Počelo je sa ramenom, da bi se proširilo na bubrege, a završilo je sa glavom. Otišao je brzo, čak prebrzo, iako je u politici bio dugo, suviše dugo. Nacija je tjednima pratila izvještaje liječničkog konzilija, a onda se dogodilo ono što se i očekivalo, u noći sa subote na nedjelju, 29. travnja 2007. godine, u 3 sata i 5 minuta, umro je Ivica Račan, šef Socijaldemokratske partije Hrvatske i jedan od najmarkantnijih hrvatskih političara. A kada netko umre, kod nas je običaj, da se po onoj staroj latinskoj izreci, de mortuis nihil nisi bene, o mrtvima govori sve najbolje. A zašto bi o mrtvima govorili sve najbolje? Znači, dok je netko živ, valja ga na svakom koraku pljuvati, a kada umre, onda mu nad odrom treba tepati!? Licemjerno, krajnje licemjerno! No, što bi se i moglo drugo očekivati od tih starih licemjernih Latina, nego jedna takva licemjerna izreka: de mortuis nihil nisi bene. Ne, o mrtvima ne treba ni sve najbolje ni sve najgore, nego onako pravo, kako bi naši Balkanci rekli, „i po babi i po stričevima“! Da, naši su licemjerni političari, i oni iz pozicije i oni iz opozicije, držeći se te latinske izreke kao pijani plota, nad mrtvim Račanom zapjevali svi u jedan glas, upravo kao pijani, svoje kićene panegirike bez ukusa i mjere. Sumnjivo je, i u najmanju ruku idikativno, kada o pokojniku svi, ali baš svi, govore sve najbolje, pa su tako o Račanu slične izjave dali i Željka Antunović (SDP) i Vladimir Šeks (HDZ). „Sagradio je cestu (misli se na autoput Zagreb – Split, op. F.E.) koju je želio podijeliti s generacijama koje su je sanjale, za one koji tek dolaze. Na toj cesti ga više nećemo sresti, ali ćemo ga i po njoj pamtiti“, rekla je kroz suze gospođa Željka, a Vlado Šeks je vidno tužan zbog gubitka saborskog kolege izjavio: „Otišao je čovjek koji je u nekoliko zadnjih desetljeća, djelujući na hrvatskoj političkoj i javnoj pozornici, obilježio tu pozornicu kao državnik, kao političar, kao bivši predsjednik Vlade i kao saborski zastupnik“. Čak je i Anto Đapić, za kojeg znamo da je slavio Titovu smrt (a znamo jer se hvalio) „sa žalošću“ (ta nemojte!) primio vijest o smrti Ivice Račana, izjavivši da je to „veliki gubitak“ za hrvatsku politiku.

            Aparatčik u trapericama

Račan je otišao uz veliku medijsku pompu, iako je sahranjen skromno, daleko od očiju javnosti, uz zvuke nekoliko njemu najdražih pjesama. I sada, kada ga više nema među živima, vrijeme je da se ispod Račanovog života podvuče završni račun. Po čemu će nam ostati u sjećanju taj čovjek rijetke bradice, kojeg su zbog osrednjeg rasta zvali „mali Ivica“? Iako nije imao profil nekog karizmatika, mnogi su ga ipak prihvaćili za lidera. Kada malo bolje pogledamo te njegove crte lice, tu tanku usnu (tanku kao potez zašiljene olovke) i te sitne oči, i uopće to držanje, vidjet ćemo da tu nema ničeg zadivljujućeg. U mladosti, dok još nije nosio naočale (u zadnje vrijeme, sa fotosenzibilnim staklima), i dok je imao crnu bradu i crnu kosu, pušeći havanu i glumeći Che Guevaru (kao na onoj fotografiji, gdje pomalo razbarušen, zaogrnut kožnom jaknom, sjedi u prvom planu), sa kačketom na glavi, Račan je više ličio na nekog hipija (uostalom, javno je priznao da je svojevremeno zapalio i marihuanu) iz šezdesetih godina, nego na partijskog aparatčika zaduženog za „moralno – političku podobnost“.  Držeći se neformalno, Račan je među prvima, kao pravi rocker u trapericama ušao u zgradu SKH.  U zrelijoj dobi, kada je već dobrano posjedio, onako suh i žut, sa neproporcionalnim ušima, koje su karikaturisti (o, sram ih bilo!) znali još više izdužiti, prikazujući ga kao štakora, taj je „odlučnu neodlučni“ revizionist na ljevici, izgledao slabokrvno kao i njegova slabokrvna socijaldemokracija. Račan će biti zapamćen i po svojoj specifičnoj, hladnoj birokratskoj retorici, koju će usvojiti u Političkoj školi u Kumrovcu, a koja će ostati dio njegovog političkog stila do kraja života. S retoričke točke gledišta, Račan nije bio neki naročiti orator: znao je govoriti puno, a reći malo, otežući i zamuckujući…hhh…aaaa, htio je ostaviti dojam iskusnog i lukavog političara, koji svaku riječ prije proguta kao knedlu, nego što je izgovori. Da, Račan je još kao klinac naučio da prvo treba ispeći, a tek onda reći, i zato je volio prvo izbrojiti do deset, a ponekad i prespavati, prije nego što kaže da je crveno fakat crveno, a ne crno ili ružičasto. Ne želeći špekulirati ni časa, Račan je riječi vagao precizno i polako kao špekule, prebacujući ih čas iz lijeve u desnu, čas iz desne u lijevu šaku. Nekadašnji urednik „Oka“, književnik Goran Babić (koji je, doduše, devedesetih emigrirao u Miloševićevu Srbiju!), bio je veliki Račanov prijatelj, i dok se nisu razišli, često su u dvorištu njegove barake u Ulici breza znali igrati šah: „A kad se igra šah, onda se i misli. A Ivica je mislio, i mislio, i mislio, i mislio, tako i toliko dugo da je to bilo nepodnošljivo. Badava sam se ja bunio! Ako to i nije primjećivao, još je manje to priznavao, smatrajući da ga lažno optužujem“, prisjeća se Babić.

