Postoje dva osnovna načina za stvaranje standardnog jezika. Jedan je da varijanta koja ima najveći prestiž u datoj jezičkoj zajednici prešutno postane standardna ili se proglasi standardnom. Naravno, poželjno je da ta varijanta ima i dugu tradiciju kao prestižna varijanta, da je bila medij na kojem su pisana značajna djela u kulturi dotičnog naroda. Na ovaj način je stvoren standardni еngleski, koji nikad nije imao pravopis u smislu u kojem mi upotrebljavamo tu riječ. U anglosaksonskom svijetu, nad jezikom bdiju urednici, koji većinom potiču iz sredina u kojima se govori standardni engleski. Prednost ovakvog standarda je u tome što je norma mnogo fleksibilnija nego u jezicima koji imaju zvanične pravopise sa rigidnim pravilima, kojima se zabranjuju oblici sasvim prihvatljivi većini članova date jezičke zajednice, a pravilnim proglašavaju oblici koji su im neprihvatljivi.
U svakom jeziku, pa i u engleskom, postoje paralelni oblici iste riječi. Zanimljivo je vidjeti kako se korisnik takvog jezika odlučuje za jedan od dva oblika. U engleskom vlada tzv. deskriptivna norma: svako može po vlastitom nahođenju da bira između dva oblika iste riječi, ali lingvisti prate upotrebu alternativnih oblika i izvještavaju o većoj ili manjoj upotrebi ovog ili onog oblika. Na primjer, engleski glagol contribute („doprinositi“) do skora se izgovarao sa naglaskom na drugom slogu. Onda su odjednom neki ljudi počeli naglašavati tu riječ na prvom slogu, što je meni zasmetalo, pa sam pomislio da se radi o grešci. Međutim, oblik sa naglaskom na prvom slogu sve više se širio, tako da je istraživanje objavljeno 1988. godine otkrilo da 27 % Engleza naglašava ovu riječ na prvom slogu.[1] Englez ima potpunu slobodu da izabere bilo koji od dva oblika glagola contribute. Ako se želi prikloniti većini, on će se odlučiti za naglasak na drugom slogu, ali može prihvatiti i novi oblik ako za to ima neki lični razlog.
U drugom pristupu kreiranju standardnog jezika polazi se od jedne varijante kao osnovne, ali se u nju unose oblici iz drugih varijanti, a ponekad i vještački oblici koje smišljaju jezički „stručnjaci“. Ovaj pristup je primijenjen u većini jezika koji se govore na evropskom kontinentu. Dobar primjer tog pristupa je hrvatski standardni jezik. Njegova govorna osnova je ista kao i osnova standardnog bosanskog i srpskog, a to je varijanta koju je Vuk Karadžić nazvao istočnohercegovački dijalekt. Hrvatski je također dobar primjer jezika u kojem su lingvisti smišljali riječi a ponekad i gramatiku kako bi sačuvali nacionalnu „čistotu“ jezika. Neupućeni u neke od elementarnih principa funkcionisanja jezika, naročito onih koje je iznjedrila moderna lingvistika, oni su lansirali oblike koji su strani jezičkom osjećanju Hrvata. Neki od tih oblika su i rogobatni, pa se u narodu o njima govori posprdno.[2] Mahom su čistili jezik od „stranih“ riječi, mada strane riječi ne mogu postojati ni u jednom jeziku već zbog toga što široke mase ne poznaju strane jezike iz kojih te riječi potiču, pa ih ne mogu ni izgovoriti. Onog trenutka kada pripadnici jedne jezičke zajednice preuzmu riječ iz drugog jezika, oni je sami prilagode fonetici i gramatici maternjeg jezika, i ta riječ prestaje biti strana. Ona je, naravno, stranog porijekla, ali u svim jezicima svijeta veliki postotak riječi je stranog porijekla, i kad bismo išli dalje u istoriju jednog jezika i dosljedno ga „čistili“ od takvih riječi, došli bismo do faze u kojoj bi taj jezik postao neupotrebljiv! Engleski je preuzeo više hiljada riječi iz nekih 350 jezika, pa ipak nikada u hiljadugodišnjoj istoriji pismenosti na tom jeziku nije napisan rječnik „stranih“ riječi. Kao rezultat uticaja francuskog (a i drugih romanskih jezika, posebno latinskog), savremeni engleski ima leksiku koja je pretežno romanska. Ako bi neki engleski Babić pokušao da „očisti“ englesku rečenicu It was a dangerous situation and hostilities continued („Bila je to opasna situacija i neprijateljstva su nastavljena“) od „stranih“ romanskih uticaja, ona bi se svela na funkcionalne riječi it, was, a, i and![3]
