Ideološka kakofonija američke rulje

Slike konfederacijske zastave u američkom Kongresu i razularene mase koja je, uz minimalan otpor inače prilično revnog američkog represivnog sustava, marširala hodnicima onoga što brojni Amerikanci doživljavaju kao gotovo sveto mjesto američke politike, bile su nešto što je malo tko očekivao. Bile su to slike za koje je većina naviknuta da dolaze s Bliskog istoka ili neke banana-države, kako je to rekao bivši američki predsjednik George W. Bush, osvrćući se na ono što se događalo 6. siječnja u Washingtonu. Na istom tragu bili su i voditelji CNN-a poput Jacka Tappera i Abby Philip koji su također s nevjericom komentirali slike i vijesti koje su pristizale kao reakcija na Trumpovo odbijanje prihvaćanja izbornog poraza. Iako su scene marširanja u Washingtonu djelovale gotovo nadrealno dok je njihova ikonografija podsjećala na niskobudžetno holivudsko ostvarenje, postavlja se pitanje radi li se ovdje zbilja o stihijskom djelovanju kojemu je jedini cilj zadržavanje Donalda Trumpa u Bijeloj kući ili smo ipak svjedoci uspona ideologije radikalne desnice koji se neće zaustaviti njegovim odlaskom, tj. je li duh iz boce zaista pušten.

Marš na Capitol Hill

Mnogi  analitičari i novinari poput npr. Baynarda Woodsa, ono što se događalo početkom siječnja u američkom glavnom gradu uspoređivali su s događajem iz 1876. godine, kada je organizacija pod nazivom Crvene košulje (Red Shirts) pod vodstvom Wadea Hamptona i Martina Grayja, bijelih suprematista, napala sjedište vlade države Massachusetts te uspostavila paralelnu vlast.¹

Ipak, ono što se dogodilo 6. siječnja bilo je itekako drugačije od prijašnjih pokušaja zauzimanja zgrade američkog Kongresa² jer su ovi prosvjednici, odnosno „rulja“, kako ih naziva dio američkih medija, imali direktno odobrenje samog predsjednika te njemu izrazito bliskih ljudi poput bivšeg gradonačelnika New Yorka Rudyja Giulianija, koji je neposredno prije izbijanja nemira na jednom skupu pozvao na suđenje putem borbe (trial by combat).

Zbog navedenog, prilikom analiziranja događaja na Capitol Hillu ili pak pokušaja insurekcije, kako su to nazvali na CNN-u, moguće je temi pristupiti iz nekoliko različitih aspekata. Jedan od njih, koji se nameće sam po sebi, jest onaj rasni koji se, između ostaloga, očitovao i u prilično pasivnoj reakciji policije (Capitol Police) koja je bila u velikom raskoraku sa svojim djelovanjem tijekom ranijih prosvjeda, poput onoga koji su organizirali pripadnici pokreta Black Lives Matter, ili pak onoga iz 2018. godine koji je pokrenut zbog protivljenja mjerama štednje u zdravstvenom sustavu, prilikom kojega je policija neke od prosvjednika čak povlačila iz invalidskih kolica.³

