Gotovo da nema udžbenika iz ekonomije ili popularnog prikaza istorije ekonomskih doktrina u kojima se ne diskredituje marksistička politička ekonomija kao nenaučni pristup teoriji vrednosti i shodno tome ruši čitav niz zaključaka i logičkih posledica o eksploataciji rada u kapitalizmu, cikličnim krizama kroz koje prolazi i klasnom poretku koji nastaje na institucionalnom sklopu privatne svojine i tržišta.

Karl Poper je u savremenoj epistemologiji i metodologiji nauke podvukao demarkacionu liniju između naučne teorije i onoga što to nije. Njegov kriterijum falsifikacionizma insistira na mogućnosti kritičke provere teoretskih aksioma putem empirijskog testa njihovih logičkih posledica. Imre Lakatoš uveo je dodatni epistemiološki zahtev: teorija je prihvatljiva ako vodi otkrivanju novih činjenica, a problemske smene uslovljene teorijskim proširenjima uvećavaju naše saznanje i metodološki instrumentarijum.

Prodorom probibalističkih shvatanja u marksizam sa pionirskim radom izraelskih levičara i matematičara Emmanuela Farjouna i Moshe Machovera sredinom 1980-tih, zatim uticaja iz ekonofizike kao nove interdisplinarne nauke koja objedinjuje metode fizike i ekonomije, a potom sve rasprostranjenijom upotrebom industrijskih input-output tablica u istraživanjima privrednog života mnogih zemalja i napokon kompjuterskim simulacijama, čini se da je radna teorija vrednosti dobila i mogućnost provere ali i empirijsku potvrdu, koja u sprezi sa ovim savremenim konceptima vodi ka novim saznanjima o ekonomskom zakonitostima kapitalizma.

Nasuprot tome subjektivističke teorije vrednosti, sa idejama kardinalne i ordinalne granične korisnosti, nemaju šta da ponude u pogledu kritičkih pokušaja testiranja sopstvenih premisa. Zapravo u mizesovskoj varijanti, čitav koncept je metodološki neproverljiv, a ekonomski mejnstrim operiše sa teorijama cena koje su manjkave i u svojoj logičkoj strukturi i empirijskoj potvrdi.

No, krenimo redom.

Visoke korelacije tržišnih cena i radnih časova

Nažalost, veoma malo odjeka imaju istraživački poduhvati autora, iz različitih država širom sveta, koji su nastojali da utvrde koliko prihodovani autputi po tržišnim cenama industrijskih sektora koreliraju sa radnim časovima utrošenih u proizvodnji. Počevši od doajena marksističke ekonomike Anwara Shaika, koji je prvi tokom 1980-tih, uz pomoć ekonometrijskih metoda utvrdio slabo odstupanje između ove dve katogorije (između 9 % i 10,5 %),[i] pa sve do čitave plejade marksističkih autora, iznenađuje koliko je visoka korelacija iznova i iznova nađena. Sledeća tabela[ii] sama govori za sebe.

Kao što se može videti vrednost Pirsonovog koeficijenta se kreće od 94%-98,5 % što je izuzetno visok rezultat jer literatura ističe da sve što je više od 70 % ukazuje na značajnu povezanost dve pojave. Dakle, u zemljama različitog nivoa kapitalističkog razvitka, u različitim godinama, sa širokim rasponom obuhvaćenih industrijskih sektora, od 33 do 101 grane, svuda je pronađena visoka korelacija između tržišnih cena i radnih sati utrošenih u proizvodnji.

Bilo je sasvim opravdanih sumnji da je ovo možda obmanjujući rezultat jer sa Pirsonovim koeficijentom treba biti obazriv, pošto on može uz malo dovitljivosti da stavi u vezu ma koja dva fenomena. Međutim, ispitivane su korelacije sa drugim nosećim varijablama koje bi zamenile radne časove u industriji, a koje su takođe široko rasprostranjene kao inputi u industrijskim granama. Izvršena su upoređivanja rezultata sa električnom energijom, poljoprivrednim sirovinama, hemijskim materijama i naftom.

