In memoriam David Graeber (1961–2020) – svježina, odvažnost i uporno suprotstavljanje revizionizmu

Iznenadnom smrću Davida Graebera početom rujna ove godine svijet je izgubio antropologa, anarhista, aktivista, te jednog od najžešćih kritičara kapitalizma, birokracije i nejednakosti. Mnogima je nedvojbeno ostao u sjećanju kao jedan od vodećih aktera pokreta Occupy Wall Street 2011. godine, te mu neki čak pripisuju autorstvo slogana „Mi smo 99%“ (We are 99%), koji aludira na činjenicu da su svjetski resursi i bogatstvo pod kontrolom 1% svjetske populacije. Graeber je, međutim, izjavio da su za ovaj kratak i upečatljiv slogan zaslužni aktivisti koji su zajedno s njim sudjelovali u spomenutome pokretu.

David Graeber ostavio je iza sebe bogat i raznolik opus knjiga i eseja u kojima čitatelje potiče da preispitaju općeprihvaćena shvaćanja društva, rada i nejednakosti, pri čemu se ističu dvije knjige: „Besmisleni poslovi“ (Bullshit Jobs) i „Dug: prvih 5000 godina“ (Debt: First 5000 years). Budući da je o navedenim knjigama na internetu dostupno mnoštvo članaka i recenzija, uključujući i Graeberov esej „O fenomenu besmislenih poslova“ (On the Phenomenon of Bullshit Jobs), relevantne ću poveznice priložiti u bibliografiji, a ovom bih se prilikom željela osvrnuti na njegova dva manje opsežna i slabije poznata teksta: esej „Kako promijeniti tijek ljudske povijesti“ (How to Change the Course of Human History), napisan u suradnji s arheologom Davidom Wengrowom) i pamflet „Fragmenti anarhističke antropologije“ (Fragments of an Anarchist Anthropology). U tim su dvama tekstovima jasno uočljive značajke kojima se odlikuju i Graeberovi opsežniji tekstovi: svježina, odvažnost, te uporno suprotstavljanje pokušajima da se kompleksan tijek ljudske povijesti svede na pojednostavljene narative i jednodimenzionalne interpretacije.

U „Kako promijeniti tijek ljudske povijesti“ Graeber i Wengrow uvjerljivo nastoje opovrgnuti ono što nazivaju mitom agrarne revolucije, odnosno jednu od najrasprostranjenijih i najotpornijih priča u ljudskoj povijesti kojom se na jednostavan i pogrešan način pokušava objasniti porijeklo društvene nejednakosti.

Prema toj priči, ljudi su tijekom najvećega dijela svoje povijesti živjeli u malim, egalitarnim grupama lovaca-sakupljača, a nakon otkrića poljoprivrede dolazi do razvoja privatnoga vlasništva i gradova, odnosno do pojave civilizacije u pravome smislu riječi. Civilizaciju se smatra zaslužnom za nastanak znanosti, književnosti i filozofije, te druga velika ljudska dostignuća, no ona sa sobom donosi i mnoge negativne pojave kao što su ratovi, porezi, birokracija, patrijarhat i ropstvo. Shvaćene na ovaj način, civilizacija i nejednakost postaju tragične nužnosti, cijena koju čovječanstvo plaća za nastanak i razvoj kompleksnih društava.

Graeber i Wengrow ističu kako je ovaj tradicionalni narativ potrebno preispitati i reinterpretirati u svjetlu antropoloških i arheoloških dokaza kako bismo promijenili konceptualni okvir u kojemu razmišljamo o ljudskoj povijesti i definiramo svoj osjećaj političke mogućnosti. U trenutnom narativu koji čovječanstvo priča samo sebi, nejednakost se kao činjenica društvenih odnosa može eliminirati jedino povratkom u „prirodno stanje“ ili „stanje nevinosti“, odnosno raspadom civilizacije na male, egalitarne skupine lovaca-sakupljača. Graeber i Wengrow pred sebe postavljaju ambicioznu zadaću: stvaranje nove priče i oslobađanje od konceptualnih okova koji, prikazujući nejednakost kao neizbježnu činjenicu kompleksnoga društvenog uređenja, naposljetku dovode do osjećaja beznadnosti i bespomoćnosti. Promjena dominantnoga narativa ljudsku povijest pretvara u mnogo zanimljivije mjesto, ispunjeno nadom i potencijalom za stvaranje alternativa statusu quo.

