Namećući dopunu Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, sad već bivši visoki predstavnik Valentin Incko baš je osvijetlio tamni vilajet, tako što je zapalio još jednu vatru, koju će biti teže ugasiti nego sve dosadašnje. I kad se to desi, ostaće nove i ozbiljnije opekotine na srpsko-bošnjačkim odnosima. Tako možemo biti „zahvalni“ dosadašnjem visokom predstavniku na tome što je još jednom podgrijao krizu međunacionalnih odnosa i dao snažan argument u ruke kako onima koji tvrde da ovakva Bosna i Hercegovina ne može da funkcioniše, tako i onima koji tvrde da nikakva Bosna i Hercegovina ne može da funkcioniše. Djelujući na ovaj način, Incko je uradio suprotno od onoga što je navodno njegov cilj, a to je postizanje reda i stabilnosti u zemlji. Jer, ova odluka izazvala je veći nered nego ijedna dosad, uz najave mogućih sukobljavanja SIPA-e i MUP-a Republike Srpske, što se nikad dosad nije ni desilo ni najavljivalo, te uz donošenje zakona u Republici Srpskoj po kome se nametnuti Inckov zakon neće primjenjivati u ovom entitetu, što je takođe novina u odnosu na dosadašnje krizne situacije, iako je srpska politička elita i dosad osporavala valjanost niza državnih zakona. Ipak, dosadašnje iskustvo pokazuje da izjave vođa političkih elita ne znače mnogo u smislu spremnosti da ih zaista ostvare ako to može ugroziti njihove pozicije moći.
Inckove tvrdnje da je nametnuo zakon nakon što su postale pravnosnažne presude Karadžiću i Mladiću besmislene su, kao što je naivno vjerovati da je to uradio nakon podnošenja izvještaja određenih komisija o Srebrenici. Haški tribunal je davno zauzeo stav o pravnoj prirodi zločina u Srebrenici, s kojim se Incko slaže, pa je ovaj zakon mogao nametnuti u bilo kom trenutku, ako mu je za njegovo nametanje bila potrebna potvrda Haškog tribunala. On je nametnuo ovaj zakon u vrijeme dolaska novog visokog predstavnika, ne zato da bi njemu otežao posao i dočekao ga sa vrućim krompirom, već da bi bila postignuta dva cilja. Prvi cilj je da se testira spremnost srpske političke elite da se usprotivi korišćenju bonskih ovlašćenja od strane novog visokog predstavnika. Zato je Incku i njegovim kontrolorima bilo potrebno da zakon bude nametnut upravo sad, kako bi se vidjelo kako će se srpska politička elita ponašati ako se bonska ovlašćenja počnu koristiti. Drugi cilj je da se pošalje poruka, u prvom redu srpskoj političkoj eliti, da bi bonska ovlašćenja zaista mogla da se koriste u znatno većoj i ozbiljnijoj mjeri nego u prethodnoj deceniji i da su EU i SAD spremne da se aktivnije angažuju u Bosni i Hercegovini nego dosad. Tako zakon, čini se, nije nametnut sa osnovnim ciljem da se kažnjavaju negatori ratnih zločina ili genocida, već iz razloga koji s tim nemaju nikakve neposredne veze.
