Ali na čitavom Kongresu nitko nije bolje od Kidriča upro prstom u pravom smjeru. U sljedećem paragrafu svoga govora Kidrič ih je optužio da maskiraju svoju „rušilačku” politiku pozivanjem na „sovjetsko iskustvo”, pa čak citira Žujovića koji svoje protivljenje opravdava pričama o „višim interesima sovjetske politike”! Kako bi se za javnu uporabu ipak skinulo prokletstvo s ovog otkrića, odmah je uslijedilo uvjeravanje da je Žujović time „sramotno oklevetao” Rusiju.
Iako je Kidrič najotvorenije ukazao na problem, najjednostavnije objašnjenje prirode sukoba moglo se naći drugdje. Petom kongresu prethodilo je objavljivanje niza dugih članaka partijskih čelnika u Borbi, od kojih je svaki bio posvećen drugom aspektu napada na Informbiro (tzv. „predkonvencijska rasprava”). Članak o obrani planova industrijalizacije napisao je Vlajko Begović („Izgradnja ili izdaja socijalizma”, Borba, 20. srpnja). Begović piše:
„Donedavno je bilo rašireno [ovo je referenca na Žujovića i Hebranga – op. autora], no i još uvijek se može čuti mišljenje da je Jugoslavija poljoprivredna zemlja i da će takva i ostati, te da treba isporučivati sirovine i hranu industrijski razvijenim zemljama, dok će one Jugoslaviji u zamjenu davati gotovu industrijsku robu široke potrošnje12. To bi za nas značilo odustajanje od industrijalizacije zemlje. Znamo da se socijalizam ne može izgraditi bez industrije i koristeći zastarjelu tehniku. Znamo, kako nas uči Staljin, da industrija predvodi cjelokupno nacionalno gospodarstvo, uključujući poljoprivredu. Zato se ne možemo odreći industrijalizacije naše zemlje… Naš je put historijski, to je put razvoja na kojemu nas nitko ne može zaustaviti.”
Istaknute riječi opisuju ruski plan za njenog jugoslavenskog satelita.
AUTOR
- Henry A. Wallace (1888. – 1965.), potpredsjednik SAD-a za trećeg mandata Franklina Roosevelta (1941.-1945.) i kandidat ljevičarske Progresivne partije na predsjedničkim izborima 1948., na kojima ga je podržala i Komunistička partija SAD-a. [op. prev.
- Sjedinjenim Američkim Državama. op. prev.
- U originalu: “200 acres” i “13 acres”. Preračunao prevoditelj.
- Charles Austin Beard (1874.-1948.), američki povjesničar i politolog progresivne škole. op. prev.
- Bogdan Radica, bivši direktor novinske službe Titove vlade i pred-titovske izbjegličke vlade, tvrdi da „radnička klasa zapravo nije predstavljala bitan faktor u otporu, kako komunisti navode u svojoj propagandi. Radnici su ostali u tvornicama velikih gradova ili su bili poslani u Hitlerove radne logore.” (New Republic, 16. rujna 1946.) Zaista, vjerojatno je da su u brda uglavnom odlazili seljaci koji su ih poznavali. Nije se to dogodilo zato što su radnici bili manje antifašistički orijentirani! Urbanizirani proleteri naprosto nisu uvjetovani da provode klasnu borbu kao gerilci u krševitim planinama. op. autora.
- .Jugoslav Postwar Reconstruction Papers, vol. 3, no. 5, ur. Nicholas Mirković; četverotomna kolekcija studija jugoslavenske ekonomije koja je trebala poslužiti kao vodič za poslijeratno ekonomsko planiranje, izdana 1942-43. od strane Ureda za obnovu i ekonomska pitanja pred-titovske buržoaske jugoslavenske vlade u egzilu. op. autora
- Prosječna plaća u jugoslavenskoj industriji je 1939. godine iznosila 24,58 dolara (1229 dinara). Prema vladinim podacima iz 1937., minimalni troškovi života četveročlane radničke porodice iznosili su 1500 dinara mjesečno. Samo tri od dvadeset i jednog industrijskog sektora isplaćivala su plaće jednake ovom minimumu. Plaće su do 1940. porasle za 26 posto u odnosu na 1937., ali su troškovi života istovremeno porasli za 47,5 posto. op. autora.
- Uzimajući prostora za još jednu referencu u vezi s ovom točkom, zanimljivo je pročitati izvještaj Elle Winter o jednom intervjuu s Titom. “Naravno, postavila sam pitanje o Marshallovom planu”, piše ona, a čitatelj jednako tako očekuje odgovor da Marshallov plan ugrožava nacionalni suverenitet malih naroda. No, u Titovom odgovoru uopće se ne koristi izraz “nacionalni suverenitet” – umjesto toga, on je na jugoslavenskom rekao: “On [Tito] je rekao da (…) oni žele razviti vlastitu industriju, dok bi prema Marshallovom planu mogli biti prisiljeni odustati od toga, jer bi Marshallov plan od njih mogao zahtijevati da razvijaju samo svoju poljoprivrednu proizvodnju. Oni žele da se razvija i njihova industrija. [Yugoslavia Today and Tomorrow, proljeće 1948.] Titu nacionalni suverenitet i industrijalizacija očito predstavljaju sinonime. op. autora.
- U Jugoslaviji je etatizacija poprimila značajne razmjere još za vrijeme buržoaskih vlada prije Tita. Iako je drvna industrija bila jedan od glavnih industrijskih sektora, samo je trećina ukupnih šumskih površina u zemlji bila u privatnom vlasništvu – država je posjedovala 37,8 posto, a zajednice 27,9 posto. Država je imala i veliki udio u drvoprerađivačkoj industriji (“ŠIPAD”, jedna od najvećih kompanija svoje vrste u Europi). Država je posjedovala trinaest rudnika ugljena koji su činili oko četvrtine ukupne proizvodnje ugljena; posjedovala je i sve rudnike soli, te najvažnije od svega – dva rudnika željeza koji su činili oko 90 posto ukupne proizvodnje. Industrije duhana, soli i sirove svile bile su u potpunom državnom posjedu. Država je kontrolirala proizvodnju željeza, čelika (putem Jugoslavenskog čeličnog kartela) i naoružanja. Imala je vrlo velik udio u industriji celuloze i šećera. Godine 1938. državna je tvrtka izgradila nekoliko silosa za poljoprivredne proizvode. Jedan je ministarski dekret iz 1939. godine spominjao značajno sudjelovanje države u budućoj izgradnji električnih centrala. Osim toga (prema R. H. Markhamu) država je posjedovala željeznice i telefonske i telegrafske sustave, dok su javna komunalna poduzeća bila u vlasništvu gradova.
- U rječniku jugo-staljinističkih govornika i pisaca, “socijalistička izgradnja” je izraz koji označava trenutnu politiku brze nacionalizacije i industrijalizacije, te bi ga tako i trebalo prevoditi. op. autora.
- Što se toga tiče, jedva da je koji govor prošao bez udarca u njihovu smjeru. Na ovom kongresu, čija je glavna tema bio protunapad, spomenuti je dvojac bio postavljen za žrtvenog jarca na mjestu Informbiroa. Radosavljević im je posvetio jedan cijeli govor, optužujući ih da sprečavaju jačanje i širenje socijalističkog sektora gospodarstva. op. autora.
- .Istaknuo H. Draper.