Pobornici ideje povratka nevinome, prirodnom stanju čovječanstva u svojim se argumentima nerijetko pozivaju na Jeana-Jacquesa Rousseaua i njegovo djelo „Rasprava o podrijetlu i temeljima nejednakosti među ljudima“ iz 1754. godine. Zanimljivo je, međutim, da sâm Rousseau nikada nije tvrdio da je takvo prirodno stanje nepobitna povijesna činjenica, te izričito tvrdi: „Istraživanja kojima se ovom prilikom bavimo ne treba shvatiti kao povijesne istine, već samo kao hipoteze prikladnije za ilustriranje prirode stvari nego za objašnjavanje njihova istinskoga podrijetla.“ Rousseau je, osim toga, nastojao istražiti ono što smatra fundamentalnim paradoksom ljudske politike: naša nas urođena težnja ka slobodi opetovano vodi u „spontani marš prema nejednakosti“. Unatoč tome, Rousseau nije bio fatalist i vjerovao je da ono što su ljudi izgradili ljudi mogu i razrušiti.

Temelje novoga narativa, tvrde Graeber i Wengrow, prvenstveno treba tražiti u arheološkim nalazima koji nam nude bogate informacije o načinu života i društvenoj strukturi ranih ljudskih zajednica. Na paleolitskom lokalitetu Sungir, primjerice, pronađeni su grobovi stari 25000 godina u kojima su pokopani muškarac i djeca s raskošnim znakovima počasti. Sungir nije izolirani arheološki lokalitet takvoga tipa jer slični nalazi iz paleolitika postoje i na drugim mjestima, primjerice, Saint-Germaine-la-Riviere, gdje je pronađen 16000 godina star grob ženske osobe, te grobovi na ligurskoj obali. Osim grobova, na više su lokaliteta pronađeni ostaci monumentalne arhitekture, pri čemu svakako treba spomenuti Göbekli Tepe, 11000 godina star lokalitet na granici Turske i Sirije, i tzv. „mikro gradove“ u Dolnί Věstonice. Dokazi postojanja institucionalne nejednakosti u ljudskim zajednicama ledenoga doba sporadični su, a monumentalne strukture koje su tadašnji ljudi podizali imale su relativno kratak životni vijek.

Pronađene masivne građevine i raskošni grobovi jedini su indikatori rasta stratificiranih ljudskih zajednica, a možda najviše podataka o životu tadašnjih ljudi možemo dobiti iz onoga što nije pronađeno: naime, uočljiv je izostanak fortifikacija, skladišta i palača, odnosno svih uobičajenih znakova koji upućuju na postojanje države u nastanku. Objašnjenje ove pojave arheolozi pronalaze u sezonskim, cikličnim ritmovima života prethistorijskih ljudi koji su se na određenim mjestima okupljali jednom ili dvaput godišnje, usklađujući se s migracijama krda životinja poput vunenih mamuta, bizona, jelena i gazela, te s cikličnim berbama orašastih plodova i migracijama riba. U skladu s ovim prirodnim ritmovima ljudi su mijenjali i oblike društvene organizacije, prebacujući se s autoritativnih na egalitarne vidove društvenih odnosa. Ovi su se sezonski uzorci društvenoga života zadržali dugo nakon što je „izum agrikulture“ doveo do navodnih radikalnih promjena u funkcioniranju ranih ljudskih zajednica. Štoviše, pretpostavlja se da graditelji slavnoga Stonehengea nisu bili ni sakupljači plodova, ni obrađivači zemlje, već nešto između tih dvaju vidova društvene organizacije. Ljudske zajednice koje funkcioniraju na takav način antropolozi opisuju kao društva koja posjeduju „dvostruku morfologiju“, a arheološki nalazi koji upućuju na postojanje takve društvene strukture otkrivaju nam da su ljudi od samih svojih početaka svjesno eksperimentirali s različitim društvenim mogućnostima. Iz ovoga proizlazi spoznaja da su naši preci, ovisno o uvjetima života, prelazili s jednog oblika društvenog uređenja na drugi, shvaćajući da nijedan društveni poredak nije fiksiran i nepromjenjiv. S tom institucionalnom fleksibilnošću dolazi i sposobnost da iskoračimo van granica bilo koje društvene strukture kako bismo o njoj razmislili i uočili njene značajke, te stvorili i razrušili političke svjetove u kojima živimo.

