Ideološka se borba nužno u jednom svom, i to značajnom, segmentu vodi i kroz jezik. Primjeri su takve borbe recimo rasprave o pojmovima kao što su kapitalizam, ljevica, socijalizam i sl. – što ti pojmovi znače, što bi trebali značiti, što je „pravi kapitalizam“, što je ljevica a što nije itd. Rasprava o tim pojmovima nije rasprava o značenju tih riječi (svaka riječ može značiti, lingvistički gledano, bilo što ‒ značenje ovisi isključivo o upotrebi i nema „pravog“ i „krivog“ značenja), nego je doslovno riječ o ideološkoj borbi, gdje se kroz jezik pokušava utjecati na ideje, ideologiju pa onda i društvo 1
Nesumnjivo je da je jezik ogledalo društva i da se društvene promjene ogledaju i u jeziku. Najjednostavniji bi primjeri za to bili jezične promjene koje su se dogodile 1945. i 1990, kada su, s društvenim promjenama, u (službeni) jezik prvo, u specifičnom ideološkom značenju, ušle riječi poput drug(arica), da bi 45 godina poslije ti i drugi pojmovi praktički preko noći nestali iz javne i svakodnevne upotrebe (bar u političkom značenju). Jezične promjene sa sobom vuku i ideološke konotacije – npr. nije slučajno da se u Hrvatskoj ekonomija 1990. prestala zvati privredom, tj. prestala se promatrati kao (društveno) privređivanje, a počela se zvati gospodarstvom, tj. počela se promatrati kao (kapitalističko) gospodarenje nad ekonomijom. Isto tako, riječ radnik/radnica, kao jedan od ključnih stupova socijalističke ideologije, nije slučajno bila praktički pa izbačena iz jezika i zamijenjena rogobatnim djelatnikom ili eufemističkim i manje opasnim zaposlenicima (u međuvremenu se ipak dogodio i comeback radnikâ). Da uzmemo drugačiji primjer, nije slučajno što nas riječ tajnica odmah asocira na pomoćnicu nekog direktora, dok nas tajnik asocira na nekakvog političkog tajnika i sl. (npr. glavni tajnik UN-a) – to nesumnjivo ima veze s patrijarhalnim društvom u kojem živimo.
No kao što se društvene promjene ogledaju u jeziku, jezik također povratno utječe i na društvo. Tako npr. upotreba riječi poslodavac nije nimalo bezazlena, s obzirom da samom svojom tvorbom upućuje na ideološku interpretaciju kapitalista koji radniku „daje posao“ (što je u potpunom neskladu s klasičnom lijevom interpretacijom kapitalista koji radnika eksploatira). Jednako tako, nije nimalo čudno što konzervativno-liberalni mainstream preferira nazive poslodavac, poduzetnik, biznismen i sl. umjesto kapitalist (iako svi ti pojmovi nemaju potpuno isto značenje), s obzirom da je potonji nastao u lijevoj tradiciji i s obzirom da, iako je s jedne strane to zapravo tehnički termin, ipak sa sobom nosi pomalo negativne konotacije.
Iz svega toga proizlazi da ideološko-politička upotreba jezika nije nimalo nebitna i da bi i ljevica trebala iznimno paziti na svoj jezik i retoriku, s obzirom da je jezik performativan – on, osim što odražava stvarnost, također na društvo i utječe, tj. mijenja stvarnost. Stoga je potpuno jasno da bi bilo prilično problematično da ljevica upotrebljava pojmove kao što su tuđmanistički djelatnik ili da svojom upotrebom normalizira riječ poslodavac. Oko toga, naravno, i postoji određena svijest i nesumnjivo je da se ideologija ogleda u jezičnoj upotrebi na širokoj razini, ne samo u političkom govoru i adresiranju – npr. u Hrvatskoj će upotreba pisanog oblika Evropa svakako upućivati u glavnini slučajeva na lijevu političku poziciju, dok će upotreba pisanog oblika ne ću uvijek upućivati na desnu političku poziciju.
