Poznato je da narodi, koji nisu spremni da uče od historije, bivaju prisiljeni da je ponove. Gramsci je kazao, parafrazirajući latinsku poslovicu, da je historija učiteljica života, samo nažalost nitko nikad ništa od nje nije naučio. Pietro Nenni u razgovoru s Orianom Fallaci je to drugačije formulirao, proširujući misao Gianbattista Vica, kako se historija ponavlja. Kazao je: „Sigurno da se ponavlja. Historija se ne ponavlja pod istim uslovima, ali se ponavlja. I u vrijeme moje mladosti (Nenni je bio gotovo suvremenik Mussolinija, sudjelovao je u borbama socijalista prije I svjetskog rata) postojao je ekstremistički sindikalizam. Upražnjavali smo takozvani divlji štrajk. Najtipičnija manifestacija bila je popularno nazvan štrajk šibicom, kad bismo palili žetvu gazda. U to vrijeme, klasna borba u Italiji bila je u prvom redu borba težaka odnosno seljaka bezemljaša. Godine 1900. organizirali smo ogroman međunarodni štrajk zbog ubojstva Francesca Ferrera. Bio je strijeljan u Barceloni zbog delikta mišljenja. Na to je počela serija štrajkova u Carrari.
Tada smo, prema Sorelu, vjerovali u štrajk kao u sredstvo slamanja snage kapitalizma, zatim kao u sredstvo da se spriječe ratovi, da se zajamči mir među narodima (…) Ponavljam, krize kad sve biva dovedeno u pitanje su krize, koje se ponavljaju. Katkad imaju kulturne oblike, katkad pak uzimaju socijalne oblike, ali su u suštini jedna te ista priča. U moje vrijeme najčitanija knjiga mladih buntovnika bila je Réflections sur la Violenece Georgesa Sorela. Danas se (radi se o 1973. godini, prim. aut.) mladi pozivaju na Maoa. Inspirirana Maom ili Sorelom, pojava uvijek zavisi o istom zakonu, po kojem su mladi neizostavna komponenta razvitka društva. I današanja omladina misli da je izmislila svijet. Mladi uvijek vjeruju da svijet počinje s njima.“
Mora se priznati da svijet u kojem se našla današnja mlada generacija nakon stoljeća borbi za slobodu i pravdu, odnosno za socijalizam, i nije baš neki svijet. Ukinuta su mnoga socijalna prava, zdravstvene i dobar dio obrazovnih usluga se naplaćuje, vladaju nezaposlenost i prekarno zapošljavanje, ratovi haraju planetom, izazivajući dosad neviđenu navalu izbjeglica na razvijenije zemlje sjevera, koje na tu njima neshvatljivu pojavu, izazvanu stoljetnom pljačkom, odgovaraju takozvanim populizmom, odnosno fašističkim rješenjima i otvaranjem logora na tobože nov način.
Rasizam i ksenofobija prijete da pobijede na izborima, legalno, u zemlji koja je sve do Oktobarske revolucije predstavljala simbol revolucije i nepokorenog naroda samim svojim postojanjem. Simbol misli iluminizma, dok su Pariz nazivali „Ville lumière“.
Ipak, zaboravlja se da je divne bulevare oko Place Concorde (koja je za vrijeme revolucije bilo stratište) sagradio Napoleon III ili Lous Napoelon, koji je dao da se razori srednjovjekovni trbuh Pariza i mnoge uske uličice isprepletene kao đevreci, u kojima su se, po Engelsu, barikade dizale „upravo nevjerojatnom brzinom“ – kao Boulevard des Italiens, Boulevard Haussmann, Boulevard des Capucines itd., kako bi napravio široke aleje, u koje bi lako prodirala njegova konjica i uništavala barikade buntovnika i buntovnike same.
