Bauk ponovo kruži regionom. Bauk novih crtanja granica. U ponedeljak 12. aprila, određeni izvori iz Evropskog veća, odnosno iz kancelarije predsednika Šarla Mišela prvo su potvrdili, a zatim opovrgli novinaru slovenačkog Dela, Peteru Žerjaviču da su primili takozvani non-paper u kome se predlaže preuređenje granica na prostoru Balkana. Non-paper je izazvao pravu buru u javnosti koja se još ne stišava. Naročito u dve bivše jugoslovenske republike koje bi tim planom bile najviše oštećene: Bosni i Hercegovini i Severnoj Makedoniji.

Šarl Mišel i Peter Stano, zvaničnici Evropske unije su negirali prijem bilo kakvog non-papera koji bi kao temu imao prekrajanje granica na Balkanu, dok opozicija u Sloveniji na čelu sa Tanjom Fajon insistira da premijer Janša, predsednik Pahor i ministar inostranih poslova Logar javnosti daju preciznu informaciju da li je takav non-paper poslat, te ko ga je i sa kakvim ciljem napravio i poslao u Brisel. Nedugo nakon objave sam Janša se obratio preko Twitter naloga, rekavši da je to pokušaj diskreditacije skorog slovenačkog predsedavanja Unijom, iako smatra da će fokus tog predsedavanja između ostalog, biti na Zapadnom Balkanu, čime niti je potvrdio, niti opovrgao da je upravo on autor non-papera. Uostalom, non-paper i jeste takav, jer nema autora, pa se zato  i prvo potvrdilo, a zatim opovrglo da je on i primljen.

Međutim, uprkos negiranjima Janše i evropskih zvaničika, portal necenzurirano.si u četvrtak je obelodanio tekst dokumenta za koji se tvrdi da je Janšin non-paper, kao i to da datira još od početka ove godine. Ostaće nepoznanica zašto je prema svedočenjima predsednika Predsedništva BIH Šefika Džaferovića, Milorada Dodika i Željka Komšića, upravo predsednik Slovenije Borut Pahor 5. marta ove godine svu trojicu pitao da li je miran razlaz u BiH moguć i koliko to pitanje stoji u vezi sa ovim non-paperom. Samo pet dana kasnije, Milorad Dodik je na konferenciji za štampu rekao da se za odvajanje Republike Srpske od BiH zalažu i neki evropski visoki zvaničnici, što se može povezati sa Pahorovim pitanjem upućenom na zajedničkom sastanku.

Osnovni problem non-paper dokumenata sastoji se upravo u njegovom imenu i karakteru. To su neslužbena diplomatska dokumenta koja nemaju „ni glavu ni rep“. Drugim rečima, ona samo daju kratke predloge, uglavnom nerazrađene i što je najvažnije, nepotpisana su čime se sa sigurnošću ne može reći ko je njihov pravi autor. Ipak, zanimljivo je da je sumnja upravo pala na Janeza Janšu. Iako se ne može eksplicitno govoriti o njemu kao autoru, već kao nekome ko je na izradi non-papera samo učestvovao i isporučio briselskim institucijama, politička karijera i uopšte shvatanje bavljenja politikom Janeza Janše sasvim se dobro uklapa u većinu ideja iznetih u non-paperu.

Prirodu jednog ovakvog dokumenta nije moguće razdvojiti od prirode njenog potencijalnog autora, ili barem jednog od potencijalnih autora. Janez Janša je kao političar prošao gotovo sve faze ideološkog spektra, od ortodoksnog marksiste iz mladosti, preko liberala, do konzervativca, a sada i do radikalnog desničara. Postao je poznat još krajem osamdesetih godina kada je optužen za obelodanjivanje poverljivog vojnog dokumenta u časopisu Mladina. Nakon procesa i optužbe za kontrarevolucionarno delovanje, biva osuđen na godinu i po dana zatvora. Nakon samostalnosti Slovenije, postaje ministar odbrane i na toj poziciji je ostao do 1994. Tada biva smenjen nakon optužbe za učešće u aferi Depala vaskada je slovenačka vojna služba otkrila špijuna u njenim redovima. Takođe, austrijski novinar Rihard Šnajder u svojoj knjizi „Šta nam možete?“, izneo je sumnje da je Janez Janša tokom rata na prostoru bivše SFRJ, zarađivao ogromne provizije na šverc oružja koje je brodovima plasirano na ratišta u Hrvatskoj i BiH.