Često je nemoguće naći „domaće“ riječi koje bi zamijenile riječi stranog porijekla. To pokazuju pokušaji hrvatskih jezikoslovaca da kompjutersku terminologiju engleskog porijekla zamijene „čistim“ hrvatskim riječima: šire je prihvaćen samo mali broj hrvatskih riječi koje su jezikoslovci predložili. Narod je ostale ponuđene riječi mahom ignorisao i nastavio da koristi pohrvaćene engleske termine. Danas znamo otkud potiče otpor vještačkim intervencijama u jeziku: jezik je plod posebnog jezičkog instinkta, kojim upravlja gen FOXP2, otkriven 90-ih godina prošlog vijeka. Intervenisati u jeziku isto je što i intevenisati u hodanju, disanju, vizuelnoj ili auditivnoj percepciji zdravih osoba. Jezik ima sve što mu treba da bi opstao u svim mogućim prilikama i neprilikama, i svaki pokušaj da ga promijenimo predstavlja atak na našu ljudskost. Ljudska bića imaju biološki otpor prema svemu što je strano njihovoj kulturi, a najčešća reakcija na ponašanje drukčije od našeg – ako se ne radi o agresiji – jeste smijeh. To podvrđuju i posprdne kovanice koje narod smišlja da bi se rugao hrvatskim jezikoslovcima koji svojim „pravim“ hrvatskim zamjenama za „strane“ riječi diraju u naše biološki dano jezičko osjećanje.
U hrvatskoj tradiciji izmišljanja domaćih riječi koje treba da zamijene „strane“ javljaju se dva problema. (1) Domaće zamjene stranim riječima smišljaju obično notorne lingvističke neznalice, zbog čega te zamjene često proizvode verbalne rogobatnosti. (2) Nakon lansiranja domaćih hrvatskih riječi koje treba da zamijene strane, ništa se ne poduzima da se ustanovi da li su dotične riječi šire prihvaćene. Ako nisu, treba ih „povući“ iz standarda, jer je očito da ima nešto u samoj prirodi ljudskog jezika što se opire takvim riječima. („Domaće“ riječi zrakoplov i zračna luka, koje su hrvatski jezikoslovci smislili kao zamjene za „strane“ avion i aerodrom, upotrebljavaju samo oni Hrvati koji to moraju (aerodromski službenici i njima slični), ali i oni samo u službenim prilikama. Kad sam jednom prilikom sjeo u taksi u centru Zagreba i rekao taksisti da me vozi u zračnu luku jer hvatam zrakoplov za Sarajevo, on je šutio jedno vrijeme dok nisam, sa osmijehom, rekao „Ma naravno, idem na aerodrom da stignem na avion za Sarajevo“. Kao što vidite, hrvatski jezikoslovci „brinu“ o jeziku tako što otežavaju komunikaciju!)
Evo nekih primjera koji pokazuju da su hrvatski jezikoslovci koji su predlagali domaće riječi kao zamjene za „strane“ bili lingvističke neznalice.
Najeklatantniji primjer njihovog nepoznavanja nekih od osnovnih principa funkcionisanja jezika je njihov prijedlog da se fudbalski ofsajd zamijeni hrvatskom riječju zaleđe. Evo šta hrvatski jezikoslovci ne znaju, a trebali bi znati, kad predlažu neku novu domaću riječ kao zamjenu za „stranu“: Svaka riječ se najčešće javlja u rečenici, tj. u sprezi sa ostalim riječima, a ta sprega je regulisana brojnim pravilima, kako gramatičkim tako i kontekstualnim. I pametniji lingvistički laik sjetio bi se da se ofsajd vrlo često javlja u sintagmi ofsajd zamka, i upitao bi se kako se zaleđe kao zamjena za ofsajd uklapa u tu sintagmu. Mi imamo veći broj riječi stranog porijekla koje nemaju nastavke naših pridjeva slavenskog porijekla, ali ih ipak možemo upotrijebiti u atributivnoj (pridjevskoj) funkciji, na primjer kontakt program, paket aranžman, radio stanica, reš kifle, taze ćevapi, pa i, u bosanskom, srpskom, i crnogorskom, ofsajd zamka. Ali od imenice zaleđe ne možemo napravati pridjev – *zaleđna zamka ili *zaleđinska zamka totalno su neprihvatljivi.
