„Povijest svih dosadašnjih društava jest povijest klasnih borbi.“

Karl Marx

Kada sam pripremao prvi nacrt teksta o ovom članku, dvojba je bila samo kako će glasiti njegov naslov, a s obzirom na to da nisam htio da on bude aluzija na poznat Eagletonov rad Zašto je Marx bio u pravu, odlučio sam se za ovakav upitan naslov, jer mislim da će on u vidu retoričkog pitanja potaknuti na razmišljanje, a s time i na odgovore koje će proizići kao rezultat boljeg razumijevanja samog Marxa. Jer kao nikada do sada u povijesti, niti jedno tumačenje povijesti nije privuklo toliko pažnje kao to učinilo Marxovo materijalističko tumačenje povijesti društva, u kojem stvarnost nije dana prema idejama, već ideje su dane prema same stvarnosti. Zato što, postojanje samih ideja o kasnoj borbi nije stvarni razlog postojanja klasne borbe, već stvarno postojanje klasne borbe je pravi razlog iz kog niču ideje. S toga, nije dovoljno izvršiti se promjena nivoa samih ideja, jer zalaženje koje traži promjenu samih ideja, nije ništa drugo, do pokušaj, postojećeg da protumačimo na jedan drugačiji način, pomoći drugačije svijesti, povećane svijesti za realnost koja nas okružuje. To nam nalaže da, nedvojbeno i što prije spoznamo stvarnost, pomoći demistifikacije svijesti prethodne mistificirane svijesti, prema kojoj postojanje kapitala, odnosno kapitalizma, te eksploatacija koja postoji unutar njega, predstavljaju samo privid. Kako bi se izvršila ova transformacija mistificirane svijesti o stvarnosti, potrebno je promijeniti samo stvarnost, a to je, da kapitalističko društvo mora biti uništeno kao takvo, jer je zasnivano isključivo, i samo isključivo na eksploataciju najamnog ljudskog rada. Jer, ma koliko to netko ne želi priznati, eksploatacija i dalje egzistira unutar kapitalističkog ustrojstva, i jedino ona može biti okidač ideje o kasnoj borbi, kao sustavni dio revolucije. Zato što sve dok postoje eksploatiranih i eksploatatora, sve dok je društvo podijeljeno na dvije suprotstavljene klase, od kojih jedna živi od rada, truda i života one druge, dotle će biti aktualne ideje iz Manifesta komunističke partije, jer one nisu samo norme ili nečije fiks ideje, već rezultat same povijesne stvarnosti. Klasna borba, a s time i klasni rat, nije puka klasna ideja, kako nas mnogi žele uvjeriti danas, već ona predstavlja suštinski dio same stvarnosti, stvarna ideja o klasnoj borbi, jer u stvarnosti zaista postoji klasna borba. Međutim, ono što danas preokupira neomarksiste, su dva veoma bitna pitanja; 1.) je li radnička klasa (proletarijat) koju mnogi ne vide/prepoznaju voljna da promjeni tijek povijesti, i 2.) je li mogu moguća sveopća revolucija kao rezultat nezadovoljstva međunarodnog radništva. Nadopunjavajući Hegela, Marx je jednom rekao da se povijest najprije ponavlja kao farsa, a drugi put kao tragedija. Što se tiče one klasnih borbi, ja bih rekao da se povijest više puta ponovila i kao farsa, i kao tragedija, a dijalektički marksizam povijesti i ideja nam je to u više navrata pokazao. S toga, ne postavlja se pitanje, da li će se dogoditi, već kada? Možda još i pitanje, je li će se to dogoditi na Zapadu kako je to davno predvidio Marx, ili na Istoku, gdje se tehničko-tehnološki razvoj polako ali sigurno približava onom na Zapadu. Međutim, mora se uzeti u obzir i to, da akcelerirajući tehničko-tehnološki razvoj četvrte industrijske revolucije, u sebi uključuje i subjektivni trenutak – razvoj klase, njezinu organiziranost, njezinu svijest i njezinu tradiciju. To ne znači da se sljedeća revolucija mora dogoditi u centru kapitalističkog poretka svijeta, već na periferiji istog, gdje objektivni trenutak (sredstva za proizvodnju su još u razvoju) neće biti okosnica vala nezadovoljstva, već onaj subjektivni (sama klasa u razvoju). Međutim, ne zato što subjektivni trenutak postigao viši, razvijeni osjećaj za neophodne promjene, već zato što stupanj ekonomske nerazvijenosti uvijek stvara veću socijalnu neravnopravnost u društvu, a s time i bijedu koja stvara osjećaje nezadovoljstva. Dakle, osjećaj nezadovoljstva je glavni uvjet za neophodne promjene. To upućuje na to, da eventualna revolucija na Zapadu neće biti materijalno motivirana, jer sve materijalne čovjekove potrebe su već zadovoljne od strane konzumerističkog kapitalizma, koji kroz masovnu potrošnju pokušava sebe da održi u životu. Tako što će masovno proizvoditi, a na osnovu toga će ubirati plodove kapitala, koji po difoltu uvijek stvara višak robe od onoga što je zaista potrebno čovjeku, i sve to na uštrb radničke klase. Suprotno stvorenim (umjetno) nepotrebnim ‘potrebama’, duhovna bijeda sve više raste. Klasna raslojenost na vrhuncu kapitalističkog razvoja je do te mjere velika, da iziskuje pitanje, je li dominantne vrijednosti kapitalizma, poput principa efikasnosti po svaku cijenu, vladanje funkcionalnog racionalizma, i besprijekornog individualizma, koji potiskuje emocije, te postojanje dvojnog morala kao i privid radne etike koja za većinu ljudi predstavlja otuđeni i ponižavajući trud i sve veća želja za dominaciju i moć, trebaju i dalje biti jedini izbor postojeće ljudske civilizacije.

Između ostalih, na tu činjenicu su upućivali svojevremeno i mnogi neomarksisti, pripadnici čuvene Frankfurtske škole, poput Herberta Marcusea, Theodora Adorna, Maxa Horkeimera, koji su insistirali na redefiniranje Marxovog poimanja radničke klase (proletarijata). Ovi apostoli novog marksizma su smatrali da se mora promijeniti pristup borbe u preobrazbi suvremenog kapitalističkog društva. Smatrali su da treba doći do cjelokupne emancipacije čovjeka po pitanju emocija i osjećaja u njegovom umu, gdje mora doći do potpuni izraz kreativna reciptivnost umjesto represivna produktivnost, koja se ostvaruje po svaku cijenu, ne bi li se došlo do olakšanje fizičkog truda, a samim time i skraćenje radnog vremena, više vremena za slobodne aktivnosti, dostupnog obrazovanja za sve, do komotne i jeftine odjeće, kao i do potpune liberalizacije seksualnog morala, a sve to kroz ispoljavanja masovne kulture, jer su to vrijednosti iz sfere kulture, a ne ekonomije. Također, oni su smatrali da se proletarijatu morala priključiti i studentska avangarda iz redova ljevice, zbog toga što radnici koji su već integrirani u postojećem sustavu proizvodnje, zadovoljeni svojim umjetno stvorenim potrebama, ne posjeduju transcendiračku revolucionarnu moć. Zato Marcuse svoju pažnju osvrće na studente, čekajući da inicijalna iskra koja će potpaliti vihor revolucije doći iz njihovih redova. On studente vidi kao nosioce, odnosno glava emancipacije, dok bi radnička klasa (proletarijat) bila njezino tijelo, oruđe za njezino ostvarivanje. U tu priliku će na jedno od svojih mnogobrojnih predavanja na Sveučilištu u Berlinu, održavao tijekom 1967. godine Marcuse reći:

„Uloga studenata, kao inteligencije iz koje se regrutiraju vodeće pozicije… možda danas povijesno značajnija od bilo kada. Ka ovome se priključuje i moralno-seksualna pobuna, koja se okreće protiv dominantnog morala, a koja kao faktor dezintegracije mora se ozbiljno uzeti u obzir…“

