Francuska revolucija je, kao i sama levica kasnije, bila podeljena na različite struje, tendencije i pokrete. Onima koji bi da se informišu ili o levici ili o Francuskoj revoluciji ta podeljenost može izgledati zbunjujuće i čudno, u poređenju sa njima suprotnim političkim pozicijama, mada se može reći da je u oba slučaja ta podeljenost očekivana. Slično kao što se među arhitektama i planerima koji razmatraju izgradnju novih zgrada može naći daleko veća raznolikost ideja nego među onima koji se prosto protive tome. Francuska revolucija je definitivno jedan od najbitnijih događaja u istoriji čovečanstva, koji je uticao na čitavo moderno doba, a njen uticaj je specifično vezan za levicu, budući da se zapravo u ovoj revoluciji nalaze koreni socijalističkih pokreta i ideja. Ovde ćemo napraviti jedan vrlo kratak uvodni pregled frakcija Francuske revolucije, da utvrdimo koje su glavne frakcije postojale, za šta su se borile, i kakvo nasleđe su ostavile za sobom.

Podele na početku Revolucije

Već na početku 1789. i 1790. godine Francuska revolucija je bila podeljena na dva krila: sa desne strane su bili Monarhijanci (Monarchiens), koji su hteli sistem koji bi delimično sačuvao Stari poredak, ustavnu monarhiju sa dvodomnim parlamentom gde bi u gornjem domu bile aristokrate, i po nekima, sveštenstvo. Na levoj strani su bili Patriote (Société patriotique)1, koji su težili jednodomnom parlamentu i bili protiv privilegija za aristokrate i sveštenstvo.

Patriote su preuzele vlast 1791, i istisnule reakcionare iz političkog života, ali su se ubrzo podelili na dve grupe: na desnoj strani su bili Fejani, koji su hteli da ostave kralja i ustavnu monarhiju, a sa leve strane su bili Jakobinci, koji su hteli republiku. Na osnovu toga što su snage progresa sedele na levoj strani parlamenta (gledajući iz perspektive govornika i predsedavajućih), a tradicionalisti i konzervativci na desnoj, u ovom periodu počinju da nastaju koncepti levice i desnice.

Inače, ime Fejani (Feuillant) potiče od Fejanskih monaha i bivšeg Fejanskog manastira u kom je ova grupa osnovana, pod zvaničnim imenom „Društvo prijatelja ustava“ (Société des amis de la constitution). Ime Jakobinci ima veze sa tim što su prostorije ovog pokreta, takođe, bile u bivšem manastiru ‘Jakobinaca’, kako su u Parizu ranije zvali Dominikanske monahe. Pokret se zvanično prvobitno isto zvao „Društvo prijatelja ustava“, ali posle razmimoilaženja sa Fejanima uzima ime „Društvo prijatelja slobode i jednakosti“ (Société des amis de la liberté et de l’égalité).

Jakobinci, Montanjari i Žirondinci

Kada su Jakobinci preuzeli vlast 1792. godine i uspostavili republiku, podelili su se na tri struje: Montanjare sa leve strane, Žirondince sa desne, i Marasare u sredini. Podela je nastala na osnovu dva problema: pitanje revolucionarnog nasilja (tj. masovnog giljotiniranja) i pitanje centralizma/decentralizma. Montanjari su bili za revolucionarni teror i centralizam, Žirondinci su bili protiv revolucionarnog terora i za decentralizam. a Marasari su bili između, nekad su se više slagali sa Montanjarima, a nekad sa Žirondincima.

Naziv Montanjar (Montagnard) potiče od francuske reči montagne, što znači planina (pokret je i nazivan La Montagne, Planina), jer su u parlamentu članovi ovog krila sedeli u gornjem delu sa leve strane. Žirondinci (Girondin) su ime dobili po Žirondi (Gironde), odakle su bile istaknute vođe ove struje. Marasari (Maraisard) su ime dobili po jednom od dva naziva za svoju grupu, jedan je bio La Plaine – ravnica, a drugi Le Marais – močvara, kako su bili nazivani jer su bili većina u parlamentu i popunjavali parlament između malobrojnijih Montanjara na levoj i Žirondinaca na desnoj strani.

