Ono što po meni važno i što moram da istaknem je sam lumpenproletarijat u vidu reakcionarne klase. On je pasivan trulež, kako ga je Marx opisao, pasivni trulež iz najnižih slojeva starog društva, koji se na mjesta ubacuje u pokretima proleterskih revolucija. Ali s cijelim njegovim životnim položajem on je naklonjen da se prodaje raznoraznim reakcionarnim smicalicama. Lumpenproletarijat svakako ima neformalnu potporu u reformistima i oportunistima, koji pretendiraju na to da su čuvari političke mudrosti i čarobnog štapića, koji nikada nisu proučavali stvarne probleme radničke klase s kojima se ona susreće, izgubivši pritom svaki fizički kontakt i duhovni dodir s proleterskim masama i s povijesnom stvarnošću. To su blagoglagoljivi i prazni retori, koje susrećemo danas na lijevom političkom spektru društvene akcije i političke odgovornosti, nesposobni za bilo kakvu vrstu akcije i za izricanje bilo kakvog određenog suda. Pošto su izgubili svaki dodir s proleterskom stvarnošću, oni misle da su nas uvjerili iskreno da je misija radničke klase ispunjena onda kada je opće pravo glasa dozvolilo institucije pomoći kojih će se ona izboriti za svoja prava. Totalna iluzija? Intelektualci reformisti i oportunisti, koji zahtijevaju privatno i monopolizirano vlasništvo marksističkog učenja, uvijek su mislili da je higijenskije igrati karata ili voditi parlamentarne intrige, kao što to danas pokušava učiniti salonska (kavijar) ljevica u Evropi, nego li sistematski i duboko proučavati povijesnu stvarnost. Bez ikakvih doprinosa malograđanskih intelektualaca koji su izdali svoju misiju vaspitača i učitelja, radnička klasa ne uspijeva da shvati i ocijeni povijesni proces razvitka kroz koji prolaze sredstva za rad i mašine za proizvodnju. Svakodnevni mitinzi i javne diskusije za pripremu tvorničkog samoorganiziranja koristili bi vaspitanju radničke klase više nego deset godina provedenih u čitanju brošura ili članaka čiji su autori vlasnici čarobnog štapića. Radnička klasa treba sama sebi prenijeti stvarna iskustva svojih pojedinih pripadnika, od kojih bi trebala stvoriti kolektivnu baštinu znanja, ona se mora vaspitavati komunistički, vlastitim sredstvima i vlastitim sistemima. Da bi se to dogodilo najprije bi trebalo svaki radnik steći svijest o svom položaju na ekonomskom polju, naučiti prije svega razliku između pojmova oruđa (sredstava) za proizvodnju i proizvodnih snaga, kao i o tome tko i što sve predstavlja ekonomska kategorija u društvu. Kada ovo vremenom postane sui generis, onda tek možemo govoriti o radničkoj autonomiji, shvativši na taj način njegov odnos sa nadređenim, jer radniku je manje nego ranije potreban tehničar zbog visokih tehničko-tehnoloških otkrića kao rezultat napretka visokog tehnološkog razvoja, pa se zbog toga moraju promjeniti odnosi unutar radničkih organizacija. Lik samog tehničara, ili danas modernog supervizora, pa čak i menadžera, potrebno je u potpunosti preobraziti, odnosno njihov odnos s industrijalcem u potpunosti izmijeniti, jer više odavno nije povjerljiva osoba, on je jednostavno postao agent kapitalističkih interesa. Pošto radnik može opstati bez tehničara u bezbroj radnih postupaka, tehničar postaje suvišan kao disciplinski agent, on se jednostavno svodi na proizvodnu snagu, koja je s kapitalistom također povezana jasnim i glasnim odnosom (ugovorom) eksploatiranog i eksploatatora. Tako, njegova psihologija polako treba izgubiti svoju malograđansku ljušturu i preobrazi se u proletersku, u revolucionarnu. Industrijski visokotehnološki pronalasci i veća profesionalna sposobnost trebalo bi dopustiti radnicima veću autonomiju, stavivši ga na viši industrijski položaj. Ali tu leži i kvaka, jer kapitalizam sve više pokušava okrenuti akceleraciju u svoju korist. Danas radnik u tvornici ima samo izvršne nužnosti. On ne prati opći proces rada i proizvodnje, i on nije točka koja se kreće da bi obrazovala liniju, on je čioda zabodena u određeno mjesto, a linija nastaje nizanjem čioda koje je tuđa volja rasporedila za svoje ciljeve. Radnik je sklon da taj svoj način postojanja unese u sve ambijente svoga života; posvuda se lako prilagođava dužnosti materijalnog izvršitelja mase koju vodi neka njoj strana volja; intelektualno je lenj, ne ume i ne želi da predviđa izvan onoga što neposredno predstoji, i stoga mu nedostaje svako mjerilo u odabiranju vođa, te tako on dopušta da ga lako zavaraju obećanja. On hoće da vjeruje kako se može nešto postići bez nekog velikog napora s njegove strane, i bez velikog razmišljanja. S obzirom na to da se radnička klasa nimalo ne razumije u vještinu vladanja i upravljanja, buržoazija će dati strašan otvoren i podmukao otpor njoj. Stoga, samo politički uzdignut proletarijat koji ne očajava i ne gubi nadu zbog mogućih i neizbježnih preokreta na putu do konačne pobjede. Koji ostaje vjeran i lojalan prema svojoj državi usprkos grešaka koje pojedinci mogu da počinje, te koraka unazad koje novi uvjeti proizvodnje mogu nametnuti, samo takav proletarijat će moći da sprovede diktaturu, da likvidira kobno nasljeđe kapitalizma i rata, i da ostvari svoju hegemoniju u radničkoj državi unutar komunističke internacionale.