Ovo je jedan od razloga za krajnje oštre reakcije srpske političke elite. Ona je ocijenila da mora pokazati spremnost da reaguje, kako bi učinila vjerodstojnim politički narativ na koji se sve ove godine poziva. Pritom, vjerovatno je da ozbiljnih posljedica neće biti, jer je sasvim nerealno da novi visoki predstavnik počne da smjenjuje funkcionere, kao što sasvim sigurno neće biti nikakvih promjena ustavnog statusa Republike Srpske. Iako ni sama ne vjeruje da bi bilo koji njen pripadnik mogao biti neposredno sankcionisan od strane visokog predstavnika (sankcije Evropske unije ili SAD nešto su sasvim drugo jer nisu u nadležnosti visokog predstavnika), srpska politička elita strahuje da bi visoki predstavnik mogao potegnuti za bonskim ovlašćenjima i u drugim slučajevima. Drugi razlog za oštre reakcije srpske političke elite je važnost pitanja o kome je riječ, a to je pravno regulisanje negiranja prirode zločina u Srebrenici, koji je Haški tribunal okarakterisao kao genocid. To pitanje je zaista bolno i za Srbe i za Bošnjake. Za Bošnjake je bolno zato što su oni žrtve jednog zaista groznog i izuzetno teškog zločina, a za Srbe je bolno zato što oni smatraju da u Srebrenici nije počinjen genocid, pa je nepravedno da se Srbi optuže za najteži mogući zločin, dok se, s druge strane, Bošnjaci i Hrvati optužuju i kažnjavaju samo sporadično. Pošto su za genocid, doduše ne pred sudovima, ali u pravnoj, političkoj i istorijskoj struci, potpuno opravdano osuđeni nacisti u Njemačkoj i ustaše u tzv. NDH, Srbima izgleda da su stavljeni u najgore moguće društvo, pri čemu se zločin u Srebrenici ne može poistovijetiti sa zločinima koje su nacisti i ustaše činili. S druge strane, dok se Srbima pripisuje najgori mogući zločin (po svojoj pravnoj prirodi i društvenim posljedicama), dotle se zločini bošnjačkih i hrvatskih snaga označavaju kao incidenti, koji su nastali u legitimnim vojnim akcijama, a nisu imali karakter planiranih zločina.
Pravne i političke dileme
To što je Haški tribunal zauzeo stav da je u Srebrenici izvršen genocid nema pozitivan značaj za narode u Bosni i Hercegovini, u smislu mogućnosti njihovog pomirenja. Njegovo djelovanje, u cjelini posmatrano, nije služilo otkrivanju pune istine i pomirenju, već zaodjevanju u pravne akte onog shvatanja uzroka i karaktera rata koje su velike sile, uz nekoliko izuzetaka, formulisale 1992. godine i drže ga se do danas. Nama je potrebno da sagledamo svoju bližu prošlost cjelovito, bez nametanja i sufliranja sa strane, ali i bez naših nacionalnih predrasuda i pretjerivanja. To uključuje i davanje pravne kvalifikacije svim zločinima koji su se dogodili, ali i otkrivanje istine o svim zločinima, njihovim naredbodavcima, počiniocima i uzrocima. Dominacija nacionalizma, koji postaje sve ekstremniji, i činjenica da istrajavamo na tri istine o ratu, dovode do toga da nismo u stanju da sagledamo istinu. Međutim, čak i da je jesmo sagledali, velike sile bi svejedno istrajavale na postojanju Haškog tribunala, jer on je, kao što smo već rekli, potreban velikim sila da podrži njihovu istinu o ratu, njegovim uzrocima i uzročnicima, njegovim posljedicama i zločincima. To znači da je politika, kako domaća tako i svjetska, duboko uplela prste u utvrđivanje istine o ratu, pa i u davanje pravne kvalifikacije počinjenih zločina.
Zakon koji je Incko nametnuo neće postići cilj koji je ovaj proklamovao, mada sumnjamo da je to išta više od zvanično i formalno proklamovanog, ali ne i stvarnog, cilja nametanja zakona. Drugim riječima, nametnuti zakon neće nas ni najmanje približiti utvrđivanju istine i pomirenju, nego će nas još više udaljiti od jednog i drugog. Nametnuti zakon stvara osjećaj kod Bošnjaka da su moralni pobjednici, jer im je međunarodni faktor još jednom dao za pravo, dok kod Srba stvara osjećaj ekstremnog poniženja, jer ne samo da im je zakon nametnut, nego su oni još jednom okrivljeni za činjenje genocida, što kod njih stvara osjećaj da ih se stavlja u istu ravan sa hitlerizmom ili ustaštvom. Ništa ne mijenjaju na stvari izjave da niko ne misli kako su Srbi genocidan narod, jer rasprava o zločinu u Srebrenici vrlo lako skrene u tvrdnju da Srbi možda i nisu genocidan narod, ali da su podržavali genocid ili da barem prećutkuju ili negiraju da je on počinjen. Pritom, rasprava o zločinima u Bosni i Hercegovini redovno ima takvu sadržinu da svako prećutkuje, umanjuje ili opravdava zločine svoje strane, dok ističe ili preuveličava zločine druge dvije strane. U takvoj političkoj i društvenoj atmosferi, nametanje ovakvog zakona nije ništa drugo osim dolivanje ulja na vatru.