Svako njegovo političko angažovanje je pratila određena afera, a vidimo da do dana današnjeg nije imun na to. Svakako najpoznatija u ovom veku jeste Afera Patria u kojoj je optužen za uzimanje provizije od uvoza oklopnih vozila finskog prozvođača Patria za potrebe slovenačke vojske. Optužbe su dokazane, ali je usled navodnih nepoštovanja pravnih procedura, ali i uložene žalbe na sam proces, Janša u zatvoru bio svega 170 dana, umesto dve godine propisane kazne. Branio se sa slobode sve do zastarevanja slučaja.

Nakon izlaska, po treći put se vraća na slovenačku političku scenu, a 2020. ponovo postaje premijer Slovenije nakon neuspeha manjinske vlade Marijana Šareca da opstane na vlasti.

Kada uporedimo kratku biografiju ovog političara sa onim što je napisano u non-paperu, jasno je da mu je prostor Zapadnog Balkana oduvek bio u fokusu ličnog i političkog delovanja, da  kažemo, i ličnog bogaćenja. Zato je očigledno sumnja za autorstvo nad ovim dokumentom pala upravo na njega. Uzgred rečeno, zanimljivo je i to da Evropska unija skrštenih ruku gleda kako čovek koji u političkoj karijeri ima tri velike afere i dve male robije, drugi put obnaša fuknciju premijera jedne njene članice.

No, vratimo se dokumentu. Šta zapravo piše u ovom non-paperu objavljenom u četvrtak? On se sastoji od nekoliko tačaka, grupisanih u tri odvojena dela (Trenutno stanje, Solucije i Način primene) gde se prve odnose na sadašnje stanje na prostoru Balkana, dok se druge dve odnose na potencijalna rešenja. Ukratko, u ovom dokumentu parafarazirano stoji da je Dejtonski sporazum doneo mir u BIH, ali da taj mir nije konačan i da je sadašnje stanje BiH teško održivo, da su Srbija i Kosovo daleko od članstva u EU, da je zahvaljujući slaboj perspektivi priključenja EU kod država Zapadnog Balkana, Turska iskoristila tu poziciju kako bi ostvarila veći uticaj u BiH i Severnoj Makedoniji, te da takve pozicije odgovaraju i nekim lokalnim političarima koji takav haos u uređenju BIH koriste za sopstvene, lične interese. Za razliku od BIH i Severne Makedonije, Srbija, Hrvatska i Albanija, prema dokumentu imaju stabilne vlade sposobne za strateške odluke.

Nakon tog dela, predlažu se rešenja za takozvani konačni raspad Jugoslavije, iako je u dokument uključena teritorija koja i nije pripadala SFRJ, reč je naravno o Albaniji. Prvi predlog jeste ujedinjenje Kosova i Albanije gde bi severni deo Kosova sa većinski srpskim stanovništvom dobio status Južnog Tirola. Drugi predlog jeste ujedinjenje većeg dela teritorije Repubike Srpske sa Srbijom, čime bi tako Srbiji bio kompenzovan gubitak Kosova. Čak se navodi da bi Srbija u tom slučaju bila spremna prihvatiti ujedinjenje Kosova i Albanije. Treći predlog jeste rešenje hrvatskog nacionalnog pitanja, gde bi se Hrvatskoj pripojili delovi BiH u kojima dominiraju Hrvati, ili bi i oni poput Srba na severu Kosova dobili status po uzoru na Južni Tirol. I poslednje, Bošnjaci bi imali punu kontrolu nad ostatkom BiH gde bi referedumom odlučili da li žele da nastave integracije u EU ili da dobiju status Turske. Zaključuje se da, ukoliko se to ne desi  BiH bi postala potencijalno žarište radikalnog islama u Evropi što je opasno, kako po region, tako i počitavu Evropu. Takođe, delovi Severne Makedonije bi pripali Velikoj Albaniji, kao i deo Crne Gore.