U ovo vreme počinju da se formiraju dve različite vizije republikanizma: plavi republikanizam (koji će kasnije biti nazvan umereni republikanizam), i crveni republikanizam (koji će biti nazvan radikalni republikanizam, a 1840-ih i demokratski socijalizam). Plavi republikanizam je zastupao samo građanska prava, dok je crveni pored građanskih bio i za socijalna prava – za pravo na obrazovanje, pravo na socijalnu pomoć, pravo na rad i pravo na zemlju. Takođe, crveni republikanci su podržavali socijalne mere kao što su ekonomske regulacije u svrhu borbe protiv siromaštva. Pravo na rad će biti posebno istaknut zahtev crvenih republikanaca kasnije, na polovini 19-og veka, kada će mnogi iz ove tradicije koristiti naziv socijalizam i zahtevati da se uspostavi obaveza države da pokreće (državne i/ili radničke) firme sa ciljem da se obezbedi posao svima, primarno u urbanim sredinama. Najistaknutiji aktivista ovog pokreta, Blanki, već 1830-ih priča o ovoj ideji kao rešenju za problem eksploatacije radnika i putu ka zameni kapitalističke ekonomije radničkom2. Pored te razlike u vezi sa građanskim i socijalnim pravima, plavi republikanci su uglavnom imali konzervativan pogled na žene i ženska prava, a često i na muško pravo glasa – većinom su podržavali svojinske kvalifikacije za pravo glasa; dok su crveni republikanci podržavali ženska prava (na svojinu, razvod, glasanje, itd.) i univerzalno pravo glasa (dakle bez svojinskih kvalifikacija), a neki su čak i predlagali direktno-demokratske mere.

Zanimljivo je da podela Jakobinaca na Montanjare i Žirondince nije imala mnogo veze sa pomenutim verzijama republikanizma, jer su i jedni i drugi imali unutar sebe i plave i crvene republikance. Siromašne mase su prirodno bile za crveni republikanizam, a pošto su u urbanim sredinama i primarno u Parizu podržavale Montanjare, to je imalo uticaja da vremenom sami Montanjari postanu većinski crveni. Na primer, sam njihov vođa, Robespjer, je prvobitno bio plavi, ali je kasnije postao crveni republikanac, mada ne toliko crven koliko neki drugi istaknuti učesnici revolucije. Međutim, Montanjari i dalje nisu bili potpuno crvena struja, što se može videti po debatama koje su imali o ekonomskim merama, na primer o ‘agrarnom zakonu’ tj. redistribuciji zemlje i pravu na zemlju. Crveni Montanjari su uspevali da se izbore za veću raspodelu javne zemlje i zemlje izbeglih aristokrata, i to uz brigu da ta zemlja pripadne najsiromašnijima; dok su sa druge strane plavi Montanjari bili protiv takvih mera, zalagali su se da se ta zemlja proda i završi u rukama malo bogatijih slojeva koji bi je onda iznajmljivali siromašnima. U jednom trenutku su uspeli da proguraju dekret kojim je uvedena smrtna kazna za one koji pričaju o pravu na zemlju i zalažu se za opštu raspodelu iste. Sa druge strane, Žirondinci nisu prosto bili plava struja, već su imali dosta istaknutih ljudi koji su bili crveni republikanci, uključujući i ljude koji su pričali o pravima na rad i na zemlju.

Besni i Hebertisti

Među urbanim radničkim masama postojala su dva zasebna revolucionarna pokreta, koja su (kritički) podržavala Jakobince i kasnije Montanjare. To su bili Besni (Enragés), i Preterivači (Exagérés). Besni su bili crveno-republikanski pokret koji je insistirao na ekonomskim promenama, a neki među njima su se zalagali za direktno-demokratske mehanizme funkcionisanja društva. Takođe – Besni su prvi pokret u istoriji u kom se javlja priča o eksploataciji radnika3. Preterivači, tj.  Hebertisti, su bili crveno-republikanska grupa koja se odlikovala po svom ekstremnom protivljenju crkvi i religiji uopšte.