Ovu su ulogu studenti voljno prihvatili tijekom velikih studentskih protesta 1968. godine širom svijeta, među kojima i u ondašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji. Međutim, veliki talijanski filmski redatelj, novinar, društveni intelektualac i mislilac, te politički kritičar, Pier Paolo Pasolini, dokazani komunista koji nije bio član PCI, već bio njezin žestoki kritičar zbog protivljenja revoluciji i sklonosti talijanskom centralizmu, često puta je u javnosti nastupao veoma kritički protiv studentskog pokreta. Izljev bijesa je bio sasut u javnosti kada je postavio svoju teorijsko-kritičku javnu raspravu u vezi s tim. Pasolini i pored toga što je prvobitno prihvaćao ideološke motive studenata, smatrao ih je ‘antropološkom srednjom klasom’, stoga im je suđeno da propadnu u svojim pokušajima revolucionarne promjene. Pasolini se nije bojao reći da su to djeca buržoazije, i da im neće laskati. Te dodaje: „Imate lica tatinih sinova, mrzim vas kao što mrzim vaše očeve“ (Avete facce di figli di papà, vi odio come odio i vostri papà). Nakon okršaja kod Valle Giulia rekao je studentima kako je suosjećao s policajcima, jer su to djeca siromašnih (pjesma Figli di poveri) te potencirao aspekt generacijske borbe unutar buržoazije, koju predstavlja sam pokret, kazavši kako mladi militanti provode lijevi fašizam tijekom nasilnih protesta. Njegov će film Teorema u tom iznimno vrućem razdoblju političke klime za Italiju, prouzrokovati burne reakcije ne samo u talijanskoj javnosti, s obzirom na njegov alegorijski komentar u vidu kritike buržoaskog društva i pojave konzumerizma, kojeg će u narednim godinama oštro prezirati i javno kritizirati u svojim nastupima. Pasolini je također u Italiji izazvao burne javne rasprave svojim „kontroverznim“ analizama javnih poslova, pa je zbog toga bio na udaru lijevog spektra političke borbe, a kao argument su mu uzeli pjesmu PCI mladim ljudima (Il PCI ai giovanni). On je studentsku pobunu gledao kao unutarnju, dobroćudnu reformu establišmenta u Italiji. Budući da su sami prosvjednici bili dio buržoazije javno je pitao: „Hoće li se i prema mladim radnicima postupati slično ako se ponašaju na isti način?“ Nešto što je bilo krivo protumačeno u redovima talijanske ljevice, te da je on bio na strani policije, ili točnije s policajcima. Međutim, Pasolini je samo u njemu poznatom stilu sugerirao da je policija pravi proletarijat, poslan na borbu za slabu plaću iz razloge koji nisu mogli razumjeti, protiv razmaženim dječacima njihove iste dobi, jer nisu imali tu sreću da mogu studirati. Stoga njegovo novinarsko oštro pero neće zatreperiti, već ostat će mirno i onda kada će napisati i s time opet prouzrokovati burne reakcije u talijanskom društvu da su: „policajci, sinovi proleterskih južnjaka, pretukli arogantne tatine sinove“ (Poliziotti figli di proletari meridionali picchiati da figli di papà in vena di bravate). I pored svega će veliki Pasolini do kraja svog života ostati dosljedan svojih komunističkih uvjerenja, kritizirajući PCI za skretanje s puta socijalizma, nazvavši je jednom otok na kojem se kritička svijest uvijek očajnički brani, i gdje ljudsko ponašanje je još u stanju da sačuva staro dostojanstvo. Također, oštro je kritizirao talijanske demokršćane, optuživši ih za suradnju s američkom CIA-om i talijanskim tajnim obavještajnim službama, kako bi spriječili uspon ljevice. Ostao je također dosljedan svojih komunističkih ideala protiv konzumerizma i masovne potrošnje, te ekonomske globalizacije i kulturne dominacije sjevera Italije, javno kritizirajući i osudivši sve promjene u društvu povezane s gubitkom humanizma prilikom otuđenja u širenju hiperproduktivnosti, koja je u središtu ljudskog mentalnog stanja. Te nedvojbeno upućivao na prizore koprofagije u Salòu, kao komentar za prerađenu industrijsku hranu, nešto što je također duboko prezirao.