Ni jedan od ovih činilaca nije pokazao toliko veliki Pirsonov koeficijent kao radni časovi. Iz gornje tabele,[iii] koja pokazuje ishod ispitivanja švedske industrije sa 48 obuhvaćenih sektora,  može se videti da je električna energija jedina dostigla korelaciju od 72,2 %, ali je to znatno ispod nalaza za radne časove. Ako se pogleda koeficijent varijacije (kranja desna kolona tabele), koji ustvari predstavlja količnik između jedne standardne devijacije i proseka uzorka, onda se i tu pokazuje superiornost radnog vremena usled najmanje disperzije u predviđanju kretanja tržišnih cena godišnjeg autputa. Ugao teta (sredja kolona) pokazuje vektorsko razilaženje između dva skupa vrednosti. I po ovom kriterijumu rad kao procenjivač cena je najbolje prošao jer je ugao ovde najmanji.

Ishod ovih istraživanja vodi zaključku, da u kapitalizmu bez obzira na stohastički haos u neprekidno promenljivih ponude i potražnje, povlačenju starih i plasiranju novih proizvoda, promašajima koje prave firme na tržištu i uprkos svim ćudima ponašanja kupaca, radni časovi uloženi širom razgranate strukture međusobno spregnutih industrijskih grana, na kraju ipak određuju kretanje tržišnih cena.

Naravno, bilo je pokušaja, i to iz tabora marksizma, da se ospori ovakvo dostignuće, a među njima se isticao Andrew Kliman,[iv] koji je tvrdio da je visoka korelacija sporna. Međutim, on nije pružio uverljive razloge[v] da se opovrgnu nalazi brojnih istraživanja, a njegov pristup korigovanju varijabli uz pomoć veličine troškova u industriji trpi sa svoje strane dosta kritika.

Visoke korelacije od 95 % – 98 % zahtevaju dublje objašnjenje i traženje mehanizma koji se krije iza ovakvog fenomena. Nezavisna istraživanja Paula Cockshotta i Allina Cottrella, [vi] inspirisana konceptom psi funkcije Emmanuela Fajouna i Moshe Machovera, kojom se opisuje gustina raspodele verovatnoće i time disperzija tržišnih cena od proseka dobijenog Marksovim kategorijama varijablinog kapitala i stope viška vrednosti, dala su empirijsku potvrdu probabilističkim hipotezama dvojice matematičara. Psi funkcija zapravo objašnjava zašto su dobijene korelacije u empirijskim istraživanjima stalno tako visoke, u iznova ponovljenim naporima kod raznih autora širom sveta.

Probabilistički pristup Emmanulea Farjouna i Moshe Machovera

Korelacione analize koje smo imali prilike da vidimo i probabilistički pristup Farjouna i Machovera ne bi bili mogući bez input-output tablica koje pokazuju međusobne odnose razmene privrednih delatnosti u jednoj zemlji. Za njihovu pionirsku primenu tokom 1920-tih, Vasilij Leontijev je dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju, a zvanično koja je prva objavljena, bila je za Sjedinjene Države 1951. godine.[vii]

Ovako izgleda tipična input-output tablica.[viii]

Ona pokazuje ukrštene monetarne razmene između sektora privrede u jednoj godini. Na osnovu toga se mogu videti koliko i kakvih inputa treba jednoj grani industrije iz drugih oblasti proizvodnje za njen finalni autput. Tako se dobijaju neophodni podaci za proračun ukupnih radnih časova upotrebljenih direktno u nekoj delatnosti, dakle od njene zaposlene radne snage ali i indirektno preko inputa koji su ušli u izradu konačnog proizvoda. Nećemo ovde objašnjavati postupak kako se izvode proračuni[ix] jer to prevazilazi mogućnosti i namere ovog rada, daćemo samo kratku napomenu da se vertikalnom integracijom kroz kolone dobija „radni-sadržaj“, koji nije isto što i Marksovo društveno potrebno radno vreme za izradu neke robe, ali jeste veoma slično i u bliskoj vezi.

Emmanuel Farjoun i Moshe Machover[x] su pošli do elementarnih teorema verovatnoće i statističkih zakona i nagovestili da bi psi funkcija bila zapravo količnik između tržišne cene u svakoj transakciji i radnog-sadržaja Ψ = π / λ.

Procenili su s obzirom na straobalno ogroman broj transakcija, koje se odigravaju u jednom dužem vremenskom periodu u savremenoj privredi, da bi gustina verovatnoće da cena uzme određenu vrednost različitu od proseka za Ψ, bila oblika normalne raspodele kao i u raznim drugim oblastima gde se tretira veliki broj slučajnih i nezavisnih događaja, poput recimo raspodele inteligencije kod ljudi u psihologiji ili pak ljudske težine.