I početnik u lingvistici zna da riječi u rečenici „biraju društvo“, tj. da se u datoj gramatičkoj konstrukciji mogu upotrijebiti neke riječi, ali ne mogu neke druge, iako su značenjski srodne riječima koje se mogu upotrijebiti. Ono što je u našem kontekstu posebno važno jeste činjenica da to „druženje“ riječi može biti različito od jezika do jezika. U našem jeziku mirišljave stvari mirišu lijepo ili prijatno, u engleskom obično „slatko“ (A rose smells sweet), kod nas nekad pada jaka kiša, kod Engleza je takva kiša „teška“ (heavy rain), mi se potpuno slažemo s nekim, Englezi se slažu ili ne slažu „snažno“ ((dis)agree strongly), mi nekom nešto toplo savjetujemo, Englezi opet „snažno“ (advise strongly), mi se zahvaljujemo srdačno i izvinjavamo duboko, iskreno, ili ponizno, ali se ne možemo zahvaljivati i izvinjavati „raskošno“, kao što mogu Englezi (thank/apologize profusely). Ovakva često proizvoljna povezanost riječi u jednoj gramatičkoj konstrukciji u lingvistici se zove kolokacija. Vidjeli smo da je upotrebom zaleđa umjesto ofsajda nemoguće napraviti prihvatljivu kolokaciju koja bi odgovarala sintagmi ofsajd zamka. Slušajući prenos jedne fudbalske utakmice, čuo sam kolokaciju dosuditi ofsajd, a kasnije i Sudija je dosudio četiri ofsajda u drugom poluvremenu. Da li ovo na „čistom“ hrvatskom treba biti dosuditi zaleđe i Sudac je dosudio četiri zaleđa? Meni je to zvučalo vrlo loše, ali pošto ja nisam „pravi“ Hrvat, obratio sam se nekim svojim zagrebačkim fanovima da ih pitam kako njima zvuče te sintagme. Odgovorili su mi da ih zaleđe kao fudbalski termin većinom podstiče na smijeh (jedan je duhovito rekao da je rečenicom Sudac je dosudio četiri zaleđa „presuđeno hrvatskom jeziku“). A kako prevesti na „čisti” hrvatski ova dva naslova koja sam našao na Internetu: „Država u ofsajdu“ i „Dalmacija u ofsajdu“??
Druga „čista“ hrvatska riječ o kojoj ću nešto reći je proračun u smislu „budžet“. Tačno je da proračun ima dugu tradiciju u hrvatskom, ali ipak mnogim izvornim govornicima hrvatskog nisu po volji kolokacije izglasati proračun, potrošiti proračun, planirati proračun, pronevjeriti proračun, cijena za one sa skromnim proračunom. Na Internetu sam našao rečenicu koja počinje ovako (radi se o jednom izvještaju o ratu u Iraku): R. E. Šejn, generalni direktor vladinog sektora za proračun budžeta … Hoće li proračun budžeta na hrvatskom biti proračun proračuna? Sve navedene kolokacije sam predočio Hrvatima iz Hrvatske, i svi su rekli da im smetaju. Meni najviše smeta što je odbačen budžet, koji se u sličnom obliku javlja u stotinama jezika.
Kada su lansirali računalo kao zamjenu za kompjuter, hrvatski jezikoslovci nisu opazili da dodavanjem tvorbenog sufiksa –alo glagolima najčešće dobijamo imenice sa pežorativnim ili čak posprdnim značenjem; evo primjera: trčkaralo (<trčkarati), landaralo (<landarati), laprdalo (<laprdati), spadalo (ova imenica je izvedena od glagola spadati, koji je opet izveden od padati), blebetalo (<blebetati), pišalo (< …. ), prdalo (< …. ) (posljednje dvije riječi uzete su iz Vukovog Rječnika objavljenog 1818, ali se one i danas čuju u narodu). Tačno je da neke imenice na –alo nemaju pežorativne konotacije (kao kuhalo, čeketalo, zrcalo/ogledalo, sjedalo, pomagalo), ali one uglavnom označavaju sasvim obične stvari, ni jedna od takvih riječi ne odnosi se na nešto što je iole sofisticirano kao kompjuter. Neko ko prvi put čuje računalo a ne zna na šta se odnosi ta riječ, može pomisliti da je u pitanju neka vjerovatno zastarjela sprava koja nam na neki način smeta, koje bismo se rado lišili. Ako žele biti dosljedni, hrvatski jezikoslovci trebaju „strane“ riječi kao kombajn i telefon nazvati kosilo/vršilo/lučilo i daljinsko pričalo!