Kao pravi pragmatik, on je isticao pragmatičku, i ujedno zapostavljao semantičku stranu političke komunikacije, i kao kakav „kantovac“, Račan je po onoj „drugovi, mi trebamo“ i „ drugovi, mi moramo“, uvijek  „trebanje“ suprostavljao „bitku“.  Njegov vokabular: fraza do fraze, više frazeologije nego ideologije, pa njegova poštapalica „dakako“ (a da pri tom nikada ne bi rekao – kako?), i njegovi česti potvrdno –niječni kontrasti „da – ne“ (tipa: „Evropa da! – Balkan ne!“ ili „Razgovori da! – Ucjene ne!“), s kojima bi pojačavao efekt političke odlučnosti, i mahanje prstom ispred nosa, kao da tobože prijeti, i to njegovo diplomatsko eskiviranje odgovora, i uopće sve to, zvučalo je suviše suhoparno, i prazno kao točka „razno“ na sjednicama mjesnih komiteta.

Iako je Ivo Pukanić povodom njegove smrti napisao: „Umro je dobar čovjek“, ne ulazeći u to kakav je Račan bio u privatnom životu, ostaje činjenica, da je on bio prije svega „dobar“ političar, koji je politiku možda više od svih shvaćao kao „umijeće mogućeg“. Uostalom, Račan je bio profesionalni političar, on je živio od politike! Doduše, on je živio i za politiku, i kao pravi pravcati, pasionirani političar, on je politiku volio stravstveno kao žene. (Nećemo reći, da je politiku volio kao kockar kocku, jer kockati se baš nije i volio, naime, on u politici nije volio ići na sve ili ništa!). Ako izuzmemo nekoliko godina radnog staža u Političkoj školi u Kumrovcu (a i to je vezano za politiku!), on radnog staža izvan politike i nije imao. (Bio je saborski zastupnik sa najdužim radnim stažom!). I ako već postoji neka sličnost između „malog Ivice“ i „Velog Jože“, onda je ta sličnost sadržana u činjenici, da je Račan poput Tita bio, na ovaj ili onaj način, pri vlasti ili na vlasti, odnosnu u politici punih 35 godina (razlika je u tome, što je Tito bio „vojnik revolucije“, a Račan „profesionalni političar“), i da se i Račan poput Tita ženio tri puta!

Eto, Račan nije dočekao zasluženu mirovinu, i baš kada se počelo špekulirati, hoće li čelnu funkciju u stranci prepustiti nekom drugom, dogodilo se za njega ono najgore: naglo oboljevši, odlučio je na bolničkoj postelji podnijeti ostavku, a lešinari iz njegove stranke, a bogami, i iz medija (koji su ga već nekoliko puta prije smrti proglasili mrtvim), počeli su već tog časa trgati još živo meso. I kada je saznao, da mu je „smrznuto“ desno rame (a ta se dijagnoza poslije pokazala pogrešnom), on je još vjerovao u život, i mislio se kandidirati za premijera. U svom posljednjem intervju za Nacional, 18. siječnja ove godine, on je nesvijestan svog tužnog epiloga, rekao gotovo šeretski: „Kažu da patnja oplemenjuje, ali nije baš tako. S druge strane, neki u SDP-u su našli i povod za šalu i zaključili da nije čudno da je bolest pogodila desno, a ne lijevo rame. Isto tako, smrznuto rame napada muškarce do 58. godine, što znači da sam možda mlađi nego što to piše u službenim dokumentima. Šalu na stranu, ni jedan dan nisam izostao s posla, idem na terapije, a rukujem se lijevom rukom i tako će biti još nekoliko tjedana. Kako počinje izborna godina, obično kažem ljudima ‘primite moju ljevicu’“. No, izbore nije dočekao, jer nažalost, to nije bio nikakav frozen shoulder, nego maligni tumor, koji je ubrzo metastaziro na bubreg, a zatim i na mozak, i svi su već tada znali, pa i on sam, da  se bliži njegov definitivni kraj. A kada je umro, počelo se u stilu visokog patosa isticati njegove tobožnje političke zasluge, od kojih su gotovo svi jednodušno, i nimalo kritički, izdvojili ono povijesno „ne“ Miloševiću na 14. kongresu SKJ, zatim raspisivanje prvih višestranačkih izbora, i „demokratizaciju“ Hrvatske nakon 3. sijećnja 2000. godine. No, krenimo redom!