Mimo navedenog, dvije su stvari posebno zanimljive u okviru spomenutih događanja. Jedna od njih je retorička strategija trenutne američke administracije koja je predstavljala glavni okidač za djelovanje njezinih militantnih pristaša. Dovoljno se prisjetiti objava na Twitteru koje su prethodile ovim događajima, ali i Trumpovog diskursa tijekom kampanje, kada je primjerice prilikom sučeljavanja s Joeom Bidenom rekao za pripadnike ekstremno desničarske organizacije Proud Boys da se povuku i budu u pripravnosti (stand back and stand by).⁴ Ovakva agresivna retorika, u kombinaciji s nebrojenim lažima koje je američki predsjednik izrekao, kao i suludim izjavama poput one da se COVID-19 može liječiti izbjeljivačem⁵, dodatno je ojačala američku radikalnu desnicu. Kad ovo postavimo u suodnos s nadrealnim slikama Trumpovih pristaša koji su marširali obučeni u junake Marvelovih stripova (The Punisher, The Avengers)⁶ dok su drugi, poput Jakea Angelija poznatijeg kao QAnon Shaman, na glavi nosili rogove, ogrnuti životinjskim krznom, a već spomenuti Trumpov bliski suradnik Giuliani, pozivajući „rulju“ na djelovanje, koristio je diskurs fantasy romana i serije Igra prijestolja (Game of Thornes), postavlja se pitanje ima li ova američka administracija ideologiju ili se tek radi o nepredvidljivim oportunistima koji djeluju nesistematično i stihijski. U skladu s time zanimljivo se, osim na navedene aspekte, osvrnuti i na suodnos diskursa i ideologije koji se često simplificira kada je u pitanju Donald Trump odnosno njegova politika. Naime, kako to navodi teoretičar Teun A. Van Dijk, ideologija se najvećim dijelom širi i reproducira upravo putem teksta i jezika^{7 ,}zbog toga je prilično zanimljivo na kratko analizirati načine na koje se Trumpova ideologija, tj. trumpizam kao sustav uvjerenja, širi posebno među onim društvenim slojem koji smatra da je lišen dijela američkoga sna, prije svega bijelom radničkom klasom.

Ideološko određenje

Ideologija koju zastupa Donald Trump nije normirana, odnosno ne podrazumijeva postojanje teorijskih radova, pamfleta ili složenih ideoloških konstrukata. Isto tako, iako sama ideologija, kako to navodi Terry Eagleton, sadrži čak nekoliko desetaka mogućih definicija, ono što smo vidjeli prije nekoliko dana u Washingtonu naoko se otima standardiziranju te jasnom definiranju.

Unatoč navedenom, profesor politologije Brendon O’Connor smatra kako sve, pa tako i Trumpova administracija, ima političku ideologiju, premda ističe da njegovu ideologiju ne možemo normirati standardnim ideološkim aparatom u smislu pripadnosti konzervativnoj ili nekoj drugoj ideologiji. O’Connor smatra da Tramp nije ni konzervativac niti realist, nego ono što ovaj autor naziva celebrity populism,⁸ odnosno slavni populist. Ova svojevrsno nova politička kategorija u sebi utjelovljuje ono što neki autori nazivaju kombinacijom poslovnog pristupa i desničarskih, konzervativnih ideja. Tako Simon Mollan i Beverly Geesin u članku „Donald Trump and Trumpism: Leadership, ideology and narrative of the business executive turned politician“ navode kako je upravo način na koji je Trump vodio svoj posao preslikao na metode upravljanja državom. Ovo je velikim dijelom zasluga Stevea Bannona koji je shvatio da se ova dva elementa mogu upakirati u populističku retoriku koja će privući velik dio biračkog tijela. Na kraju, upravo je na temelju svoje poslovne karijere, čija je uspješnost predmet brojnih sumnji i kritika, Trump sebe predstavio kao posebnog vođu, odnosno „personifikaciju američke veličine“.⁹ To je rezultiralo prilično heterogenom ideologijom utemeljenom na karizmatičnom karakteru i potpori sljedbenika nasuprot koherentnoj ideologiji.¹⁰ Inače, prijenos načina vođenja privatnog biznisa na politiku vidljiv je iz korištenja istih verbalnih akrobacija koje je primjenjivao u poslovnom svijetu. Dovoljno je usporediti njegove izjave nakon što je izgubio sudski spor s Ministarstvom pravosuđa (Justice Department), koje ga je tužilo zbog rasne pristranosti pri izboru stanara u zgradama u njegovom vlasništvu. Naime, iako je Trump izgubio spor, on je ishod suđenja potpuno nelogično i neistinito predstavio kao svoju pobjedu, tvrdeći kako „Vlada nije uspjela ništa dokazati¹¹. Na isti način potpuno je negirao broj oboljelih i umrlih od COVID-19. Naime, dok su brojke probijale gornje granice gotovo svaki dan, on je istovremeno tvrdio da broj oboljelih opada.¹² Ovdje je vidljiva jedna od triju Trumpovih klasičnih strategija koje su postale sastavni dio njegove ideologije – medijski spin neovisno o stvarnom stanju.¹³ Ujedno, ovo je još jednom pokazalo kako dosljedna i sistemska manipulacija diskursom itekako može poslužiti kao mehanizam zadobivanja vlasti.