Ovo je tačno utoliko više ukoliko se zna (a to je svima već sad sasvim jasno) da Incko nikako nije mogao vjerovati kako će nametanjem ovog zakona učiniti makar jedan korak bliže istini. O tome da li je u Srebrenici počinjen genocid, Srbi i Bošnjaci i dosad su imali suprotna mišljenja i to se neće promijeniti. Štaviše, sigurno je da će i jedni i drugi još upornije insistirati na svojim shvatanjima, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da nikad nije učinjen napor da se skoro tri decenije od okončanja rata utvrdi istina o razmjeri i prirodi svih, bez izuzetka, zločina u Bosni i Hercegovini. Od domaćeg nacionalizma to se ne može očekivati. Ne može se očekivati ni od Haškog tribunala, ni od domaćeg pravosuđa, koje je duboko prožeto političkom zavisnošću i strahom da se ide protiv dominantnih shvatanja o ratu.
Utvrđivati istinu o ratu i zločinima u Bosni i Hercegovini odlukom visokog predstavnika ili presudama Haškog tribunala kontraproduktivno je. To treba da bude rezultat brojnih, ako treba beskrajnih, rasprava pravnika, istoričara, politikologa i drugih domaćih ljudi u Bosni i Hercegovini. Istina ne može da bude unesena spolja, bilo presudama Haškog tribunala, bilo odlukama visokog predstavnika. Takvi pokušaji mogu samo da otežaju da se bilo kad dođe do pune istine. Bošnjaci neće htjeti da razgovaraju, jer će se skrivati iza autoriteta (ili „autoriteta“) Haškog tribunala i visokog predstavnika. Srbi će se osjećati poniženim i ugroženim, zbog čega neće htjeti da čuju drugu stranu. Bolje je da o prirodi zločina razgovaramo decenijama i da korak po korak dolazimo do novih saznanja, nego da nam „istina“ bude nametnuta spolja, kao da smo primitivna plemena.
Tvrdnje o tome da će ova dopuna Krivičnog zakona biti korisna za sve strane u Bosni i Hercegovini, jer omogućava zabranu negiranja genocida počinjenog u Drugom svjetskom ratu, nemaju veliku snagu, zato što, između redova, svi čitaju nametnuti zakon kao tekst koji se odnosi na Srebrenicu, mada se ona u njemu nigdje izričito ne spominje. Iako rasprava o zločinima u Drugom svjetskom ratu takođe ima svoj značaj u oblikovanju društvene i političke svijesti, posebno kada joj se pristupa sa revizionističkih stajališta, ona ipak ima manji značaj za politički život Bosne i Hercegovine od rasprave o zločinima počinjenim u građanskom ratu.
Poseban problem je ono što je zapisano u dopuni Krivičnog zakona. Postavlja se pitanje, naime, da li će se svaka izjava kojom se tvrdi da u Srebrenici nije izvršen genocid smatrati kažnjivom, budući da se u nametnutom zakonu propisuje da je jedan od uslova, i to kumulativnih, i da je negiranje genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina izvršeno na način koji bi mogao podstaknuti na nasilje ili mržnju protiv grupe osoba ili člana takve grupe. Iz ovoga ne slijedi, kako neki pravnici ističu, da je svako negiranje genocida ili ratnog zločina krivično djelo, već samo ono koje može podstaći na nasilje ili mržnju. Ako, na primjer, neki naučnik analizira pravnu prirodu zločina u Srebrenici i tvrdi da to nije genocid, jer nema obilježja tog krivičnog djela, teško bi se moglo reći da je prekršen ovaj nametnuti zakon. Mada, naše pravosuđe bi moglo da tvrdi i suprotno, možda upravo zato što tužioci i sudije imaju svoje ne samo pravne nego i političke i ideološke stavove o ovim pitanjima, a možda i zato što su pod pritiskom političkih elita ili nacionalizmom zatrovane javnosti.