Od Ebersbacha do Kumrovca

Račan je tek u 50. godini života, prilikom jednog putovanja u Njemačku, na koje ga je povela supuga Dijana, rasvjetlio svoje korijene. Naime, Ivica je rođen u radnom logoru Ebersbachu kod Dresdena, 24. veljače 1944. godine, kao dijete Slavonca Ivana Račana i Ličanke Marije, a preživio je zahvaljujući dobroti ljudi, posebno jedne žene, koja ga je skrivala, i brinula se o njemu iza logorske žice. Nakon oslobođenja zemlje, obitelj Račan kao i mnoge druge koje su prošle strahote rata, traži svoj krov nad glavom, i na kraju se ipak nastanjuje u Slavonskom Brodu. (O Račanovom životu vidjeti više u biografiji Zdenka Duke!).  Živjeli su u dugačkoj Ulici Viljuš (smještenoj na periferiji grada, u sirotinjskoj četvrti), u skromnoj i neuglednoj kući, a u Slavonskom Brodu Ivica je završio osnovnu i srednju školu. Sa prijateljima je znao otići na pecanje ili na kupanje u plitku žutu Glogovicu, a volio je i društvene igre, domino, preferans, a najviše šah. Tada sve popularniji nogomet nije ga baš previše privlačio. Ivica je dobro učio, iako nikada nije bio štreber. Volio je hrvatskosrpski jezik, ruski, logiku i filozofiju, a iz prirodno – matematičkih predmeta dobivao je uglavnom slabije ocijene. Omiljena su mu literatura Jesenjin i Tin, a u gimnaziji sve više interesa pokazuje i za klasike marksizma. Račanov prijatelj iz školskih dana, pjesnik Josip Prudeus (inače, autor imena „Vatreni“!), sjeća se da je Ivica od rane mladosti pokazivao interes za politiku: „U prvom razredu osnovne škole vjeronauk smo pohađali svi, ali kasnije u gimnaziji Ivica je odlazio na partijske kružoke, a ja kod fratara na vjeronauk.“ Sa 17 godina, Ivica postaje član Saveza komunista Jugoslavije.

Nakon mature Račan upisuje studij prava, a na prvoj godini fakulteta upoznaje i svoju prvu suprugu Agatu Špišić, s kojom se ženi 1967. godine. (Od Agate će se razvesti 1984. godine). Odmah nakon diplomiranja, mladi se pravnik 1970. godine zapošljava u Institutu za društveno upravljanje. A onda dolazi „hrvatsko proljeće“ i smijena generacija nakon Karađorđeva! Na prijedlog Vladimira Bakarića i Milke Planinc, Račan postaje član Izvršnog komiteta CK SKH, i od tada počinje njegov vrtoglavi uspon u politici. Tih godina dolazi do uspona još jednog hrvatskog i jugoslavenskog političara, osam godina starijeg od Račana, ali i znatno obrazovanijeg, Imoćanina Stipe Šuvara, koji će dugo godina podržavati Račana kao perspektivnog političara, a onda će između njih dvojice devedesetih prijateljstvo „puknuti“, i više nikada neće razgovarati. Naime, dok će Stipe do kraja ostati vjeran Jugoslaviji i socijalizmu, dotle će Ivica napraviti svojevrsni salto mortale iliti „kopernikanski obrat“ od klasno svijesnog jugoslavenskog socijaliste do nacionalno osviještenog hrvatskog socijaldemokrate, a to mu postojani i dosljedni Šuvar nikada neće oprostiti. Šuvar je ljudski zamjerio Račanu, i da ga ovaj, dok se oporavljao u bolnici nakon teške prometne nesreće 1991. godine, nije niti jedanput posjetio, a ni nazvao da barem upita kako je! Tada kao da je zaboravio, da je i sam 1978. godine doživio i jedva preživio tešku prometnu nesreću na autocesti Zagreb – Beograd, u kojoj je poginulu 10 ljudi (samo u njegovom automobilu dva su čovjeka smrtno stradala, a vozač je ostao invalid), i da je nakon oporavka morao ponovno učiti govoriti i hodati. (Prema svjedočenju Vilka Luncera, Račan je tada rekao: „Čuo sam glas Boga i to me spasilo“).

Dakle, sedamdesete su godine Račanovog uspona u partijskoj hijerarhiji, i on će sve do početka osamdesetih obnašati razne birokratske funkcije, od kojih je najznačajnija ona predsjednika Ideološke komisije CK SKH.  Zahvaljujući „malom Ivici“, film Rajka Grlića „Samo jednom se ljubi“ (kojeg su neki proglasili antikomunističkim) dobiva zeleno svjetlo za prikazivanje, ali je zato prvi film Zorana Tadića iz 1974. godine dobio crveni karton! Mada je danas teško Račana zamisliti kao komunističkog ideologa, on je doista na početku svoje političke karijere bio zadužen za ideologiju. I ne samo za ideologiju, nego i za kulturu, iako je kultura za njega bila „špansko selo“. I taman kada je politički stasao, Račan se počeo kolebati, navodno razočaran u nemogućnost promijena unutar SKJ, i razmišlja o izlasku iz politike. Ali, ipak je želja za vladanjem pobijedila u njemu malodušje: 1982. godine, taj sada kulturno uzdignuti i ideološki formirani aparatčik, koji Titu podnosi zakletvu „u ime svih nas“, taj stasali kadrovik sada postaje direktor Političke škole „Josip Broz Tito“ u Kumrovcu i član Predsjedništva SKH. U Političkoj školi upoznaje mladu knjižničarku Jelenu Nenadić, s kojom će 1989. godine uploviti u bračne vode. (Ali, ni taj brak neće dugo trajati – rastavljaju se 1993.godine). Te godine, kada se ženi, Račan ne putuje samo na „medeni mjesec“, nego i na čelo „kockice“. Na unutarpartijskim izborima, za dlaku je pobijedio Ivu Družića, i postao predsjednik CK SKH! Ostaje ono vječno pitanje: što bi bilo kad bi bilo? Naime, što bi bilo da je tada pobijedio ortodoksniji Ivo Družić, kojim bi tada putem (Titovim ili Tuđmanovim) krenula hrvatska ljevica? Naime, Račan je izabran za predsjednika SKH u predvečerje povijesnog 14. kongresa SKJ!