Posve čini se da ovakvi dijametralno suprotstavljeni stavovi proizlaze iz različitog tumačenja Marxa, Marxa kao filozofa, i Marxa kao ekonomistom. Prije nego što se krene u promatranju Marxove misli, i počne dijalektičko razdvajanje o tome jeli on bio filozof ili ekonomista, mora se uzeti u obzir jedna bitna činjenica, a to je, da filozofija do Marxa dolazi preko Hegela, da je Hegel Marxu svojevrsni „otac“, učitelj, posjednik baštine. Međutim, tu prestaje svaka analiza koja u sebi ne sadrži emanaciju dijalektike, koja nužno traži observaciju kontinuiteta i diskontinuiteta misli. Misao se, prema Hegelu, ostvaruje praktično u državi i putem nje, dok će, prema Marxu, jedino teorijska i praktična revolucija omogućiti da se to ispuni u društvenom. Za Hegela je ostvarivanje prošlo i sadašnje, dok je za Marxa virtualno, premda utemeljeno u sadašnjem (rad, radnička klasa). Za Hegela je istinska zbilja već ovdje, dok je za Marxa ona samo moguća. U pogledu diskontinuiteta se da napomenuti, da povijest ne završava modernom državom, jer ostvarenje istinskog i spoznaja revolucionarno će izmisliti nove oblike. Razotuđenjem, prema Marxu, ne iščezava izvorni totalitet. Otuđenje ometa rađanje potpunog čovjeka, osjet i znanje, tijelo i intelektualne sposobnosti. Dok se za Hegela ispunjenje postiže političkim putem u državi. Dalje, u diskontinuitetu, Marx konfrontira Hegelovu tezu o čovjeku koji sebe proizvodi, ili bolje, koji se samo proizvodi u povijesti koju pokreće Ideja, s Feuerbachovom filozofskom antropologijom, prema kojoj je čovjek osjećajno biće koje osjeća u prirodi. Dijalektika – ako je razumijemo – prema Marxu, duboko se razlikuje od Hegelove dijalektike. Negativno djeluje radikalnije a trijade postavljene jedna iznad druge ne oblikuju učvršćenu arhitekturu (logika, povijest, državni i filozofski sistem itd.). U diskontinuitetu u samog Hegela vodi se neobična borba logike (teorije koherentnosti) s dijalektikom (teorijom suprotnosti). Logika pobjeđuje. Filozofski sistem nalaže koherentnost a država svoju koheziju elementima koji ih sačinjavaju i koje oni obuhvaćaju (potrebe i poslovi, pravo i moral itd.). U Marxa, naprotiv, pobjeđuje dijalektika. Ona povlači u bivanje (prvenstveno u klasnu borbu) sve elemente i momente društva, toliko da u Marxa logika blijedi te se više i ne vidi jasno njezino mjesto i funkcija, pa je treba braniti od pseudo dijalektičara koji brkaju dijalektiku sa sofistikom. Diskontinuitet potvrđuje da se Marx razilazi po pitanju države. Hegelovoj apologiji države suprotstavlja se kritika države koja prožima Marxovo djelo od prvoga do posljednjeg spisa. Marxova je strategija temeljno antidržavna. Ona smjera, kroz političke promjenjivosti i savezne, ne jačanju države, nego njezinu raspadanju, slabljenju (odumiranju). Ako dakle Marx nastavlja Hegela u nekim bitnim pitanjima, posebice moći znanja i pojma, on ga u drugim, ne manje bitnim pitanjima, ne priznaje. S druge strane, u kontinuitetu Marx u početku zadržava Hegelovu trijadu; „potrebe, rad, uživanje“. Poslije naglašava rad, a da pritom ostala dva pojma ne iščezavaju. Hegelov pak pojam proizvodnje ostaje u Marxa, ali preinačen. Jedanput se proizvodnja sužava na materijalnu proizvodnju, a drugi put se proširuje na proizvodnju društva, osobito na reprodukciju, što je složen pojam koji obuhvaća reprodukciju sposobnosti za rad sve do