Graeber i Wengrow u ovom eseju nastoje argumentirano razbiti dva velika mita na kojima se temelji naše shvaćanje ljudske povijesti, razvoja ljudskih zajednica i nejednakosti:

1. Mit o širenju i podrijetlu agrikulture. Više ništa ne podržava tradicionalno shvaćanje da je agrikultura predstavljala drastičnu promjenu u razvoju ljudskih društava, u područjima gdje se odvijala najranija domestikacija nije došlo do jasnoga prijelaza od paleolitskoga sakupljača do neolitskoga poljoprivrednika, izraz „agrarna revolucija“ postaje besmislen jer arheološka i antropološka saznanja upućuju na to da se radilo o dugotrajnom i kompleksnome procesu, a ne o nagloj, radikalnoj transformaciji.

2. Mit o civilizaciji koja „dolazi u paketu“. Prvi svjetski gradovi nisu se naprosto pojavili na nekoliko lokacija zajedno s već formiranim sustavima centralizirane vlade i birokratske kontrole.

Primjerice, u Kini su 2500. godine pr. n. e. nastale naseobine koje su tisuću godina starije od najranije zabilježene vladarske dinastije, a u Peruu su pronađeni ostaci raskošnih građevina koje su četiri tisuće godina starije od carstva Inka. Centri urbanizacije u Mezopotamiji, dolini rijeke Ind i Meksiku upućuju na društvenu organizaciju utemeljenu na egalitarnim principima, s municipalnim vijećima koja su imala značajan stupanj autonomije od centralne vlade.

Ove nam spoznaje omogućuju stvaranje posve nove slike svjetske povijesti, premda smo nerijetko previše zaslijepljeni predrasudama i općeprihvaćenim pretpostavkama da bismo vidjeli implikacije koje arheološki i antropološki uvidi imaju za naše sadašnje živote i politička stajališta. Danas je, primjerice, uobičajeno tvrditi da participacijska demokracija i društvena jednakost mogu funkcionirati samo u malim zajednicama i aktivističkim grupama, no ne mogu postojati na višim razinama organizacije kao što su gradovi, regije i nacije-države. Graeber i Wengrow izričito se suprotstavljaju ovoj raširenoj pretpostavci, tvrdeći da su gradovi i čak regionalne konfederacije utemeljeni na egalitarnim principima česta pojava u ljudskoj povijesti, dok su obitelji i domaćinstva utemeljeni na istim principima rijetkost. Štoviše, moguće je zaključiti kako su se najbolniji gubici ljudskih sloboda dogodili na nižim razinama, odnosno na razini dobnih skupina i rodnih odnosa, koje su istodobno prostori najveće intimnosti i najdubljih oblika strukturalnoga nasilja. Upravo ta područja moramo proučavati želimo li razumjeti kako je postalo prihvatljiva tendencija pojedinaca da bogatstvo pretvore u moć, te kako su nastali sustavi u kojima se određenim društvenim skupinama poručuje da njihovi životi i potrebe nisu važni. Na tim će se razinama odvijati najteži dio naših nastojanja da stvorimo slobodno društvo.

„Fragmenti anarhističke antropologije“, kako naslov sugerira, koncipirani su kao zbirka misli, zapažanja i skica kojima Graeber nastoji postaviti temelje jedne još uvijek nepostojeće discipline. Zamišljena kao spoj znanstvenih spoznaja antropologije i političkih postavki anarhizma, nova bi disciplina u svojoj srži trebala iskoristiti jedinstvenu poziciju antropologa koji su se u svojim istraživanjima susreli s društvima organiziranima bez posredovanja države, te koji su čak i živjeli u dijelovima svijeta u kojima su države prestale funkcionirati ili su se barem privremeno povukle, potaknuvši ljude na autonomne oblike organiziranja. Antropologija je ujedno i jedina disciplina u poziciji stvaranja generalizacija o ljudskoj vrsti kao cjelini jer je jedina disciplina koja se bavi čovječanstvom kao cjelinom i upoznata je sa slučajevima koji se mogu smatrati anomalijama.