14. kongres SKJ

Nakon što je Ustavom iz 1989. godine ukinuo autonomne pokrajine (tada se pjevalo: „Oj Srbijo od tri dela, konačno si sada cela!“), držeći se one, da bez jake Srbije nema jake Jugoslavije, Slobodan Milošević je sada u drugoj fazi „antibirokratske revolucije“ nastojao centralizirati Partiju, i na taj način zavladati Jugoslavijom. A kongres je bio jedina „institucija“ u zemlji koja je funkcionirala po proporcijonalnom, a ne po federativnom principu, uzimajući u obzir stvarnu strukturu članstva, i tu će najprije „nacionalno“ nadvladati „internacionalno“. Jer, etnička struktura 14. kongresa savršeno je odgovarala Slobodanu Miloševiću: 545 delegata bili su Srbi, 195 Hrvati, 137 Makedonci, 128 Jugoslaveni, 122 Crnogorci, 114 Slovenci, 95 Bošnjaci, 63 Albanci, 21 Mađari itd. Sve u svemu, Slobo je bio uvjeren da će po većinskom načelu („jedan čovjek – jedan glas“), na kongresu, koji se trebao održati 20 – 22. siječnja 1990. godine,  uspjeti progurati unitarističku rezoluciju, koja bi mu osigurala vodeću ulogu u Partiji. Iako se cijeli kongres odvijao u vrlo napetoj atmosferi, do kulminacije je došlo na završnoj sjednici, kada su delegati trebali usvojiti partijsku rezoluciju. Kako bi tobože ubrzao rad kongresa, predsjedavajući Momir Bulatović jednim je potezom unio u rezoluciju 450 amandmana, koji su navodno bitno promijenili njezin prvotni smisao. Slovenci su odmah skočili na noge! E sad, te je amandmane trebalo pojedinačnim glasanjem izbaciti iz rezolucije, ali – vraga, Slovenci su bili u manjini, i svaki njihov prijedlog je uz burne ovacije, odbačen jedan po jedan…Ne želeći prihvatiti volju većene, Slovenski delegati su odlučili napustiti kongres. Neke su slovenske delegatkinje, svijesne svoje povijesne odgovornosti, uplakane napuštale beogradski Sava centar. Milošević je to poslije ovako ocijenio: „Bila je to prljava igra Slovenaca, ali vrlo providna. Oni su noć pre već bili otkazali hotele, jer praktički Slovenci nisu želeli da plate još jednu noć u hotelu, pa su sklonili prtljag tamo po recepciji.“ Kada su slovenski delegati počeli izlaziti iz dvorane, za govornicu je izišao novoizabrani predsjednik SKH – Ivica Račan sa konkretnim prijedlogom: „Žao mi je da moram sada nastupiti svjestan i ozbiljnosti i težine situacije…Meni se čini da je teško govoriti o Savezu komunista Jugoslavije, bez jedne republike, bez jednog naroda, teško je govoriti o jugoslavenskom karakteru naše partijske organizacije i partijskog rukovodstva. U ime najvećeg broja delegata Saveza komunista Hrvatke predlažem da kongres prekine sa radom.“  Milošević je pustio Slovence neka idu (poslije mu se pripisivalo da je šapnuo Bulatoviću: „Ma pusti ih, bre, neka idu!“), ali se bojao da bi i hrvatski delegati mogli napustiti kongres, a to bi značio definitivni raspad Partije. Naime, Miloševiću je bilo izuzetno važno zadržati hrvatske delegate na kongresu, ali ne i pod cijenu da kongres prekine sa radom. Vidno zabrinut uzima riječ: „Prihvatanjem predloga za prekid rada 14. vanrednog kongresa SKJ, SKJ bio bi praktično raspušten i obezglavljen sa neizvjesnim vremenom konstituisanja, što u ovim neizvesnim vremenima krize u kojoj se nalazimo može da proizvede veoma teške posljedice za SK, za celu zemlju i njenu budućnost. Smatram zato da kongres ne treba da prihvati bilo kakav predlog da prekine sa radom, već u sastavu u kojem ga čine delegati koji se po svom sopstvenom uverenju i pred svojom izbornom bazom koja ih je delegirala i poslala na ovaj kongres osećaju obaveznima da sačuvaju jedinstveni SKJ, nastave da rade i donosu odgovarajuće odluke, izaberu centralni komitet i utvrde smernice za daljnji rad bez prekidanja kongresa. I imam sasvim praktičan predlog: da radno predsedništvo sada da pauzu u kojoj bi se izvršila verifikacija novog broja delegata koji sačinjavaju kongres posle odlaska delegata koji su ga napustili i da ustanovi novi kvorum.“ Njegov prijedlog za „pauzu“ je prihvaćen, i tada počinju konzultacije. Prema sjećanju Dušana Mitevića, tadašnjeg direktora Televizije Beograd, Milošević ga je pozvao na stranu, rekavši mu da je sada najvažnije da Slovence ne slijede i Hrvati, jer, ocijenio je: ako Hrvati ostanu, Jugoslavija postoji. Milošević je u kutu dvorane pitao i Račana, hoće li njegovi delegati ostati na kongresu, na što mu je Račan odgovorio da će ostati pod nekim uvjetima. „Kaži, što tražiš?“, upitao ga je Milošević. Račan je ustvari od Miloševića tražio nemoguće, tražio je da on privoli Slovence da se vrate u dvoranu. Milošević je zabrinuto šutio, a Račanu je to bio dovoljan odgovor, dovoljan za odluku da  hrvatski delegati napuste kongres. Nakon što su napustili kongres, predsjedavajući je obavjestio delegate da 14. vanredni kongres SKJ prekida sa radom, tobože, kako bi se što bolje pripremio nastavak daljnjeg rada. Kao što znamo, do novog saziva više nikada nije došlo, a već sutradan u beogradskoj štampi, između raznih naslova, mogao se pročitati i ovaj: „Do viđenja u idućem ratu“.

