Erik Olin Wright je preminuo 23. siječnja 2019. g. u dobi od 72 godine. Kao sociolog bio je posebno poznat po radu o društvenim klasama koji je nanovo potaknuo teorijske i empirijske rasprave o klasnim strukturama (posebno knjiga Klase objavljena 1985. g.) i naveo američke sociologe da ga 2012. g. izaberu za predsjednika Američke udruge sociologa. No isto se tako nepokolebljivo držao nade i projekta postkapitalističke budućnosti čovječanstva, koje je smatrao istovremeno nužnim, hitnim i mogućim, ili, njegovim riječima, ideje demokratskog socijalizma [1].
Nakon dva desetljeća, tako je pridonio stavljanju u prvi plan i u središte društvene i političke teorije pitanje alternativa kapitalizmu i strategije društvene transformacije. Osim toga, njegovo glavno djelo o tom pitanju je jedina knjiga koja će biti prevedena na francuski jezik za njegova života [2], pod naslovom Stvarne utopije, koja savršeno sažima njegov pristup: pronalaženje načina konkretnog prevladavanja kapitalizma držeći se čvrsto u okviru mogućega, raskidajući s pseudorealističnom prilagodbom stvarnom, ali i s utješnim povlačenjem u neokomunitarističke iluzije ili estetizirajućom fetišizacijom nereda [3], što u oba slučaja ima za cilj ostaviti svijet netaknutim, takav kakav jest.
Ne možemo pronaći ni povratiti smisao rada Erika Olina Wrighta ne shvatimo li ozbiljno ono što je u srži njegovog intelektualnog projekta i na što je neprestano podsjećao: potrebu da se artikulira i teorija koja nudi objašnjenje temeljnih dinamika kapitalističkih društava, sociologiju koja je u stanju shvatiti transformacije klasa i klasnih odnosa (uključujući njihove veze s načinima dominacije rase i roda), i vodič – „ili kompas“ – za emancipatorsko političko djelovanje. Taj je projekt sažet, prema njegovim vlastitim riječima, na sljedeći način: obnova marksizma.
Reinvesticija marksističke misli
Sam Erik Olin Wright analizira ovaj temeljni izbor u autobiografskom tekstu pod naslovom Pad u marksizam, izbor da se ondje ostane. Ponajviše inzistira na činjenici da nije samo htio staviti svoj rad u okvir marksizma, zamišljenog, između ostalog, kao istraživački program, nego i razviti sociološku i marksističku teoriju koja će moći potaknuti ambiciozna empirijska istraživanja i pridonijeti pritom obnovi marksizma.
Ovaj marksistički angažman ima korjene u društvenoj, političkoj i intelektualnoj putanji koju Erik Olin Wright opisuje u ovom tekstu. Potekavši iz „privilegiranog“ društvenog sloja, razvija se u kontekstu obitelji u kojoj su rasprave posebno intenzivne, doprinoseći ranoj intelektualnoj i političkoj socijalizaciji. Upisuje se na Sveučilište Harvard gdje studira sociologiju i politizira se, poput čitave jedne generacije mladih Amerikanaca, tijekom mobilizacije protiv rata u Vijetnamu. Morao se upisati na vjersko sjemenište kako ga ne bi unovačili i odlazi na Oxford gdje se posvećuje povijesti engleske revolucije pod vođstvom velikog marksističkog povjesničara Christophera Hilla, slušajući i predavanja Stevena Lukesa.
Vrativiši se u SAD, ovaj put na Berkeley, godinu dana radi kao kapelan zatvora San Quentin. Na temelju brojnih rasprava sa zatvorenicima, stekao je uvid u zatvorski svijet i napisao svoju prvu knjigu Politika kazne, u kojoj ponajviše razvija teoriju zatvorskih funkcija u kapitalističkom društvu SAD, ali koja sadrži i svjedočanstva zatvorenika.
Istovremeno drži seminar na sveučilištu pod nazivom „Utopija i revolucija“, koji će kasnije opisati kao preteču svog projekta o stvarnim utopijama. Tako već u prvoj fazi intelektualnog putovanja pokazuje volju da ne ode u prazno – odnosno bez istraživačke prakse – teoretska razrada i rasprava, ali također i prije svega ova dvostruka, znanstvena i politička, preokupacija čiji će spoj biti trajno obilježje njegova rada. Koristeći se klasičnim Marxovim riječima, sociološko znanje ne bi smjelo samo omogućiti da tumačimo svijet, nego i da ga transformiramo.