Ovakva norma stvara mogućnost velike proizvoljnosti u tumačenju i primjeni, što znači da je pravna sigurnost dovedena u pitanje. Nije stvar samo u tome da li se u konkretnom slučaju zaista može govoriti o namjernom negiranju zločina (bez obzira na to da li smatrate da je u pitanju ratni zločin, zločin protiv čovječnosti ili genocid), već i o tome da tužilaštvo i sud u konkretnom slučaju mogu odlučiti da ne pribjegnu krivičnom gonjenju odnosno osuđujućoj presudi, jer je zločin negiran od strane moćnog političara. Drugim riječima, od krivičnog gonjenja i izricanja osuđujuće presude može se odustati iz razloga političkog oportuniteta, ali i zbog toga što nadležni pravosudni organ u konkretnom slučaju smatra da zauzimanje stava o prirodi zločina ne može podstaći na nasilje ili mržnju. Incko je na ovaj način jednim udarcem ubio dvije muve. Ili je barem mislio da je to uradio. On je sankcionisao negiranje zločina, namećući zakon, ali je ostavio prostor za izbjegavanje krivičnog gonjenja. To znači da, čak i ako se pokaže da je ovaj zakon u suštini neprimjenjiv, a to će se u praksi pokazati, OHR uvijek može da tvrdi da to nije zato što je pravosuđe nesposobno ili zavisno, već zato što je zakon tako sročen da omogućava različita tumačenja i primjenu. A možda odluči i da za neprimjenjivanje ili selektivnu primjenu optuži to isto pravosuđe.
Na trenutak, čovjek bi pomislio da će nastati trka među onima koji će željeti da protiv njih bude podignuta optužnica, jer će to biti politički korisno za njih. Mnogi će jedva čekati da im se to desi, znajući da se to neće desiti, jer pravosuđe na nivou Bosne i Hercegovine neće ni htjeti ni znati da optužnice podigne i dovede ih do kraja, barem kad su u pitanju politički moćne ličnosti. Ruku na srcu, to ne bi ni valjalo, jer bi se time dizala cijena političarima, dodatno bi se zaoštravali međunacionalni odnosi, a sve za ljubav jednog nametnutog zakona, za koji se zna da ga većina građana ne podržava, jer ne uživa podršku ni Srba ni Hrvata. Čak i kad bi optužnice bile podignute, postupci se ne bi mogli voditi, što bi samo pokazalo bankrot pravosuđa, ali i visokog predstavnika, koji je nametnuo zakon, ali ne može da nametne njegovu primjenu. Mada, nama se čini da mu to i nije važno.
Taman kad smo izveli ovu analizu, došli smo do „poraznog“ zaključka da su naglo splasnule izjave onih koji su dosad negirali genocid. Da li su se oni prosto zasitili da ga negiraju, jer su to dosad činili, ili su odlučili da je bolje da malo pričekaju s tim poslije stupanja na snagu Inckovog zakona, možemo samo da se dosjećamo.
Šef vladajuće stranke u Republici Srpskoj izašao je sa prijedlogom o formiranju koncentracione vlade, koju je opozicija odbacila. Iako se parlamentarne stranke u Republici Srpskoj slažu o tome da je nametnuti zakon potpuno neprihvatljiv, kao što je neprihvatljiv i dalji opstanak OHR-a, opozicija ne prihvata da uđe u koncentracionu vladu, jer ne želi da bude poistovijećena sa vladajućom strankom i koalicijom. Opozicija ne želi da preuzme dio odgovornosti za dosadašnju politiku vlasti, ali želi i da ima odriješene ruke u pogledu narednih aktivnosti, što bi joj bilo znatne teže ako bi postala dio koncentracione vlade. Opozicija je iznijela i sumnju da vladajuća stranka neće održati riječ, tj. da neće nastaviti sa blokadom institucija. Te institucije, iako nejake po svojim nadležnostima, ipak odlučuju o nekim važnim pitanjima, pa bi bio veliki luksuz ne učestvovati u donošenju barem nekih, važnih, odluka. Slično vrijedi i za sastanak sa Šmitom, jer je najavljen sastanak srpskih stranaka (da li svih ili samo vladajućih?) sa Šmitom, ali, kako Dodik reče, ne kao sa visokim predstavnikom, već kao sa bivšim njemačkim ministrom, kao da njegovo bivše ministrovanje ima ikakvog značaja za politički trenutak Bosne i Hercegovine. Za Šmita je to neprihvatljivo, jer on ne može prihvatiti da istupa bilo kako drugačije osim kao visoki predstavnik. S druge strane, srpski političari neće moći ignorisati sastanak s njim, kad god da se desi.