Hugo je pisao kako je XIX stoljeće bilo veliko stoljeće, a kako će XX vijek biti stoljećem sreće. E, tu se i te kako prevario. Bilo je to stoljeće ratova, krvi i muka, nečuvenog zatiranja čovječanstva, ljudi i ljudskosti uopće i na kraju su u ime slobode gotovo uništili socijalizam, da bi sad u drugom desetljeću XXI stoljeća uništavali i sam formalni privid slobode. Predsjednik najmoćnije zemlje svijeta želi na predavanju studentima znamenitog sveučilišta SAD-a da, kad odrastu, „zarade mnogo novaca“.
Hobsbawm i Agnes Heller nazvali su dvadeseto stoljeće „kratkim stoljećem“. Ali, nasilja, protjerivanja i krvavi i nepravični ratovi (a koji to nisu?) trajali su cijelo stoljeće i u njima je ginulo na stotine tisuća ljudi, više civila nego vojnika i vjerojatno više djece – od posljedica – nego odraslih. Zato se baš ne može biti ponosan na naslijeđe ostavljeno od prethodnih generacija djeci XXI stoljeća.
Nenni je govorio: „Svaka borba za slobodu mora u sebi sadržavati obranu već postignutih sloboda i kad gledam današnje mlade (šezdesetosmaše), žalim jedino što dopuštaju da ih iskrivi probuđeni mit nasilja. Nasilje je babica historije, to je istina, ali kad se primjenjuje pod pravim uvjetima, u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Nasilje je pravedan odgovor na ugnjetavanje i na zlostavljanje, koje ne dopušta druge puteve pravdi. Ali, ako se to događa danas, onda postoje drugi putevi za borbu. Nevolja je u tome što mnogi nemaju ideja. Upravo kao što su danas buntovnici, mnogi će od njih postati buržuji i industrijalci sutrašnjice. I u moje vrijeme mnogi buntovnici postali su fašisti, čak i fašistički ministri. (…) Socijalizam početka dvadesetog stoljeća bio je proiciran prema dijelom utopističkim konstrukcijama ili onima, koje su još uvijek i dan danas utopističke. Živio je i hranio se, itekako, svakidašnjim borbama, borbama radnika i seljaka, ali nije imao model ‘budućeg grada’. Danas ti modeli postoje u vrlo konkretnom obliku. Postoje dva tipa socijalizma, koja su se oformila: onaj takozvani komunistički i onaj švedski. Komunistički model ostvario je ukidanje privatnog vlasništva. No, u konkretnom slučaju napravio je zatvorena društva za svaki dašak individualne slobode, odnosno demokratskog života, putem društava-kasarni, u kojima je ugnjetavanje države žestoko. Švedski socijalizam doveo je individualne slobode, jednakost među ljudima, demokratski život masa do razine koja nikad ranije nije bila postignuta, ali nije ni okrznuo kapitalističko vlasništvo. Već sam kazao kako sam se bolje osjećao u Stockholmu nego u Lenjingradu. Mislim da u Stockholmu postoji nov način shvaćanja života, koji ne postoji u Lenjingradu. Ipak, problem se ne rješava tim elementarnim izborom. Rješava se pokušajem sinteze između dvaju iskustava, odnosno stavaranjem sistema u kojem će sredstva za razmjenu i za proizvodnju biti udružena sa najvećom slobodom čovjeka. Jer na kraju krajeva, koji je najvažniji cilj čovjeka? Sloboda.“
„Htio bih te sresti za sto godina; Misli na svijet za sto godina“ (Vorrei incontrarti fra cent’anni, pensa al mondo fra cent’anni….“ – Nik)
To su riječi pjesme talijanskog kantautora Nika, koje možete naći i na Internetu pretraživačem. Kakav će biti svijet za sto godina? Teško je zamisliti. Možemo pokušati misliti kakav je bio prije sto godina, kad je nada u socijalnu jednakost, slobodu i sreću ljudi, koje će se uskoro ostvariti, za mnoge predstavljala životni cilj i ideal, za koji im nije bilo teško žrtvovati život. Nije se radilo samo o Gavrilu Principu, Dimitriju Tucoviću, Jeanu Jorèsu, o Lenjinovom starijem bratu Aleksandru, već o tisućama mladih i starijih socijalista, odnosno socijaldemokrata, jer je onda, kao i danas, socijalizam bio neodvojiv od demokracije, kao pojam, ali i kao stvarnost.