Često puta vulgarni marksisti danas govore kako je Marx svojevremeno pisao da o tome da radnici nemaju svoju domovinu, što je djelomična istina i pomalo preokretanje teza u njihovu korist. Naprotiv, proletarijat itekako ima, on je najprije nacionalan, a onda i internacionalan. On prije svega mora izvojevati političko gospodarstvo, kako bi se uzdignuo u nacionalnu klasu, da se sam konstituira kao nacija, da postane nacionalna klasa, ali nikako u buržoaskom smislu, misao koju jasno vidimo u II-om poglavlju o proleterima i komunistima u Manifestu. Čak je i veliki talijanski intelektualac, marksistički teoretičar, novinar i političar, Antonio Gramsci, govorio kako je radnička klasa nacionalna prije svega, a onda i internacionalna. Da je ona ta koja treba da stane na čelo talijanskog radnog naroda koji se na nacionalnom, a kasnije i na internacionalnom planu treba boriti za oslobađanje od jarma industrijskog i financijskog kapitalizma. Da je nacionalni zadatak radničke klase utvrđen razvojnim procesom talijanskog kapitalizma i buržoaske države koja je njegov zvanični izraz. Gramsci je još govorio da je kapitalizam osvojio vlast s time što je kreirao razvojnu liniju; sela je potčinio velikim industrijskim centrima, gradovima, srednju i Južnu Italiju podčinio je Sjevernoj Italiji. Pitanje odnosa između grada i sela u buržoaskoj talijanskoj državi ne postavlja se samo kao pitanje odnosa između velikih industrijskih gradova i sela koja su u neposrednoj vezi sa njima, jer se nalaze u istoj oblasti, već kao pitanje odnosa između dva djela, potpuno različita i sa posebnim obilježjima, nacionalne teritorije. Kapitalizam je sprovodio metode iskorištavanja osiguravajući sebi prevlast, s tim što je u tvornicama neposredno podjarmljivao radničku klasu, u državi najšire slojeve talijanskog radnog naroda koji se sastoje od siromašnih seljaka i poluproletera. Neosporno je da je samo radnička klasa, otimajući iz ruku kapitalista i bankara političku i ekonomsku vlast, kadra da riješi glavni problem talijanskog nacionalnog života, južno pitanje, te da samo radnička klasa može uspješno okončati veliki napor ujedinjavanja koji je počeo sa preporodom. Gramsci još upozorava, da je buržoazija teritorijalno ujedinila talijanski narod, radničkoj klasi je stavljeno u dužnost da dovrši djelo buržoazije, da ekonomski i privredno ujedini talijanski narod. Međutim, to se može postići samo rušenjem sadašnjeg mehanizma građanske države koja je izgrađena na hijerarhijskoj nadmoći industrijskog i financijskog kapitalizma nad drugim proizvodnim snagama nacije. Te da do tog prevrata može doći samo revolucionarnim naporom radničke klase koju je kapitalizam neposredno podjarmio. No, kako bi se došlo do svega ovoga, iza proletarijata mora stajati organizirano tijelo oko kojeg će se on okupljati, a to je partija, i ne bilo koja, već Komunistička partija, pročišćena od svih dosadašnjih reakcionarnih, reformističkih i revizionističkih subverzivnih elemenata, kako iznutra, tako i iz vani. Zato što u sadašnjem razdoblju komunistička partija, jedina je institucija koja se može ozbiljno postaviti nasuprot neoliberalnog koncepta globalizma s jedne strane, i sve većeg nadolazećeg krajnje desničarskog populističkog koncepta kapitalizma (koji ponovno srlja u fašizam) s druge strane. Da bi se to dogodilo, da bi opet Komunistička partija postala oslonac radničke klase, potrebne su korjenite promjene unutar samih revolucionarnih redova, gdje i dalje postoje višedecenijske nagomilane razlike zasnovane prije svega na neznanje, a onda i na ega i sujetu o tome kako se treba ispoljavati klasna borba protiv buržoazije. Borba koja će završiti u proletersku revoluciju, nakon čega bi se oformila proleterska država kako bi se realizirao krajnji cilj, uspostave komunizma. Čitav proleterski pokret danas, ma koliko ga god nije bilo, mora u ovoj fazi društva postojano težiti da ostvari revoluciju u organiziranju materijalnih stvari i fizičkih snaga; njegove karakteristične crte ne mogu biti osjećanja i strasti koji su rašireni u masi i koji podržavaju volju masa. Karakteristične crte proleterske revolucije mogu se tražiti jedino u partiji radničke klase, u Komunističkoj partiji, koja postoji i razvija se ukoliko je disciplinirana organizacija riješenosti da se zasnuje država, riješenosti da se proleterski sistematizira ustrojstvo postojećih fizičkih snaga i postavi osnovu za narodnu slobodu. A povijest je dokazala da je Komunistička partija kao organizacija jedina do sada pokazala kao poseban oblik proleterske revolucije.
Niti jedna revolucija u prošlosti nije znala za partije, one su se rodile poslije buržoaske revolucije i raspale su se na polju parlamentarne demokracije. A na tom polju se provjerila marksistička ideja da kapitalizam stvara snage kojima kasnije ne može vladati. Demokratske partije su služile da ukažu na valjane političare i doprinesu njihovoj pobjedi u političkoj konkurenciji, dok danas kao i nekad ljudi iz vlade nameću banke, velike medije, industrijska udruženja (trustovi), a partije su se raspale na veliki broj ličnih klika. Komunistička partija je jedina koja može odbaciti svoje demokratsko i parlamentarno porijeklo i otkrije sva svoja obilježja koja su originalna u povijesti. Sve političke partije su odraz i nomenklatura društvenih klasa. One nastaju, razvijaju se, raspadaju, obnavljaju, već prema tome koliko razni slojevi društvenih klasa u borbi podliježu pomjeranjima realnog povijesnog