Engleski filozof Alfred Nort Vajthed smatrao je da je zapadna filozofija samo jedna velika fusnota na Platonova dela. Iako je o Ivici Osimu mnogo lepih stvari napisao Božo Koprivica, o popularnom Švabi nešto novo je teško reći nakon knjige koju je o njemu napisao pesnik Marko Tomaš. Otuda redovi koji slede jesu samo jedna fusnota na Tomaševu knjigu koja nosi naslov Ivica Osim – utakmice života, koji je izdala beogradska izdavačka kuća Dereta, 2015. godine. Pritom će biti reči samo o Osimu kao treneru.
Kao što to pesnici inače rade, Marko Tomaš je u pomenutoj knjizi pogodio u centar stvari. To znači da je uspeo da pronikne u suštinu Osimove trenerske veličine. To je pesnik učinio prizivajući u pomoć jednu reč koja potiče iz japanskog jezika, a moglo bi se slobodno reći iz japanske filozofske tradicije. To je reč Sensei (Učitelj).
U drevnim istočnjačkim sportovima, tačnije, u tradicionalnim istočnjačkim borilačkim veštinama, mnogo toga počiva na majstorima i učiteljima. Kod njih bavljenje određenom veštinom podrazumeva sticanje majstorskog znanja o svim njenim elementima i aspektima. Ali ni to nije dovoljno. Veliki majstor mora da savlada i veštinu podučavanja, da bi tajne tehnike mogao da prenese na one koje podučava. Objedinjavanje veštine zanata i veštine podučavanja i njihovo kontinuirano upražnjavanje vode ka sticanju mudrosti. A biti mudar znači u samoj veštini videti mnogo više od puke tehnike ili taktike, naime, filozofiju života kojom je preokupirana celokupna ličnost majstora-učitelja. Kada tu vrstu znanja majstor-učitelj dosegne, on svojim učenicima ne prenosi samo veštinu upravljanja svojim telom, nego njihov duh hrani mudrostima života.
Kada u Japanu za nekog kažu da je učitelj, to je jedno od najvećih priznanja koje neka osoba može da dobije. Upravo Ivica Osim je imao privilegiju da u Japanu bude počastvovan titulom učitelja. Marko Tomaš ističe da je Osim za Japance bio fudbalski sensei, „više od trenera – mudrac, filozof, čovjek koji je umio povezati igru sa životom“.
To u kojoj meri je Osim bio više od trenera, veliki učitelj, najbolje govori čuveni zagrljaj u koji mu je potrčao Dragan Stojković Piksi nakon što je napravio jednu od najvećih majstorija u istoriji Mundijala, na čuvenom meču protiv Španije u Romeovoj i Julijinoj Veroni, na stadionu Bentegodi, 26. Juna 1990. godine. To je verovatno jedan od najemotivnijih zagrljaja igrača i trenera u istoriji fudbala. Da bi igrač na taj način svoju majstoriju proslavio sa trenerom, između njih mora da postoji odnos dubokog uvažavanja i velikog poverenja. Fudbaleri na taj način majstorije i pogotke u mrežu protovnika slave samo sa trenerima koje smatraju učiteljima. A koliko je Osim bio veliki učitelj, govori to što ružnu reč za njega nisu rekli čak ni fudbaleri koji, poput Dejana Savićevića, sa njim nisu kliknuli, kako bi to rekli pripadnici mlađih generacija.
Problem je, međutim, u tome što među fudbalskim trenerima ima sve manje majstora učitelja. Takvi treneri danas podsećaju na Don Kihota. Jer prvi moderni roman u istoriji svetske književnosti, Servantesov Don Kihot, može biti čitan i tumačen i kao lament nad sumrakom viteštva. Vitez tužnog lika iz La Manče tokom svog putovanja uviđa da su plemenitost i odanost postali nebitni. Poput viteštva, u modernom dobu u drugi plan je potisnuto i majstorstvo. Kao što je Servantes lamentirao nad zaboravom viteštva, engleski mislioci Raskin i Moris u XIX veku lamentirali su nad potiskivanjem zanata u ime industrijske proizvodnje. Nemački filozof Ernst Bloh konstatovao je da se ruka modernog čoveka odučila od majstorstva. A Eduardo Galeano lamentira nad beznačajnoću fudbalskih trenera starog kova u eri primata tzv. stručnih štabova. „Trener je zatajio i preminuo onda kada je igra prestala da bude igra a profesionalnom fudbalu postala potrebna tehnokratija reda…Pređen je put od starinske table do elektronskih ekrana, pa se sada uzorni potezi iscrtavaju na kompjuteru i prikazuju na videu“. Svaki šef stručnog štaba postao je uveren u to „da je fudbal nauka, a teren laboratorija“. Fudbal je odavno prestao da bude samo struka, jer je postao i nauka.
