Predsjednički izbori u Hrvatskoj ponovo su otvorili pitanje strategije koju ljevica treba da ima kad ne učestvuje u drugom krugu predsjedničkih izbora. Za neke ljevičare, pitanje je vjerovatno bilo kako postupiti i u prvom krugu izbora, imajući u vidu činjenicu da je ljevica imala kandidata koji nije mogao osvojiti dovoljno glasova da bi se kvalifikovao u drugi krug. Ovo je otvorilo pitanje glasanja za tzv. manje zlo, odnosno pitanje da li treba praviti „racionalan politički izbor“, ili se držati „ideološkog čistunstva“ i zanemariti značaj ishoda predsjedničkih izbora. U konkretnom slučaju, postavilo se pitanje da li treba podržati predsjedničkog kandidata SDP-a, s ciljem sprečavanja pobjede kandidatkinje HDZ-a.


„U diplomaciji sam propao, vidjet ćemo što će biti u politici“: Zoran Milanović drugi put u politici

Predsjednički izbori u Hrvatskoj nisu bili „odabir manjeg zla“


Shvatanje po kome na izborima treba glasati za socijaldemokrate, koji su, u poređenju sa desnicom, manje zlo, postoji otkad postoji višepartijski sistem. Štaviše, ono je vrlo prisutno i u drugim evropskim državama. Tamo, iako partije ljevice postoje, ponekad i sa značajnim parlamentarnim prisustvom, njihov uspjeh manji je nego što bi objektivno mogao biti, jer dio birača ljevice glasa za socijaldemokrate, smatrajući ih manjim zlom od stranaka desnice ili desnog centra. Pitanje taktičke podrške socijaldemokratiji čak i nije toliko važno na predsjedničkim izborima, koliko nakon parlamentarnih izbora, kada se pred ljevicom postavlja pitanje podrške vladi lijevog centra, ili čak učešća u njoj. Ova dilema ima svoju načelnu i praktičnu stranu. Načelno, pitanje je da li je opravdano podržavati vladu koja nije ideološki srodna partijama ljevice. Praktično, postavlja se pitanje kakve će posljedice imati partija ljevice ako podrži ili ako ne podrži socijaldemokratsku vladu lijevog centra. Podrška socijaldemokratskoj vladi može voditi gubitku podrške birača, koji će ljevicu smatrati odgovornom za lošu politiku vlade, iako ljevica realno ne može da utiče na tu politiku. Odbijanje da se pruži podrška može dovesti do osude birača, koji će ljevicu smatrati neodgovornom, a glas za nju, izgubljenim glasom. Dilema, prema tome, nije laka, pogotovo ako je ljevica suviše dugo u opoziciji, a njene vođe žele da prevaziđu položaj vječitih opozicionara.

Dosadašnja iskustva su pokazala da učešće u vladama ili podrška socijaldemokratskim vladama nisu bili od koristi ljevici. Primjeri italijanskih i francuskih komunista najpoznatiji su i najteži po posljedicama. Pružajući podršku socijaldemokratskim vladama, čak i učestvujući u njima, komunisti su se kompromitovali, a u Italiji nestali sa parlamentarne scene. U pojedinim skandinavskim zemljama, poput Švedske, lijevi socijalisti su imali promjenjiv uspjeh i povremenu korist od pružanja kritičke podrške manjinskim socijaldemokratskim vladama.

Nema sumnje da svaki konkretan slučaj treba posmatrati za sebe. Neposredno učešće u koalicionoj vladi sa socijaldemokratima, što znači uz dobijanje resora, ne može se smatrati opravdanim u današnjim prilikama. Ono nije dalo dobre rezultate čak ni u Francuskoj, u prvoj polovini 80-ih godina XX vijeka, kada su komunisti bili znatno snažniji, dok je najveći sindikat bio njima najbliži. Danas, kad je odnos snaga između socijaldemokratije i radikalne ljevice znatno nepovoljniji, učešće u koalicionoj vladi ne može dati ništa osim kraha za radikalnu ljevicu. Da bi to učešće bilo opravdano, potrebno je da odnos snaga između socijaldemokratije i radikalne ljevice ne bude takav da je prva premoćna. Osim toga, potrebno je da je radikalna ljevica u stanju da izvrši pritisak na socijaldemokratiju da se odrekne neoliberalne politike. To će biti moguće samo ako socijaldemokratija nije voljna da raskine sa radikalnom ljevicom i okrene se desnom centru, te ako je radikalna ljevica u stanju da izvrši vanparlamentarni pritisak, kako bi antineoliberalna politika bila sprovedena. Da će se u nekoj državi takvo što desiti, vrlo je teško očekivati, kao što pokazuju dosadašnja iskustva.

Podrška manjinskoj socijaldemokratskoj vladi bez ulaska u nju već se može razmatrati, jer radikalna ljevica može, pod uslovom da je dovoljno radikalna, da povuče podršku ukoliko ocijeni da vlada ne sprovodi dovoljno dalekosežne mjere. Nedavni primjer Slovenije ovo potvrđuje, jer je Levica odlučila da povuče podršku vladi, koju doduše nisu vodili socijaldemokrati, ali je svejedno to bila vlada sa neoliberalnim programom. U Švedskoj, Lijeva partija je imala promjenjiv uspjeh kada je pružala uslovnu podršku manjinskoj socijaldemokratskoj vladi.