Kada govorimo o ideologiji koja se naziva trumpizam, ona je po načinu svoga nastajanja, ali i širenja u smislu stvaranja svoje glasačke mašinerije, specifična. Naime, u tom okviru internetske platforme odigrale su značajnu ulogu, ponajprije Facebook i Twitter. Na tragu navedenoga nekoliko autora sa Sveučilišta u Zurichu u članku pod nazivom “Populism and social media: how politicians spread a fragmented ideology” analiziralo je kako se internetske platforme, ponajprije društvene mreže, koriste za širenje populističke politike. Ono što se u članku navodi kao zajedničko ovoj politici je nekoliko elemenata, među kojima su naglašavanje suverenosti naroda, zazivanje „nacije“, napadanje „elite“ te invociranje onoga što se naziva hearland.¹⁴ Ovakva vrsta ideologije, za razliku od onih tradicionalnih, kao što je već navedeno, nema teorijsku podlogu te nije podložna ideološkim uzurpacijama. Ona se ponajprije bazira na pristiglim tweetovima koji potom, mogli bismo reći, kanoniziraju određeno shvaćanje koje postaje, barem u američkom slučaju, podloga desničarskog ekstremizma. Na taj način zapravo ova ideologija se nadograđuje svakim novim tweetom. Drugim riječima, ideje su na ovaj način uobličene u lako probavljive postove od 280 znakova bez akademske nadmenosti te na taj način pronalaze svoje sljedbenike u marginaliziranim političkim krugovima američke konzervativne desnice. U skladu s time, možemo reći da je trumpizam ideologija koja se jednim dijelom kodificirala na Twitteru.

Da se ideologija trumpizma razvijala na temelju internetskih objava svjedoči i izjava jednog od njegovih bivših savjetnika Sama Nunberga koji je u dokumentarcu pod nazivom Trump: An American Dream progovorio o ovakvom načinu kreiranja političke agende. Prema njemu, odluka o tome što će se postaviti u fokus ovisi o broju tweetova. Sukladno tome, tijekom Trumpove predsjedničke kampanje uspostavljen je svojevrsni barometar prema kojem se svaki tweet na koji reagira više od sto ljudi postavlja u središte njegovog političkog diskursa. Jedan od tih tweeitova bio je i onaj vezan uz izgradnju zida na američko-meksičkoj granici koji je dodatno ojačao Trumpovu poziciju među desnim ekstremistima te u konačnici dijelom doprinio njegovoj kandidaturi u ime Republikanske stranke. Stoga ne čudi činjenica da je Twitter blokirao njegov profil, nedugo nakon izbijanja nereda. Ovo je pak izazvalo velike kritike kod njegovih pristaša koje su tvrdile da se time narušava sloboda govora, ne uzimajući u obzir činjenicu da pozivanje na nered i rušenje državnih institucija ne pripada slobodi govora, nego militantnom djelovanju koje je upravo najveći neprijatelj slobode govora.

