Slobodarski municipalizam je teorija i politička strategija koja je dio antikapitalističkog viđenja potpune demokracije. Utemeljena na viziji društava koja se svodi na ukupnost lokalnih zajednica, ova teorija nimalo ne odgovara stvarnosti suvremenih borbi koje se vode unutar više sfera odlučivanja poput tvrtki, društvenih sustava, ekonomskih grana, prirodnih resursa, zemalja, regija i, jasno, općina. Konfederalizam se kao prijedlog čini vrlo nepraktičan, a pravo općih skupština da upravljaju cjelokupnim ekonomskim životom mjesta dovodi do ishoda totalitarnog karaktera, isključujući de facto radnike iz sfere odlučivanja. Ipak, u vrijeme kada predstavnička demokracija dopušta vladavinu kapitalizma na štetu radnika i građana, slobodarski municipalizam zagovara izravnu demokraciju koja bi se mogla proširiti i na sfere izvan zajednice.

Ovu je knjigu napisala jedna od najbližih suradnica Murraya Bookchina, američkog aktivista za zaštitu okoliša i zagovaratelja slobodarskog municipalizma. Prijevod ove knjige na francuski kvebeškog izdavača Écosociété stiže u pravo vrijeme, u trenutku kad Abdullah Öcalan, vođa PKK-a u zatvoru u Turskoj, i bliske mu političke snage napuštaju marksizam-lenjinizam u korist lokalnog pristupa slobodarskog municipalizma kojeg zovu demokratski konfederalizam.

Slobodarski municipalizam nastao je na temelju kritika predstavničke demokracije naših suvremenih država. Janet Biehl s pravom podsjeća da „politika ni na koji način nije usporediva s umijećem vladanja, a država nije prirodna domena unutar koje se ona ostvaruje.“ Dodaje: „U proteklim stoljećima, prije pojave nacionalne države, politika je značila djelovanje građana u javnom tijelu, vladajući kroz zajedničke i participativne institucije.“ Navodeći razne primjere pojave komunalnih demokracija u povijesti, podsjeća da su suvereni kao i moderne države uvijek nastojali ugušiti te lokalne izravne demokracije. Takav napad nacionalne državne na komunalnu demokraciju sada vrši kapitalizam „budući da su oba dio istog sustava“, koji je „gušeći javno djelovanje u korist tržišta i stvarajući snažne ekonomske pritiske na obične muškarce i žene, pospješio urušavanje komunalnih sloboda.“ Razlog je razumljiv; slobodarski municipalizam nije tek puka kritika nacionalne države i njenog uništenja izravne demokracije u okviru predstavničke demokracije, nego je i oštra kritika destruktivnog kapitalizma. Ta kritika nosi u sebi viziju drugačijeg društva, konfederacije udruženih općina, koje će u potpunosti obnoviti ekonomsku sferu trenutno prepuštenu tržištu.

Suočeni s individualizacijom koju promiče liberalizam, možemo se samo složiti s konceptom da se „državljanstvo temelji na angažmanu koji je preduvjet općeg dobra, to jest na solidarnosti.“ Građani bi „znali da imaju dužnosti i obveze prema zajednici i izvršavali bi ih, znajući da svaki član zajednice ima iste obveze.“ Nije slučajnost da autorica podsjeća na maksimu Prve internacionale: „Nema prava bez dužnosti, nema dužnosti bez prava.“ S druge strane, politička strategija demokratskog municipalizma ima dvije slijepe točke: nerealno očekivanje spontane konfederacije i, u vezi s tim konfederalizmom, vizija planske ekonomije koja, iako potječe iz lokalnih zajednica, svodi radnike na ulogu izvršitelja.