Osim se u priču o modernim trenerima-naučnicima nikako ne uklapa. Ali možda je upravo u tome tajna statusa koji je Ivica Osim već za života imao i koji će i nakon smrti bez sumnje i dalje imati među mnogim ljubiteljima fudbala, posebno među fudbalskim romantičarima. Jer Osim fudbalske romantičare podseća na vreme kada treneri nisu bili samo stručnjaci koji više polažu na statističke parametre i analize nego na gledanje u noge igrača, kako je to konstatovao trener Juventusa Masimilijano Alegri. Nedavno je Ivan Golac, još jedan trener starog kova, svoje mlađe kolege prozvao umobolnicima zbog toga što u toku meča često znaju da na malim ekranima gledaju i analiziraju situacije sa terena, umesto da prate kako se igra u tom trenutku odvija.
Ali Osim nije bio samo učitelj, on je bio i oličenje viteza poziva, čoveka koji radije iskazuje vernost manjim fudbalskim sredinama, nego što je željan trofeja. Svoje trenerske puteve do pozicije selektora Jugoslavije, on nije krčio radeći u timovima velike četvorke, nego je to činio u timu koji je takoreći bio osuđen na poziciju i ulogu autsajdera. Tim Željezničara koji se preselio u društvo drugoligaša, on je nakon povratka u elitni rang takmičenja pretvorio u neku vrstu straha i trepeta, u tim koji je itekako znao da pomrsi račune liderima jugoslovenskog fudbala. Jedan tim koji su osnovali željeznički radnici, Osim je zamalo doveo do susreta sa kraljevskim klubom iz Madrida. U vreme kada je Zvezda bila moćna, najmoćnija u svojoj istoriji, Osim se prihvatio uloge trenera Partizana. I Jugoslaviji koja je u grob terana sa toliko kletvi koje su dolazile sa svih strana, Osim je ostao veran praktično do samog njenog kraja.
A to da je zaista bio i stvaralac pokazao je u Šturmu iz Graca, gde je stvorio jedno pravo malo čudo sa jednim klubom provincijskih dometa. Karijeru je završio kao jedan od najznačajnijih učitelja fudbala u zemlji izlazećeg sunca. Ivici Osimu je dakle pošlo za rukom da objedini uloge učitelja, viteza poziva i trenera stvaraoca.
Slavni selektor fudbalske reprezentacije Argentine Luis Cezar Menoti ukazao je na to da svaki trener jednostavno ne može da bude upamćen isključivo na osnovu ostvarenih rezultata i osvojenih trofeja, budući da na kraju svake sezone pobednik uvek može biti samo jedan. Zato trener mora naći način da postane upečatljiv. Ivica Osim pronašao je način da bude upečatljiv. U svim sredinama u kojima je radio, duboke tragove je za sobom ostavio. Zato će Ivica Osim verovatno postati jedna od onih mitskih fudbalskih ličnosti o kojoj će se u narednim godinama i decenijama na prostorima bivše Jugoslavije, u Austriji i u Japanu još mnogo govoriti i pisati, uprkos knjizi Marka Tomaša koja o njegovoj karijeri gotovo da je rekla sve ono što je najvažnije.
A ko zna šta nosi budućnost? Možda će treneri koji su majstori i učitelji ponovo biti na ceni? Možda će jednog dana treneri početnici izmeniti stihove pesme Zabranjenog pušenja i pevati: „Hoću da budem Švabo, Švabo da budem hoću“, pritom misleći na Ivicu Osima.
Foto: Sk Sturm