Kada govorimo o ideologiji Trumpovih pristaša, nikako ne smijemo zanemariti elemente nacionalizma i rasizma koji može služiti kao pogonsko gorivo za ljude koje  predsjednik naziva „ljudima koji vole svoju zemlju“ dok ih FBI smatra potencijalnom terorističkom prijetnjom.¹⁵ Ljudi koji su uništavali prostorije Kongresa i Senata produkt su vrlo uspješnog desničarskog populizma koji u sebi sadrži nekoliko elemenata: od onih standardnih (pozivanje na slavnu prošlost, domovinu) do izrazito rasističkih poput identificiranja „čiste“ zajednice koja se mora suprotstaviti „drugima“ koji nisu dio te zajednice (u Trumpovom slučaju većinom se radi o imigrantima). Ne treba zanemariti ni činjenicu da se njegove pristaše vrlo jasno definiraju kao „bijeli nacionalisti“ koji smatraju da su ostali uskraćeni za svoj dio američkog kolača. Stoga Trump upotrebljava ono što se u teoriji ideologije naziva relativno uskraćivanje (relative deprivation) stvarajući dodatni antagonizam prema bogatoj i otuđenoj „eliti“ (kojoj zapravo i sam pripada), predstavivši se kao zaštitnik „uskraćenih“. Ovaj mehanizam omogućava mu politički i ideološki prodor upravo u američku bjelačku radničku klasu koja se, posebno nakon krize 2008. godine, smatra napuštenom i ostavljenom od strane američke političke i poslovne elite. Kako bi dodatno ojačao svoju ideološku poziciju, trumpizam koristi mistificirajući jezik koji se sastoji od niza apstraktnih pojmova i slogana, poput make America great again ili pak pozivanja na čast, slavu, prošlost i sl., istovremeno stvarajući viktimizirajući diskurs u okviru kojega je Amerika učinila mnogo usluga svijetu, za što nije dobila ništa zauzvrat. S jedne strane, na taj način, kako je to napisala Cherly Thompson, Trump je Amerikance učinio nostalgičnima za prošlošću koja nikada zapravo nije postojala.¹⁶ S druge pak strane, Trump je zagovarao politiku koja će SAD ponovno vratiti na pijedestal iako s njega još od vremena Drugog svjetskog rata nije ni sišla.

Na ovu ideološku podlogu tijekom vremena počele su se nadograđivati brojne druge ideje, ponajprije one vezane uz teorije zavjere, što se jasno manifestiralo i 6. siječnja.

Miš-maš ideje

Iako Trumpova ideologija, kako je ranije navedeno, ima itekako jasne mehanizme prodora u marginaliziranu masu, njegove pristaše imaju široku paletu ideoloških uvjerenja koja često nadilaze granice zdravog razuma, premda im je svima zajedničko nepokolebljivo uvjerenje u Trumpove tweetove.

U napadu na zgradu američkog Kongresa i Senata sudjelovali su pripadnici desnih ekstremnih skupina, poput Proud Boys, Oath Keepers, Three Percenters te QAnon, koji su nosili konfederacijske zastave i natpise poput onoga na kojem je pisalo Liberty or Death: Don’t Tread on Me. Srž njihove ideje su teze zavjera pod nazivom QAnon koje su se do dolaska Trumpa nalazile na marginama. Ova ideologija, između ostaloga, polazi od tvrdnje da hollywoodske elite i milijarderi upravljaju svijetom te da predvode lance pedofilije, kao i to da Demokrati štuju Sotonu. Unatoč ovim bizarnim vjerovanjima, ovakve su ideje stekle velik broj pristaša koji vjeruju da Trump stoji na braniku slobodnog svijeta i štiti ga od navedenih najezda. Inače, osim već navedene ikonografije koja uključuje životinjske rogove i krzno, među onima koji su marširali prema Capitol Hillu zabilježene su i majice s mrtvačkim glavama iznad koji je stajao natpis Auschwitz, a ispod „rad donosi slobodu“ (Work Brings Freedom). Kasnije je neke od sudionika napada na američko predstavničko tijelo policija identificirala kao obiteljske nasilnike, pripadnike raznih militantnih grupa, poput Floridske republikanske milicije (The Republic of Florida Militia) itd.

Unatoč bizarnim idejama koje zastupaju pripadnici ovih pokreta, treba ih itekako ozbiljno shvatiti, prije svega jer otvoreno zastupaju nasilje i rasizam. S druge strane, prema pisanju The Guardiana, sljedbenici teorije zavjere QAnon postaju prilično moćni unutar Republikanske stranke¹⁷ te prema tome mogu imati itekakav učinak na budućnost ne samo američke politike, nego i šire.

Iako se na prvi pogled može činiti da je skup ovih ideja nekoherentan i kaotičan i nerealan, on se polako metamorfozira u vrlo jasnu političku struju koja počiva na idejama nacionalizma, rasizma i ksenofobije. Ova politička struja isto tako ima jasne odlike ideologije jer je očito da teži širenju i stvaranju dominantnog položaja. Naime, iako su ove ideje sve do nedavno bile na marginama internetskog prostora, one su uz potporu Donalda Trumpa polako postale političkom agendom dijela američkih političkih struktura, što pokazuje podatak da se na izborima prošle godine za mjesta u zastupničkom domu (congressional seat) kandidiralo čak 77 kandidata koji podupiru QAnon.