Trajao je užasni i krvavi besmisao Prvog svjetskog rata, koji je uzrokovao nebrojene smrti i bezrazložne patnje ogromnih masa ljudi u zaraćenim zemljama. Državama, koje su ušle u rat zbog imperijalističkih apetita svojih političkih vođa i carskih gospodara, rat je donio neopisiva stradanja. A onda se od 22. do 28. februara 1917. po julijanskom kalendaru, odnosno od 8. do 12. marta po gregorijanskom (bar u Rusiji, a zatim i drugdje) sve zauvijek promijenilo. Propalo je ubrzo pet carstava. Narod se pobunio svugdje, a sve je počelo spontanom bunom u Petrogradu.
Treba kazati da je situacija zbog rata posvuda bila jako teška, a vjerojatno najteža u Rusiji. Zemlja jednostavno nije bila u stanju izdržavati ogroman broj mobiliziranih (uglavnom seljaka), niti doturati sve što je za život neophodno milionu vojnika raspoređenih na zapadnim granicama Rusije. Nedostajalo je svega: hrane, municije, odjeće, ogrijeva, lijekova. Osim toga, tako velik broj mobiliziranih, koje su zamijenile žene, nije mogao prehranjivati i snabdijevati svim neophodnim stanovništvo ogromne zemlje. Godine 1917. carska Rusija bila je već na zapadu izgubila Letoniju, Litvu, Bjelorusiju i velik dio Poljske i Ukrajine. Zahvaljujući Brusilovljevim pobjedama, napredovala je samo u Bukovini i Galiciji, odnosno na Karpatima, ali je i tu ofanziva brzo posustala.
U Petrogradu je produžen radni dan zbog nužne proizvodnje (naročito municije), no cjelokupna proizvodnost pala je za cijelu trećinu, a ljudi su u redovima za kruh čekali po šest sati, umjesto po tri sata, kao dotad.
U zemlji su djelovale i tri tajne ljevičarske organizacije: boljševici i manja polovina njih – menjševici, socijalisti revolucionari, te međurejonska partija Lava Trockog.
I dok su ove organizacije pripremale proslavu, kakvu takvu, 8. marta, Dana žena, na sastanak su provalile radnice, organizirane zajedno sa metalurškim radništvom iz predgrađa Viborovke – radničkog dijela Petrograda – i uputile se u grad, držeći spontane mitinge, navalile na centar Petrograda. Apsolutna novina prema 1905. godini bila je da su im se vojnici isprva smiješili, a zatim nerijetko i sami pridruživali ogromnim povorkama i upotrebljavali oružje protiv pukova koji su htjeli pucati na demonstrante. Naime, nakon neuspjele revolucije 1905. godine, postojala je naredba o upotrebi oružja protiv radničkih manifestacija. Treba kazati da je Nikolaj II bio nesposoban i mlitav vladar, a njegova žena, carica Alice, još gora i reakcionarnija od njega. Kad je čula o nemirima, telegrafirala je mužu, koji se nalazio sa generalštabom u Mogiljevu, kako treba zgaziti taj ološ.
Caricu nisu voljeli, jer je bila porijeklom Njemica, krajnje monarhistički odgojena na engleskom dvoru. Osim toga, bila je dugo vremena pod utjecajem Raspućina, nepismenog sibirskog seljaka, koji je po njenom mišljenju imao pozitivan utjecaj na mladog princa Alekseja, bolesnog od hemofilije. Na dvoru je trajao ogroman skandal, koji je prekinuo atentat plemića Jusupovih, što su ubili Raspućina i bacili ga u Nevu. Raspućin je, kažu, imao toliki upliv na dvoru, da je smjenjivao i postavljao ministre, a odlikovao se ogromnim apetitom, što je obuhvaćao hranu, vodku i seksualne užitke. Za skandalozne veze s Raspućinom bile su dvorskim brbljarijama osumnjičene mnoge grofice i vojvotkinje najvišeg porijekla. Osim toga, Nikolaj II i carica, kao i sam dvor, bili su okruženi ogromnom svitom ljudi sa svakojakim potpuno nepotrebnim zaduženjima, koje je trebalo izdržavati u tim teškim vremenima.