„Domaće“ riječi koje hrvatski jezikoslovci predlažu kao zamjene engleskim kompjuterskim terminima slabo se „primaju“ u narodu. Evo nekih od tih zamjena koje sam našao na Internetu: doaunlodati treba biti preuzeti, sejvati se zamjenjuje sa sačuvati, laptop bi postao prijenosno računalo ili krilovnik (!!), navigirati treba da bude kretati se Internetom. Pravi naučnik je samo onaj koji poznaje zakonitosti što upravljaju pojavama u domenu kojim se bavi, i koji je u stanju, uz pomoć tih zakonitosti, objasniti sve pojave u svojoj posebnoj oblasti, i normalne i devijantne. Nikad nisam čuo da je hrvatski jezikoslovac iznio lingvističko objašnjenje za zamjenu strane riječi domaćom. Njegovo jedino „objašnjenje“ jeste da takvom zamjenom izbacuje „strane“ riječi iz hrvatskog jezika, što je za modernog lingvistu besmisleno, jer ni u jednom jeziku nema stranih riječi. Da poznaje opštu lingvistiku, hrvatski jezikoslovac bi znao da je najjači zakon koji upravlja promjenama u jeziku zakon jezičke ekonomičnosti. Taj zakon je nadređen svim ostalim faktorima koji mogu uticati na jezičke promjene. Jasno je da je jedna riječ ekonomičnija za oznaku nekog pojma ili postupka nego dvije ili više riječi. Zato su u promjenama u Hrvatskoj leksici prirodnim razvojem jezika „pobijedile“ pojedinačne riječi daunlodati, sejvati, laptop, i navigirati jer su kraće od preuzeti dati fajl, sačuvati dati fajl, prijenosno računalo, i kretati se Internetom. Može neko reći da se i domaće riječi kao preuzeti i sačuvati mogu upotrijebiti pojedinačno, bez dopuna. To je tačno, ali samo ako postoji kontekst koji pokazuje da niste preuzeli nečiji novac sa nekog bankovnog računa nego fajl na kompjuteru, ili da niste sačuvali hranu od propadanja nego fajl na kompjuteru. Pregledom odgovarajućih rečenica na Internetu ustanovio sam da bi kriva tumačenja ova dva naša glagola bila sasvim moguća, dok daunlodati i sejvati znače, i bez konteksta, da ste nešto preuzeli ili sačuvali na kompjuteru.
Otpor običnih Hrvata vještačkim kovanicama samo je još jedna potvrda moderno-lingvističke postavke da je nametanje izmišljenih riječi skoro uvijek osuđeno na neuspjeh.
Svi evropski jezici, pa i hrvatski, baštine bogatu riznicu latinskih i grčkih riječi, jer su ti jezici stoljećima bili nosioci značajnih civilizacijskih tokova u istoriji Evrope. Ali nikada ni jedna latinska ili grčka riječ nije nametnuta, sve su one ušle u druge jezike zbog potrebe da se ustanove termini za nove pojmove koji će biti prepoznatljivi govornicima raznih jezika, koje danas zovemo internacionalizmi. U našem vremenu, isti status uživa engleski, jer nam iz anglosaksonskih podneblja pristiže silna tehnika, koju prati i odgovarajuća leksika. Nema nikakvog rezona ne postaviti se prema toj leksici na isti način na koji smo se tradicionalno postavljali prema latinskoj i grčkoj leksici. Ako hrvatski jezikoslovci žele zamijeniti sejvati, daunlodati, imejl, internet, monitor, desktop, hardver, i softver „hrvatskim“ riječima, onda bih ih podsjetio da prethodno završe jednu raniju „domaću zadaću“: zamijenili su muziku riječju glazba (i tako prekinuli bajnu vezu između drevnih Muza i muzike), ali su zadržali čitav niz „stranih“ riječi vezanih za muziku: orkestar, dirigent, uvertira, partitura, takt, ritam, ton, harmonija, kontrapunkt, melodija, modulacija, itd. Zašto?