Konfederalizam (11. poglavlje) je definiran kao „načelo društvene i političke organizacije koja može institucionalizirati međuzavisnost bez pomoći države, uz očuvanje moći općinskih skupština.“ Prema Janet Biehl, općine će se okupljati kako bi formirale veće jedinice bez odricanja od suvereniteta. „Umjesto središnje vlasti sa zakonodavnom skupštinom koja prihvaća ili odbija zakonske prijedloge, konfederacija se utjelovljuje u okviru skupine delegata koji koordiniraju politike i prakse članica zajednice.“ Za razliku od načela predstavničke demokracije, delegati „neće biti predstavnici: njihov cilj neće biti razvijanje politika niti donošenje zakona“, nego „obznanjivanje volje općine konfederalnoj skupštini. S ostalim delegatima će koordinirati politike kako bi ostvarili zajedničke ciljeve koje je prihvatilo više članica.“ Namjera je pohvalna, no teško je ne pomisliti da takva struktura odlučivanja može biti troma u smislu funkcioniranja. Prema definiciji, predmeti rasprave se neprestano razvijaju. Ako delegati imaju obvezujući mandat koji im je povjerila njihova zajednica kojoj se ne mogu suprotstaviti, jasno je da će svaki sastanak konfederacije rezultirati, o kojoj god temi bila riječ, sastavljanjem novih prijedloga. Iz toga proizlazi da delegati nemaju nikakvu moć odlučivanja, nego će se morati vratiti pred svoje ljude radi izglasavanja istih. Nema sumnje da će neke prijedloge neke općine usvojiti, a neke druge odbiti, a opseg odobravanja uvelike može promijeniti početno stanje.

Čitajući ovo 11. poglavlje, dovoljno je prisjetiti se rasprava vlada Europske unije i poteškoća u izgradnji zajedničkih politika. Iako europske države ne djeluju u okviru izravne demokracije, što je eufemizam, predstavnici u pregovorima također imaju obvezujući mandat i ne mogu donositi odluke bez konzultacija sa svojom vladom. Kako bi nešto što je teško ostvarivo s 28, bilo moguće s velikim brojem općina (u Francuskoj, primjerice, postoji 36.000 općina)? Autorica otvara zanimljiva vrata konfederalnim referendumom na kojem bi se izravno konzultiralo sve građan(k)e računajući broj osoba, a ne općina. Nažalost, čini se da taj referendum ne bi obuhvaćao organizacijske i koordinacijske odluke, već bi dovodio u pitanje politike koje bi usvojila neka općina, a koje ne bi bile u skladu s javnim interesom: „Pretpostavimo da neka općina članica prijeti okolišu (odlažući otpad u rijeku) ili krši temeljna prava (isključujući ‘obojene’).“ Iako taj mehanizam referenduma doista jest zanimljiv u smislu izravne demokracije, činjenica je da dovodi u pitanje samo načelo konfederacije i suvereniteta općina dragocjeno Murrayu Bookchinu i Janet Biehl. Načelo konfederacije je dobrovoljno okupljanje, koje po definiciji uključuje i pravo na povlačenje. Zanimljivo je da Janet Biehl ne otvara mogućnost da neka općina može napustiti skupštinu u slučaju da postane manjinska na referendumu. To bi trebao biti slučaj kad bi to bila prava konfederacija u kojoj su općine suverene. No, u ovom slučaju, struktura može biti vrlo krhka do te mjere da bi neka općina mogla, primjerice, nastaviti s onečišćenjem uzvodno uz rijeku. Ali, ako općina nema mogućnost napustiti skupštinu, to onda doista više nije prava konfederacija, što narušava sam temelj slobodarskog municipalizma. Autorica nam nažalost ne nudi rješenja za to.

Očito je da, ako se umjesto na slobodarski municipalizam usredotočimo na pretpostavku zajedničkog suvereniteta različitih geografskih razina, ta ideja odlučivanja putem referenduma otvara put uvođenju izravne demokracije na višu razinu od puke skupštine građana. Svakako možemo zamisliti da bi tijekom rasprave o odluci koja se tiče šire geografske razine (neke države, regije, pak čak i velike aglomeracije), skupštine bile mjesta razmjene bez donošenja odluka te bi slale delegate na višu razinu radi definiranja parametara referendumskog odlučivanja.

Ekonomski pristup (12. poglavlje) je jednako upitan, da ne kažemo nerealan, i dovodi u pitanje same temelje slobodarskog municipalizma. Umjesto zadruga i javnog vlasništva, autorica zagovara municipalizaciju ekonomije što znači „vlasništvo i upravljanje ekonomijom od strane članova zajednice.“ U tom sustavu, „bogatstvo, vlasništvo i sredstva za proizvodnju bi trebalo prenijeti na općinu.“ Možemo, dakle, uočiti jasnu paralelu sa sovjetskim sustavom u kojem je vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju preneseno na državu. Na prvi pogled, ovo ne predstavlja nikakav problem zagovarateljima slobodarskog municipalizma jer bi demokracija bila samo pitanje razmjera: „Skupština bi odlučivala ne samo o proizvodnji, već i o raspodjeli materijalnih sredstava za život, ispunjavajući tako obećanje post-pomanjkanja.“ Više je prigovora na takvu argumentaciju.