dometa. U sadašnjem povijesnom razdoblju, a zbog posljedica imperijalističkih ratova, koji su duboko izmijenili strukture nacionalnog i međunarodnog aparata za proizvodnju i razmjenu, postala je karakteristična brzina kojom se odvija proces rasčlanjavanja tradicionalnih političkih partija, rođene na na terenu parlamentarne demokracije, kao i pojava novih organizacija. U tom vrtlogu nestajanja političkih partija i nastajanja novih kvazi političkih organizacija kojima je politički populizam postao glavno sredstvo za dolazak na vlast, Komunistička partija mora težiti da opet ostvari prevlast na političkoj pozornici, ne bi li pridobila veliki dio masa koji je postao indiferentan prema društvenim događanjima. Ona može biti jedini stvarni pokretač novog revolucionarnog vala, te kao jedinstveni pobornik marksističkog učenja bi ona jedino mogla i morala imati busolu za snalaženje u spletu novih povijesnih događaja, morala bi posjedovati onu sposobnost predviđanja koja karakterizira inteligentne sljedbenike marksističke dijalektike povijesnog materijalizma. Morala bi imati opći plan akcije zasnovan na tom povijesnom predviđanju, i biti u stanju da među radničku klasu u borbi ubaci jasne i precizne parole, umjesto golog populizma kako to rade danas salonske ljevičarske partije. Komunisti su ti koji svojom energijom i znanjem kroz inicijativu, te poziv na klasnu borbu, mogu povesti radničku klasu u rat protiv buržoazije, te kao jedina partija radničke klase, kadra organizirati radničku državu i uvjete za uspostavu diktaturu proletarijata, a kasnije i dolazak komunističkog društva. Komunistička partija nikada neće postati vladajuća, revolucionarna partija, ako proletarijat ne bude mogao da shvati da sve njegove životne probleme može riješiti samo jedna klasna vlada, koja je zauzela vlast putem revolucije. Štoviše, ne može postojati niti radnička vlada ako radnička klasa nije u stanju da postane, u cjelini, izvršna sila, sila radničke države. Jer zakone radničke države treba da primjenjuju sami radnici. Zato se radnička klasa najprije mora izvježbati, obrazovati i obučiti upravljanju društvom, mora ovladati kulturom, steći psihologiju vladajuće klase. Ovo se mora dogoditi kako se ne bi desilo da radnička država kao ranije bude izložena opasnosti da padne u ruke raznim avanturistima i politikantima, te ponovno pretvori u imitaciju građanske države. Komunistička partija treba pokazati da je partija proletera, partija socijalizirane i internacionalizirane partije, tipična partija proleterskog društva, vladajuća partija radničke klase. Partija koja se bitno razlikuje od sve ostale lijeve partije, koje služe interesima kapitala, partije slobodne utakmice na tržištu kapitala, partije tipičnog kapitalističkog društva, koje bi da kroz slobodnu utakmicu industrijalizira cjelokupni organizirani društveni rad, ali i stavi ga pod državnom upravom, kako to danas sve više zagovara moderna salonska ljevica, i s time vladajuća elita kroz državu zadrži sve svoje privilegije u vidu državnog kapitalizma. Sve ove partije pokušavaju da cijeloj posjedničkoj klasi pridaju osobine privrednog klijenta kapitalističkog državnog režima koji će da akumulira veći dio kapitala. Dakle, problem je u tome što komunizam nikome ne oduzima moć prisvajanja društvenih proizvoda, već oduzima samo moć da se pomoću tog prisvajanja podjarmljuje tuđi trud. A kako vidimo, prisvajanje društvenog proizvoda neće uraditi radnička klasa koja ne posjeduje vlast, već državni aparat oformljen od strane vladajuće kapitalističke elite koja u šaci drži sve postojeće partije ovakvog društvenog sistema kakvog danas imamo. Zato, kada se danas nama marksistima, komunistima, prigovara da se sa ukidanjem privatnog vlasništva stvaraju uvjeti za prestanak svih djelatnosti, te nastupanje sveopće bezazlenosti, mi nećemo nipošto prihvatiti te zabilješke jer nisu znanstveno utemeljene na osnovu marksističke teorije i prakse političke ekonomije. Koja kaže, da je buržoasko društvo, ukoliko je tako, već odavno trebalo propasti zbog lijenosti, zato što svi oni koji u njemu rade ne stiču ništa, dok oni koji stiču ne rade ništa.
Dakle, proletersko načelo; Tko ne radi, ne može da jede!, svakodnevno dobija sve veće konkretno povijesno značenje. To načelo nema u sebi ničeg jakobinskog, ničeg mističnog, ne može se ni približno usporediti sa načelom građanske revolucije; Jednakost, bratstvo, sloboda!. Proletersko načelo je izričito priznavanje jedne neposredne nužnosti, jedne organske nužnosti ljudskog društva kome prijeti opasnost da se raspadne i rastoči zajedno sa građanskom društvom. Dakle, treba proizvoditi, a da bi se proizvodilo treba da postoji radnička klasa, fizički i umno dorasla za podvig rada. Veliki Gramsci ne propušta da bude direktan u svojim stavovima po tom pitanju, pa kaže:
„Zato potrošačkim knjižicama prvenstveno treba podržati radničku klasu, klasu proizvoditelja, i treba da postoji vlast koja bi bila u stanju da tako nešto nametne kao nužnost, da radničkoj klasi osigura hranu i blagostanje da bi mogla podnijeti radne napore, povećanje proizvodnje. Ako se prosječno raspolaže sa 200 grama kruha na dan po glavi stanovnika, mora postojati vlada koja će osigurati radnicima 300 grama kruha, a one koji ne proizvode prisiliti da se zadovolje sa 100 grama ili čak i sa manje, ili da ne dobiju ništa ako ne rade, ne proizvode. Takva vlada može biti samo radnička vlada, vlada radničke klase, koja je postala vlada, vladajuća klasa.“