Valja istaknuti da zagovornici opisanih teorija zavjere imaju i operativni oblik ideologije jer svojom društvenom aktivnošću postaju sastavnim tijelom svakodnevnog života, šireći svoje područje djelovanja koje je utemeljeno na uvjerenju u bjelačku supremaciju.

Weimarska era

Ghita Ionesco i Ernest Gellner su prije nešto manje od pola stoljeća populizam shvaćali kao nešto što proganja svijet, implicirajući da se radi o nečem zastrašujućem i opskurnom. Da je tomu zaista tako svjedočili smo gledajući prizore mase i rasističke ikonografije kako maršira Capitol Hillom.

Ono što je većina smatrala nemogućim u Sjedinjenim Američkim Državama upravo se dogodilo. Sve je to rezultat višegodišnje politike Donalda Trumpa i njegove ideologije koja je stvarala razdor među različitim društvenim akterima, rezultirajući oštrom ideološkom polarizacijom SAD-a. Na tom tragu neki su autori, poput Joy-Ann Reid, Trumpa prozvali čovjekom koji je prodao Ameriku.

U skladu s tim i povjesničarka Ruth Ben-Ghiat istaknula je da su događaji s početka siječnja 2021. logični rezultat Trumpove legitimizacije i ohrabrivanja desničarskog ekstremizma u smislu da je sam Trump hvalio QAnon. S druge pak strane, postoji snažan otpor prema ovoj vrsti politike i ideologije, i to ne samo u institucionalnim okvirima u smislu inzistiranja na Trumpovom opozivu, nego i izvan institucionalnih okvira, ponajprije aktiviranju pokreta Black Lives Matter i drugih, poput urednika ljevičarskog portala libcom.org koji već pitaju predstavljaju li događaji 6. siječnja temelj za fašizam¹⁸. Na tragu ovoga, ne smijemo smetnuti s uma ono što je istaknula i Ben-Ghiat, uzimajući u obzir da su se mnogi pripadnici i simpatizeri ekstremno desnih ideja kandidirali na izborima za američki zastupnički dom, a to je činjenica da se ova vrsta ekstremizma institucionalizirala te da opasnost više ne dolazi samo izvana, nego i iz same države, tj. iz njezinih institucija. Sve ovo dovelo je do toga da se svega nekoliko dana prije inauguracije novog predsjednika govori o opasnosti od atentata, kao i o mogućim napadima dronovima. Navedena polarizacija političkih snaga nagnala je sociologa Waldena Bella da napiše da Sjedinjene Američke Države ulaze u „weimarsku eru“, povlačeći paralelu s događanjima koja su prethodila dolasku Hitlera na vlast u Njemačkoj.¹⁹ Nažalost, unatoč opisanoj ideološkoj kakofoniji, kojoj smo svjedočili 6. siječnja, u pitanju je tumačenje koje jednim dijelom uistinu ima uporište u iskustvima 20. stoljeća.