Iako je danas skoro opće prihvaćeno mišljenje da je Račanova odluka da napusti kongres bila mudra odluka, smatramo da je ta odluka ipak bila ishitrena i neodgovrna prema budućnosti Jugoslavije. Miloševiću se trebalo suprostaviti i suprostavljati, ali unutar partije (a ne se onako kukavički povući podvinutog repa). Uostalom, zanimljivo je da pobornici „demokratskih promijena“ nisu htjeli prihvati demokratsku odluku većine. Pitamo se samo, hoće li tako napuštati dvorane, kada ih budu preglasavali i u Skupštini Europske unije? Međutim, ostaje činjenica, da je hrvatsko partijsko rukovodstvo dugo vremena šutjelo i toleriralo Miloševića, dok se Šuvar, kojeg će i Račan i hrvatski nacionalisti poslije odbaciti, još od sredine osamdesetih, kao predsjednik SKJ, ozbiljno sukobljavao sa srpskim „voždom“.

SKH – SDP

Kao velika zasluga Ivice Račana, ističe se to, što je on, eto, omogućio u travnju 1990. godine, održavanje prvih višestranačkih izbora, na kojima je mirno „predao“ vlast Franji Tuđmanu. Pa što onda? Valjda bi mu zbog toga trebalo uručiti Orden zasluga za narod! I Milošević je omogućio prve višestranačke izbore, ali je na njima i pobjedio, i Milan Kučan i Kiro Gligorov i Momir Bulatović, svi su oni kao više – manje reformirani komunistički kadrovi pobijedili na tim prvim izborima (dobro, izuzetak je bosansko-hercegovačka Partija, ali BiH je slučaj za sebe!), jedino je Račan izgubio. A zašto? Možda se moglo i koalirati sa umjerenim građanskim strankama centra, npr. sa Koalicijom narodnog sporazuma, kako bi se spriječio dolazak HDZ-a na vlast? Međutim, bilo je očito da Račan bez borbe želi „predati“ vlast nacionalističkim snagama. (Uzgred rečeno, Šuvaru je tada, kao projugoslavenski orijentiranom političaru, i pored njegove velike popularnosti, nastup u predizbornoj kampanji bio gotovo onemogućen). Pa ipak, i pored pasivne rezistencije, na tim prvim višestranačkim izborima, Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena osvoja čak 38% glasova! Taj izborni rezultat SDP  vjerojatno više nikada neće postići. Valja naglasiti, i da se taj i takav SKH – SDP tada još ne odriče ni Tita ni tekovina NOB-a, a ni samoupravnog socijalizma, i da je Račan čak u jeku predizborne kampanje jednom prilikom izjavio, da je HDZ „stranka opasnih namjera“ (iako to više nikada neće ponoviti), a kako bi se dodvorio srpskim biračima, poručivao je: „Hrvatska će biti Lijepa naša za sve one koji u njoj žive“, zbog čega su ga Srbi dobro honorirali, glasajući mahom za SKH – SDP. Ali, uskoro mu Srbi više neće trebati: nakon devedesetih Račan odbacuje i komunizam i socijalizam, a o jugoslavenstvu da i ne govorimo, ni Tita više ne spominje, a Srbi postaju „partijski višak“. Naime, prve čistke Srba u Hrvatskoj počelu su izbacivanjem nepoćudnih Srba iz SDP-a, ali ne samo Srba, nego i projugoslavenski orijentiranih ljevičara (Milorad Pupovac, Ivan Šiber, Nikola Visković idr.). Srbi su postali Račanov „istočni grijeh“, smatra novinar Danko Plevnik: „Srbi su dugo spadali u Račanov ‘istočni grijeh’ od kojeg se nikako nije htio pokajnički oprati. U tom limbu grješnika našlo se  mjesta i za pripadnike bivše JNA, borce NOR-a, klasne, a ne salonske ljevičare, antinacionalističke i beskopromisne intelektualce, nepopravljive jugonostalgičare, samoupravljače, zapravo sve one koji su od njega očekivali minimalnu ideološku zaštitu pred povampirenim i pilotiranim hadezeovskim radikalizmom“. Račan je nakon prikazivanja dokumentarnog filma JNA o Špegelju odlučio da SKH-SDP djeluje u ilegali, a tražio je i pojedinačno izjašnjavanje članova stranke o tome, prihvaćaju li proglašeno „izvanredno stanje“ (ako prihvaćaju – moraju podnijeti ostavku!) ili novu hrvatsku vlast: „Od pretežno jugoslavenske stranke uspjeli smo stvoriti hrvatsku državotvornu stranku. Umjesto ateističko – ideološke stranke stvorili smo građansku stranku“, reći će Zdravko Tomac, dugo vremena najbliži Račanov suradnik, a danas jedan od najmorbidnijih konvertita na hrvatskoj političkoj sceni. U svojoj posljednjoj knjizi „Hrvatski karusel“, Stipe Šuvar konstatira za SDP: „Stranka je u vremenu od 1990. godine, kada je proizašla iz bivšeg SKH, odnosno kada se obukla u socijaldemokratsko ruho, mukotrpno, a i vješto gradila image također državotvorne stranke, koja je posve raskinula s komunističkom prošlošću i koja gotovo posve naglašava i diskontinuitet s bivšim, propalim socijalističkim poretkom. Željela je biti „poštena“ i „odgovorna“ opozicija vladajućem HDZ-u, ali teško bi, ako ne i nemoguće, bilo dokazati da se u ičem bitnom dosljedno i energično suprotstavlja vladajućoj stranci i politici (dezindustrijalizacija, uništavanje velikih industrijskih poduzeća i poljoprivrednih kombinata, zapuštanje infrastrukture, prije svega željeznice, osiromašenje i unazađenje zdravstva, obrazovanja, kulture i znanosti, privatizacija praćena pogubnom tzv. tajkunizacijom i procvatom kriminala, lopovluka i korupcije, a svođenje radnika i svih zaposlenih na obespravljenu i nemoćnu masu, rješavanje srpskog pitanja, jednostrana, s jedne strane izolacionistička, a s druge kapitulanska, vanjska politika, odnosi s novim susjedima: SR Jugoslavijom, BiH i Slovenijom)“. Da, upravo tako, jer SDP već 1990. godine donosi Povijesnu deklaraciju u kojoj naglašava diskontinuitet s razdobljem od 1945. do 1990. godine, a uzoriti kardinal Franjo Kuharić tih dana blagoslovi i grešnu zgradu „kockice“. No, iako se odrekao komunističkog naslijeđa, SDP se nije odrekao i naslijeđene imovine SKH (Tako da je SDP danas po popisu nekretnina najbogatija stranka u Hrvatskoj, bogatija i od HDZ-a).  