Dakle, komunistička revolucija predstavlja najradikalnije raskidanje sa nasljednim odnosima vlasništva, pa nije ni čudo što tijekom svog razvoja ona najradikalnije raskida sa idejama naslijeđene iz prošlosti, pogotovo sa onima koje su njoj ometale na putu ka krajnjem cilju. Stoga kada nju proletarijat ostvari u obliku potpune hegemonije vlasti, on mora postupno oduzeti sav kapital buržoaziji, centralizirati sva sredstva za proizvodnju u rukama države, ali samo u onoj državi u kojoj je on (proletarijat) organiziran kao vladajuća klasa, i kroz što kraćeg vremenskog roka pokuša povećati masu tih sredstava za proizvodnju. Samo tako radnička klasa može ostvariti pravednijeg i boljeg društva, komunističkog društva, koje se razlikuje od svih dosadašnjih društava u pokušaju (s predznakom socijalističkim) po primjeru na reakcionarno sitno buržoaskog socijalizma, konzervativnog ili buržoaskog socijalizma, ili kritičko utopističkog socijalizma. Tu moram svakako potencirati ova dva zadnja, koja su i danas dijalektički aktualna, ali i veoma opasna. Naime, svjedoci smo ovih dana u doba pandemijske krize s novim virusom, kako se sve više govori o redefiniranju postojećeg kapitalističkog ustrojstva svijeta, te da je izvjesno da će se to dogoditi mirnim putem. Međutim, samo veliki naivci i ne poznavatelji Marxove misli, mogu povjerovati u ovakve sladkoriječive priče koje dolaze iz redova buržoazije. Dok svi mi, koji odlično vladamo dijalektikom povijesnog materijalizma i služimo se njome, dužni smo ukazati na ovakve reformističke stavove iz redova buržoazije i njenih kolaboracionista, koji su infiltrirani u našim redovima. Tu prije svega mislim na sve one ekonomiste, filantrope, humaniste, na sve one „altruiste“ koji se tobože bore za poboljšanje položaja radničke klase. Tu u obzir dolaze i sve one organizacije, zaklade i pokreti, dokazani štićenici raznoraznim marginalnim zajednicama, divljim životinjama, okoliša i prostornog uređenja, koji kroz raznoraznih okruglih stolova i panel diskusija promiču i zagovaraju trezvenost, povećanje svijesti, povezivanje ideja, te otvoreno mišljenje o svemu. I sve to uz pozamašnu količinu korporativnog novca kojeg ispumpavaju subjekti poput UNDP-a, USAID-a, UKID-a, zaklade Rockefeller, zaklade Open Society, Friedrich Ebert Stuftung, Rosa Luxemburg Stuftung, itd…, itd…. Ovaj buržoaski socijalizam je razrađen u čitavom svijetu danas i veoma je opasan i agresivan u svojim nastupima i namjerama. Po primjeru na Prudonovu Filozofiju bijede, ovi socijalistički buržuji žele sve životne uvjete modernog društva, ali bez borbe i opasnosti koji nužno proizlaze od njih. Oni žele takvog društva sa odbijanjem svih onih elemenata koji ga revolucionariziraju i raspadaju. Oni žele buržoaziju bez proletarijata. Prirodno, svijet u kojem vlada, buržoazija ga sebi predstavlja kao najbolji i najsavršeniji svijet. Kako Marx kaže; kada ovakav socijalizam poziva proletarijata da ostvari njegove sisteme i uđe u novi Jeruzalem, u biti on od njega traži jedino da ostane u sadašnjem društvu, ali da odbaci od sebe svoju revolucionarnost i svoju sa mržnjom zadojenu predstavu o njemu. Zato kada čujete da je slobodna trgovina u interesu radničke klase ili zaštitne carine, onda znajte da je to jedino u interesu buržoazije, jer njezini se socijalizam sastoji baš u tvrdnji, da su buržuji, buržuji – u interesu radničke klase. Ovakav socijalizam, više ili manje, dosljedno, hoće da sruši gospodstvo financijske aristokracije, i oslobodi industriju, trgovinu i poljoprivredu njihovih dosadašnjih okova. Međutim, je li tko od vas vidi gdje je tu radnička klasa? To je socijalizam velikih industrija, trgovina i poljoprivrede, multinacionalnih konglomerata, interesi koje njihovi regenti u buržoaskim strankama negiraju, čim se oni ne pokapaju s njihovim privatnim monopolima. To je socijalizam par excellence, gdje se kapital javlja kao vjerovnik jedne klase, a ona zahtjeva kreditne ustanove, kapital je onda davi svojom konkurencijom, pa ova zahtjeva asocijacije koje pomaže država. Zatim, kapital je pobjeđuje koncentracijom, a ona zahtjeva progresivne poreze, ograničenje nasljedstva, preuzimanje velikih radova od strane države i druge mjere koje nasilno zadržavaju porast kapitala. Budući da buržoazija sanja o mirnom provođenju svog socijalizma, ona, prirodno, zamišlja nastupajući povijesni proces kao primjenjivanje sistema koje izmišljaju ili su izmislili socijalni teoretičari. Tako ti socijalisti postaju adepti postojećih socijalističkih sistema, doktrinarnog socijalizma koji bi bio teorijski izraz proletarijata samo dotle dok proletarijat još nije dorastao do svog vlastitog slobodnog povijesnog pokreta.