U Hrvatskoj, stvari nisu otišle ovoliko daleko. Samo se postavilo pitanje da li treba podržati kandidata socijaldemokratije u drugom krugu predsjedničkih izbora. Ovo pitanje je jednostavnije od pitanja kakav odnos treba imati prema socijaldemokratskoj vladi, jer institucija predsjednika republike ima daleko manju moć nego što je ima vlada u jednom parlamentarnom sistemu. Moć vlade je daleko veća, jer ona je motor državnog mehanizma, ona osmišljava i vodi državnu politiku. Stoga, kad radikalna ljevica odlučuje o tome kako će se ponašati u drugom krugu predsjedničkih izbora, ima manju odgovornost, jer njena odluka ne može imati dalekosežne posljedice po vođenje državne politike. Predsjednik republike ima daleko skromnije nadležnosti, a njegova stvarna politička moć, pogotovo u slučaju kohabitacije, je mala. Drugačije je kada je predsjednik republike istovremeno predsjednik vladajuće političke stranke. Tada on, čak i ako mora, kao u slučaju Hrvatske, da podnese ostavku na mjesto predsjednika stranke, ipak zadržava značajnu političku moć.

Pitanje podrške predsjedničkom kandidatu socijaldemokratije, ili čak desnog centra, postavljano je i u drugim državama, kada je prijetila opasnost da će za predsjednika biti izabran kandidat ekstremne desnice, kao što je bio slučaj sa Le Penom u Francuskoj. Ipak, kada nije riječ o tako drastičnoj situaciji, vjerujemo da radikalna ljevica treba da zauzme „tvrđi“ stav. Ako predsjednik ima skromne nadležnosti, a to je slučaj u Hrvatskoj, njegova politička uloga biće nužno ograničena. To će pogotovo biti slučaj sa novoizabranim predsjednikom Milanovićem, jer on će funkciju vršiti u uslovima kohabitacije, što će dodatno umanjiti značaj njegove funkcije. Prema tome, radikalna ljevica nema razloga da se svrstava uz kandidata socijaldemokratije, jer njegov izbor na ovu funkciju ne može uticati na pravac državne politike, sve i kad bismo vjerovali da je Milanović u stanju da vodi drugačiju državnu politiku. On jednostavno nema mehanizme za to, pogotovo u uslovima kohabitacije.

Druga stvar na koju treba obratiti pažnju je da je Milanović istaknuti predstavnik neoliberalne politike, centrist u ljevičarskoj koži. On nije neki neznanac, koji obećava da će voditi politiku koja je bolja od HDZ-ove, pa da mu se dati prilika da se pokaže. On je već bio najmoćniji čovjek u državi, čija politika je bila zasnovana na interesima vladajuće klase. Njegova politika je značila koketiranje sa nacionalizmom i podilaženje najnižim nacionalističkim porivima. U čemu je, dakle, Milanović dokazao da je bolji i drugačiji, osim što se ne grli sa znojavim fudbalerima, i tome slično?

Radikalna ljevica gradi svoju strategiju na duge staze. Najmanje što joj treba je da je potencijalni birači i aktivisti poistovjećuju sa lijevim centrom. Radikalnoj ljevici ne treba da potencijalni birači pomisle kako je slična socijaldemokratiji. Ako bi se to desilo, oni bi se trajno okrenuli socijaldemokratiji, jer, kad treba birati između dva slična pokreta, uvijek će se opredijeliti za onaj koji je veći, moćniji, koji ima više izgleda za uspjeh. Stoga, radikalna ljevica mora da gradi svoju strategiju na oštrom protivljenju socijaldemokratiji.

Na koncu, Milanović nije ni tražio podršku radikalne ljevice. Njemu radikalna ljevica ne treba. On je ne smatra sebi bliskom. Mnogo su mu bliži HNS i HSS. Zašto bi, onda, radikalna ljevica razmišljala o tome da njemu pruži podršku? Da bi bila poražena kandidatkinja HDZ-a? Taj razlog zvuči ubjedljivo i može biti prihvatljiv. Međutim, on će biti prihvatljiv samo ako bi Milanović pokazao spremnost da razgovara sa radikalnom ljevicom i da prihvati nešto od njenih prijedloga ili zahtjeva. Njemu to, naravno, nije palo na pamet, zato što on ne bi mogao da prihvati ništa što mu radikalna ljevica predloži. On nije želio da razgovara ni za to što mu je radikalna ljevica nebitna. Ona mu je ekstremna. U politici, međutim, ako želiš nečiju podršku, tražiš je. I pregovaraš o uslovima pod kojima je možeš dobiti. Dati podršku kandidatu socijaldemokratije, da bi on i dalje zagovarao neoliberalne politike i koketirao sa nacionalizmom, neozbiljno je. U tom slučaju, nikakva ljevica više nije potrebna. Dovoljno je da se svi ljevičari učlane u SDP. Ako imaju dovoljno jak želudac za to.

foto: SDP Hrvatska

PODELITE