Međutim, jedno od najsramnih razdoblja u životu Ivice Račana, zasigurno je ono od kolovoza 1991. do kolovoza 1992. godine, kada on u vladi tzv. nacionalnog jedinstva, u kojoj participira i SDP, obnaša funkciju potpredsjednika. Naime, tada su počinjeni neki od najgnjusnijih zločina, na koje je Račan, ako ih već nije mogao spriječiti, morao barem ukazati. No, Račan nikada nije ušao u otvoreni sukob sa Tuđmanom. Naprotiv: između njih dvojice je od samog početka postajalo obostrano uvažavanje. Nakon jednog razgovora sa Račanom, predsjednik Tuđman će u povjerenju Vesni Škare – Ožbolt, tadašnjoj predstojnici ureda: „Šteta što je na suprotnoj strani“. Dakle, upravo je tada prvi put stvorena, mada nikada nije i parafirana tzv. velika koalicija, i ta će koalicija, na ovaj ili onaj način funkcionirati sve do danas, jer upravo su tada SDP i HDZ postigli truli kompromis oko svih ključnih pitanja, na kojima bi se u svakom „zdravom društvu“  ljevica trebala odvojiti od desnice kao zdravi plod od trule orahove ljuske. Tuđman će poslije čak nuditi Račanu i otvorenu koaliciju, a pregovore je trebao utanačiti Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova: „Predsjednik Tuđman pozvao me jedne večeri u svoj ured i pitao što mislim o koaliciji HDZ-a i SDP-a u Zagrebu, ali i na nacionalnoj razini. Tom prilikom bio je vrlo pozitivno orijentiran prema toj opciji…Odmah sam u tome prijedlogu prepoznao ‘prste’ veleposlanika Janka Vranyczanyja Dobrinovića i njegova tajna pisma predsjedniku Tuđmanu. Podržao sam tu ideju i rekao da će je međunarodna zajednica pozdraviti. Predsjednik Tuđman bio je vrlo zadovoljan i ponudio mi je pjenušac. Tako sam dobio zadatak da razgovaram s Račanom“. Ovdje je sada važno naglasiti, da je Račan poslije na tom tajnom sastanku sa Matom Granićem bio spreman prihvatiti Tuđmanov prijedlog, ali je taj prijedlog ipak nakon kratkih konzultacija u vrhu SDP-a odbijen. (Tuđman će sa sličnim prijedlog ići i 1997. godine, nakon afere sa Dubrovačkom bankom). Naime, procijenjeno je da bi jedna takva „neprirodna“ koalicija mogla razljutiti biračko tijelo SDP-a i dovesti do unatarstranačkih potresa, pa da do te tzv. velike koalicije, upravo zbog tog psihološkog efekta nikada nije, i vjerojatno nikada neće doći, iako je ona, kao što rekosmo, egzistirala i bez „trgovačkog ugovora“. Ipak, birači će kazniti SKH-SDP! Na izborima 1992. godine, Račanova stranka osvaja tek 5, 4 % , i jedva prelazi izborni prag. (Naravno, razlog tome je i masovni gubitak srpskog biračkog tijela, koji sada glasa u tzv. SAO Krajini!). Građani su posuli Račana hladnom vodom po glavi, i on se tada našao pred pitanjem: biti ili ne biti? Naravno, taj je pragmatični političar odlučio, prije svega, opstati u politici: godina 1993. bila je prelomna i za Račana i za njegovu stranku. Te se godine Račan ženi sa Dijanom Pleštinom, a SKH-SDP briše onaj prefiks SKH i ujedinjuje sa Vujićevom Socijaldemokratskom strankom. Ivica je tu simpatičnu i dragu profesoricu komparativne politike na američkom Woosteru osvojio kasetom na kojoj se, dok joj on govori, u pozadini čuje pjesma „With or without you“ grupe U2, a nakon jednog „fatalnog“ intervju oni će zauvijek poželjeti ostati skupa. Ivici je to bio treći, a Dijani prvi brak, a ona ga u šali naziva „interkontinentalni“, jer je osam godina funkcionirao na daljinu: on u Zagrebu, a ona u Ohiju. Tek kada je Račan postao premijer, Dijana se preselila u Hrvatsku: privremeno je napustila svoju katedru na fakultetu i zaposlila se na razminirivanju u Ministarstvu vanjskih poslova (To će mediji ubrzo osuditi kao nepotizam, pa se Pleština odriče plaće u korist razminirivanja!). No, vratimo se još na trenutak ujedinjenju sa Socijaldemokratskom strankom. Ta Socijaldemokratska stranka, to je bila jedna marginalna građanska stranka sa neskrivenim nacionalističkim nabojem, koju je vodio nekadašnji komunistički omladinac Antun Vujić. Zajedno sa Vujićem u SDP  prelazi i nekadašnja urednica časopisa Računovodstvo i financije, ekonomistica Željka Antunović, koja se, inače, zna pohvalila da nikada nije bila član SKJ (kada su je u jednoj show emisiji pitali da izabere: Šuvar ili Šeks, ona je kroz smiješak i bez razmišljanja odgovorila: „pa naravno – Šeks!“), a koja će iz dana u dan sve više napredovati u stranačkoj hijerarhiji i uskoro postati potpredsjednica stranke, pa u trećesječanjskoj vladi i ministrica obrane, a  kada  je Račan nedavno donio odluku da se zbog bolesti povlači na određeno vrijeme, upravo će nju izabrati za svoju privremenu naslijednicu.