Iako non-paper u početnim tačkama donosi određene zaključke koji u velikoj meri stoje, čini se da rešenja za te probleme sa sobom potencijalno donose nove krupne probleme. Na prvom mestu, prošlost nas uči da velikih prekrajanja teritorija ne našim prostorima gotovo nikada nisu bila moguća bez podrške velikih sila. Dokument koji je predložio izmene granica dolazi od jedne male države koja se nalazi na periferiji EU i koja nema preveliki uticaj u samim institucijama unije, ukoliko pretpostavimo da je inicijativa striktno slovenačka. U tom smilsu, inicijativa slovenačkog premijera, preptostavlja se, još uvek nije dobila značajniju podršku od nekih važnih igrača u EU poput Francuske i Nemačke. Navodno se za tu vrstu prekrajanja zalažu Mađarska, Poljska i Hrvatska u okviru zemalja EU. Osim delimično Poljske, niti jedna od ovih država nema preterano veliki uticaj u Uniji.

Pitanje koje se tu nameće jeste kako bi na to potencijalno prekrajanje reagovale velike sile poput Ruske federacije i SAD, koje su uz EU vrlo zainteresovane za dešavanja na Balkanu. Bajdenova administracija kao i on sam, je daleko bliža ideji očuvanja celovite BiH i celovitom nezavisnom Kosovu i Metohiji. S druge strane, kako bi u tom slučaju reagovala Turska koja je i pomenuta u samom dokumentu? Erdogan sigurno ne bi skrštenih ruku gledao podelu BiH. Ruska federacija bi svakako videla sopstveni interes u ujedinjenju Srbije i Republike Srpske, ali ne i u secesiji i  ujedinjenju Kosova i Metohije sa Albanijom, čime bi prepreka izlasku na Jadransko more bila dodatno učvšćena. Uz to, Kina je kreditima već onemogućila da bilo ko izvrši politički uticaj na Crnu Goru koja je bačena u dužničlko ropstvo. Takođe, plan podele Kosova i Metohije je odbijen od strane nemačke kancelarke Angele Merkel. Moguće je da se autori dokumenta nadaju da bi njen skori odlazak i nada u moguću promenu politike Nemačke prema Balkanu od strane nekog novog kancelara uvrstila njihov non-paper kao relevatnan za tu potencijalno novu spoljnu politiku Nemačke koja se odnosi na naš region.

Ne bi trebalo isključiti ni pretpostavku da je non-paper zapravo probni balon EU institucija koji je samo plasiran preko Janeza Janše, kako bi na taj način ispitali trusnost balkanskog podneblja i njegovu osetljivost na neke značajnije promene, ali i pokušaj da EU u fokus ponovo stavi balkanske države kojima je zamrznut proces pridruživanja EU, što vešto koriste neke druge svetske sile poput Kine. Time bi se EU želela uveriti u stepen (ne)stabilnosti potencijalnih budućih članica EU. Slovenija je u taj scenario uklopljena, jer je buduća članica koja predsedava EU, a pripada ovom regionu. Reakcije javnosti na non-paper potvrđuju da Balkan nije daleko odmakao u poslednjih 25 godina, a čini se da i neki partneri van EU nisu imuni na ovakve ideje, na prvom mestu Aleksandar Vučić i Milorad Dodik. Ipak, ne treba odagnati sumnje u to da iza ovakve inicijative ne stoje samo države iz okruženja sa skromnim uticajem u EU, već da je moguće da je tako nešto kao predlog naložila i neka značajnija članica EU, poput Austrije, koja opet istorijski gledano, itekako ima politički interes za Zapadni Balkan. Pominjanje Južnog Tirola kao rešenja za sporne oblasti dodatno podgreva sumnje u to.