No situacija nije uvijek jasna. Oni koji se bore za radnička prava u principu, izuzev možda pojedinih žutih sindikalista, neće upotrebljavati riječ djelatnici, ali će zato neki na ljevici (ili na onome što bi trebala ili pretendira biti ljevica) na našim prostorima upotrebljavati bez ikakve zadrške riječ građani/građanke. To je kod nas možda ostatak iz 1990-ih (termin se građani u Jugoslaviji nije previše upotrebljavao), kada su ljudskopravaški NGO-i bili praktička jedina „ljevica“ koja je postojala, a ona se, unatoč vrijednim dostignućima i borbi za ljudska prava, sferom restauracije kapitalizma, privatizacije, ekonomskih prava itd. nije praktički uopće bavila, niti je na ikoji način izlazila liberalnog okvira (što možda tada i nije bilo realno moguće). U ovom ću tekstu pokušati, bez ulaska u prevelike historijske analize i ponajviše se zadržavajući na lokalnom i sadašnjem kontekstu (premda uz određene povijesne i zemljopisne paralele), pokazati zašto je takva upotreba problematična, zašto je pojam građani zapravo liberalni ideologem i zašto bi ga progresivni pokreti i organizacije trebali izbjegavati.
Pojam građanin, kao i svi drugi pojmovi blisko vezani uz ideologiju, ima različita značenja o kojima se može raspravljati, oko kojih se može voditi ideološka borba, koji nisu u povijesti imali uvijek isto značenje, niti se jednako i danas svuda upotrebljavaju. Ovo nije mjesto na kojem bi trebalo ulaziti u široke povijesne analize, no slični problemi i ograničenja kakva s terminom građani postoje danas postojala su i prije. Tako, recimo, kada govorimo o atenskoj demokraciji i njezinim postignućima, koja ostaju i danas relevantna i inspirativna, ne treba zaboravljati da u grčki pojam πολίτης nisu ulazili ni žene ni robovi. U francuskoj se pak upotrebi od Rousseaua nadalje razlikuju pojmovi citoyen i bourgeois, za koje kod nas ne postoje dobre prevedenice ‒ buržuj se danas, za razliku od skupnoga pojma buržoazija < franc. bourgeoisie, upotrebljava uglavnom pogrdno i u prenesenom smislu, a razlika postoji tek donekle kod pridjevâ buržujski (prema buržuj kao pogrdna riječ) u opreci prema buržoaski (prema buržoazija). Do preklapanja između građanina, kao člana određene političke zajednice, države itd. koji ima određena prava i obaveze, i pripadnika buržoazije, dolazi donekle i u pridjevima, gdje se buržoaski katkad zamjenjuje prijevodom građanski (građanska ideologija i sl.).
I, naravno, treba u obzir uvijek uzimati povijesni kontekst – kao što su puna građanska prava (kao pravo na glasanje) u kapitalističkim parlamentarizmima 19. stoljeća imali samo imućniji muškarci, građanin kao citoyen je u prošlosti nesumnjivo bio progresivan koncept u odnosu na ono što mu je prethodilo, subjekta feudalnog suverena, kao što je mogao biti i termin u smislu egalitarnog utopijskog horizonta (u tom smislu se upotrebljavao čak i u Prvoj internacionali). Ideologemi su, naime, nužno ukotvljeni u povijesno-politički kontekst. Građanin/citoyen kao ideal u postfeudalnom društvu, građanin kao pojam u realnopostojećem kapitalističkom sistemu danas i citoyen u nekakvom zamišljenom postkapitalističkom egalitarnom društvu ne mogu biti isto. Retorika u trenutku borbe za makar formalnu jednakost u očima zakona i u trenutku kada je to već postignuto ne može biti promatrana istim očima – slično kao što to što se ljevica, sasvim jasno, u 19. i početkom 20. stoljeća borila za opće pravo glasa (i što je tada bar dijelom, kao što se toga uostalom plašila i buržoazija, gajila i neke naivne nade da bi samo opće pravo glasa moglo čak automatski dovesti do pobjede socijalizma), ne znači da danas treba time biti zadovoljan i ne kritizirati kapitalistički parlamentarizam.