Dakle, te godine stranka mijenja ime u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. Pokazalo se da je ona skraćenica SDP, tj. Stranka demokratskih promjena, jedan kratkoročni manevarski trik, jer se odavno znalo i vidjelo da Račan svoju stranku želi preobraziti u socijaldemokratsku!

Međutim, kako je „pučanstvo“ sve više uviđalo posljedice HDZ-ovog „gospodarskog čuda“, tako se sve više okretalo i opoziciji, a ponajviše „reformiranom“ SDP-u, pa na izborima 1995. godine, ta stranka osvoja 8, 93 glasova i postaje druga po snazi u hrvatskom Saboru.

Na putu do Banskih dvora

No, Račan više ne krije premijerske ambicije! Trebalo se, dakle, pripremiti za slijedeće izbore i pobjediti uvelike kompromitirani HDZ, a svima je bilo više nego jasno, da niti jedna stranka iz opozicije nema snage samostalno poraziti HDZ, i zato je tehnička koalicija jedino rješenje, pa dva vodeća hrvatska oporbena političara, koji su sedamdesetih bili na suprotnim stranama, bivši proljećar Dražen Budiša i bivši komunist Ivica Račan, na sastanku u Splitu 1998. godine potpisuju sporazum o koaliciji između SDP-a i HSLS-a.

Toj će se dvočlanoj koaliciji poslije pridružiti i tzv. četvorka, i ta će koalicija onda zajedno, sada kao „šestorka“, pobjediti na izborima 3. siječnja 2000. godine i formirati novu koalicionu vladu. Međutim, odmah se moglo znati, da Račan neće tako lako skrenuti sa dobro utabanog Tuđmanovog puta. I kad je primio vijest o smrti Franje Tuđmana, Račan je obećao da ćemo „nakon Tuđmana sve učiniti da Hrvatska ide dalje demokratskim putem“ i da „preuzimamo obavezu da to činimo zajedno“. Istina, odlaskom Tuđmana, ljudi su osjetili jedno olakšanje: „lakše se diše“ – bio je komentar mnogih  (zbog čega su slovenski mediji tu Račanovu demokraciju nazvali – bronhi demokracija!), ali, ljudi bi lakše disali, već samim time što nema namrštenog Tuđmana, i bez tog Račanovog bombona od demokracije, koji se ionako brzo istopio u ustima hrvatskih građana.