Samom idejom okupljanja srpska politička elita šalje više poruka javnosti. Prva poruka je da je kriza tako velika i ozbiljna, da treba zaboraviti, barem privremeno, stare omraze i ujediniti se s ciljem zaštite ugroženog nacionalnog interesa. Time se dolazi do ideje „sabornosti“, odnosno okupljanja svih srpskih stranaka, koje su u stanju da razumiju nacionalni interes. Druga poruka je da vladajuća stranka želi da ima dobru zaleđinu, kako bi skrenula pažnju međunarodnim činiocima da će naići na jedinstven otpor svih u Republici Srpskoj ako odluči da sankcioniše vođe vladajuće stranke. Vladajućoj stranci je sigurnije da djeluje ako uz sebe „vuče“ opoziciju, nego ukoliko nastupa samostalno. Treća poruka je da okupljanje nije uklonilo sukobljavanja, jer opozicija i dalje zamjera Dodiku da pokušava da iskoristi ovu situaciju kako bi poboljšao svoj legitimitet, pogotovo apostrofirajući peticiju, čije potpisivanje je vladajuća stranka pokrenula s ciljem, kako opozicija tvrdi, da se prikrije iza građana kao podrške potezima vlasti, dok je vladajuća stranka prikazuje kao dokaz da svi Srbi odbacuju nametnuti zakon i stoje iza aktuelne vlasti u tom pitanju. Usitinu, peticija nije pokazala ništa novo, osim onog što se već zna, a to je da Srbi u Republici Srpskoj nisu zadovoljni nametnutim zakonom. Međutim, građane ionako niko nizašta ni dosad nije pitao, pa ni ova peticija to neće promijeniti.
Ustavno pitanje u Bosni i Hercegovini zaista postoji, stalno je aktuelno i vrlo važno. Ono je važno iz više razloga. Odgovarajuće rješavanje ustavnog pitanja je garantija nacionalne ravnopravnosti. Ona je, opet, važna za očuvanje nacionalnog ponosa i samopoštovanja svake nacije, potom za otklanjanje političkih kriza, a onda i za davanje prednosti drugim, prije svega ekonomskim i socijalnim temama. Ove teme stalno čekaju da dođu na red, a ne mogu, zato što političke elite stalno „jašu“ na neriješenom ustavnom pitanju. Istina je da je zamislivo istovremeno rješavanje ustavnog pitanja i ekonomskih i socijalnih problema s kojima se suočava velika većina naroda. Međutim, pošto političke elite vide rješavanje ekonomskih i socijalnih problema na suprotan način od onog koji narod očekuje, njima je najsigurnije da održavaju uvjerenje kod svojih naroda da su oni čuvari nacionalnih ili državnih interesa. Time političke elite čuvaju svoj legitimitet. Iako društvo nije podijeljeno samo po nacionalnom osnovu, već i po klasnom i drugim osnovima, izgleda kao da su nacionalne podjele jedino važne, jer se na njima insistira. Klasne podjele ostaju drugorazredne u očima znatnog dijela građanstva, koje osjeća klasne suprotnosti, ali ih ne razumije i ne daje im politički značaj.
Međunarodni činilac tome znatno doprinosi, jer se upliće u unutrašnje odnose, pod izgovorom da pruža pomoć, sprovodi Dejtonski sporazum i sl. Bilo bi mnogo bolje kad bi se unutar Bosne i Hercegovine konačno počeo voditi dijalog, kojeg nije bilo od rata, makar on trajao dosta dugo. Bolje je da domaće snage postignu bilo kakav kompromis, ali da on bude njihovo djelo, nego da ne razgovaraju uopšte, ili da sve što se postigne, bude djelo stranaca. Ustavno pitanje treba rješavati onom dinamikom koja proističe iz unutrašnjih prilika. Tada će domaće političke elite morati da se posvete dijalogu, a, osim toga, moraće i da se bave drugim problemima, prvenstveno onim koji stoje u ekonomskim temeljima društvenog poretka, jer više neće moći da očekuju pomoć stranaca da rješavaju političke probleme, niti će moći da se predstavljaju kao vitezovi koji štite nacionalne ili državne interese, a da pritom zanemaruju ogromne ekonomske i socijalne probleme koji uništavaju društvo, a u krajnjoj liniji i entitete, kantone i državu.