Medaljon koji su nosili Besni, na kom je personifikacija Jednakosti, koja kao simbol jednakosti drži libelu sa viskom, i stoji nogom na vratu pauna, koji predstavlja luksuz bogatih.

Obe ove grupe su podržavale Montanjare, pogotovo njihovu poziciju u vezi sa revolucionarnim terorom, i obe grupe su bile učesnice u istom, posebno ciljajući ljude za koje su oni mislili da su bitni neprijatelji (Hebertisti – sveštenstvo, Besni – bogataši profiteri). Međutim, postojala je i tenzija među njima, ovi pokreti su bili kritični prema Montanjarima zbog neprimenjivanja ozbiljnijih ekonomskih/anti-hrišćanskih mera. Montanjari su bili podozrivi prema njima jer su neorganizovani, ekstremnih stavova i van institucija, a, takođe, postojala je i tenzija između ova dva pokreta.

Montanjari su, da bi konsolidovali vlast, proganjali i ubijali Žirondince, u čemu su učestvovali Besni i Hebertisti. Zatim su Montanjari odlučili da ugase Besne, u čijem progonu su učestvovali i Hebertisti. Ali, Montanjari su se okrenuli i protiv Hebertisa i ugušili i taj pokret. Neki Montanjari, uključujući i neke vodeće ličnosti, smatrali su da se nasilje otrglo kontroli i počeli su da se zalažu za umerenost. Međutim, to je ostalim vođama Planine zvučalo kao povratak Žirondinstva, te su proganjali tu umerenu grupu, a njihove vođe (uključujući i Dantona, jednog od glavnih vođa Francuske Revolucije) giljotinirali zbog “popustljivosti prema neprijateljima Revolucije”.

Termidor

Ova stalna eskalacija nasilja je izazvala pojavljivanje nove grupe, Termidorijanaca (ime su dobili po Termidoru, mesecu iz novog revolucionarnog kalendara), koji su 1794. zbacili Montanjare i preuzeli vlast. Termidorijanci su bili dosta široka koalicija nekih (tj. plavih) Marasara, Žirondinaca, istaknutih (sada bivših) Montanjara, a ubrzo i Fejana i rojalističkih reakcionara koji se sad vraćaju na političku scenu zbog prestanka revolucionarnog terora. Dolazak Termidorijanaca na vlast deo je tadašnjeg širenja stava da su crveni republikanizam, siromašne mase, i želja za revolucionarnim nasiljem povezani sa haosom i razuzdanim nasiljem. Uvreženo mišljenje postaje da je, za održavanje reda, stabilnosti i bezbednosti, potrebno imati umerenu verziju republikanizma, sa manje aktivnosti masa, ali takođe i sa merama koje otežavaju tiransku vlast i nestabilnost. U skladu sa time uveli su svojinske kvalifikacije za pravo glasa. Izvršnu vlast je držao petočlani Direktorat4, a parlament je bio podeljen na dva doma: donji dom koji je pisao i predlagao zakone i gornji dom, čiji članovi su morali da budu stariji od 40 godina, koji je prihvatao ili odbijao predloge zakona, po ideji da donji dom bude mašta, a gornji dom razum nacije.

Lokalni klubovi

Vratimo se za trenutak u vreme pre Termidora, kako ne bismo izostavili i postojanje lokalnih klubova. Jakobinski pokret je imao mrežu klubova po celoj Francuskoj, u stotine gradova, varoši i sela, koji su bili povezani sa glavnim klubom u Parizu, u pomenutom manastiru. Većina većih mesta je imalo bar jedan Jakobinski klub, plus nekoliko drugih političkih klubova, ili makar neformalnih mesta okupljanja političkih istomišljenika. Neki klubovi su bili deo širih pokreta, neki povezani sa malim brojem drugih, neki su postojali odvojeno od drugih klubova. Takođe, neki lokalni klubovi su bili relativno pluralistički, a neki su menjali privrženost ovoj ili onoj frakciji Revolucije. Dva lokalna kluba je važno pomenuti.