Očekivana odnosno srednja vrednost za Ψ dobija se proračunom opšte i agregatne stope eksploatacije rada na nivou jedne privrede (e0) koja se dodaje očekivanoj (taođe prosečnoj) vrednosti za nadnice, a zbog normalizacije postavlja na 1. Ova sabrana veličina predstavlja u stvari vrednost u marksističkom smislu koja je zasnovana na radnim satima. Farjoun su i Machover su iz opreznosti spekulisali da je E (Ψ) = 2 ali su precenili stopu eksploatacije, a Paul Cockshott i saradnici su na primeru Velike Britanije pokazali da je empirijska E (Ψ) = 1,42.[xi]

Kao što je opšte poznato, jedna standardna devijacija obuhvata 68 % svih vrednosti koje disperziraju oko prosečne i očekivane vrednosti kada je reč o normalnoj raspodeli. To znači da 68 % svih tržišnih cena se kreće u jako uskom snopu oko E (Ψ) = 1,42 i sada je jasno zašto Pirsonov koeficijent korelacije cena/radni sati u industriji ima tako visoke procente.

Tržišne cene iako haotično disperziraju i nikada se ne poklapaju sa vrednostima koje su odraz radnih časova potrošenih u proizvodnji, ali su ipak sa njima proporcionalne i prate kretanja utrošenog vremena u industriji. To je i bila tvrdnja Marksovog zakona vrednosti, da cene zapravo daju signale kapitalistima, gde i šta da proizvode kako bi uvećali svoje profite.

Zaključak probibalističkog poduhvata u marksističkoj političkoj ekonomiji jeste da su razmenske vrednosti roba određene društveno potrebnim prosečnim vremenom za njihovu izradu, a tržišne cene su ukotvljene za njih uprkos svom stohastičkom kretanju.

Ako i dalje postoje sumnje, kompjuterske simulacije su tu da pokažu da li procesi haotičnih razmena na tržištu dovode do predviđanja probibalističkih teza i marksističke političke ekonomije. Ishod takvig eksperimenata je iznenađujući.

Kompjuterske simulacije Iana Wrighta

Libertarijanci insistiraju na subjektivnom karakteru vrednosti i pojmu retkosti koji se sažimaju u konceptu ordinalne korisnosti robe. Njih u mnogome slede i neoklasici i široki spektar ekonomskih marginalističkig doktrina. Svaki čovek ima svoju listu opadajućih korisnosti koje čine jednu vrstu hijerarhije važnosti zadovoljenja potreba za skupom dobara i usluga. Na primer, prvi sapun nam je važniji od drugog, drugi od trećeg, a jedan peškir bitniji od dezodoransa, a četvrti sapun od ukrasnog magneta za fržider itd. Ovakav poredak se kod svakog pojedinca nepredvidivo menja u vremenu i s obzirom na raspoloživ dohodak. Tržišne cene, smatraju predstavnici austrijske škole mišljenja u ekonomiji, predstavljaju indirektni odraz stalno promenljivih i opadajućih ordinalnih korisnosti, koje nisu direktno opažljive i merljive.

Ian Wright je isprogramirao simulaciju[xii] koja je imala za cilj da pokaže šta se dešava u stanju haotičnih tržišnih razmena između mnoštva agenata kada se jednom postigne stanje statističkog ekvilibrijuma. Naširoko smo o konceptu i metodologiji statističke mehanike raspravljali u tekstu Termodinamička osveta marksizma, ovde ćemo samo da ponovimo osnovne ideje.

Baš kao u fizici idealnog gasa, sa straobalno velikim brojem molekula i međusobnih sudara, tako se i u ekonomiji mogu posmatrati tržišne transakcije među mnoštvom agenata u jednoj zamišljenoj privredi. Kada se postigne stanje maksimalne entropije, ceo sistem dobija neke emergentne osobine, idealni gas na primer pokazuje Bolcman-Gibsovu raspodelu verovatnoće da će neki molekuli imati određeni nivo kinetičke energije, a slične statističke raspodele izranjaju u simulacijama tržišne ekonomije.

Bitna pretpostavka za ovo je da ukupna energija gasa bude stalna i da se ne dodaje niti gubi van sistema, a za simulacije tržišta monetarna masa mora da bude stabilna i nepromenljiva. Primetiće čitalac da se time ispunjava glavni imperativ Austrijanaca da nepromenljivost novčane mase predstavlja uslov efikasne tržišne privrede.