Prvi se tiče potencijalno totalitarnog karaktera takvog pristupa ekonomiji. Što je s individualnom ili kolektivnom inicijativom? Možemo tvrditi, kao što to čini Janet Biehl, da bi „svatko u zajednici (bi) imao pristup sredstvima za život, bez obzira na rad koji je u stanju obavljati; zajednica bi težila postojanju određene ekonomske jednakosti između svih svojih građana, temeljene na moralnim i racionalnim kriterijima za određivanje potreba.“ Nije li ipak istina ta da ne živimo u svijetu mašte u kojem bi se uvijek postigao dogovor o tome što će se proizvesti i raspodijeliti? Što je s opresijom koju bi većina mogla uspostaviti nasuprot manjine prilikom raspodjele proizvoda? Što je s položajem radnika kojemu bi bio dodijeljen zadatak koji mu ne odgovara ili, obrnuto, što s poslom kojeg nitko ne bi htio raditi? Bi li neka skupina pojedinaca koja bi htjela pokrenuti novu proizvodnju morala nužno imati odobrenje zajednice? A što ako ga ne dobije? To je ključna točka koje se dotakao Emmanuel Dockès u svojoj knjizi « Voyage en Misarchie », a Misarhija je, kako joj ime govori, zajednica koja ne voli autoritet, zajednica koja je, iz ove perspektive, zasigurno više slobodarska od one koju zagovara Murray Bookchin.

Drugi se prigovor odnosi na mjesto prepušteno radnicima u procesu odlučivanja. Dok općina postaje vlasnik sredstava za proizvodnju, građani/građanke su ti koji trebaju utvrditi uvjete proizvodnje, zbog čega Janet Biehl kaže da „oni koji rade u tvornici ne bi sudjelovali samo u razvoju politika za tu tvornicu, već i za sve ostale, kao i za farme; ne kao radnici, poljoprivrednici, tehničari, inženjeri ili stručnjaci, već kao građani.“ Možemo samo ostati zapanjeni tolikom naivnošću u vezi s načinima procesa odlučivanja. Stvarnost je nešto sasvim drugo: radnici svake proizvodne jedinice su zasigurno kompetentni u vlastitoj proizvodnji i nastoje se u tom smislu organizirati u svrhu iste. Ovo je u skladu s prethodnim prigovorom u vezi s pravom na inicijativu proizvođača. Suočeni s tim, korisnici ili građani imaju, jasno, i sami što reći o kvaliteti kao i cijenama proizvodnje, osobito ako želimo nadići trgovinske odnose s ciljem razvoja međusobne suradnje. U budućem društvu, svi ćemo biti i proizvođači i korisnici, ali za svaki proizvedeni element, moramo biti na mjestu radnika ili na mjestu korisnika, katkad s komplementarnim, a katkad suprotnim interesima. Stoga, prava demokracija mora obuhvatiti ovaj sukob čiji je idealan ishod kompromis u vezi sa sadržajem, kvalitetom i cijenom. No, kada ne bude moguće postići opći dogovor, trgovinski odnosi se moraju održavati kao čin razilaženja. Nema goreg od autoritarnog ukidanja trgovinskih odnosa pod krinkom suverene građanske skupštine: uz dužno poštovanje autorici, demokracija na radnom mjestu je jednako legitiman prostor za raspravu kao i općinska skupština.