Velika većina jezika u svijetu naziva mjesece u godini riječima sličnim našim januar, februar, mart, itd., dok Hrvati i Poljaci koriste domaće riječi (kod Poljaka samo maj nije domaći). Čak i da postoji tradicija upotrebe domaćih naziva za mjesece u godini, kao što su hrvatski siječanj i veljača, ja bih, kao lingvista, preporučio upotrebu internacionalizama januar, februar, itd. Prihvatajući riječi prepoznatljivo slične odgovarajućim riječima u drugim jezicima ili, šire rečeno, prihvatajući internacionalizme, doprinosimo zbližavanju naroda i smanjenju razlika među njima, koje su u korijenu svih sukoba.
Nije mi jasno zašto hrvatski normativci izbjegavaju riječi potekle iz zapadnoevropskog civilizacijskog kruga, a zadržavaju brojne turcizme, koje su na Balkan donijele horde muslimanskih osvajača. Evo jednog broja turcizama, koji skrnave „čistotu” hrvatskog jezika: boja, bakar, barut, bašta, bubreg, čarapa, čekić, čelik, česma, čizma, čoban, ćilibar, ćošak, dućan, duhan, dušmanin, džep, đon, ergela, inat, jastuk, jorgan, jorgovan, juriš, kava, kalup, katran, kavez, kula, kundak, kutija, leš, limun, majmun, miraz, mušterija, nišan(meta), ortak, pamuk, papuče, pare, rakija, sandale, sapun, sanduk, sat, šamar, šator, šećer, tambura, top, torba, tulipan, zanat. Nikad ni jedan hrvatski jezikoslovac nije predložio da se neka od ovih riječi zamijeni „čistom“ hrvatskom riječju. Poznajući mentalitet balkanskih „intelektualaca“, pomišljam i na neku zakulisnu rabotu koja bi mogla stajati iza ovog nehata prema hrvatskom jeziku.
Posljednji Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dozvoljava dvojak način pisanja oblika neću, kao jednu riječ i kao dvije riječi ne ću. Prvo, besmisleno je davati ovakva dvojaka pravila, jer ne postoji treći oblik. Drugo, oblik ne ću se opravdava time što je bio neko vrijeme korišten, prije sto i više godina, pa se tako poštuje jedna tradicija. Ali kao što smo već rekli, moderni lingvisti smatraju da raniji oblici ne smiju biti mjerilo onome što danas treba biti u jeziku. A ako se već govori o tradiciji, podsjetio bih braću Hrvate da oni imaju – kao i Bosanci i Srbi – i višestoljetnu tradiciju nepismenosti, pa bi možda iz pijeteta prema toj tradiciji trebalo zabraniti pismo! Ja lično smatram da je opcija koju novi Hrvatski pravopis daje da se može pisati i ne ću odraz slabog lingvističkog obrazovanja hrvatskih jezikoslovaca, naročito onih „na vlasti“. Naime, onaj ko piše ne ću krši osnovno pravilo hrvatskog akcenatskog sistema, po kojem uzlazni akcent ne može stajati na završnom ili jedinom slogu riječi. Ovo pravilo dato je u svakoj boljoj hrvatskog gramatici, od Maretićeve do najnovije Hrvatske gramatike u izdanju Školske knjige.