Ian Wright je ograničenu monetarnu masu „novčića“ razdelio po slučajnoj funkciji agentima u simulaciji. Zatim je podesio svoj program za tri zamišljene proizvodne branše sa tehničkim koeficijentima koji predstavljaju produktivnost rada po jednom času, baš kao i pojam radne vrednosti u marksizmu, čija resipročna vrednost zapravo jeste produktivnost na sat. Wright je dodao i vektor za proizvoljno odabrane cene, kupaca i prodavaca, čija je donja granica 0 a gornja jeste visina dohotka koji agenti zarađuju u neprestanim tržišnim razmenama svojih proizvoda.

Pri svakom vremenskom koraku simulacije agenti se „cenjkaju“ i upoređujući svoje vektore nezadovoljene potrošnje za nekom od tri robe koje proizvode odlučuju o kupovini. Takođe, kompjuterski program beleži za agente kontinuiranu neispunjenost potreba, na osnovu čega agenti u simulaciji odlučuju da menjaju proizvodnu granu, kako bi zadovoljili svoje potrošačke preferencije.

Može se videti da ovako zamišljeni eksperiment poprilično odgovara tržišnom disekvilibrijumu u stvarnosti privrednog života. I ovde treba istaći da je to jedna od osnovnih premisa mizesovaca da je tržišna ekonomija u neprestanim promenama i da su tržišne cene stohastične i koje ne omogućuju bilo kakvu realnost ideje o Varlasovom ekvilibrijumu, u kome bi na svim tržištima bile izbalansirane ponuda i potražnja.

Da vidimo sada kakav se rezultat dobio. Donji grafikon[xiii] pokazuje četiri ponovljene različite simulacije sa 50 agenata, 3 proizvodne grane i 5.000 novčića i kretanje vrednosti Pirsonovog koeficijenta između tržišnih cena, oko kojih se agenti neprestano cenjkaju i radnih sati koje su agenti utrošili u neprestanim promenama sektora kako bi zadovoljili svoje potrošačke deficite.

Posle određenog broja vremenskih koraka dostiže se stanje maksimalne entropije sistema, a njegove statističke osobine izranjaju iz stohastičkog procesa neprestanih tržišnih razmena među agentima. Vektorska korelacija je dostigla vrednost gotovo 1. Setimo se da je u empirijskim studijama Pirsonov koeficijent korelacije bio jako visoko zimeđu 0,95 i 0,98.

Sada postaje jasno da uprkos svoj haotičnosti cena, u njihovoj pozadini  postaji veličina koja ih determiniše i usmerava.  Kompjuterske simulacije jasno pokazuju da su to tehnički koeficijenti koji su zapravo recipročna vrednost društveno potrebnog vremena o kome govori Marks i marksistička politička ekonomija.

Pogledajmo evoluciju prosečnih cena za tri robe (levi grafikon) i zakon raspodele cena (desni grafik) u toku simulacije.

Desni grafikon[xiv] pokazuje da su se pogođene cene u haotičnom cenjkanju agenata u simulaciji kretale po eksponencijalnoj raspodeli verovatnoće za njihove moguće vrednosti (idelna kriva). Dakle, veliki broj njih se nagomilavao u rasponu do 50, a njihov prosek pokazuje levi grafikon.

I to je ono što Marksov zakon vrednosti tvrdi, prosečne cene korespondiraju sa tehničkim uslovima proizvodnje, koji su izraženi kroz društveno potrebno vreme za proizvodnju roba. Učesnici na tržištu mogu zaista da naprave pogodbe sa cenama koje drastično odstupaju od razmenskih vrenosti, ali je njihova verovatnoća mala i sa stanovišta reprodukcije gotovo beznačajna.

Zapravo Marksov zakon vrednosti je pandan Smitovoj nevidljivoj ruci, u tom smislu što ostvareni prihodi po tržišnim cenama, ukazuju preduzećima na osnovu profita, u koju granu privrede trebaju da alociraju svoju proizvodnu delatnost da bi zaradili više. Tako kapital vrši korekcije cena izlazom i ulazom u raznolike oblasti proizvodnje i haotični snop cena prikiva za tehničke uslove proizvodnje koji su zadati produktivnošću radnog časa u industriji. Troškovi proizvodnje oličeni u konstantnom kapitalu (magacini, pogoni, mašine, oprema, goriva, repro-materijali) određuju donji limit kojim cene mogu da se kreću.