Vojnici su ginuli, naročito zato što je njemačka vojska bila snabdjevena suvremenom artiljerijom i najmodernijm oružjem protiv koje je kozačka konjica malo mogla. Na frontovima se stradavalo i gubilo teritorije, žene su radile do iznemoglosti, djeca su im umirala od gladi više no od bolesti. Redovi za hranu i ogrijev postajali su sve duži, a bijes naroda sve veći.
Spontane manifestacije
Ogorčeni narod organizirao je 23. februara, odnosno 8. marta, ogromne manifestacije na kojima je u centru grada bilo 250 tisuća ljudi. Naročito je omražena bila policija, koja je jedina toga dana pucala na manifestante i ubila trojicu, a ranila desetoro. Sutradan je žrtava već bilo daleko više i mostovi na Nevi bili su puni leševa. Tajna policija Ohrana imala je svog agenta Surkanova, infiltriranog u boljševički komitet, koji je odmah shvatio da je situacija ne samo očajna nego i bezizlazna i o tome izvijestio nadležne. No, car je 25. februara (10. marta), u nedjelju, zapisao u svoj dnevnik da je ujutro prisustvao službi božjoj, a popodne igrao domine. Nije htio da zna za pasivnost vojnika, koji su odbijali svugdje pucati u mase, na što su, inače vrlo brutalni konjanici-kozaci, izjavili: „Ta nismo ni mi najgori!“ i odbili da razjuruju manifestacije i spontane mitinge, kratke i pokretne, koji su se istovremeno održavali po raznim mjestima Petrograda, optužujući za užasno stanje upravljače zemljom, rat, i samoga cara. Uvečer istog dana, Nikolaj II telefonira zapovjedniku vojne oblasti Petrograda, kako se manifestacije imaju sutradan prekinuti milom ili silom – svim sredstvima. Sutradan je broj štrajkaša i manifestanata bio još veći. Pavlinski puk prvi se pridružio 26. februara (11. marta) manifestantima. Predsjednik Dume (parlamenta) Rodzjanko šalje Nikolaju očajan telegram, kako nitko nije u stanju vladati situacijom i kako gradom gospodare pobunjene mase. Nikolaj se nije potrudio ni da mu odgovori. Rodzjanka najviše zabrinjava, osim općeg štrajka, bratimljenje radnika i vojnika. Na radnike je prvi odbio pucati Volinskij puk i ubio vlastitog kapetana Laškeviča, kad je ovaj htio ponovo uvesti vojnu disciplinu. Nikolaj II naređuje raspuštanje Dume, ali kako je neodlučan po karakteru, nekoliko sati kasnije povlači tu naredbu. Predstavnici dotadašnje Dume, osjećajući kako se događa nešto nečuveno i grozno, što im prijeti, razbjegli su se kroz pokrajnje izlaze zgrade. A prijetila im je ulica, odnosno revolucija, koja se spontano odvijala na cestama i trgovima Petrograda.
Moskva se pobunila 28. februara (13. marta). Bio je to izraz spontanog gnijeva naroda, odgovor masa izmučenih ratnim stradanjima, teškim radom, neimaštinom i glađu. Uvečer, Nikolaj II zapisuje u dnevnik: „Onaj dečko Rodzjanko opet me gnjavi neprijatnim vijestima“.
No, prava pobuna započet će tek kad su se Volinskom puku pridružili Preobraženski i Litovskij garnizon, čuveni po brutalnom gušenju revolucije 1905. godine. Pobunjenim vojnicima i radnicima pridružuju se i garnizoni oko Petrograda i predstavnici Baltičke mornarice. Bira se nova provizorna komisija Dume na čelu sa monarhistom Miljukovim. Istovremeno, preko puta njih, u Tauridskoj odnosno Krimskoj palači zasjeda novo tijelo izabrano od vojnika i radnika: Petrogradski sovjet (savjet).