Međutim, ono što danas mnogi teoretičari marksizma žele previdjeti je sama reakcionarna priroda kritičko-utopističkog diskursa unutar jedne potlačene klase, opasni subverzivni povijesni element koji propovijeda opći asketizam i grubu jednakost. Tvorci ovog bezazlenog sistema prosto ne vide, ili ne žele vidjeti povijesnu samo aktivnost proletarijata, te njegovog vlastitog političkog pokreta. Oni jednostavno negiraju politički povijesni stvarni trenutak. S obzirom na to da razvoj klasnih suprotnosti idu uz korak razvoja industrije, oni ne mogu iznaći materijalne uvjete za oslobađanje proletarijata, i traže društvenu znanost i društvene zakone, s kojima bi stvorili te uvjete. Njihova dijalektička kontradiktornost ide dotle, da pokušavaju da poboljšaju položaj svih članova društva, čak i onima najbolje situiranima. Zato oni neprekidno apeliraju na društvo bez razlike, čak i onamo gdje radnička klasa nije vladajuća klasa. Zato oni nužno odbacuju svaku političko-revolucionarnu akciju, te žele svoje krajnje ciljeve postići mirnim putem, i tako uspostaviti njihovo utopističko društveno evanđelje. Značenje kritičko-utopističkog socijalizma stoji u obrnutom razmjeru sa povijesnim razvojem društva. U istoj mjeri u kojoj se klasna borba razvija i oformljuje, svako njihovo uzdizanje i borba gube svaku praktičnu urednost, i svaku teorijsku opravdanost. Tako ove sekte, kako ih Marx naziva, svojim reakcionarnim ponašanjem utapaju klasnu borbu proletarijata, s čime pokušavaju da ponire suprotnosti između zaraženih klasa, i s time uspore povijesni napredak same radničke klase. Oni maštaju za opitno ostvarivanje svojih društvenih utopija, i zato često puta ogorčeno nastupaju protiv svakog političkog pokreta radnika, kao rezultat nepovjerenja u njihovo novo evanđelje. Tu svakako moram spomenuti i one koji zagovaraju uništenje Države na osnovu njihovog krivog tumačenja Marxa po pitanju odumiranja ove konkretne forme ljudskog društva. Međutim, oni ne shvaćaju da komunizam nije protiv Države, štoviše, odlučno se suprotstavlja neprijateljima Države, anarhistima i anarhistički nastrojenim sindikalistima (anarho-sindikalistima), proglašavajući njihovu propagandu utopističkom i opasnom po proletersku revoluciju, tj. Kontrarevolucionarnom. U tom pogledu Gramsci je i više nego jasan:
„Izgrađena je šema po kojoj bi socijalizam bio most koji vodi u anarhiju. To je glupa predrasuda, opterećivanje budućnosti proizvoljnošću. U dijalektici ideja, anarhija je nastavak liberalizma, a ne socijalizma; u dijalektici povijesti, anarhija je isključena iz oblasti društvene stvarnosti zajedno sa liberalizmom.“
Stoga nam je danas nego ikada više potreban osviješten proletarijat, kako bi se odbacila anarhistička agitacija koja širi pseudo revolucionarnu frazeologiju o napretku društva u budućoj Komunističkoj civilizaciji po njihovim mjerilima. Ipak komunizam ne mogu ostvariti tamo neki zanesenjaci, romantičari zarasli u kosu, te raspojasani momci, kao niti pripadnici lumpenproletarijata, raznorazni diletanti i boemi, već široke mase klasno opredijeljenih radnika, gvozdeni bataljun svjesnog u discipliniranog proletarijata. Jer su fabrički radnici i siromašni seljaci dvije snage proleterske revolucije. Za njih komunizam znači i slobodu, a održavanje privatnog vlasništva neposredna opasnost da budu uništeni, da izgube sve, pa i sam život. Oni su nepopravljiv element, oličenje neprekidnog revolucionarnog oduševljenja, gvozdene volje da se ne poklekne, da se po svaku cijenu nastavi borba dok se ne postignu svi ciljevi. A da se pritom ne gubi nada zbog djelomičnih i prolaznih neuspjeha, i ne zavarava mnogo lakim uspjesima. Oni su stub revolucije, gvozdeni bataljuni proleterske vojske koja napreduje sa zanosom obarajući sve prepreke ili opsjedajući ih, slični velikoj ljudskoj plimi i oseki koja mrvi, strpljivo podriva, neprestano spremna za žrtvu. Komunizam je njihova civilizacija, on je sustav povijesnih uvjeta u kojima će oni steći svoju ličnost, dostojanstvo, kulturu, sustav u kojem će postati stvaralački duh napretka.
No ono što bi trebalo biti od krucijalnog značaja za sam proletarijat potpuno ostvaren u komunizmu su stvarne pretpostavke komunizma, a to je, da nema odstupanja od Marxovog shvaćanja komunističkog društva, gdje vlada potpuna jednakost u bogatstvu i blagostanju, ali ne i u siromaštvu. Otuda sam Marx govori o pojavi komunizma najprije na Zapadu, onamo gdje ne vlada ekonomska bijeda, onamo gdje materijalne okolnosti ne mogu biti ograničeni, a s time i same čovjekove potrebe, koje ga neće ograničiti na putu da postane slobodan čovjek, otjelotvoren u komunizmu. Zato i Marxova teza da je komunizam moguć jedino kao rezultat visokog ekonomskog i industrijskog razvoja u društvu, aktualna i danas nakon stoljeću i pol. Mnogi će danas reći da, ono što je Marx iznio kao svoju tezu nije se ostvarilo, a ono što se je dosad ostvarilo, Marx nije očekivao (predvidio). Međutim, povijest ide dakako u njegovu korist iz više razloga, od kojih najupečatljiviji je onaj, da sam Marx ne postulira komunizam, niti ga nameće kao stanje koje se treba uspostaviti, ili puki ideal u kojemu se samo treba slijepo vjerovati. Već je to povijesna činjenična stvarnost koja će ukinuti i prevazići sadašnje stanje, tj. on (komunizam) je inherentan naspram same povijesti, štoviše naspram same stvarnosti, jer nije to stvar koja se sa spolja nameće, već slijed povijesnih događaja. Stoga komunizam ma gdje god, i kada god bio, on mora biti djelo same povijesne stvarnosti, ali ne i realizacija nečijih želja i ideja. Također, ono što ide u prilog Marxove teze je povijesno iskustvo sa preodnom fazom na putu ka komunizma, faza realsocijalizma, koju smo imali primjerice u Sovjetskom Savezu i još u nekim zemljama. Promatran iz materijalističkog kuta, on se je ostvario u svom egzistencionalizmu, ostvarivši mnoge ideale, pa čak i onog da čovjek napusti svoj planet i uputi se duboko u prostranstava kozmosa. Međutim, promatran iz materijalističkog kuta, ovaj socijalizam u pokušaju, koji nema ničeg zajedničkog sa komunizmom, pokazao je svu svoju bahatost i oholost, potonuvši duboko u dekadenciju i proturječnosti. Naime, ono što je krajem ’80-ih dogodilo u Sovjetskom Savezu i ostalim zemljama