Iz dokumenta se uviđa neravnopravni položaj Bošnjaka i Makedonaca u zamišljenoj raspodeli teritorija. Naime, svi bi nešto dobili, a samo oni bi izgubili. Čini se da iza dokumenta stoji neki dublji razlog zašto je to tako. Janez Janša je prilično ksenofoban i islamofoban političar, kao i njegov najveći saradnik u okviru EU, Viktor Orban. Sam dokument i navodi BiH kao potencijalno žarište radikalnog islamizma, što je na neki način nagoveštaj Janšine islamofobije. Što se Severne Makedonije tiče, u njihovoj javnosti je osvanula priča da je zamišljeno da se na vlast vrati Nikola Gruevski, koji se trenutno nalazi u emigraciji u Mađarskoj koja mu je dala azil, a u koju je pacovskim kanalima stigao kako bi izbegao kaznu zatvora, što opet dovodi u vezu Viktora Orbana i njegove partnere sa non-paperom.

Srbija bi dokumentom dobila najveći deo Republike Sprske, ali bi zauzvrat morala da se odrekne Kosova i Metohije, gde bi severni deo Kosova dobio status autonomije po uzoru na Južni Tirol. Ovde se pojavljuju dva potencijalna problema. Prvi, što plan podele Kosova i Metohije na srpski i albanski deo kao predlog Aleksandra Vučića već jednom nije prošao kod evropskih zvaničnika, ali ni kod bivše administracije SAD. Tek bi sad kod administracije Džozefa Bajdena teško prošla jer je poznato da se on zalaže za celovito nezavisno Kosovo i Metohiju. U dokumentu se pominje „najveći deo“ Republike Srpske, ali pod tim nije ništa definisano. Nije definisano kuda bi ta granica išla, niti šta bi bilo sa Srbima koji bi ostali van tog najvećeg dela. Uz najave da sadašnja, a po svemu sudeći i buduća vladajuća koalicija u Srbiji neće priznati nezavisnost Kosova i Metohije, ovaj plan za podelu bi bio teško ostvariv.

U dokumentu se navodi i rešenje hrvatskog nacionalnog pitanja na način da delovi jugozapadne BiH pripadnu Hrvatskoj, ili da dobiju stastus Južnog Tirola. U prilog zainteresovanosti  hrvatskog političkog vrha za ovaj non-paper ide i činjenica da je malo pre ovog, Hrvatska imala svoj non-paper upućen evropskim institucijama, a koji je za cilj imao da utiče na političke aktere u BiH oko najavljene reforme Ustava i izbornih zakona, što je u zvaničnom Sarajevu protumačeno kao mešanje u politička pitanja suverene BiH. Ne treba isključiti ni to da je hrvatski non-paper u određenoj meri bio podstaknut saznanjima o ovom non-paperu.

Ostatak BiH bi bio bošnjački i taj deo bi na referendumu odlučio da li bi nastavio EU integracije ili bi od njih odustao. Vrlo je jasno da bi taj referendum imao većinski negativan rezultat. Jer kako bi neko nastavio EU integracije, ako bi ta ista EU prethodno radila na razbijanju te iste države? Dakle non-paper očigledno za cilj ima isključivanje Bošnjaka iz evropskih integracija i tokova, čime se Janšina i Orbanova islamofobna tendencija dodatno pojačava.

Zanimljivost je da se i u slučaju Kosova i Metohije, i u slučaju BiH za sporne teritorije daje predlog statusa Južnog Tirola. Postavlja se pitanje zašto se insistira baš na takvom modelu koji je samo delimično uspešan. Pritom, teško da bi se takav primer mogao preneti na balkanski kontekst etničkih podela koji je kulturno-istorijski posve različit u odnosu na status Južnog Tirola.

Južni Tirol je predmet podele između Italije i Austrije i objektivno gledajući taj spor nikad nije do kraja doveden. Formalno-pravno da, ali u realnosti ne. Ono što treba navesti kao istorijsku činjenicu jeste da je Južni Tirol u nekoliko navrata nasilno italijanizovan, protiv volje svih njihovih građana. Dve trećine Južnog Tirola čine Italijani, a samo trećinu Austrijanci. Ideja da je Južni Tirol primer kvalitetnog suživota Italijana i Austrijanaca daleko je od realne. Dovoljno je napomenuti da i danas u toj oblasti ima gradova i opština sa većinskim jednim ili drugim stanovništvom koji uspostavljaju hegemoniju, da u školama postoje odvojena odeljenja na nemačkom i italijanskom jeziku, pa čak i odvojene škole, da nacionalizmi nikada nisu u potpunosti suzbijeni, te da je pitanje statusa Južnog Tirola decenijama rešavano na međunarodnim arbitražama.