Na ideologem građani se u svijetu mogu pozivati i ljevica i desnica. Primjerice, u Ekvadoru se ljevičarska stranka povezana s bivšim predsjednikom Rafaelom Correom, koja se poziva i na socijalizam 21. stoljeća, zove Movimiento Revolución Ciudadana (‘pokret građanska revolucija’), dok će u Španjolskoj stranka Ciudadanos (‘građani’) predstavljati „desni Podemos“ (profilom odgovara otprilike stranci Most u Hrvatskoj). S druge strane, dok se (liberalna) ljevica (ili „ljevica“) kod nas u javnim obraćanjima i adresiranjima često poziva na građane, u SAD-u se pojam citizens u političkom govoru uglavnom ne upotrebljava na taj način, nego se upotrebljavaju pojmovi (koji nisu, naravno, uvijek potpuno istog značenja i opsega upotrebe) poput people (‘narod’), ordinary people (‘običan narod’), ordinary Americans (‘obični Amerikanci’) (naravno i working class ‘radnička klasa’) i sl. Tu vidimo i kako se u SAD-u i na ljevici upotrebljavaju nazivi poput Amerikanci (kao što će ljevica i u Južnoj Americi govoriti o Venecuelancima i sl., dok je kod nas, zbog povijesnih okolnosti, teško zamislivo da se ljevica koristi etničkim nazivima i simbolikom na taj način), što svakako ima veze s tim da taj pojam nikako nije uskoetnički (kao npr. Hrvati, što se teško može upotrebljavati u značenju ‘građani Hrvatske’), no i tu je često dodano ovo ordinary (‘obično’), što upućuje bar na vrlo rudimentarnu klasnu analizu (kao i npr. pojam 99%) jer ovo obični isključuje svakako političko-ekonomsku elitu.
Kada govorimo o političkim adresatima, to možemo pojednostavljeno, dijelom deskriptivno a dijelom normativno, prikazati ovako (na primjeru Hrvatske). Desnica se primarno obraća Hrvatima (kao dominantnoj etničkoj skupini), liberalni centar se obraća građanima (svim stanovnicima Hrvatske bez obzira na etničko-vjersku pripadnost), dok se ljevica tradicionalno obraća radnicima (definiranima grubo kao onima koji rade za plaću i od toga žive). Naravno, situacija je zapravo kompleksnija, pa se desnica obraća i ratnim veteranima, konzervativcima (koji nisu nužno Hrvati) itd., liberali se obraćaju i raznim manjinama i sl., dok se ljevica obraća (ili bi se trebala obraćati) svim ugroženim i potlačenim skupinama uz samo radništvo.
Problem s ideologemom građanin je da je on danas u osnovi liberalni i transklasni ideologem. To je pojam koji, bez obzira na to kako se mogao upotrebljavati u prošlosti, kakva mu je bila uloga ili kako se upotrebljava u nekim drugim okolnostima, obuhvaća sve članove društva (preciznije: stanovnike određene države koji imaju državljanstvo) – obuhvaća ne samo radništvo, nezaposlene, siromašne itd. nego i političko-ekonomsku elitu. Kada govorimo i obraćamo se građanima, nužno se obraćamo svima – ne samo radniku i siromahu, nego i tajkunu. Sâm taj pojam u sebi obuhvaća praktički sve skupine društva (odatle njegove transklasnost), uz iznimku onih koje nemaju državljanstvo (za što vidi u nastavku), i iz njega izostaje svaka, pa i najgrublja, klasna analiza (čak i ona najjednostavnija podjela na 1% i 99%, koju nam je u baštinu ostavio pokret Occupy). U praksi je sva progresivnost koja se u prošlosti mogla vezati uz pojam citoyen-a danas izgubljena i pojam građanina se vezuje isključivo uz nominalnu pravnu jednakost u okviru postojećeg sistema (slično kao i s ideologemom pravne države), bez ikakvog kritičkog sadržaja koji bi mogao nadilaziti status quo (osim u naivnim vizijama „poštenog kapitalizma“, „normalnosti zapadnog svijeta“ i sl.).