članicama istočnog bloka, samo potvrđuje sve gore navedeno. Isti se taj Sovjetski Savez kao rezultat povijesnih proturječnosti empiriskog znanja, uz pomoć svojih unutarnjih reakcionarnih elemenata, vratio na predratno i predrevolucionarno stanje, stanje ponovnog uspostavljanja privatnog vlasništva i obnavljanje buržoazije. Korak kojeg su mahom sve socijalističke zemlje u svijetu pratile uzastopno. Ista ona buržoazija koja je na početku prošlog stoljeća bila bačena na koljena, ponovno je bila u stanju da povrati sebi sve ono što joj je bilo oduzeto, i svo to kroz eksproprijacije već ekspropriranog. Upravo tako, a da paradoks bude još veći, eksproprijatori su postali eksproprirani, nakon čega su radnici ostali bez ičega, nakon što se je kao novi vlasnik njihovog vlasništva pojavila stara dobra buržoazija, ili bolje rečeno, ova novopečena sa zakonom demokracije zaštićena. Oni isti koji su nekada davno pozivali na barikada, a koji nikada nisu viđeni na barikadama. Oni isti koji su istupali u ime radničke klase, koju će kasnije razvlastiti, uzevši joj sva ovlašćenja i odlučivanja koja je posjedovala u radničkim halama, prebacivši ih u partijskim kancelarijama na dohvat ruke aparatčicima. Kao rezultat svega ovoga, dogodila se najveća dijalektičko-marksistička ironija u povijesti, umjesto uspostavljanje diktature proletarijata u stvarnosti, bila je uspostavljena diktatura nad proletarijatom. Da bi ironija bila još veća, te potvrdi Marxovu nepogrešivost, potrudili su se narodi koje Engels u svojim tekstovima pod naslov Der maguarische Kampf, koje je objavljivao u Marxovom vjesniku Neue Rheinische Zeittung, nazivao nacionalnim povijesnim olupinama (ostacima), ili još gore, ruine od naroda, otpadci od naroda. Ovim ruinama, otpadcima od narodima su pripadali svi Slaveni, osim Poljaka, narodima kojima nedostaju primarne, geografske, povijesne, društvene i političke uvjete za samostalnost, što ih čini ne egzistencijalnim. Štoviše, čitava njihova egzistencija je protest protiv velike svjetske revolucije, čineći ih na taj način kontrarevolucionarnima. Stoga bi svi bez izuzetaka (osim Poljska) trebalo iščeznuti s lica zemlje. Tako, kod Engelsa recimo ne postoji dvojba kada Marx naziva Ruse barbarima, pa poziva na obračun sa Slavenima u stilu:
„Mržnja prema Rusima i dalje je prva revolucionarna strast kod Njemaca, te da im je iz vremena revolucija pridodata i mržnja prema Česima i Hrvatima, i da mi, u zajedništvu sa Poljacima i Mađarima, možemo da revoluciju napravimo sigurnijom uz najodlučnijim terorizmom protiv tih slavenskih naroda. Neka bude to borba na život i smrt sa Slavenstvom, koje izdaje Revoluciju.“
Međutim, reakcionarnost ovakvih nacionalnih olupina, kakva su od strane Marxa i Engelsa nazivani slavenski reakcionarni narodi, nije bila jedina prijetnja revoluciji, već je tu tradicionalno bila institucionalizirana religija u vidu ideologije. Strukturna anti-dijalektička institucija koja je tijekom predrevolucionarnog razdoblja bila alfa i omega u održavanju „svijesti“ ljudi na Zemlji. To je bilo doba kada je riječ kršćanin bila gotovo sinonim za seljaka, pa čak i za čovjeka. U razdoblju koje prethodi 1848. ta uloga religije u nekim dijelovima stare Evrope nestaje, iako još ne izvan područja izmijenjenoga dvojnom revolucijom. Religija, koja je prije bila poput nebeskog svoda ispod kojeg nijedan čovjek ne može pobjeći, koji obuhvaća sve što je na Zemlji, pretvorila se u nešto poput sloja oblaka, velikog, ali ograničenog i promjenjivog obličja, na ljudskom horizontu. Od svih ideoloških promjena ta je bila najdublja, iako su njezine praktične posljedice dvosmislenije i neodređenije, nego što se dotad mislilo. Besprimjerna je, naravno, bila sekularizacija masa. Ravnodušnost prema religiji, vezana uz brižljivo izvršavanje ritualnih obaveza, da bi se pružio primjer nižim slojevima, bila je odavno raširena među emancipiranim aristokratima. Uglađeni i obrazovani ljudi mogli su formalno vjerovati u najviše biće, koje nema drugu funkciju osim što postoji, ne miješa se u ljudske aktivnosti i ne traži nikakvo obožavanje, već samo blagonaklono priznanje. Ali oni su na tradicionalnu religiju gledali s prezirom i često otvoreno neprijateljski, a ne bi bili drugačiji ni da su bili spremni proglasiti se ateistima. Otvoreni ateizam ipak je još bio rijedak, no među prosvijećenim učenjacima, piscima i plemićima, koji daju intelektualni ton kraju XVIII. stoljeća, iskreno kršćanstvo bilo je još rjeđe. Ako je postojala religija elite kasnijeg XVIII. stoljeća, bilo je to racionalističko, iluminističko i anti-klerikalno slobodno zidarstvo. Međutim, čak ni među srednjim slojevima otvoreno neprijateljstvo prema religiji nije bilo popularno, iako je racionalistička ideologija progresivnog, anti-tradicionalnog prosvjetiteljstva savršeno odgovarala šemama buržoazije u usponu. Oni su povezivali aristokraciju i nemoralnost. Bilo je dobrih razloga za paradoks, da su najsmjeliji mislioci, koji su uvelike anticipirali kasniju ideologiju srednje klase, kao pojedinci bili vezani za staro i pokvareno društvo. Snage buržoazije u usponu trebale su za svoje bitke disciplinu i organizaciju jakog i strogo jednosmjernog morala. Teoretski, agnosticizam ili ateizam mogao im je potpuno odgovarati, a kršćanstvo im nije bilo potrebno. Ali u praksi, prokušane prednosti starog tipa vjere bile su velike, a opasnost od napuštanja natprirodnih moralnih sankcija činila im se strašnom, i to ne samo za radnu