reprodukcije društvenih odnosa. Marx na Hegelovim tragovima nastavlja privilegirati i gotovo fetišizira pojam. Već se pokazalo da nije točno kako pojam u Marxa nema opravdanja. On mu, međutim, pridaje veliku moć, ne samo osvjetljavanja nego i praktičnu. Makar se suprotstavlja Učitelji, on uporno vjeruje u gotovo svemoć pojma i znanja. Dakle, dalje, da bi se bolje razumjela Hegelova filozofija, trebalo bi se bolje razumjeti Njemačka klasična filozofija. No, ono što stalno bode u oči je Marxova XI. Teza o Feuerbachu, koja nipošto ne umanjuje činjenicu da je on u suštini filozof koji se bavio ekonomijom, ali po formi ekonomista koji je često puta govorio o sebi da nije marksista. Nije sporno da je posve različito shvaćanje Marxove misli na putu povijesnog dijalektičkog materijalizma od strane filozofa i ekonomista, nakon Marxove smrti dovelo do različitog poimanja klasnih razlika u društvu, klasne borbe kao kontinuitet, te potrebu od sveopće svjetske revolucije proletarijata. Tako, recimo poznati mađarski marksistički filozof, jedan od začetnika čuvene Frankfurtske škole, Gerg Lukacs kaže:

„Za vulgarnog marksista, temelji buržoaskog društva su toliko nepokolebljivi da, čak i kada se najvidljivije tresu, samo se nada i moli za povratak u normalnost, vidi svoje krize kao privremene epizode, i smatra borbu čak u takvo vrijeme kao iracionalna i neodgovorna pobuna protiv uvijek nepobjedivog kapitalističkog sustava. Za njega su borci na barikadama luđaci, poražena revolucija je greška, a graditelji socijalizma u uspješnoj revoluciji, koja u očima oportunista može biti samo prolazna, pravi kriminalci.“

Ovo samo potvrđuje oportunizam u filozofskim redovima, ono što je Marx iznio u XI. Tezi o Feuerbachu. I tako za razliku od marksističkih ekonomista, filozofi su tijekom povijesti odlično odigrali ulogu statiste u društvu, konformistički i oportunistički projurili po stazi povijesnog materijalizma, kao antipod na zagovaratelje revolucionarnih promjena u društvu. Ulogu koju su ozbiljno shvatili, daleko od svih dešavanja sa one strane barikada. Nažalost, većina najpoznatijih „marksista“ danas ne dijele Marxovu revolucionarnu misao. Mnogi od njih su branitelji kapitalizma, te se poput socijaldemokrata izričito suprotstavljaju nasilnom svrgavanju kapitalizma putem sveopće svjetske revolucije.  No, jesu li uvijek revolucionarni marksisti i komunisti bili u pravu po pitanju zauzimanja pozicije o mogućoj revoluciji i metodama s kojim bi se ona izvojevala, te različite ideje i pristupe prema istoj, ako se zna da Marx nedvojbeno govori kako je prvi korak ka radničkoj revoluciji, pretvaranje proletarijata u vladajuću klasu, jer sve dotadašnje vladajuće ideje u povijesti su bile samo ideje vladajuće klase. Ipak povijest  nam je surovo pokazala da nije baš tako, još od onda kada je komunistička i socijalistička literatura Francuske, koja je nastala pod pritiskom vladajuće buržoazije, odmah nakon Revolucije, koja je bila literarni izraz tog vladanja, prenesena u Njemačkoj, u vrijeme kada je tamošnja buržoazija započinjala borbu protiv feudalnih apsolutizma. Naime, njemački su se filozofi dohvatiti te literature, zaboravljajući da sa preseljenjem ovih spisa iz Francuske u Njemačkoj, nisu bili istodobno premješteni i francuski životni uvjeti. U odnosu na njemačke životne uvjete, francuska je literatura izgubila svo svoje