Sovjet je isprva predao vlast provizornoj komisiji Dume. Kasnije je taj čin Trocki protumačio kao vjekovnu naviku na pokornost. Sovjete je naime „izmislio“ Lav Trocki za vrijeme revolucije 1905. godine. Sada ga uopće nije bilo u Rusiji (nalazio se u SAD-u), ali je po primjeru na 1905. napokon odlučeno da je vlast Sovjeta jednakovrijedna i čak više od vlasti provizorne komisije Dume i stalo se na stanovište da se odluke izvanredne komisije Dume imaju usaglašavati sa odlukama Petrogradskog sovjeta. U prvi Petrogradski sovjet, izabran 28. februara odnosno 13. marta 1917, ušli su Gvozdev, Bogdanov (sjajan ekonomski stručnjak iz boljševičkih redova), Čeidze, Grinjevič, Skobelev i Kapelinskij. Ukoliko Duma odluči nešto protivno odlukama Sovjeta, to se ne smije izvršiti. Odsada će sve do Oktobarske revolucije u Rusiji postajati dvovlašće između provizorne komisije Dume i predstavnika vojničkih i radničkih deputata Petrogradskog sovjeta. Izlaze i prve novine Sovjeta Izvestja (Vijesti), koje se predstavljaju kao glasilo vojničkih i radničkih deputata, što se namjeravaju boriti za suverenitet ruskog naroda, jednakost svih građana i za njegova demokratska odnosno građanska prava. Prikaz broj 1 Petrogradskog sovjeta, izlijepljen na sve zidove Petrograda, govori o biranju u svim jedinicama vojnih deputata Sovjeta, proglašava da se oficirima ne smije predati oružje ugrabljeno prethodnih dana iz arsenala, te da se odluke Sovjeta vojnih i radničkih deputata moraju poštovati; proglašava se jednakost svih demokratski izabranih predstavnika, te da se na političkim manifestacijama ima slušati naloge Sovjeta. (Tada je nastala i čuvena pjesma: „Mi vidali manifest, dlja vlast Sovjetov i žizn mi dadim v borbe pro eto!“ – „Mi smo izdali manifest za vlast Sovjeta i život ćemo dati u borbi za to!“). Te je odluke, donesene u dvorani do one u kojoj je u Tauridskoj (Krimskoj) palači zajsjedala privremena vlada, napisao boljševik Sokolov.
Monarhist Miljukov je 2. marta uz pristanak Sovjeta formirao novu privremenu vladu na čelu koje se nalazio princ Ljvov. Hitno je trebalo sazvati i ustavotvornu skupštinu. No, monarhija se više nije mogla spasiti, jer štrajkovi i manifestacije nisu prestajali, vojnici ne žele više da slušaju oficirske naredbe, ukinuto je oslovljavanje „Vaša visosti“, „Vaša ekscelencijo“, itd. Vlak koji vozi Nikolaja II, nesvjesnog istinske situacije u zemlji, iz Mogiljeva u Moskvu, zaustavljen je u Pskovu. General Ruskij dobija naredbu, koju je potpisalo pet zapovjednika vojske i ujedno generala, da saopći caru kako ovaj mora abdicirati, a Nikolaj II je upravo bio naredio Rodzjanku da privremena Duma mora formirati novu vladu.