sirotinju, koju su općenito smatrali previše neukom i glupom da bi mogla živjeti bez neke vrste društveno korisnog praznovjerja, već i za samu srednju klasu. Postrevolucionarne generacije u Francuskoj pokušavale su stvoriti buržoaski marksistički moral kao ekvivalent kršćanskom moralu, putem russoovskog kulta vrhovnog bića (Robespierre, 1794.) kao i putem različitih pseudo religioznih sekti, osnovane na ne kršćanskom racionalizmu, koje su ipak zadržavale obrede (sensimonisti, Comteova vjera humanosti). Tako je buržoazija u pogledu ideologije ostala podvojena na manjinu sve otvorenijih slobodnih mislilaca, i na većinu pobožnih protestanata, katolika i Židova. Ali u novoj povijesnoj zbilji slobodni mislioci bili su neizmjerno dinamičniji i uspješniji. Iako je u kvantitativnom pogledu religija ostala vrlo jaka i čak je, kao što ćemo vidjeti, postala sve jača i jača, ipak se povlačila, i tako će ostati u svijetu izmijenjenom dvojnom revolucijom. Ipak konačna pobjeda svjetovne ideologije nad religioznom ideologijom nije trajala predugo, već se njezin kraj nadzirao tijekom ratnog razdoblja XX. stoljeća, dok njezin sumanuti pad i konačan kraj dogodio se onda kada je Vatikan i RKC na čelu s Papom Pavao Drugi, javno i ne dvosmisleno podržali reakcionarni pokret Solidarnost u Poljskoj, u rušenju socijalizma. Onda se je obistinila ona čuvena maksima iz Civilità Cattolica:
„Dajte mi narod čije su uzavrele strasti i zemaljska pohlepa stišane vjerom, nadom i milosrđem, narod koji vidi ovu zemlju kao križni put, a drugi život kao svoju pravu domovinu, narod naučen da se divi kršćanskom herojstvu i poštuje u njemu vlastito siromaštvo i svoje patnje, narod koji u Isusu Kristu voli i obožava prvorođenoga svih potlačenih, a u njegovu razpeću sredstvo općeg spasenja. Dajte mi, kažem, takav narod, i socijalizam ne samo što će biti lako poražen, već će biti nemoguće razmišljati o njemu…“
Govoreći o religiji i politici sedamdeset godina prije pada Berlinskog zida i socijalizma, Antonio Gramsci će izreći jednu pronicljivu misao, kada je je rekao, da je zaista nemoguće pomiriti dvije velike sile kakve su svjetovna država i katolicizam, pošto su one nesvodljive pod zajedničkim imeniteljem. Itekako zvuče proročanski njegove riječi, kada kaže da se u krilu katolicizma rađaju modernističke i demokratske težnje kao pokušaj da se u religioznu sredinu prenesu sukobi koji se javljaju u suvremenom društvu. Da katolici razvijaju sve širu i dublju društvenu djelatnost. Da organiziraju proleterske mase, osnivaju kooperative, kase (blagajne) uzajamne pomoći, banke, dnevne listove, novine i časopise, penetrirajući u praktični život, nužno preplićući svoju djelatnost sa djelatnošću svjetovne države, tako da nazad njena sudbina počinje da ovisi od njihovih privatnih interesa. Država prihvaća religiozni mit, nastoji da ga pretvori u oruđe vlasti, spremno da suzbije napade novih, potpuno svjetovnih snaga koje je organizirao socijalizam. Je li vam poznato ovo gospodo salonski ljevičari, ili imate preča posla, brojeći novac kojeg uzimate od buržoazije? A zašto bi vam bilo poznato, ukoliko jedino i samo jedino čitate Marxa u modernističkoj varijanti, pa zbog vašeg ne razumijevanja istog, rađaju se užasi postmoderne s kojima radničku klasu navodite na krivi smjer. Zato što se unutar Marxove misli, teorija povezuje s praksom, a nepoznavanje njegove misli dovelo je do razdvajanja teorije od prakse, tako da se marksistička teorija počela vrtjeti u krugu, a praksa skretati s puta. Sve više imamo pokušaja negacije Marxa pomoću mainstream podvalama tipa neoliberalne jednađbe socijalizam = staljinizam = marksizam = gulag, što koincidira sa lansiranjem novih filozofa, novih ekonomista, novih sociologa, novih povjesničara, nove ljevice. I ne samo pogled na Marxovu misao, nego i pogled na revoluciju uvijek se različito tumačili na Istoku i Zapadu, zbog razlike u odnosu između države i društva, ali nakon pada socijalizma i restauracije kapitalizma na Istoku, stvari se polako mijenjaju. Tako, ono o čemu je nekad davno pisao Gramsci o Zapadu, danas jednako valja za sve zemlje sa one strane gvozdene zavjese, zemlje post tranzicijskog kazino kapitalizma:
„Na Istoku država je bila svê dok je društvo u zametku i nepostojano, a na Zapadu bi se prilikom najmanje krize države odmah primjećivala čvrsta struktura građanskog društva.“
Na Zapadu je industrijski razvoj stvorio čvršću socijalnu povezanost, i Gramsci naglašava da postoji potpuna prevlast vladajuće klase čija je hegemonija učvršćena. Otuda Gramsci ističe da radnička klasa i njena partija treba da pređu sa manevarskog rata na pozicioni, frontalni, da se penetriraju u građansko društvo i da tako zadobiju kulturno, moralno i političko vodstvo, da bi se time zamijenila buržoaska ideologija socijalističkom. Po njemu, proletarijat i njegova partija treba da, uporno, sistematski, idejno i kulturno rade, kako bi se uzdigli i stekli hegemoniju u društvu. Ovo važi danas i za reakcionarni i kontrarevolucionarni Istok, s obzirom na to da neoliberalni momentum, pojačan s desnim ekstremizmom u usponu i nacional populizmom, prijete da uspostave novi društveni poredak, lišen bilo kakvog pokušaja revolucionarne borbe. U mnogočemu takvoj situaciji doprinosi i politička apatičnost današnje moderne (salonske) ljevice, koja nema nikakav dodir s realnošću i povijesnom stvarnošću, nemajući program za budućnost, što je čini besperspektivnom, bolesnik na samrtnoj postelji.