Eksploatacija u srži sociološkog marksizma
Tako je krajem 1960-ih Erik Olin Wright odlučio djelovati u okvirima marksizma i aktivno doprinositi njegovoj obnovi, snažno vrednujući intelektualni pluralizam bez kojeg se teoretski okvir, unatoč inovativnosti na samim počecima, nužno okoštava i prelazi u dogmu, postupno postajući sve manje u stanju shvatiti transformacije društava i obogatiti naše znanje o društvenom svijetu.
Ovaj pokušaj izgradnje čvrste teorije izražen je u tekstu napisanom zajedno sa sociologom i marksističkim radnim etnologom Michaelom Burawoyem, koji se istovremeno može čitati kao procjena i projekt. Ponajviše kritiziraju svaki pokušaj predviđanja budućeg razvoja kapitalizma, a posebno tezu o neizbježnosti prijelaza iz kapitalizma u socijalizam. Ova kritika je također temelj Olin Wrightovog projekta o stvarnim utopijama: ako kapitalizam nije predodređen da endogeno i nužno potakne vlastito nadilaženje, u smjeru društva bez eksploatacije i ugnjetavanja, to nadilaženje mora biti promišljeno teorijski i doneseno politički.
Očistivši tako u potpunosti teren od filozofije povijesti, Olin Wright i Burawoy predlažu razradu sociološkog marksizma kao teorije kontradiktorne reprodukcije klasnih odnosa. Taj pojam kontradikcije navodi ih da u središte svog sociološkog opisa i objašnjenja stavljaju ne samo činjenicu da su klase definirane „svojom međuovisnošću“ (riječima Norberta Eliasa), nego je i antagonizam inherentan (objektivnim) odnosima između klasa, što samo po sebi omogućava adekvatno promišljanje strategija koje provode pojedinci ili društvene skupine, ali i sustavi ili povijesno uspostavljena institucionalna uređenja, u okviru države ili kapitalističkih inicijativa, kao i promjena koje na njih utječu.
Ta teorijska orijentacija stoga pretpostavlja objašnjenje pojmova klase, klasne strukture i klasnih odnosa, što je upravo bio jedan od glavnih ciljeva Erika Olina Wrighta od 1970-ih do njegove smrti, od Klasa, kriza i država (1978) do Razumijevanje klase (2015). Glavno razlikovno obilježje njegovog pristupa – i općenitije marksističke teorije klasa – promišljanje je o njima u odnosu na kapitalističku eksploataciju: upravo taj mehanizam omogućava vladajućoj klasi (buržoaziji) prisvajanje društvenog viška (social surplus) i stvara temeljnu strukturu materijalnih nejednakosti i odnosa moći između klasa pa samim time i klasa.
To se nikako ne odnosi na negiranje postojanja drugih mehanizama nejednakosti i oblika eksploatacije u kapitalističkim društvima (posebno ne na prisvajanje od strane muškaraca, u okviru heteroseksualne obitelji, besplatnih plodova ženskoga rada), niti se tvrdi da se sve razlike u životnim stilovima mogu objasniti kapitalističkom eksploatacijom; jednostavno je riječ o podsjetniku na to da su oblici prisvajanja i izvlaštenja povezani s ovim oblikom eksploatacije neizostavni za objašnjavanje strukture naših društava, kako sa stajališta materijalnih nejednakosti, tako i sa stajališta odnosa moći.
Razumijevanje klasa: dalje od Bourdieua i Pikettyja
Takav klasni pristup nije samo proturječan zajedničkoj apologetskoj viziji društvenih nejednakosti kao rezultata različitosti „darova“, „talenta“, „truda“ ili „zasluga“ pojedinaca. Originalan je i u odnosu na prevladavajuće kritičke pristupe nejednakostima u francuskom intelektualnom kontekstu, razlikujući se i od ekonomije nejednakosti o kojoj govori Thomas Piketty kao i od sociologije dominacije koju je razradio Pierre Bourdieu.
Iako je Erik Olin Wright pohvalio bogat empirijski rad ovog prvog i njegovog tima, zamjera mu što nije ponudio relacijski model objašnjenja. Usvajanje decila kao jedinice analize (koja se odnosi na strogo „stratifikacijsko“ poimanje društvene strukture, odnosno na razine) dovodi do zanemarivanja problema eksploatacije kao suštinskog, odnosno, borbi i odnosa moći između klasa na radnim mjestima, i nužno premješta pažnju na pitanje preraspodjele. Stoga je sasvim logično da Thomas Piketty toliko inzistira, u znanstvenom radu kao i u političkim intervencijama, na pitanju oporezivanja (do te mjere da je predložio „svjetski porez na kapital“ [4]).