U ovome se tekstu Graeber suprotstavlja shvaćanju revolucije kao promjene paradigme, odnosno kao čistoga prekida i fundamentalne pukotine u prirodi društvene stvarnosti nakon koje sve funkcionira drukčije i stare kategorije više ne vrijede. Ovdje je u pitanju logička pogreška koja je sastavni dio zamišljanja da se društvene ili tehnološke promjene pojavljuju u istom obliku kao ono što je Thomas Kuhn nazvao „strukturom znanstvenih revolucija“, govoreći, primjerice, o prijelazu s Newtonova na Einsteinovo shvaćanje svemira i vremena. Ovakvo viđenje implicira da je svijet ekvivalentan našemu znanju o njemu i da se stvarnost mijenja u skladu s promjenom principa na kojima se temelji naše znanje. Svijet, međutim, nije obavezan na postojanje u skladu s našim očekivanjima i odnosi se upravo na ono što se ne može obuhvatiti našim imaginarnim konstruktima. Graeber među takve konstrukte naše mašte svrstava totalitete poput nacije, društva i ideologije, odnosno nepostojeće zatvorene sustave koji nastoje pojednostaviti neurednu i kompleksnu stvarnost. Zamišljanje revolucija kao kataklizmičkih pukotina koje vode zamjeni jednoga totalizirajućeg sustava drugim proizlazi upravo iz ovoga razmišljanja o svijetu i društvu kao totalizirajućem sustavu u kojem svaki element posjeduje važnost jedino u odnosu na druge elemente. Na taj način ljudska povijest postaje niz revolucija: Neolitska revolucija, Industrijska revolucija, Informacijska revolucija, a politički san postaje težnja da se preuzme kontrola nad ovim procesom i da se izazove svojevrsna pukotina u društvenoj stvarnosti koja će značiti raskid s svime onim što joj prethodilo. Graeber, međutim, ne predlaže da odbacimo imaginarne totalitete; štoviše, pretpostavlja da takvo što nije moguće jer su ti konstrukti korisna mentalna oruđa nužna za ljudsko razmišljanje o svijetu. Umjesto toga, potiče nas da uvijek imamo na umu činjenicu da su konstrukti samo to, misaona oruđa i korisni mentalni okviri, premda smo u isto vrijeme u stanju shvatiti da revolucija neće predstavljati jasan i čist prekid s prošlošću.

U skladu s navedenim, Graeber vjeruje da će revolucija na svjetskoj razini biti dugotrajan proces, pa stoga umjesto zamišljanja revolucije kao kataklizmičkoga prekida trebamo postaviti pitanje: „Što je revolucionarna akcija?“ Odgovor na to pitanje mogao bi glasiti: „Revolucionarna akcija svako je kolektivno djelovanje koje odbija određeni oblik moći i dominacije te na taj način rekonstruira postojeće društvene odnose.“ Revolucionarna akcija, prema tome, ne mora nužno nastati kao rezultat težnje za rušenjem vlade jer se i nastojanja da se stvore autonomne zajednice s pravilima i principima koji se protive postojećoj strukturi moći u potpunosti uklapaju u definiciju revolucionarne akcije. U tom je smislu nužno shvatiti i anarhističke oblike organizacije koji ni po čemu ne nalikuju državi, već uključuju beskonačnu raznolikost zajednica, povezanosti, mreža i projekata na svim razinama koji se preklapaju i povezuju na bezbroj zamislivih načina. Budući da anarhisti ne žele preuzeti vlast na određenome nacionalnom teritoriju, proces nadomještanja jednoga sustava drugim neće imati oblik nagle revolucionarne kataklizme, već će nužno biti postupan.

Najprovokativniji dio „Fragmenata“ misaoni je eksperiment koji Graeber prikladno naziva „rušenje zidova“, a koji se sastoji od preispitivanja i odbacivanja koncepta modernosti. To, dakako, ne znači da ćemo zanijekati sve promjene koje su se tijekom stoljeća dogodile na području znanosti i tehnologije, niti podrazumijeva zanemarivanje važnosti kulturalnih razlika. Odbacivanje koncepta modernosti pretpostavlja odbacivanje općeprihvaćenog uvjerenja da je u određenome trenutku u povijesti došlo do fundamentalnoga razdora između ljudi prošlosti i ljudi sadašnjosti. Drugim riječima, trebamo zamisliti da kvantitativne promjene same po sebi ne podrazumijevaju nužno i kvalitativnu promjenu: društvo u kojemu danas živimo nije fundamentalno drugačije od društava koja su već postojala, vrijeme u kojem živimo nije fundamentalno drugačije od prošlih vremena, a postojanje tvornica ili mikročipova ne znači da su se političke ili društvene mogućnosti značajno promijenile u svojoj temeljnoj naravi. Preciznije rečeno, države zapadne Europe i njihove kolonije možda jesu uvele nove mogućnosti, no nisu poništile stare. Primjerice, za tzv. „primitivna društva“ uobičajeno je tvrditi da su organizirana kao sustavi srodstva (kinship systems) u kojima članovi zajednice svoje podrijetlo prate od zajedničkih predaka i uglavnom žive na teritoriju tih predaka, a princip srodstva definira uvjete seksualnosti, braka i nasljeđivanja imovine s jedne generacije na drugu. Graeber sugerira da bismo i o našemu „modernom“ društvu trebali razmišljati kao o klasičnome klanskom sustavu na globalnoj razini čija se organizacija i hijerarhija temelje na rasi, klasi i rodu, odnosno kategorijama koje reguliraju seksualnost, brak i nasljeđivanje.