Generala Ruskoja preklinju „krvavog srca“ da zamoli Nikolaja II da abdicira. Nikolaj mirno prima nalog o abdikaciji i poslije kratkog oklijevanja ga prihvaća u korist maloljetnog carevića. U dvorani je za to vrijeme vladala prvo grobna tišina, a zatim su se prolomili uzvici, uzdasi i jecaji. Jedan se visoki oficir čak i onesvijestio. Nikolaj II zapisat će tog dana u vlastiti dnevnik: „Sve oko mene je izdaja, kukavičluk, prevara.“ Dogodilo se to 2. marta, odnosno 13. marta po gregorijanskom kalendaru. Sve su to bili očajnički pokušaji da se spasi dinastija Romanova. Nikolaj II je pristao da abdicira u korist vlastitog sina Alekseja, a za regenta proglašava starijeg brata Mihaila, budući da je Aleksej maloljetan. To saopćavaju Mihailu tek sljedećeg dana, ali on nakon kratkog razmišljanja odbija da primi dužnost regenta. Ni svi članovi privremene Dume nisu bili složni oko te abdikacije, jer su Miljukov, Kerenski, Nekrasov i Nabokov smatrali da takvu odluku ima pravo da donese isključivo novoizabrana Duma. Provizorna Duma zaklinje narod i vojsku na poslušnost privremenoj vladi. Naime, prvo se mislilo na rješenje à la Cromwel, da Mihailo bude carski regent. Kad je ovaj nakon nekoliko minuta razmišljanja to odbio, na likovanje Kerenskog, koji je smatrao da tu odluku ima pravo donijeti samo ustavotvorna skupština, Nolte i Nabokov u ime jednodnevnog regenta, koji je upravo abdicirao, donijeli su slijedeći dokument:
„U čvrstom uvjerenju koje dijelimo s našim velikim narodom, smatramo da dobro naše zemlje mora biti pretpostavljeno svemu. Odlučio sam da ne prihvatim imenovanje za regenta carevine, sve do saziva prve ustavotvorne skupštine, koja će donijeti nove zakone i odlučiti o obliku ruske države. Jedino bi ona imala pravo donijeti odluku u tom smislu.
Zazivam božju pomoć i molim sve građane ruske države da do hitnog saziva općim pravom glasa Ustavotvorne skupštine sačekaju njene odluke, koje će biti donesene po novim odredbama tajnim glasanjem svih građana. Do tada vas zaklinjem na pokoravanje privremenoj vladi.“
Narod nije imao nikakve volje da sluša klimavu privremenu vladu. Njemu su daleko bliži bili sovjeti, od njih izabrano tijelo, za koje se sam izborio. Romanovi su zauvijek otišli u historiju.
Izbori ovoga proljeća
Da li nas nakon Američke tragedije (po Theodoru Dreiseru) očekuju još tragičniji izbori u više evropskih zemalja? I da li se zaista radilo o američkoj tragediji ili naprosto izboru zabavljača cijelog globusa? Ne razumije se da li svakovečernji show kontroverznog predsjednika najjače zemlje svijeta treba da podilazi najnižim instinktima masa, ili je to naprosto oblik divertismana, odnosno zabavljanja publike i njenog odvraćanja od teških i ozbiljnih problema, koji su se nadvili nad čovječanstvo. Pitanja tehnologije, koja izbacuje radnu snagu s posla, velike nezaposlenosti naročito mladih, financijskih makinacija, koje upropaštavaju sitne štediše, a pogoduju krupna ulaganja, promjene geološke, klimatske i hidrološke prirode, što su uz ratne katastrofe dovele do ogromnih pomaka stanovništva, stavljaju takozvane razvijene zemlje pred ogromne probleme, kojima ove očito nisu dorasle. Odgovor na kapitalizam u krizi je uvijek fašizam, ili, ako vam je drago, nacionalsocijalizam.
Neke zemlje pokušavaju ići natrag, zatvaraju granice, grade zidove, postavljaju embarga, brane promet ljudi, roba, dakako i ideja, koje im se ne dopadaju. No, za ponovno bujanje fašizma neophodna su bar tri uvjeta: socijalni, ekonomski i psihološki, koji se sad u ovom ili onom obliku javljaju svuda. Ispada, a to se na prostorima bivše zemlje pokazalo još devedesetih, da je klerofašistički korov bio samo pokošen odozgo, ali da je on imao duboke i netaknute korjene, koji su se razbujali, čim je „šišanje“ prestalo.
Kako će proći izbori u Holandiji, Francuskoj i Srbiji? Svuda su na potezu reakcionarne snage. Marine Le Pen nema ni brčiće niti koluta očima poput Mussolinija, ali njeni nastupi najavljuju krajnju ksenofobnu i rasističku desnicu. Da li je treba rušiti makinacijama magistrature ili je u toj zemlji, nekad simbolu slobode, trebalo odavno iščupati šovensko-nacionalističke korjene, još za vrijeme odnosno poslije De Gaula?