Kao što ni danas Austrija nije bez uticaja na Austrijance u Južnom Tirolu ili Trentinu, kako ga nazivaju Italijani, tako niti Srbi, niti Hrvati ne bi odustali od potrebe da utiču na stanovništvo koje bi dobilo široku autonomiju na spornim teritorijama. Drugim rečima, jedna je stvar šta bi bili formalno-pravni zaključci jednog sporazuma, a sasvim druga kako bi tekla njihova primena. Uostalom, zar već nemamo sporazum o osnivanju Zajednice srpskih opština na Kosovu i Metohiji koji garantuje neki vid autonomije Srbima na Kosovu i Metohiji? Koliko vidimo, od implementacije tog sporazuma još smo daleko. Da ne pričamo o tome koliko se Dejtonski sporazum krši u BiH i koliko puta se govorilo o njegovoj reviziji u poslednjih 25 godina i koliko je jaka želja hrvatskih lidera za osnivanjem trećeg entiteta u BiH.

Ipak, najveća nepoznanica ovog dokumenta jeste zašto dolazi baš iz Slovenije, odnosno od slovenačkog političkog zvaničnika? Zašto bi Janezu Janši, čija zemlja ne ulazi u preraspodelu ovih teritorija bilo u interesu da se ponovo crtaju nove granice na Balkanu? Ostaje otvoreno pitanje da li bi to odgovaralo, samo njemu, Sloveniji koja bi trebalo da po drugi put predsedava Unijom, a koja usput još nije utvrdila niti svoje granice sa Hrvatskom, ili je to deo šireg plana neke uticajnije države u EU koji je samo iskazan preko Janeza Janše.

Sva je prilika da ovo nije zvanična politika slovenačke vlade, već lična inicijativa jednog čoveka, na žalost Slovenije, njenog premijera. Ukoliko jeste samo njegova. To nam govore i negativne reakcije slovenačke javnosti, naročito opozicionih političara na objavu non-papera. Izgleda da je ova ideja ipak skrojena negde van Slovenije, a da je Janša samo jedan od prezentera takve ideje kojom je želeo da podigne značaj budućeg predsedavanja Slovenije EU. S druge strane, krajnje neverovatno deluje pretpostavka da Janša sa Orbanom crta mape nekih novih granica, dok se taj isti Orban slika ispred mape Velike Mađarske kojoj delom pripada i severoistok Slovenije.

Kakogod, sama ideja prekrajanja granica na Balkanu ravna je igri s vatrom i vrlo je opasna rabota. Posledice ovakvog prekrajanja vrlo verovatno bi dovele do novih krvavih sukoba, jer i uprkos učvršćivanju etnifikacije teritorija na našim prostorima, nakon ratova devedesetih, ovi prostori i dalje jesu prostori “tigrove kože”. Svakako bi dva najveća žarišta bile bi one teritorije koje bi non-paperom bile najviše obespravljene: Severna Makedonija, a naročito BiH. Izbijanje novih sukoba na tim teritorijama nikome ne bi donelo ništa dobro. Osim, potencijalno nekim ratnim profiterima koji već imaju prilično iskustva u takvom vidu bogaćenja. Nakon predstojeće ekonomske krize izazvane globalnom korona krizom, sredstva za brza bogaćenja pojedinaca neće se birati.

Otuda i parafraza stiha čuvene pesme „Totalna revolucija“ još čuvenijeg ljubljanskog pank benda Pankrti i kolege sociologa Pera Lovšina: „Janez, kdo bo plačal krvavi pir?“

Možda se ne zna ko bi ga platio iako bi se dalo naslutiti, ali bi se sigurno znale dve stvari. Prvo, da bi cena krvavog pira bila previsoka. I drugo, dalo bi se pretpostaviti, poznavajući Janezovo političko delovanje, da bi od tog pira delom i on profitirao.

I to po drugi put.

I to ne samo politički.

Foto: Jiannis Georgiadis/Flickr