Sa Pierreom Bourdieuom se razilazi drugdje: iako obojica zagovaraju relacijski pristup klasama, Erik Olin Wright prvenstveno misli na klase prema njihovom položaju u sferi tržišne proizvodnje, dok ta dimenzija gotovo ne postoji u djelima francuskog sociologa (osim u onima o Alžiru [5]). Bourdieuova sociologija ne objašnjava razvoj nejednakosti, već nastoji opisati oblike simboličkog nasilja koje barem djelomično dovodi do pristanka dominiranih na poredak društvene nejednakosti, ili, točnije rečeno, na način na koji se ovaj poredak perpetuira kao dio tijela i duha pojedinaca u obliku životnih stilova, pogleda na svijet ili klasnih morala [6].
S druge strane, upravo su mehanizmi iznude ekonomske vrijednosti klase kapitalističkih vlasnika u srži i temelju teoretskog okvira koji predlaže Erik Olin Wright. On se odnosi na povezivanje klasne analize s dinamikom akumulacije kapitala, ali i na transformacije države i javnih politika, funkcioniranje tržišta, radnih procesa pa i tehnologija. Last but not least, to nužno nameće problem razine do koje su klase u stanju braniti svoje interese, kolektivnih strategija koje se provode i oblika organizacije, kako za vladajuće klase tako i za niže klase ili srednje slojeve. Drugim riječima, staro – ali neiskorjenjivo – pitanje klasnih borbi.
Zamka „srednje klase“
Ostanemo li tako samo na odnosu eksploatacije, nikako ne bi bilo dovoljno svesti je na sažeti opis klasne strukture, svedenu na tri društvene skupine: brojčano vrlo ograničenu klasu kapitalističkih vlasnika (buržoaziju), klasu malih poduzetnika u opadanju (sitnu buržoaziju u klasičnom smislu) i ogromnu klasu koja se sastoji od pojedinaca koji posjeduju samo vlastitu radnu snagu (radništvo).
Suvremeni društveni pokreti katkad bi naglasili tu podjelu konstruirajući binarnu suprotnost između „99 %“ i „1 %“, čija je prednost u isticanju odvajanja najbogatijih slojeva stanovništva [7], ali ne razjašnjavaju složenost klasne strukture suvremenih kapitalističkih društava, ponajviše vezanih za dubinske razlike unutar „99 %“. Međutim, jedna od polazišnih točaka rada o klasama Erika Olina Wrighta upravo je taj zamršeni problem razlika unutar radništva: čineći od 80 % do 90 % aktivnog stanovništva u velikoj većini razvijenih kapitalističkih društava, radno stanovništvo može se opisati kao klasa samo ako zanemarimo bitne materijalne nejednakosti i različite, ako ne i suprotstavljene, položaje u strukturi moći takvih društava.
Uglavnom se taj problem rješava govorom o „srednjoj klasi“ koju loše, jedva ili nikako ne definira dvostruka isključenost (ni buržuji ni proleteri) ili prema čisto statističkom načelu (srednjeklasan je onaj koji prima prosječnu plaću?), uglavnom bez strogo utvrđenih načela društvenog razlikovanja čiji bi ta „klasa“ bila rezultat. Takvo je zamagljivanje navelo neke na zaključak o „mrvljenju klasa“ [8]. To je jedna od točaka koje je Erik Olin Wright pokušao razjasniti u svojim radovima [9], tvrdeći da na takozvane „srednje“ položaje moramo gledati, polazeći od sfere proizvodnje, kao na položaje privilegiranog prisvajanja u okviru odnosa eksploatacije prema dvije različite osi: izvršavanje nadređenih funkcija u tvrtkama; posjedovanje (relativno) rijetkih i društveno priznatih kvalifikacija u obliku diploma.
To mu je omogućilo da iscrta mapu klasne strukture suvremenih kapitalističkih društava, čija je prednost u tome što je u isto vrijeme relacijska, rigorozna i sofisticirana, tako što spaja glavni antagonizam koji se temelji na vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju (ali razlikujujući kapitaliste od malih poslodavaca i samozaposlenih koji ne zapošljavaju radnike) i odnose moći unutar radništva [10].
Prednosti
Takav pristup ponajviše omogućava insistiranje na ishodištu, u sferi proizvodnje, kontradiktornog karaktera tih takozvanih „srednjih“ položaja: ni eksploatatori ni eksploatirani, nego katkad na strani eksploatatora (onoliko koliko oni i one koji ih zauzimaju potpomažu vlasnike kapitala da prisvoje društveni višak), a katkad na strani eksploatiranih (dokle god i dalje ovise o samovolji nadređenoga zbog svog statusa radnika). Tako bolje razumijemo da, zbog tog položaja, ove grupe mogu biti poluga društvene transformacije u određenim povijesnim okolnostima, ali najčešće ispadnu prepreka toj transformaciji, zbog neposrednih objektivnih interesa u perpetuiranju poretka koji im osigurava određene privilegije (materijalne i simboličke).