U skladu s iznesenim zapažanjima, Graeber skicira temelje anarhističke antropologije kao jedne nepostojeće znanstvene discipline, te predlaže područja teorije koja bi ta disciplina mogla proučavati:

• Teorija države. Države su imaginarni totaliteti par excellence koji su nastali kao ideje načini zamišljanja društvenoga poretka kao nečega što je moguće kontrolirati. Adekvatna teorija države trebala bi početi od uočavanja razlike između ideala vladanja mehanizama vladanja, odnosno između utopijske vlasti i stvarne vlasti.
• Teorija političkih entiteta koji nisu države. Graeber kao primjere takvih entiteta navodi antičku Atenu i srednjovjekovnu Englesku jer među povjesničarima još uvijek nema konsenzusa o tome može li se Atenu i Englesku na tome stupnju razvoja uopće smatrati državama.
• Teorija kapitalizma. Ovo bi područje analize obuhvatilo teoriju plaćenoga rada i društvenih odnosa koji su tome slični, ističući činjenicu da se najstariji ugovori o plaćenome radu zapravo tiču iznajmljivanja robova.
• Odnos moći i neznanja, odnosno moći i gluposti. Suprotstavljajući se tvrdnji Michela Foucaulta koja povezuje znanje i moć, Graeber naglašava da nasilje, naročito strukturalno nasilje, pri čemu je moć samo na jednoj strani, stvara neznanje i glupost. Prema tome shvaćanju odnosa između moći i neznanja, stvaranje pravila i prijetnja nasiljem svakome tko to pravilo prekrši siguran je način pojednostavljivanja nevjerojatno kompleksne stvarnosti koja se sastoji od mnoštva perspektiva, uvida, perspektiva, strasti, želja i uzajamnoga razumijevanja. Nasilje je zbog toga omiljeno utočište glupih i jedini oblik gluposti na koji nije moguće inteligentno reagirati, a upravo je to temelj države u kojoj birokracije samo po sebi ne stvaraju glupost, već su samo načini upravljanja situacijama koje su glupe od samoga početka jer se temelje na arbitrarnoj sili. Teorijsko promišljanje ovog odnosa uključuje i proučavanje veze između nasilja i imaginacije, pri čemu je nužno postaviti pitanje: Zašto oni na dnu hijerarhije, odnosno žrtve strukturalnoga nasilja, uvijek zamišljaju kako bi bilo u ulozi onih na vrhu, odnosno ljudi koji profitiraju od strukturalnoga nasilja, ali se gotovo nikada ne događa da oni na vrhu zamišljaju kako je onima na dnu? Činjenica da je potlačenima više stalo do njihovih opresora nego što je njihovim opresorima stalo do njih prema Graeberu je jedan od bastiona bilo kojega sustava nejednakosti.
• Ekologija dobrovoljnih udruživanja. Graeber sugerira postavljanje nekoliko ključnih pitanja: Koje vrste udruživanja postoje? U kakvim uvjetima pojedine vrste udruživanja najviše bujaju? Odakle uopće dolazi ideja „korporacije“?
• Teorija političke sreće. Stvaranje ove teorije mnogo je teže nego objašnjavanje zašto je politička sreća nešto što samo rijetki pojedinci današnjice mogu iskusiti.
• Teorija načina na koje hijerarhijske strukture samom svojom logikom stvaraju svoje suprotnosti ili negacije.
• Patnja i užitak: o privatizaciji želje. Anarhisti u sklopu svoga djelovanja naglašavaju užitak, karneval i stvaranje „privremenih autonomnih zona“ u kojima ljudi mogu živjeti kao da su već slobodni. Ova je tendencija bliska francuskom pokretu Situacionista, a naročito je uočljiva u djelu Raoula Vaneigema „Revolucija svakodnevnoga života“ (The Revolution of Everyday Life): „Želja za životom politička je odluka. Ne želimo svijet u kojemu je garancija da nećemo umrijeti od gladi kupljena prihvaćanjem rizika da bismo mogli umrijeti od dosade.“ Ideal anarhističkoga „festivala otpora“ povratak je kasnosrednjovjekovnome svijetu neobuzdane glazbe i plesa koji je naglašeno suprotstavljen puritanskome „duhu kapitalizma“. Povijest kapitalizma se, prema Graeberu, u ovome kontekstu kreće od napada na slavljeničku kolektivnu konzumaciju do inzistiranja na izrazito osobnim, privatnim oblicima konzumacije. Kapitalizam je, dakle, moguće predočiti kao proces privatizacije želje, a samim time i kao proces privatizacije patnje. Ovim se pitanjem bavi i Graeberov suvremenik Mark Fisher u knjizi „Kapitalistički realizam“ (Capitalist Realism), ističući kako poimanje mentalne bolesti kao isključivo privatnoga problema pojedinca onemogućuje povezivanje individualne patnje s mogućim društvenim uzročnicima, te tako vodi do depolitizacije ovoga problema.
• Teorija alijenacije (otuđenja). Graeber predlaže da se ovo područje skicirane anarhističke antropologije posveti uočavanju i analizi mogućih dimenzija neotuđenog iskustva. Kada prestanemo promatrati sve oblike djelovanja isključivo u odnosu na njihovu funkciju u reprodukciji većih, totalnih oblika nejednakih odnosa moći, bit ćemo u stanju vidjeti da su anarhistički društveni odnosi i neotuđeni oblici djelovanja svuda oko nas. Ovo je zapažanje ključno jer pokazuje da je anarhizam već sada, i oduvijek je bio, jedan od temelja ljudske interakcije, čemu svjedoče samoorganiziranje, uzajamna pomoć i umjetnički, kreativni oblici izražavanja.