Ako cena nije dovoljna da se pokrije uloženi kapital, neće biti ili će biti malo profita, pa preduzeća prekidaju dalju delatnosti i pokušavaju sa nekim drugim poslom. Promene količina roba koje nastaju usled kretanja kapitala iz jedne oblasti u drugu, na jedan haotičan način pogađaju tražnju za njima, koja je sa svoje strane određena visinom budžeta mnogobrojnih kupaca. Oni svoj budžet odnosno dohodak zarađuju shodno radnim satima koji su pružili u branši u kojoj su zaposleni.

U čitavom tom sklopu, koji samo na površini izgleda slučajan i bez ikakvog reda, zapravo izranja uslovljenost celokupne materijalne reprodukcije društveno potrebnim radnom vremenom. Marksizam sa ovim rezultatima i uvidima savremenih istraživanja prožetim ekonofizikom i probibalizmom zadobija teorijsku prednost i empirijsku potvrdu. To je neugodna činjenica za sve apologete kapitalizma čije ekonomske doktrine sa Poperovog stanovišta proverljivosti vise o koncu.

Na kraju, dajemo samo neke izvore za pregled istraživanja korelacija između cena i vrednosti:

  1. A. M. Shaikh. The empirical strength of the labour theory of value. In R. Bellofiore, editor, Marxian Economics: A Reappraisal, volume 2, pages 225-251. Macmillan, 1998.
  2. Nils Fröhlich. Labour values, prices of production and the missing equalisation tendency of profit rates: evidence from the german economy. Cambridge journal of economics, 37(5):1107-1126, 2013.
  3. David Zachariah. Labour Value and Equalisation of Profit Rates. Indian Development Review, 4(1):1-21, 2006.
  4. Petrovic, P. (1987) ‘The deviation of production prices from labour values: some methodolog and empirical evidence’, Cambridge Journal of Economics 11: 197–210.
  5. Tefteris Tsoulfidis and Dimitris Paitaridis. Monetary expressions of labor time and market prices: Theory and evidence from china, japan and korea. Review of Political Economy, 2016.
  6. W Paul Cockshott and Allin F Cottrell. Labour time versus alternative value bases: a research note. Cambridge Journal of Economics, 21(4):545-549, 1997.
  7. W Paul Cockshott and Allin Cottrell. The scientific status of the labour theory of value. IWGVT conference at the Eastern Economic Association meeting, in April, 1997.
  8. W Paul Cockshott and Allin Cottrell. Does marx need to transform. Marxian economics: A reappraisal, 2:70-85, 1998.

[i] Videti u : W. Paul Cockshott et all, Classical Econophysics, Routledge, London and New York, 2008, str.194.

[ii] Isto, str. 195.

[iii] Dave Zachariah, Labour value and equalisation of profit rates: a multi-country study, Indian Development Review, vol. 4, June 2006, str. 14.

[iv] Andrew J. Kliman, The law of value and laws of statistics: sectoral values and prices in the US economy, 1977-97, Cambridge Journal of Economics 2002, 26, 299-311

[v] W. Paul Cockshott and Allin Cottrell, NOTES AND COMMENTS Robust correlations between prices and labour values: a comment, Cambridge Journal of Economics 2005, 29, 309–316. Međutim, debata još uvek traje jer Kliman ne odustaje od svoje kritike. Videti: Andrew J. Kliman, Reply to Cockshott and Cottrell, Cambridge Journal of Economics 2005, 29, 317–323

[vi] W. Paul Cockshott and Allin F. Cottrell, Does Marx Need to Transform?, R. Bellofiore (ed.) Marxian Economics: A Reappraisal, volume 2, Basingstoke and New York: Macmillan and St. Martin’s, 1998.

[vii] Dragoslav Mladenović, Vladislav Đolević, Dejan Šoškić, Ekonomska statistika, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta u Beogradu, Beograd, 2010, str.321-322.

[viii] Preuzeto sa: https://apps.bea.gov/iTable/itable.cfm?reqid=52&step=1

[ix] O čitavom postupku obrade podataka videti u: W. Paul Cockshott and Allin F. Cottrell, Does Marx Need to Transform?, R. Bellofiore (ed.) Marxian Economics: A Reappraisal, volume 2, Basingstoke and New York: Macmillan and St. Martin’s, 1998.

[x] Videti peto poglavlje u Emmanuel Farjoun and Moshe Machover, Laws of Chaos, Verso, New York, 1983.

[xi] Grafik je preuzet iz: W. Paul Cockshott et all, Classical Econophysics, Routledge, London and New York, 2008, str. 189.

[xii] Isto, poglavlje 9.

[xiii] Isto, str. 172.

[xiv] Isto, str. 171.