Nakon što su nam političari rekli da Hrvati, Srbi, Crnogorci, i Bosanci trebaju mrziti jedni druge, a mi poslušali političare, počelo je pisanje novih pravopisa svakog od naša „četiri“ jezika. Naravno, izmišljane su specifičnosti kako bi se „dokazalo“ da su zaista u pitanju različiti jezici, čiji govornici se, gle čuda Božijeg, savršeno razumiju. Da su nove pravopise pisali nedoučeni „lingvisti“ najbolje se vidi iz činjenice da većinom nisu poznavali razne vrste konteksta u jeziku. Takvo neznanje ispoljilo je 15 autora i pet recenzenata Hrvatskog pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Taj Pravopis daje veliki broj parova rečenica zbog kojih, navodno, treba neku složenicu pisati jednom sastavljeno, a drugi put rastavljeno. Jedan takav par je Nije doduše mnogo, ali je ipak nešto i Više mu je stalo do duše nego do tijela. Ostavljajući zasad po strani ovu drugu bizarnu rečenicu, koju bi bilo teško naći u „prirodi“, moram reći da je ovaj argument u prilog različitog pisanja složenice do duše mogao poteći samo od osoba koje su „obdarene“ kobnom kombinacijom neznanja i gluposti. Jer samo glupoj osobi može promaknuti činjenica da dvije navedene rečenice ostaju savršeno jasne, i u pismenoj i u usmenoj formi, kako god mi napisali kombinaciju do duše! Novija proučavanja percepcije teksta navode na zaključak da mi odgonetamo značenje rečenice tako što prvo sagledamo njen interni i eksterni kontekst, a tek poslije opažamo značenja pojedinačnih riječi; to se jednostavno dokazuje činjenicom da ćete vi prepoznati razliku između ovih dviju rečenica bez obzira na to da li je do duše napisano kao jedna riječ ili dvije: Nije doduše/do duše mnogo, ali je ipak nešto, Više mu je stalo do duše/doduše nego do tijela.[4]Ako je neophodno razlikovati sastavljeno i rastavljeno pisanje nekih složenica, treba li u govor uvesti poseban gest rukom kojim ćemo signalizirati da neku složenicu „govorimo“ sastavljeno ili rastavljeno?!
I novi Hrvatski pravopis i Bosanski pravopis iz 1995. vrlo često proglašavaju dva i nekad tri jedino postojeća oblika iste riječi pravilnim (u hrvatskom je danas „pravilno“ i bici, i bitki, i bitci). U nekim slučajevima jedan od ta dva ili tri oblika bio je ranije zabranjen, a nerijetko je isti „pravopisac“ koji je u ranijem pravopisu zabranjivao neki oblik kasnije „amnestirao“ taj isti oblik i proglasio ga pravilnim. To je jedan od brojnih primjera zloupotrebe privilegovanog statusa koji nezasluženo uživaju „intelektualci“ na Balkanu – nema toga što oni ne mogu podvaliti neukom i apatičnom narodu. Pravopis koji proglašava dva ili tri jedina moguća oblika „pravilnim“ isto je što i zakon u kojem stoji da je dozvoljeno i jesti i piti, i hodati i trčati, i spavati i biti budan! (Ako bismo slijedili nove „liberalne“ autore pravopisa, naše dileme između dva ili više oblika jedne riječi mogle bi se otkloniti jednim jedinim „pravilom“: Sve što se čuje – dozvoljeno je!)
Kada bi se neki imaginarni lingvista s Marsa spustio na Balkan i opazio da se srpski filmovi „prevode“ na hrvatski, a da se hrvatski filmovi ne prevode na srpski, bosanski, i crnogorski, jedino što bi mogao zaključiti jeste da su Hrvati neuki i glupi pa ne znaju srpski, dok su Srbi, Bosanci, i Crnogorci pametni, jer znaju sva „četiri“ jezika. Čudi me da neki Hrvat koji drži do svog dostojanstva nije digao glas protiv ove implicitne ali teške uvrede.
[1] Vidi Longman Pronouncing Dictionary, London 1990, str. 174.
[2] Novohrvatska leksička tvorevina koja će sigurno ostati u jeziku dulje od ostalih je sintagma pričuvni dojebnik, koju je seoski šaljivčina izmislio kao zamjenu za ljubavnika, jer su dobri vicevi najbolja implicitna kritika društva i narod ih godinama prepričava.
[3] Jedna od najvećih socijalnih revolucija u ljudskoj istoriji bilo je svakako otkriće poljoprivrede u mlađem kamenom dobu. Ono je moralo biti popraćeno i revolucijom u jeziku, jer je leksika proistekla iz lovno-sakupljačke kulture morala biti zamijenjena riječima vezanim za obradu zemlje. Volio bih pitati naše „čistače“ jezika kako se ta revolucija mogla odigrati bez njihove pomoći?!
[4] Da sastavljeno ili rastavljeno pisanje susjednih riječi nije faktor u našem razumijevanju teksta potvrđuje činjenica da u klasičnom grčkom i latinskom nije bilo razmaka između riječi; takvo pismo zove se scriptio continua.