Međutim, može li se zaista danas realno očekivati bilo kakvu/koju revolucionarnost proletarijata, ako je ovaj bačen na koljena, do te mjere da moli za svoja prava za koja se je već odavno bio izborio kroz raznoraznih revolucija? Je li on zapravo doživio dijalektičku katarzu povijesti, zbog toga što nije izvukao niti jednu pouku iz svih tih ratova, pa čak i onda kada ga buržoazija prirodno baci u vatru kada je kapitalizam u krizi? Ovo su samo neka od pitanja na koja trebamo tražiti odgovore unutar Marxove misli. Čini se, da poslije Marxa još mnogo puta se je potenciralo kako radničkoj klasi nedostaje upravo poznavanje svojih nevolja, a nažalost bilo ih je dovoljno za akciju. Svi već odavno govore kako je kapitalizam u krizi, te kad god je on krizi producira nevolje radničkoj klasi (proletarijatu). I tako će biti sve dok kapitalizam ima potrebu od akumulacije kapitala, tj. njegove proširene reprodukcije, koja oblikuje moderno društvo konzumerizma i masovne potrošnje. Kapitalizam će propasti onda, kada se akumulacija kapitala i proširena reprodukcija zaustave zauvijek, ne trenutno, te materijalna bijeda nestane, kako ih više ne može biti. Je li to možda ovaj trenutak sa pandemijom novog virusa teško je za pretpostaviti, iako mnogi mainstream teoretičari političke ekonomije sve više aludiraju na to. Ipak realni pesimizam, da ne kažem skepticizam, i ovog će puta nadvladati neutemeljeni optimizam, iz prostog razloga što je smisao klasne borbe za novi naraštaj radničke klase sve više beznačajan, te da se njezin ishod ne može predvidjeti, a determinizam stoga ne može naći svoje uporište. Međutim, uvijek možete reći kako je klasni sukob determiniran, te da je smisao klasne borbe upravo u tome da se njezin ishod ne može predvidjeti, jer je ona sama po sebi nužni dio povijesti, te kao takva postavlja radničku klasu uistinu za kreatora vlastite povijesti. Te kako kaže Marx, klasna borba je neposredna pokretačka snaga povijesti. Za njega uvijek povijest oblikuje klasna borba, a klase je nemoguće svesti na ekonomske čimbenike. On generalno klase shvaća kao skupine ljudi koji zauzimaju isto mjesto unutar načina proizvodnje, te da je riječ o društvenim, a ne o ekonomskim klasama. Zato se njemu ne može predbacivati, da je unutar njegove misli sve determinirano ekonomijom. Dok recimo, Sigmund Freud je bio pristalica oblika ekonomskog determinizma. On je smatrao da, ukoliko ne bismo bili prisiljeni da radimo, jednostavno bismo po cijeli dan ležali besramno, prepuštajući se našem libidu. Međutim, ljudski rad rijetko kad ispunjava čovjeka. S jedne strane, uvijek je na ovaj ili onaj način bio prisilan, čak i ako se ta prisila sastoji u tome da se ne gladuje. S druge strane, on se odvijao u kasnom društvu, što znači da nije bio cilj po sebi, već sredstvo za postizanje moći i profita drugih ljudi. No, što je to zapravo što je desetljećima unatrag poticalo negatore marksizma, da upozoravaju na bauka marksizma koji hara svijetom? Je li to možda bio strah od onoga, što je Marx znanstvenim metodama „prokazivao“ budućnost društva, jer prije svega on je bio znanstvenik, a tek onda i filozof. S obzirom na to, da kao sekularni Židov nije imao pravo na proricanje, odbacuje se svaki pridjev proročki.
Antonio Gramsci će jednom prilikom povodom stogodišnjice njegovog rođenja, reći za, da on nije bio neki balavac koji kmeči u kolevci, niti bradati čovjek koji plaši crkvenjake, ili jedna od onih njegovih anegdotskih epizoda iz njegove biografije, već široki i smireni mozak koji misli, pojedinačni trenutak grozničavog vjekovnog traganja, koje čovječanstvo poduzima da bi postalo svjesno svog postojanja i svoje budućnosti, da bi uhvatilo tajanstveni ritam povijesti i odgonetnulo tajnu da bi bilo jače u mišljenju i djelovanju. On je nužni i sastavni dio našega duha, koji ne bi bio ono što jeste da nije živio, da nije mislio, da nisu vrcnule iskre u sudaru njegovih strasti i njegovih ideja, njegove tuge i njegovih ideala, zaključava Gramsci. Veliki talijanski marksista još dodaje, da je Marx za sviju nas učitelj duhovnog i moralnog života, a ne pastir sa šibom. Te da on podstiče na razmišljanje lenje mozgove, budi plemenite snage koje dremaju, ali se moraju probuditi, jer im predstoji odlučan boj. Te da je Marx primjer silnog i upornog rada u postizanju jasnoće i poštenja u idejama, solidne kulture neophodne da se ne bi govorilo u prazno, o apstrakcijama. Gramsci s pravom kaže da je Marx monolitan blok svjesne i misaone humanosti, čovjek koji nema dlake na jeziku, koji ne stavlja ruku na srce da pokaže kako osjeća, već gradi gvozdene silogizme koji obuhvaćaju stvarnost u njenoj biti i njome vladaju, koji prodiru u mozgove, ruše naslage predrasuda i čvrstih ideja, podižu moral i okrepljuju karakter. Marx za njega nije mističar, niti metafizički pozitivista, već čovjek koji se uklapa u povijest sa čvrstom kvadraturom jednog giganta. Iz ovoga se da zaključiti, da samo veliki genijalni mislilac kakav je bio novinar i političar Antonio Gramsci, da putem ovakvih superlativa ukaže na značaj povijesnog trenutka u kojem se pojavio Karl Marx. Međutim, ovaj talijanski komunista ne staje ovdje sa dijalektikom nužne spoznaje Marxovog životnog djela, pa nastavlja dalje. Tako, u nepotpisanom članku u listu Il Grido del Popolo, od 4. svibnja 1918. godine, povodom stogodišnjice Marxovog rođenja 5. svibnja iste godine, piše, kako se Marxovo djelo upravo javlja u vrijeme kada se rasplamsava velika borba između Thomasa Carlilea i Herberta Spencera po pitanju uloge čovjeka u povijesti. Kako Gramsci piše, Marx i pored toga što je znanstvenik, on je čovjek od akcije, te velik i uspješan u razmišljanju, a da su njegove knjige preobrazile svijet, kao što su preobrazile misao. Ma koliko god ovo danas osporavali i opovrgavali protivnici Marxove misli, nama marksistima je dužnost da ukažemo na svako nerazumijevanje Marxa, pa čak i onima kojima je danas moderno da budu „marksisti“, pa ga stoga čitaju površno i ga ne razumiju. U tom pravcu će marksist Gramsci jasno i nedvosmisleno napisati:
„Jesmo li mi marksisti? Postoje li marksisti? O, gluposti, samo si ti besmrtna. Ovih dana vjerojatno ćemo se vratiti na to pitanje, povodom stogodišnjice i tražeći odgovor na njega prolit ćemo rijeke mastila i izgovoriti tisuću gluposti. Praznoriječje i sitničarstvo su trajna ljudska baština. Marx nije sročio nekakvu doktrinicu, on nije mesija koji je za sobom ostavio svežanj parabola, prepunih kategoričnih imperativa, neospornih, apsolutnih normi, izvan kategorija vremena i prostora. Jedini kategorički imperativ, jedina norma je: Proleteri svih zemalja ujedinite se. A dužnost organiziranja, propaganda dužnosti organiziranja i udruživanja trebalo bi, dakle, da bude ono što odvaja marksiste od ne marksista. Premalo i previše, tko da ne bude marksista.“
Kraj drugog dela.
foto: Jan Woitas/balkans.aljazeera.net