De Gaule je hrabro završio alžirski rat, a da bi olakšao amputaciju za neke navodno tog francuskog tla, stalno je podvlačio „grandeur française“, iako se radilo o pukom retoričkom triku. I nije li uzrok nesnošljivosti prema doseljenicima iz islamskih zemalja, kojima su Francuzi gospodarili stoljećima, prije od ogavnih zločina fundamentalista, višedesetljetna bijeda francuskih predgrađa za obojene, koji su već jako dugo marginalizirani? I zar nije prvi zadatak francuske ljevice da se ujedini oko kandidata koji će imati najviše šanse da spriječi dolazak na vlast najcrnje i najprimitivnije desnice? Jasno je da situacija nije takva, da bi dozvoljavala da potlačene mase glasaju za ekstremnu ljevicu, kako je to bilo nakon Drugog svjetskog rata, kad su razaranja i ratne rane još uvijek jako pekle. Mélenchon je simpatičan, uprkos svih zločestih i nevjerojatnih stvari što mu predbacuju (od egocentrizma do pristajanja na islamofobiju i takozvane francuske nacionalne vrijednosti), ali ako Hamon ima više šanse, jer iza njega stoji, iako izružena i desetkovana, donedavno ipak velika i ugledna Socijalistička partija Francuske, sa još dosta glasača, treba glas dati za njega, u borbi protiv nadolazeće desnice. Slično se može kazati i za Holandiju, za koju pričaju, osim bajke o lutajućem Holandezu, da nigdje kolonijalna eksploatacija nije bila brutalnija od krajeva što ih je držala Nizozemska.
Da li će Italija glasati ovog ljeta ili jeseni, uopće se ne zna. Ogovarani predsednik vlade Gentiloni, koji je, nota bene, u ranoj mladosti bio aktivist ekstraparlamentarne ljevice, drži se začuđujuće umjereno, no i ljevica i desnica oboljele su od bolesti cijepanja: množe se kao bacili dijeljenjem na velik broj struja i manjih partija, od kojih je nemoguće pogoditi koja ima šansu nadjačati ostale. Jer veliki „čistilac partije od otpada“ Renzi do sada je uspio počistiti jedino samog sebe, predlažući izmjenu Ustava, koju je narod referendumom odbio. Sve što se sad događa u PD-u (Demokratskoj partiji) pokušaj je renzijanaca da ga ponovo dovedu na vlast. No, stari komunistički kadrovi, Bersani, D’Alema i ostali, nikad neće pristati, niti su sposobni vladati u koaliciji na primjer sa malom Meloni, (Fratelli d’Italia) koja predstavlja neofašističku stranku u parlamentu i to uoće ne taji. Berlusconi se diže iz mrtvih, a tu je još i Salvini, iz ksenofobne i antievropske Lege Nord (Sjevernog saveza), koji neće imigrante, euro ni Evropu. Sve bi to moglo još nekako da se proguta, da ne postoji Grillo i grillini, koji igraju tragikomediju, jednog od tri kruga glasača u zemlji, podijeljenoj gotovo matematičkom preciznošću na tri dijela, od kojih ni jedna trećina ne može i ne želi s drugima. Da zaplet bude još više sličan talijanskoj tragikomediji, ključ raspleta izgleda da drži Grillova pulenka Virginija Raggi, još uvijek gradonačelnica Rima, optužena za nedozvoljena upuštanja sa dva vrlo sumnjiva tipa, lična prijatelja, momentalno u zatvoru zbog jeftine nabavki stanova i namještanja konkursa za građevinske radove (treba graditi novi stadion, kad se već odustalo od Olimpijade). Uz to su osumnjičili kojekavim sudsko-političkim alkemijama i Renzijevog oca, starog čovjeka na čelu kooperativnih udruženja iz Pontasieve u Toscani.