1. Baynard Woods, „Trump’s mob at the Capitol was following an old white supremacist playbook“, dostupno na:  https://www.washingtonpost.com/outlook/2021/01/07/trump-mob-capitol-red-shirts/
2. Ovdje valja ukratko napomenuti kako ovo nije prvi put da je zgrada Kongresa i Senata bila meta. Naime, oba predstavnička doma Sjedinjenih Država prvi put bili su meta britanskih snaga (1814.) svega četrnaest godina nakon njegove izgradnje. Isto tako, bilo je i slučajeva podmetanja bombi u zgradi Senata, pa je tako 1983. godine zaprimljena dojava o postavljanju dinamita zbog američke invazije na Grenadu. Ipak, najpoznatija epizoda vezana u ovom smislu za zgradu američke zakonodavne vlasti zasigurno se zbila 1954. godine, kada je portorikanska borkinja za neovisnost Lolita Leborn s galerije ispalila gotovo trideset hitaca na dvoranu u kojoj su bili zastupnici. Ovdje je potrebno spomenuti i „invaziju“ Crnih pantera s kraja 1960-ih, koja je bila odgovor na pokušaj njihovoga razoružavanja putem donošenja zakona kojim se zabranjivalo nošenje oružja. Zanimljivo je napomenuti kako je veliki zagovornik ovoga bio Ronald Regan koji je tada izjavio da ne postoji razlog zbog kojega bi naoružani građani šetali ulicama, kao i organizacija koja je istovremeno i sama promicala ideju da svaki građanin treba biti naoružan (National Rifle Association). (Chuck Mcfaden, „Armed Black Panthers in the Capitol, 50 years on”, dostupno na: https://capitolweekly.net/black-panthers-armed-capitol/).
3. Samira Sade, „Photos contrast cops’ treatment of white rioters vs. indigenous protesters“, dostupno na: https://www.dailydot.com/irl/photos-police-capitol-riot-indigenous-protest/.
4. Kathleen Belew, „Why ‘Stand Back and Stand By’ Should Set Off Alarm Bells“, dostupno na: https://www.nytimes.com/2020/10/02/opinion/trump-proud-boys.html.
5. Nakon ove izjave zabilježeni su slučajevi ljudi koji su poslušali Trumpa, pokušavajući se izliječiti izbjeljivačima poput onoga marke Lyosl, pa je čak i proizvođač morao reagirati apelirajući na ljude da ne piju sredstvo za čišćenje, odnosno izjavama da je ono namijenjeno isključivo održavanju kućanstva, a ne liječenju korone. („Don’t inject Lysol: maker of household cleaner hists back at Trump virus claim“, dostupno na: https://www.theguardian.com/world/2020/apr/24/trump-lysol-injection-claim-maker-hits-back).
6. Spencer Kornhaber, „The Superhero Fantasies of Trump’s Mob“, dostupno na: https://www.theatlantic.com/culture/archive/2021/01/alternate-reality-trump-capitol-mob/617596/.
7. Teun A. Van Dijk, „Ideology and Discourse“, dostupno na: http://www.discourses.org/OldArticles/Ideology%20and%20Discourse.pdf.
8. Brendon O’Connor, Does Donald Trump have a Foreign Policy Ideology?, dostupno na: https://ecpr.eu/Events/Event/PaperDetails/35011
9. Simon Mollan; Beverly Geesin, “Donald Trump and Trumpism: Leadership, ideology and narrative of the business executive turned politician”, Organization, 2019.
10. Isto.
11. Isto.
12. Christian Paz, „All the President’s Lies About the Coronavirus“, dostupno na: https://www.theatlantic.com/politics/archive/2020/11/trumps-lies-about-coronavirus/608647/.
13. Simon Mollan; Beverly, Donald Trump and Trumpism: Leadership, ideology and narrative of the business executive turned politician, 1–14
14. Sven Engesser; Nicole Ernst; Frank Esser; Florin Buchel, „Populism and social media: how politicians spread a fragmented ideology“, Information, Communication & Society, br. 8, 20/2017., 1109–1126.
15. Rory Carroll, „Baked Alaska, the QAnon Shaman… Who led the storming of the Capitol?“, https://www.theguardian.com/us-news/2021/jan/07/baked-alaska-the-qanon-shaman-who-led-the-storming-of- the-capitol.
16. Cherly Thompson, „Trump has made America nostalgic again for a past that never existed“, dostupno na: https://theconversation.com/trump-has-made-america-nostalgic-again-for-a-past-that-never-existed-149449.
17. Julia Carrie Wong, „QAnon explained: the antisemitic conspiracy theory gaining traction around the world“, dostupno na: https://www.theguardian.com/us-news/2020/aug/25/qanon-conspiracy-theory-explained-trump- what-is.
18. „January 6: A Mass Base for Fascism?“, dostupno na: https://libcom.org/news/january-6-mass-base-fascism-07012021.
19. Walden Bello, „America Has Entered the Weimar Era“, dostupno na: https://fpif.org/america-has-entered-the- weimar-era/.