Prvi je klub Kordeljera5 (Cordeliers), u kom je bilo društvo koje se formalno zvalo Društvo prijatelja prava čoveka i građanina (Societe des amis des droits de l’homme et du citoyen). Ovaj klub je bitan sa praktične strane, jer je bila važna baza radikalnog aktivizma. Iz ovog kluba je pokrenuta peticija za ukidanje monarhije koja je dovela do razmimoilaženja Jakobinaca i Fejana. Kada je došlo do deljenja Jakobinaca, ovaj klub je bio većinski montanjarsko mesto, a na kraju je postao stecište Hebertovaca, i kada su oni ugušeni tada je i klub ugašen.

Drugi je Socijalni klub (ili Socijalni krug, Cercle social), u kom je bila grupa ljudi takođe poznata kao Prijatelji Istine (Amis de la Verite). Ovde su se okupljali prvenstveno Žirondinci i Marasari, najviše da diskutuju o radikalnim ekonomskim idejama. Ovaj klub nije bio bitan na praktičnom nivou, ali jeste na teorijskom. Radi se o prvom internacionalističkom/kosmopolitskom udruženju u istoriji, mada su to oni zvali univerzalizmom. U klubu se pričalo o jednakosti svih ljudi sveta i radilo na internacionalnom kontaktu i prevođenju Revolucionarnog ustava na mnoge jezike radi širenja ideja Revolucije. Članovi ovog kluba bili su ljudi kao što su Silvan Marešal (Sylvain Maréchal) i Babef (Babeuf), tako da je ovom klubu u suštini začeta ideja koja će se kasnije nazivati komunizam. Takođe, član je bio i istaknuti Žirondinac Nikola Kondorse (Condorcet), čije ideje i aktivizam mnogi smatraju otelotvorenjem prosvetiteljstva. Njegova Skica6 se smatra najboljim izrazom prosvetiteljske ideje progresa, gde pored napretka nauke i tehnologije piše i o napretku ljudi i društva, a socijalni progres identifikuje sa težnjom ka jednakosti. Pod time se podrazumeva jednakost obrazovanja, jednakost među polovima, među narodima i rasama, kao i jednakost unutar naroda – koja se ne odnosi samo na političku, nego i ekonomsku jednakost. Zanimljivo je da pored pominjanja potrebe da društvo obezbedi materijalnu sigurnost starima, udovicama i ostalima kojima je potrebna, pominje i kako progres znači ići ka društvu gde ekonomija neće zavisiti od postojanja velikih kapitalista, već će društvo da obezbedi svakome, ko postane punoletan i građanin, pristup kapitalu. Time, kaže, nestaće društvena nejednakost koja se ogleda u tome da je društvo podeljeno na klasu koja je siromašna, koja nema takoreći ništa sem svog rada i klasu koja je bogata, koja skoro ništa ne radi, a živi od prihoda na posed zemlje ili kapitala. Kondorse je bio povezan sa još dve bitne organizacije koja valja pomenuti, u prvoj je bio član, u drugoj nije mogao, ali je bio njen bitan saradnik na političkoj sceni:

Društvo prijatelja crnaca (Société des amis des Noirs) je osnovano godinu dana pre Francuske revolucije, a bilo je vrlo aktivno i za vreme iste, zalažući se za ukidanje ropstva, kao i davanje jednakih prava crncima. Ovo je prva organizacija u istoriji koja se zalaže za ukidanje ropstva.

Društvo revolucionarnih republikanskih građanki (Société des citoyennes républicaines révolutionnaires) je bilo društvo koje su činile samo žene, i koje se zalagalo za prava na razvod, kao i to da žene imaju jednaka prava kao i muškarci. Radi se o prvoj takvoj organizaciji u istoriji.

Babefovci

Dakle, Termidorijanci su došli na vlast, formirali relativno stabilan sistem, uspostavili red i uspešno suzbili sve prethodne frakcije. Za vreme njihovog režima pojavljuje se novi pokret okupljen oko Babefa i njegovih saradnika, koji se nazivaju Jednakima (Égaux), mada su najčešće poznati prosto kao Babefovci. Vakuum koji postoji zbog odsustva prethodnih revolucionarnih frakcija, kao i masovno nezadovoljstvo zbog javljanja ekonomske krize učinili su da se pokret raširi izuzetno brzo. Mnogi iz prethodnih pokreta im se pridružuju iako se možda nisu slagali sa radikalnim ekonomskim idejama. Pokret pravi plan da zbaci vlast, međutim, Termidorijanci reaguju na vreme, hapse vođe pokreta, gase novine koje ga promovišu, pogubljuju Babefa i efikasno neutrališu grupu.