Još jedna prednost u radovima Erika Olina Wrighta je doprinos makrosociologiji klasa kojom se francuska sociologija gotovo više ne bavi (ali koja bi se mogla odlično artikulirati bogatim etnografskim istraživanjima koja se u Francuskoj provode zadnjih dvadesetak godina [11]). Proveo je tako nekoliko usporedbi širokih razmjera: u vremenu, ističući evoluciju klasne strukture SAD-a u drugoj polovici 20. stoljeća; i u prostoru, opisujući klasne strukture niza razvijenih kapitalističkih društava (posebno SAD-a, Švedske, Japana itd.). Na temelju ispitivanja usredotočenog na rad, nastojao je rasvijetliti odnose između klasnih struktura, klasne svijesti i nastanka klase [12].
Takav pristup, koji nužno mora dovesti u pitanje sterilizirajuću granicu između sociologije, političke znanosti i ekonomije kao disciplina, konačno ima prednost jer daje konceptualna sredstva za preispitivanje rasta materijalnih nejednakosti, ali i varijabilnost, ovisno o zemlji, u ritmu toga rasta. Jasno, riječ je o fenomenu koji sociologija ne može ne promisliti, a da ne izostavi jednu od najvažnijih koordinata našeg vremena. Isto tako, u kontekstu zaoštravanja društvenog sukoba, koji trenutno u Francuskoj jasno obilježava mobilizacija „žutih prsluka“, sociološki marksizam nas poziva da se ponovo usredotočimo na oblike, logike, sudionike pa čak i učinke klasnih borbi (što uvelike nedostaje u Bourdieuovim radovima, osim u obliku „borbi za klasifikaciju“).
Usklađivanje znanstvene strogoće i političkog angažmana
Jedna od zasigurno najznačajnijih dimenzija djelovanja Erika Olina Wrighta je to što se više od četiri desetljeća čvrsto držao jednog dvostrukog projekta – intelektualnog i političkog – a da nikada nije pošao linijom manjeg otpora niti je pribjegao strogo militantnoj retorici ni uskoj specijalizaciji discipline ili akademskom karijerizmu. Tako bismo mogli ustvrditi da se njegovo djelo nalazi na sjecištu onoga što je filozof Ernst Bloch nazivao toplim i hladnim strujama marksizma: topla struja utopije, koja omogućava da iscrtamo horizont mogućeg raskida s postojećim poretkom, u povijesnom kontekstu obilježenom neoliberalnim negiranjem bilo koje alternative; i hladna struja sociološke analize kapitalističke eksploatacije i nejednakosti, koja pokazuje trajnost, transformacije i učinke klasnih razdora.
Učinio je to u svom stilu, uvijek pokazujući istu analitičku oštrinu i nesalomljivu volju da pokaže i uvjeri racionalnim, teorijski razrađenim i empirijski utemeljenim argumentima, ozbiljno shvaćajući ideju da sociologija „ne bi vrijedila ni sata truda“ – prema Durkheimovoj kanoničkoj formuli – da ne omogućava pojašnjenje mehanizama kojima se perpetuiraju društvena nepravda i rasap najviših ljudskih sposobnosti, ili, rečeno marksistički, eksploatacija i otuđenje. Znalac i političar su tako za njega bili usko povezani i, iako su njihove sociološke prakse bile vrlo različite, s te strane se približio prijatelju i suradniku Michaelu Burawoyu, također branitelju marksističke sociologije i „javnog“ korištenja sociologije, s kojim je, između ostalog, dijelio pristupačnost prema mladim istraživačima i entuzijazam za političko-znanstvenu raspravu [13].
Dok se zaoštravaju klasni sukobi i naglašava autoritarni karakter neoliberalizma, Erik Olin Wright se u svom radu zalaže ne samo za ispitivanja kojima bi se mogle točno dokumentirati transformacije klasnih struktura i mehanizmi koji osiguravaju njihovu reprodukciju, za teoretski pristup koji bi ne samo opisao, već i objasnio budućnost naših društava, a posebno eksploziju nejednakosti, nego i za politički pristup koji bi razradio i popularizirao alternativu ekonomskom i političkom sustavu u korijenu tih nejednakosti: kapitalizmu.
Izvor LA VIE DES IDEES
PRIJEVOD Helena Filipović