Račan je za svog premijerskog mandata prokockao povjerenje većine birača, a njegova se koaliciona vlada pokazale izuzetno neefikasnom. Ono što se najviše očekivalo – revizija pretvorbe i privatizacije – do toga nije došlo! Niti jedan tajkun nije procesuiran, a kamoli zatvoren. Izglasan je neoliberalni Zakon o radu, čije je credo „fleksibilizacija tržišta radne snage“. Cijela se gospodarska „strategija“ svela na rasprodaju strateških poduzeća (HT, Croatia osiguranje, INA, Podravka, Uljanik, Kraš, Brodosplit…), a nastavilo se i sa rasprodajom banaka. Mirovinska reforma je uvodeći 2. i 3. stup diskriminirala nove umirovljenike. Od obećavanih 200 000 novih radnih mjesta, otvoreno je tek 60 000. Obećano je smanjenje PDV-a, a stopa od 22% i danas je jedna od najvećih u Evropi. Osim izgradnje autoceste Zagreb – Split (koju je ono na početku kao veliku Račanovu zaslugu spomenula Željka Antunović), većih investija gotovo da i nije bilo. A što se tiče odnosa prema bližoj i daljnjoj prošlosti, taj je odno bio – dakako – i više nego državotvoran: u Hrvatskom Saboru izglasana je sramotna deklaracija o „svetom“ domovinskom ratu, a Vlada je pokrenula i istraživanje partizanskih i komunističkih zločina u toku i nakon Drugog svjetskog rata. Zanimljivo je i da se Račan nije odlučio na koaliciju sa srpskom nacionalnom manjinom (a da je to učinio Sanader!), valjda zato da ga ne bi kompromitirali kao „istočni grijeh“, a ne zaboravimo, i da za njegovog mandata nitko od hrvatskih „vitezova“ nije izručen Haškom tribunalu…Na pitanju suradnje sa Haagom dolazi i do razlaza sa Budišom (zanimljivo je, da se jedino Budiša suzdržavao pozitivnih ocijena o Račanu, a nije mu došao ni na komemoraciju!), a u srpnju 2002. godine Račan želi preplašiti svoje oponente unutar koalicije, pa po starom manevarskom receptu, nakratko podnosi ostavku. Međutim, bilo je očito da će izgubiti sljedeće izbore. To se i dogodilo u studenom 2003. godine, kada je vlast predao Ivi Sanaderu.

            Račanajte na nas

Račan se devedesetih nije prekrstio (bio je deklarirni agnostik, a bez crkvenog obreda je i kremiran), ali je uvelike raskrstio sa socijalističkom prošlošću. Njemu je Pragmatizam bio uvijek i u svako doba ispred Socijalizma. Sa Titovog puta skrenuo je na Blairov „treći put“. „Kada je Račan rekao da je on za Blaira, to je bilo nešto što je trebalo da uplaši svakoga u hrvatskoj socijaldemokraciji. Blair je, kao što se zna, desničar u okviru socijaldemokracije. Zašto mu uzor nisu bile Švedska, Norveška, Danska, Holandija ili Francuska?“, pita se profesor Bogdan Denić. Račan nikada, ni sa jednom riječju, nije osudio miniranje partizanskih spomenika, a nakon „Oluje“ je javno, preko TV-a, čestitao „pobjedničoj vojsci“ na „oslobodilačkoj akciji“. Odrekao se društvenog vlasništva, kao i pozitivnih dostignuća samoupravnog socijalizma, na koji se prije zaklinjao u kumrovečkoj školi. Nekritički je gledao na ulazak Hrvatske u EU (sve donedavno bio je predsjednik birokratske saborske komisije za pridruživanje EU). Ne samo da nikada nije izrazio rezerve prema pristupanju Hrvatske NATO-paktu, nego se vis a vis tog pristupanja protivio i raspisivanju referenduma. I na koncu konca, mora se kontatirati, da je Račan uvelike izdao Ljevicu i njezinu Misiju u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća! Okružio se raznim mediokratetima, koji su mu aplaudirali, a SDP je s vremenom razvodnio kao gemišt…Vino je život, a od lošeg gemišta boli glava!

Pa ipak, i pored svih nedostatka, moramo reći istini za volju, da Račan nije bio najveće zlo na hrvatskoj političkoj sceni. Ne, to nikako ne bi bio pošteno: on je uvijek bio ono manje zlo. Nije iskazivao autoritarne sklonosti, a kažu da je bio i vrlo tolerantan sugovornik. Za njegovo se ime ne veže gotovo ni jedna veća afera (osim donekle „slučaj“ Viktor Lenac!). Bilo kako bilo, Račan će biti zapamćen u modernoj hrvatskoj povijesti kao apartčik u trapericama.

Kada je umro Tito, jugoslavenski su komunisti istaknuli parolu: „I poslije Tita – Tito!“ Sasvim je sigurno, da poslije Račana više neće biti Račan, ali da će i poslije Račana „račanizam“ ostati condicio sine quo non naše socijaldemokracije, nema nikakve sumnje. No, možda je manje zlo i „račanizam“, nego banditizam (pardon: „bandićizam“).

Cijeli je SDP ovih dana, predvođen kvartetom: Antunović, Milanović, Picula, Bandić, podnio  na stranačkoj konvenciji Račanu zakletvu u ime svih nas iz devedeset i neke, i zapjevao na sav glas onaj Balaševićev stih: „računajte na nas“!

Tekst izvorno objavljen u štampanom izdanju Novog plamena, br. 3 (2007)

PODELITE