Virginia Raggi, uprkos skandaloznim pričama, majka je sedmogodišnjeg djeteta i, koliko se zna, nije rastavljena. Eh, možda su bili bolji antički zakoni, kad su vestalke čuvale Rim, koje su zaista morale biti „vergini“ („djevice“), a tu bi dužnost obnašale svega do svoje tridesete godine. Kasnije su se mogle i udati. No, ukoliko bi se koja virgo ogriješila o vestalske dužnosti i zatrudnjela, bila bi živa zakopana. Eto kako su u antici čuvali moral javnih dužnosnica…
Nije baš ni neka prelijepa priča s izborima u Srbiji, gdje se mnogi oduševljavaju zaista aktivnim Vučićem. No, u skupštini su izviždali evropsku izaslanicu Federicu Mogherini, kćer poznatog talijanskog scenografa i režisera mnogih filmova. Možda bi se film s Claudiom Cardinale Djevojka s kuferom – La ragazza con la valiggia, svidio današnjim zviždačima kćerke filmadžije kao i njegov posljednji film, Zločin iz strasti, koji je sam režirao neposredno prije smrti.
Uostalom, Mogherini je došla u Beograd, da predstavlja EU, zajednicu koja je učestovala u sumanutom i neoprostivom bombardovanju Srbije, jer je Milošević bio proglašen najgorim od svih balkanskih krvnika, iako se njegova najveća krivica, među svim okrvavljenim koljačima bivše zemlje, sastojala u tome što je bio najgluplji, misleći da će moći zapovijedati svima. Ispao je najviše kriv i zato što nije slušao američke diktate i što je bio toliko bandoglav da se nadao u pomoć Rusije potpuno etiliziranog Jeljcina. Na kraju se pokazalo da nijedan od tih sedam krvopija, u prvom redu vlastitog, pa onda navodno tuđih naroda, nije bio bolji od drugog. Možda je samo stari Izetbegović, pobožan čovjek, bio u sve uvučen sticajem okolnosti. Svi su oni bili marionete u igri, čije konce su povlačili drugi i drugdje. Možda su neki od njih i platili, ali ipak je najviše platio narod propale zemlje i nadolazeće mlade generacije.
Nenni je kazao da, kad se govori o fašizmu, opreznosti nikada nije previše. Pred smrt, govorio je o demokraciji, koja uprkos svih manjkavosti, ipak postoji u Evropi. Bile su to sedamdesete godine. Predviđao je i tada da bi demokraciji mogle zaprijetiti desne, fašistitičke snage/.../ a za to postoji samo jedna jedina eventualnost, da ostanemo zaista bez obrane i budemo stvarno dovedeni u opasnost. Opasnost bi predstavljala ekonomska i monetarna kriza te uz nju i proizvodna kriza, koju bi pratila nesposobnost ili nepostojanst vlada. U tom bi slučaju zaista sve moglo krenuti naopako…
Zar se danas nije obistinilo sve od čega je strahovao Nenni? On je jedini izlaz u tom slučaju vidio u čvrstom držanju istinskih lijevih snaga. Zato, ne treba učiniti pogrešku staljinista u Njemačkoj 1933, kad su ovi tvrdili da je glasati za socijaliste odnosno za socijaldemokrate značilo isto što i glasati za naciste. A ujedinjeni s komunistima bili bi dobili više od 15 miliona glasova. Razjedinjeni su propali, a nešto kasnije i fizički bili uništeni, dok su nacisti na izborima dobili 17 miliona glasova, što uz jedinstvo ljevice i manje opozicione partije ne bi bio do te mjere tragičan rezultat.
Stoga se, drugovi, kod izbora ne treba šaliti. Jedino što nas može spasiti od nadolazećeg fašizma u novom ruhu jeste jedinstvo i složnost svih snaga ljevice. Ne treba strašiti narod nikakvim ekstremizmima. Nije uzalud Lenjin govorio kako ne treba nepotrebno izazivati strah kod ljudi. Poznato je i historijski mnogo puta dokazano da u krizi (malo)građanin radije bira nacionalsocijalizam nego ljevicu. Ako ikada, ovog će proljeća izbori u Evropi pokazati da li je vrag odnio šalu.