Konačno, treći prigovor odnosi se na pristup geografske dimenzije proizvodnje. Premještanje ekonomije ključan je cilj svake ekološke politike s ciljem ograničavanja prekomjerne emisije stakleničkih plinova koji ugrožavaju postojanje samog ljudskog života na ovom planetu. Jasno je da za pojedine proizvodnje ekonomija razmjera dovodi i do energetskih ušteda koje mogu imati pozitivan ekološki učinak, što nije promaklo Janet Biehl: „Na konfederalnoj razini, različite općine bi dijelile resurse i donosile odluke koje se tiču proizvodnje i raspodjele.“ Dakle, ponovo nailazimo na ista pitanja koja smo si prethodno postavili, a koja se tiču odlučivanja na konfederalnoj razini. Kako možemo znati da će doći do dogovora o podjeli određenih proizvodnji? Kako možemo znati da neka općina većeg proizvodnog potencijala neće nametnuti svoje viđenje drugima? Ni to nije promaklo autorici: „Ako bi se neka općina pokušala obogatiti na štetu drugih, njeni konfederacijski partneri imali bi je pravo u tome spriječiti. Došlo bi do potpune politizacije ekonomije, proširenjem moralne ekonomije na širi razmjer.“ Dakle, spor bi se riješio povratkom na konfederacijski referendum? Ovaj put Janet Biehl govori o „pravu da je se u tome spriječi“. Ili je općina vlasnica proizvodnog dobra i može njime raspolagati kako želi, jasno, uz suglasnost drugih općina, ili nije u potpunosti vlasnica, što autorica, čini se, insinuira ovdje, i to nas još jednom dovodi do pitanja stvarnog suvereniteta općine u slobodarskom municipalizmu.

Preostalo je još jedno područje primjene pitanja koja smo imali na općinskoj razini: kako riješiti spor o tome što ćemo proizvoditi i načinu raspodjele? Osobna, grupna ili općinska neslaganja su i dalje legitimna i ne možemo ih uvijek riješiti pravilom većine ili hipotetskim konsenzusom. Dopustimo li ovo, moramo dopustiti i održanje tržišnih mehanizama tijekom vjerojatno dugog razdoblja. To ne znači ni da svatko može slobodno proizvesti što god želi kad god želi, zagađujući, primjerice, protivno volji okolnog stanovništva ili čovječanstva u cjelini. To znači da se ti trgovinski odnosi moraju odvijati u okviru demokratskih pravila o kojima se odlučuje na značajno višim razinama suvereniteta od općinske i iz te perspektive, slobodarski municipalizam nam nije od velike pomoći. Sam koncept konfederacije ostaje do te mjere mutan.

Ne možemo samo tako, prema principu „ključ u ruke“, primijeniti način razmišljanja o bitno drugačijoj stvarnosti, bez opasnosti od novih totalitarnih ishoda. Stvarni svijet u kojem živimo daleko je složeniji od svijeta nekog Levijatana koji tobože samo gazi komunalni suverenitet. Društvo je organizirano u različitim razmjerima odlučivanja koje treba „radikalno demokratizirati“ kako bi se dokinuo režim kapitala. To podrazumijeva sferu poduzetništva gdje treba dovesti u pitanje moć dioničara. Slažemo se s autoricom i Murrayem ​​Bookchinom da nije dovoljno ograničiti se na ovaj aspekt i da će to dovesti do obnove kapitalističkih odnosa. Ali odbiti to isključivo u korist općinske razine također ne vodi nikamo. Osim unutar tvrtke i općine, demokraciju treba proširiti i na druge sfere odlučivanja, kao što su društveni režimi raspodjele, kolektivni režimi za sklapanje investicija ili bilo koju drugu sferu odlučivanja koju danas okupira država, njezine razne jedinice lokalne samouprave ili konfederacije (poput Europske unije).

Možemo zaključiti da je prednost slobodarskog municipalizma u potvrdi nužnosti lokalnih rasprava na otvorenim skupštinama kakve su postojale u različitim pokretima na trgovima (Occupy Wall Street , trg Tahir, 15 M u Madridu ili Nuit Debout…). U tom je smislu značajan prijedlog  „konfederalnog referenduma“: vrijeme za otvorenu raspravu, vrijeme za formuliranje putem delegata da bi se potom odlučivalo glasovanjem. Ako, kao što smo vidjeli, ovakva koncepcija dovodi u pitanje konfederalizam, može otvoriti perspektive izravne demokracije na širim razinama odlučivanja, a to je ono što nas ovdje zanima imajući u vidu nadilaženje kapitalizma i predstavničke demokracije.

Izvor ASSOCIATION POUR L’AUTOGESTION

PREVOD Helena Filipović


PODELITE