Kasnije, 1830-ih i 1840-ih, kao naslednici ovog pokreta javljaju se neo-babefovci (na engleskom pogledati Neo-Babouvism), koji za svoje ideje koriste i naziv komunizam. Kada Marks u Komunističkom manifestu piše da bauk komunizma kruži Evropom, on zapravo misli na neo-babefovce. Oni su u to vreme bili jedini pokret koji je koristio termin komunizam i bili su jedan od dva pokreta koja su se zalagala za te ideje7. Dakle, od 1830-ih profilišu se tri pokreta, tri prvobitne tendencije socijalizma: jedna je pomenuti pokret sa korenom u crvenom republikanizmu, koji se zalaže za državna i/ili radnička preduzeća/radničke kooperative (ili kako ih u Francuskoj zovu radničke asocijacije); druga je komunistički pokret, koji se zalaže za nacionalizaciju (ili municipalizaciju) ekonomije; i treća je, nazovimo ga, utopijski pokret, koji se zalaže za komunalna naselja (tu su Furijeovci u Francuskoj, čiji osnivač je bio Charles Fourier, i Oveniti u Britaniji, čiji osnivač je bio Robert Owen). Prvi i drugi pokret će 40-ih i 50-ih postati koreni anarhizma i marksizma. Međutim, vratimo se na Francusku Revoluciju.

Napoleon

General Napoleon Bonaparta, koji je učestvovao u gašenju Babefovaca, će 1799. zbaciti Termidorijance, i zameniti njihov režim još konzervativnijim sistemom. Uradio je to uz podršku dobrog dela Termidorijanaca, koji su smatrali da je za stabilnost, red i podršku naroda ipak potrebno imati jakog vođu, a ne bezličan sistem. Napoleon je Direktorat zamenio Konzulatom, sa sobom na čelu kao prvim konzulom, i u svojim rukama je, de fakto, držao svu moć. Zatim, 1804. godine proglašava sebe carem, time menjajući republiku carstvom. Uglavnom se prva, ili u krajnjem slučaju ova druga promena 1804. godine uzima za kraj Francuske revolucije. Sa druge strane, sam Napoleon je sebe smatrao delom revolucije i njenim nastavljačem. Proglašavanje sebe naslednim monarhom pravdao je strahom da će posle njegove smrti doći do vraćanja Starog poretka. Napoleon nije sebe video kao nastavljača Revolucije bez ikakvog opravdanja, već se može i reći da je bio prilično uspešan u širenju osnovnih principa Revolucije. Napoleonovi ratovi su nastavili i uveliko pojačali širenje francuskog uticaja, i sa time širenje osnovnih principa Francuske revolucije, što je bio bitan katalizator modernizacije i prevazilaženja feudalizma u sve više i više zemalja. Stoga, možemo da kažemo da su Bonapartisti finalna frakcija Francuske revolucije.

  1. mada se na engleskom najčešće navode kao National party
  2. Pogledati na primer Blankijev esej iz 1834. Ko pravi supu treba i da je jede (na engleskom Who Makes the Soup Should Eat It)
  3. Pogledati npr. Esej o prvobitnoj pravdi (za sada dostupan samo francuskom, sa naslovom Essai Sur La Justice Primitive), čiji autor je bio jedan od “crvenih sveštenika” Pierre Dolivier
  4. gde se svake godine po jedan član menjao novim da bi na svakih pet bio u novom sastavu.
  5. ime dobili po bivšem manastiru Kordeljera u Parizu.
  6. Skica istorijske slike progresa ljudskog duha, na engleskom Sketch for a Historical Picture of the Progress of the Human Mind, ili Outlines of an historical view of the progress of the human mind.
  7. drugi su bili  Ikarijanci, poznati kao i Kabeovci, čiji osnivač je bio Étienne Cabet.