Ovdje ne možemo detaljno ulaziti u problem „revolucionarnog subjekta“ ili, blaže rečeno, „subjekta društvene promjene“, kao ni toga može li ga se definirati uvijek za sve situacije jednako, no samo kratko možemo napomenuti da građani to svakako ne mogu biti. Klasično je marksističko polazište da je proletarijat (radništvo) nosilac revolucije i to svakako ima svoje i ideološko i praktično opravdanje – radništvo je ono koje stvara vrijednost u kapitalizmu, radnici su ti koji se nalaze u središtu proizvodnje i oni su ti koji jē mogu potencijalno i zaustaviti. No revolucionarni su pokreti u praksi često bili kudikamo opušteniji i pragmatičniji što se toga tiče – pa su tako 1871. u Pariškoj komuni osim radništva sudjelovali npr. i sitni obrtnici i sl.; u oktobarskoj su revoluciji postojali ne samo radnički, nego i vojnički i seljački sovjeti; vojnici su, s obzirom na poslijeratno stanje, značajnu ulogu imali i u njemačkoj revoluciji 1918, dok je najekstremnije odstupanje, doduše u vrlo specifičnim uvjetima i povijesnim okolnostima, bilo u kineskoj revoluciji, kojoj su nosioci bili seljaci. To pak i nije bitno različito od uvjeta NOB-a u kojima je na našim prostorima izvedena socijalistička revolucija 1941-5, u kojoj su nosioci također bili zapravo seljaci, premda pod vodstvom komunistâ (a onda time na neki način i proletarijata) iz gradova (naravno, mnogi su od tih seljaka naknadno, u socijalističkoj industrijalizaciji i urbanizaciji, doista postali radnicima). Pa ipak, radništvo ostaje vrlo jak ideologem u širokom lijevom spektru (zanimljiv je primjer imena PKK, Radničke partije Kurdistana, usprkos okolnostima u samoj regiji koja je daleko od razvijenog kapitalizma), unatoč svim postmarksističkim stremljenjima (od Laclaua do Hardta & Negrija) i unatoč tome što je i povijesna, ali pogotovo suvremena ljevica, prihvaćala također unutar sebe i različite druge borbe – narodnooslobodilačke borbe, feministički pokret, pokret za LGBT prava, borba za ljudska prava itd.
Nema sumnje da ljevica i dalje mora u tom pogledu biti fleksibilna i da se osim borbe za radništvo (pa čak i kad ga shvatimo u širem smislu nezaposlenih kao nezaposlenih radnika, penzionerâ kao bivših radnika, učenikâ i studenata kao uglavnom budućih radnika te naravno radnikâ u javnom sektoru i intelektualnih i uredskih radnika itd.) mora boriti ne samo za već spomenute grupacije i prava (ženska, LGBT prava itd.), nego, u našem trenutnom kontekstu, za sve siromašne, potlačene i obespravljene – npr. deložirane, blokirane, ovršene i sl. (premda tu isto treba voditi računa da se i među npr. ovršenima može napraviti klasna analiza i da adresat ljevice teško da može biti kapitalist koji se preračunao u svojim poslovima te je na kraju došao do ovrhe). Također, s obzirom na sve više govora o robotizaciji i automatizaciji u budućnosti, valja voditi i računa o tome da ćemo možda u budućnosti morati računati i na puno veće armije nezaposlenih i puno manje radničke kontingente, što nikako ne znači da će nužno nestati kapitalizma, nejednakosti itd. ili da će se magično riješiti problem globalnog zatopljenja, tj. da se ljevica neće imati za što boriti.
