Peruanski marksista Hose Karlos Maritegi pisao je da indijansko pitanje u Latinskoj Americi ne može biti rešeno pozivanjem na humanitaristički odnos spram Indijanaca i isticanjem njihovih prava na slobodu, kulturu, obrazovanje i progres. Indijansko pitanje je pitanje njihovog prava na zemlju koja im je oduzeta, a koju su obrađivali kao kolektivno, odnosno zajedničko vlasništvo koje je predstavljalo neku vrstu onoga što je Marks nazvao primitivnim komunizmom.
Nešto slično danas važi za pitanje izbeglica sa Bliskog istoka i severa Afrike. Naime, sva zbivanja vezana za njihovo zaista mukotrpno i iscrpljujuće putovanje ka Zapadnoj Evropi, putovanje na kojem se, uz sve muke, suočavaju i sa evropskom ksenofobijom, žicama i ogradama koje Evropu ponovo vraćaju u doba fašizma, uglavnom se komentarišu i analiziraju u ključu isticanja potrebe za humanim odnosom prema njima i isticanjem njihovih ljudskih prava. Razume se, humanost je od prvorazredne važnosti jer je ovim umornim ljudima zaista potrebna svaka pomoć u hrani, piću, lekovima, odeći, obući, smeštaju, itd. Ali humanost neće rešiti njihove probleme. Jer, postavlja se pitanje kakva će biti sudbina onih među njima koje Evropa neće da prihvati, a iz dana u dan, pogotovo nakon tragičnih terorističkih zbivanja u Parizu, je sve izvesnije da će takvih među ovim ljudima biti sve više i da će to uglavnom biti oni najlošijeg socijalnog položaja? Da li će oni, zbog lažnog mira u kući Evropske unije, biti osuđeni na život u nekoj vrsti privremenih izbegličkih smeštaja, možda negde u Turskoj, koji će predstavljati neku vrstu rezervata u kojima će njihov život biti sveden na puko preživljavanje, na status golog života o kome piše italijanski filozof Đorđo Agamben? Zapadna civilizacija je uostalom navikla na rezervate jer je u njima držala Indijance i crnačke robove. I da li je to život dostojan ljudskih bića, ili sva ljudska bića, koja su prema svim famoznim deklaracijama o pravima čoveka i građanina rođena slobodnai jednaka i samim tim imaju jednaka prava, imaju pravo na razvoj sopstvenih potencijala u suživotu sa drugima u okvirima uređene ljudske zajednice? Zar će toliko mnogo dece biti osuđeno na detinjstvo u kolektivnim izbegličkim centrima?
Dakle, problem izbeglica nije humanitarno pitanje, nego je ekonomsko-političko pitanje! Danas zato moramo parafrazirati čuvenu izjavu Maksa Horkhajmera i reći da onaj ko neće da govori o neoimperijalizmu i neokolonijalizmu ne može da govori ni o izbegličkoj krizi. Problem sa izbeglicama je u tome što su oni izgubili pravo na svoju zemlju, dok im evropske zemlje uskraćuju pravo građanstva! A oba ova prava oduzimaju im imperijalisti koji su predvođeni Sjedinjenim Američkim Državama u njihovim zemljama direktno izveli vojne akcije, ili su podržali protivnike tamošnjih režima. No, to ne znači da treba podržati te režime. Jer i oni su tim ljudima oduzeli pravo na (samo)upravljanje zemljom dajući im kakav-takav nivo socijalne sigurnosti i mira (npr. u Siriji), ali bez suštinske slobode.
U perspektivi, iako trenutno to verovatno nije lako učiniti, niti je možda uopšte moguće, jedino rešenje može da dođe sa leve strane. Alternativa koja sadrži izbor između autoritarnih režima, bilo da je reč o onim režimima koji trenutno vladaju, ili nekim novim, koji bi ih na talasu verskog fundamentalizma zamenili, s jedne strane, i marionetskih vlada imperijalnih zapadnih sila, s druge strane, jeste jedna od onih lažnih alternativa o kojima je pisao Lino Veljak u knjizi Prilog kritici lažnih alternativa. Imigrantski i izbeglički talasi koji zapljuskuju obale Evrope neće prestati sve dok u zemljama, koje SAD i evropske sile pokušavaju da stave pod kontorolu i uvedu u okrilje svoje Imperije, postoji borba za prevlast i posedovanje prirodnih i društvenih bogatstava koja se vodi između lokalnih moćnika, bogataša, verskih fundamentalista i multinacionalnog kapitala. Tek kada potlačeni ljudi u tim zemljama kažu Ne svojim režimima, kao i verskim fundamentalizmima, a u isto vreme kažu Ne i imperijalizmu, i tako izbore pravo nato da zajednički raspolažu svojom zemljom i da svoj život uzmu u svoje ruke, prestaće potreba za dugim putovanjem u neizvesnost velikog broja ljudi. Možda, da se izrazimo pojmovima filozofa utopije i nade Ernsta Bloha, u pokušaju izvođenja ovakvog programa borbe treba tražiti utopijski višak u borbama koju u okolini Kobanea vode levo orjentisani Kurdi.
Međutim, moramo biti svesni da je pozitivan ishod ovakvih borbi teško zamisliv bez pomoći nas koji živimo u Evropi i potkupljeni kakvim-takvim mirom i lagodnošću u kojima živimo tolerišemo diktaturu evropske finansijske oligarhije, njenih briselskih birokratskih službenika i njihovih lokalnih poslušnika koji su predsednici naših vlada. Mi moramo da se probudimo i kažemo Ne teroru imperijalizma jer ćemo samo tako smanjiti imperijalistički pritisak kojem su izložene zemlje tzv. Trećeg sveta, odnosno periferije svetskog kapitalističkog sistema, čiji smo deo i mi koji živimo na prostoru bivše Jugoslavije i sami uostalom već postali. Naš humanitarizam prema izbeglicama mora biti dopunjen solidarnošću sa potlačenima. Iako moramo biti humani, danas nije dovoljno da sledimo kategorički imperativ koji je ispostavio Kant kada je rekao da postupamo prema onoj maksimi koja može važiti kao opšti zakon. Stvar je u tome da Kantov kategorički imperativ treba dopuniti. Kanta treba dopuniti Marksom. Jer, kategorički imperativ kojim danas treba da se rukovodimo dao je Marks kada je rekao da treba „da se sruše svi odnosi u kojima je čovek poniženo, ugnjeteno, napušteno, prezreno biće“. Ovaj Marksov nalog danas mora važiti kao opšti zakon.