Vrijeme za rastanak
Ovakvi postupci visokog predstavnika samo potvrđuju da je došlo vrijeme da njegova kancelarija bude zatvorena. To je postalo naročito jasno nakon što Savjet bezbjednosti nije uspio donijeti odluku o imenovanju Šmita za visokog predstavnika. Iako međunarodno pravo, kad su interesi velikih sila u pitanju, nije na cijeni, ipak se dosad vodilo računa o poštovanju važnog principa o imenovanju visokog predstavnika saglasnošću svih članica Savjeta bezbjednosti, koji proističe iz samog Dejtonskog mirovnog sporazuma. Imenovanje Šmita bez saglasnosti Rusije i Kine zaista predstavlja novinu, koja jeste izraz kršenja Dejtonskog sporazuma, što dugoročno posmatrano može imati samo negativne posljedice na saniranje krize u Bosni i Hercegovini.
Prisustvo i aktivnosti visokog predstavnika hrabre bošnjačku političku elitu, koja se uzda u njegovo savezništvo kako bi ostvarila ciljeve koje ne može postići kroz institucije Bosne i Hercegovine, ali, paradoksalno, pomaže i srpskoj političkoj eliti, koja jača svoju poziciju time što ističe svoje protivljenje visokom predstavniku koji, po njima, potajno šuruje sa bošnjačkim strankama. Srpska politička elita izričito se protivi njegovom ostanku, jer vjeruje da bi njegove mjere mogle ugroziti njene pozicije, ali i ustavni položaj Republike Srpske.
Visoki predstavnik nije neutralni posrednik između sukobljenih nacionalnih političkih elita, nego se javlja kao zamjena za zakonodavne organe, pozivajući se na tzv. bonska ovlašćenja, čije pravno uporište se ne može naći u Dejtonskom sporazumu. Bonska ovlašćenja su data visokom predstavniku sada već davne 1997. godine, na osnovu jednog dosta širokog tumačenja Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je predviđao imenovanje visokog predstavnika, ali sa ovlašćenjima koja su bila definisana kao pružanje pomoći, posredovanje, koordinacija, a ne kao suptituisanje domaćih političkih institucija. Pretvaranje visokog predstavnika u stvarnog gospodara političkog života (naravno, pod vrhovnom kontrolom najmoćnijih svjetskih sila) desilo se u vrijeme kada nacionalne političke elite nisu bile u stanju da se dogovore o bilo čemu, čak ni o najbanalnijim pitanjima. Ne možemo tvrditi da bonska ovlašćenja ne bi bila uvedena i da su domaće političke elite bile kooperativnije, ali nema sumnje da je njihov tvrdokoran stav o mnogim pitanjima doprinio tome da se nađe izgovor za davanje visokom predstavniku ovlašćenja kolonijalnog upravitelja, koja mu u Dejtonu nisu bila data.
Glavni podržavalac visokog predstavnika je bošnjačka politička elita. Iako nominalno zagovara opstanak i jačanje Bosne i Hercegovine, ona je zapravo negira, jer je spremna da, zarad nametnutih zakona, pa i ustavnih promjena, prisustvo visokog predstavnika bude produženo unedogled. A njegovo prisustvo nije ništa drugo nego negacija suverenosti, time i državnosti, Bosne i Hercegovine. Time bošnjačka politička elita pokazuje koliko je suštinski nezainteresovana za državu u koju se kune, jer stavlja u prvi plan ostvarenje svog političkog programa, na kome tvrdokorno insistira. S druge strane, srpska politička elita ima malo razloga da biračima polaže račun o svojoj ekonomskoj i socijalnoj politici dokle god može da se legitimiše kao zaštitnik Republike Srpske i srpskih nacionalnih interesa, za koje ističe da ih štiti protiv odluka visokog predstavnika i naleta bošnjačke političke elite. Koliko god da je politika „zavadi pa vladaj“ osnov djelovanja međunarodnih činilaca, toliko je korisna i domaćim političkim elitama, koje svoju djelatnost zasnivaju na istoj.