No, kako god bilo, građani/građanke nikako ne mogu biti prirodni adresat ljevice. Kada se govori o građanima/građankama – obraćamo se svima. I bogatima i siromašnima, i eksploatatorima i potlačenima. A to nije ljevica – ljevica bi se trebala, kako je već istaknuto, obraćati primarno izrabljivanima, potlačenima, siromašnima, obespravljenima… Dok se sistemske opcije obraćaju, bar nominalno, svima (tobože se boreći za interese svih iako se iza toga zapravo skrivaju ponajviše interesi kapitala i održavanja statusa quo) – antisistemski pokreti bi to trebali eksplicitno odbijati. Iako se progresivni pokreti stvarno obraćaju (radnoj) većini društva i svima onima koji su izrabljiva i potlačeni, ljevica se ne bi trebala obraćati svima – ne bi se trebala obraćati kapitalistima i političkoj nomenklaturi (a oni su isto među građanima/građankama). Ljevica se ne bori za interese kapitala i ekonomsko-političke elite (premda pojedince koji pristaju uz njezine ideje, unatoč svom klasnom položaju, može svakako prihvaćati u svoje redove) i ne može se pretvarati da se bori za sve. Obraćanjem građanima, tj. svim pripadnicima određene države, jasno se ideološki implicira obraćenje svima – i radnici i tajkunu. Samim time se implicitno izjednačava one koji su u sistemu izrabljivani i one koji od njega profitiraju i nad društvom u njemu parazitiraju. Obraćanjem građanima se izjednačava (radnu) većinu, narod (u progresivnom, ne etničkom, smislu) s elitom, izjednačava ih se simbolički po pravima (koja su samo formalno ista) i po interesima (koji realno nisu isti).
Dodatan je problem i to što građani i građanke zapravo predstavljaju samo one koji imaju državljanstvo određene zemlje (naravno, može se govoriti i apstraktnije o građanima svijeta, no i u njih spada i globalna elita, npr. onih 8 najbogatijih koji imaju više imovine od najsiromašnije polovice čovječanstva). A to onda znači odustajanje od internacionalizma jer se ljevica tako više ne obraća svim radnica/ima, svim siromašnim, obespravljenima i izrabljivanima bez obzira na nacionalnu/etničku/vjersku pripadnost, nego se obraća samo onima koji imaju državljanstvo određene države. U tom su smislu građani samo liberalna zamjena za nacionalistički ideologem nacije (pogotovo kad se u obzir uzmu nadetničke nacije poput američke). Takva je pozicija pogotovo nezgodna u uvjetima kada se imigrantska radna snaga koristi za spuštanje cijene rada, kada određene etničke skupine nemaju državljanstvo (npr. „izbrisani“ u Sloveniji ili dio ruske manjine u Latviji) i sl.
Upotreba liberalne/građanske/buržoaske terminologije nije nekakvo lukavstvo uma i tobožnja primjena „neprijateljske“ terminologije u našu svrhu – prihvaćenjem takve terminologije se istovremeno prihvaćaju i sve konotacije koju s njom idu, te se legitimira dominantni ideološki diskurs i pristaje na njegove okvire i zadatosti. Stoga bi na ljevici pojam građana, kada se to god može, trebalo izbjegavati i umjesto toga upotrebljavati terminologiju koja ima, kada je to moguće i opravdano, polazište u ovakvoj ili onakvoj klasnoj analizi, a što bi trebala biti osnova svake progresivne politike. Stoga obraćanje građanima i građankama valja zamijeniti, kad god je to moguće, od situacije do situacije i od prilike do prilike, drugim izrazima – radništvom, višečlanim izrazima (radnici, nezaposleni, potlačeni, obespravljeni…), radnom većinom, većinom društva, 99%, narodom, pa čak i neutralnim ljudima, stanovnicima i sl.
Foto: thepismire /Flickr
Članak je izvorno bio objavljen na portalu Proletter.me, ali više nije dostupan online,
- Usp. str. 200‒206 u knjizi Jeziku je svejedno (2019): https://www.sandorf.hr/administracija/downloadpdf/202012220604200.jeziku_je_svejedno_sandorf_2019.pdf.