Graeber „Fragmente“ zaključuje navođenjem nekoliko glavnih smjernica anarhističke misli i djelovanja:

• Globalizacija i eliminacija nejednakosti između sjevera i juga. Problem siromaštva u svijetu mogao bi se olakšati pomoću programa koji se sastoji od triju točaka: amnestija međunarodnoga duga, poništavanje svih patenata i drugih intelektualnih prava povezanih s tehnologijom starijom od jedne godine, te eliminacija svih ograničenja globalne slobode putovanja ili prebivališta.
• Borba protiv rada. Nastojanje da se eliminira rad kao odnos dominacije oduvijek je jedno od centralnih pitanja anarhističkog organiziranja. U ovome su pogledu anarhisti bliski IWW-u (Industrial Workers of the World, tzv. Wobblies), organizaciji koja se zalaže na reduciranje radnoga tjedna na šesnaest sati tjedno. Ako identificiramo rad koji je neophodan za funkcioniranje udobnih i ekološki održivih životnih standarda, te redistribuiramo sate rada, platforma tzv. Wobblyja mogla bi se naposljetku pokazati posve realističnom, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da su nam već sada dostupni tehnološki uvjeti koji bi omogućili smanjivanje broja radnih sati.
• Autonomni municipaliteti Chiapasa i pokret Zapatista u Meksiku primjeri su organiziranja koji odbijaju ideju preuzimanja moći i umjesto toga nastoje kreirati modele demokratske samoorganizacije, a utemeljeni su na načelima direktne demokracije i obuhvaćaju alternativne institucije kao što su, primjerice, narodne skupštine koje upravljaju urbanim četvrtima. Spomenuti nam pokreti omogućuju da zamislimo kako bi bilo živjeti u svijetu u kojemu ljudi zaista imaju moć odlučivanja, na individualnoj i kolektivnoj razini, kakvim zajednicama žele pripadati i koje identitete žele prisvojiti.

Ovaj sažet prikaz bogatog antropološkog i aktivističkoga djelovanja Davida Graebera završavam s nadom da će čitatelje potaknuti da posegnu za njegovim esejima i knjigama, te da će im njegove ideje i zaključci otvoriti novi pogled na ljudsku povijest koju će doživjeti kao prostor nade, mogućnosti i raznolikosti.

Bibliografija & prijedlozi za čitanje

Graeber, David. Fragments of an Anarchist Anthropology. Chicago, Prickly Paradigm Press, 2004.

Graeber, David, David Wengrow. How to Change the Course of Human History. https://www.eurozine.com/change-course-human-history/

Graeber, David. On the Phenomenon of Bullshit Jobs. https://www.strike.coop/bullshit-jobs/

Zeitlin, Matthew. How David Graeber Changed the Way We See Money. https://newrepublic.com/article/159227/david-graeber-changed-way-see-money