Visoki predstavnik će otići onda kad svjetske sile odluče. Međutim, domaće političke elite mogu približiti taj trenutak. One to neće uraditi tako što će istrajavati na svojim maksimalističkim ciljevima, već tako što će početi graditi politiku kompromisa. Ovaj prvi pristup, koji je dominantan od okončanja rata, djelotovoran je za političke elite, jer je to jedini način da očuvaju svoj legitimitet. Nacionalizam je za njih politička tehnologija vladanja. Kad bi bio prihvaćen drugi pristup, tj. politika pregovaranja i dogovaranja, svjetske sile bi imale znatno slabiji izgovor da ovdje i dalje drže visokog predstavnika. On bi postao „spavač“, koji nema izgovor da koristi bonska ovlašćenja, a mogli bi se istaći snažni argumenti da on potpuno ode.
Srpska politička elita najavila je blokadu institucija Bosne i Hercegovine, odnosno odbija da dalje učestvuje u njihovom radu. Ako se desi da se srpski političari u relativno dužem vremenskom periodu zaista povuku iz institucija, to će biti znak duboke i ozbiljne krize. U to je teško povjerovati, prvo zbog toga što je i njima u interesu da učestvuju u donošenju odluka, a drugo zbog toga što stranci neće biti voljni da tolerišu duže nefunkcionisanje institucija, jer to bi bio krah njihove politike, i to ne samo sadašnje nego i dosadašnje.
Dosad se nije dogodilo da neki zakon bude otvoreno negiran, odnosno da bude odbijena njegova primjena. To što se sad desilo predstavlja presedan, novu političku praksu i pravni problem. Istina, važno je istaći da to i nije zakon kojeg je donijela Parlamentarna skupština, već je on u Bosnu i Hercegovinu „unesen“ spolja. Biće zanimljivo, ali i značajno, pratiti reakcije novog visokog predstavnika. On ima dvije mogućnosti. Jedna je da smijeni rukovodstvo Republike Srpske, ili da ubijedi velike sile da političarima nametnu sankcije. Druga mogućnost je da se pretvara kao da se ništa ne događa, jer će pravosudne institucije „srediti stvari“ i obezbijediti primjenu nametnutog zakona.
Izgleda da je vrijeme smjena političara prošlo, a i kada bi to uradio, visoki predstavnik i njegovi nalogodavci bi priznali da su pogriješili u pristupu Bosni i Hercegovini. Da ne govorimo o tome da Dejtonski sporazum ne daje pravo visokom predstavniku da smjenjuje domaće političare, već je on to pravo sebi izdejstvovao bonskim ovlašćenjima, mimo onoga što je u Dejtonu zapisano. Smijeniti jednog ili više političara ne znači riješiti problem. To znači napraviti žrtvu od tih političara, a problem gurnuti pod tepih, i to samo privremeno, dok ne bukne nova i veća kriza.
Mudar visoki predstavnik, pod uslovom da on i njegovi nalogodavci žele dobro ovoj zemlji i da je ih je za nju uopšte briga, ne bi podgrijavao krize, niti bi se objektivno stavljao na stranu jedne političke elite u Bosni i Hercegovini. On bi upravljanje zemljom prepustio domaćim političkim elitama i primorao ih da se suoče sa stvarnim životnim problemima. On bi ih primorao da sjednu za pregovarački sto i tamo ih držao onoliko dugo koliko bude potrebno za postizanje kompromisa. Istini za volju, najbolje bi bilo kad bi javno mnjenje primoralo političke elite da postižu kompromise, jer bi to bio znak da je moguć pritisak odozdo. Toga, međutim, nema ni u nagovještajima, jer je društvo toliko atomizovano i ophrvano nacionalnim omrazama, da se političkim elitama sve prašta, dokle god su u stanju da se predstave kao nacionalni oci i borci.
Dokle god nameće zakone, visoki predstavnik će samo praviti cirkus, u kome će, osim njega, koristi imati domaće političke elite, jer će se jedne predstavljati kao žrtve, a druge kao pobjednici. Visoki predstavnik će time jačati nacionalnu homogenizaciju, a najteža ekonomska i socijalna pitanja ostaće drugorazredna. Političke borbe neće se voditi ni oko zahtjeva za više demokratije ni više socijalne pravde, već će se i dalje voditi oko zahtjeva za otcjepljenje, ukidanje entiteta, ili osnivanje trećeg entiteta, kao i oko rasprava tipa da li je u Srebrenici počinjen genocid ili ne.
Foto: ”Bosnians”, Tuncay/FLICKR