neposredno praktično značenje i zadobila se čisto literarnim izgledom. Ona je morala da se pojavi poput bezazlenog mudrovanja o suštini čovjekovog bića. Tako, za njemačke filozofe iz XVIII. Stoljeća, zahtjevi Prve francuske revolucije imali su smisao jedino ako zahtjevi praktičnog uma postanu opći. Dok pojava volje kod revolucionarne francuske buržoazije u njihovim očima imala značenje zakona čiste volje, volja kakva je ona morala da bude, prava čovjekova volja. Sva stvar je bila u tome da su njemački literati morali usuglasiti nove francuske ideje sa svojom starom filozofskom sviješću, ili točnije, iz svog filozofskog stanovništva da prisvoje francuske ideje. Međutim, tu leži sva tragedija ovakvog pogrešnog filozofskog tumačenja ideje o borbi jedne klase protiv druge. Filozofska besmislica čija frazeologija pokreće razna pitanja među kojima i ono o čovjekovom biću umjesto o interesima radničke klase (proletarijata). Po primjeru na Ludwiga Feuerbacha, čiji stvarni idealizam kaže Engels, postaje očevidan čim se pristupi njegovoj filozofiji religije i etici. Te da on (Feuerbach) nipošto neće da ukine religiju, već da je usavrši. Filozofija sama treba da se rastvori u religiji. Tako, njemački je socijalizam s vremenom zaboravio da je francuska kritika, čiji je bezdušan odglas bio on, predstavljala moderno građansko društvo i njemu adekvatne životne materijalne uvjete, kao i politička konstitucija po njihovim mjerilima, ali bilo je riječ o pretpostavkama koje su u Njemačkoj tek trebalo da budu izvojevane pomoći „pravim“ njemačkim socijalizmom. Međutim, taj „pravi“ socijalizam na taj način je postao oružje u rukama vlade protiv njemačke buržoazije, neposredno zastupajući reakcionarne interese, interese njemačkog malograđanstva. Tako, njemački socijalizam se sve više osjećao prozvanim da bude visokoparan predstavnik tog malograđanstva. Tako, svi osim komunista su naseli na mudrovanje filozofa, s obzirom na to da uvijek i svugdje podržavaju svakog revolucionarnog pokreta protiv postojećeg društvenog i političkog stanja u kojem je proletarijat ugrožen. Tako i u Njemačkoj, kada je buržoazija nastupila revolucionarno, Komunistička partija je zajedno s njom borila protiv apsolutističke monarhije i feudalnim veleposjednicima. Ona nije popuštala svaki trenutak da kod radničke klase izdejstvuje što je moguće jasniju svijest, s čime bi njemački radnici kao svoje oružje mogli okrenuti protiv buržoazije sve društvene i političke uvjete koje ona svojim vladanjem mora stvoriti. Ali i da nakon rušenja reakcionarnih klasa u Njemačkoj, koji sabotiraju ustanak protiv monarhije, otpočne borbu protiv same buržoazije, njezinog uvjetnog saveznika. To potvrđuje da sve revolucionarne snage nisu bile na istom stajalištu kao komunisti. Pogledajmo samo socijaldemokrate, te vječne sluge kapitala čiji je zadatak da uvijek zbune radničku klasu na putu revolucije do konačne pobjede i osvajanje vlasti. Tako je još od začeća ideje o drugom maršu kroz institucije i odbacivanje nasilnog prevrata i boljševičkih metoda primjene sile tijekom Druge internacionale, gdje su Kautskyjeve otpadničke sofistrije i njegovo potpuno odricanje od marksizma, te njegovo pretvaranje u struvizam i Brentanoizam (buržoasko-liberalna teorija koja prepoznaje nerevolucionarnu klasnu borbu proletarijata). Ta opasna sofistika koja je dovela u zabludu proletarijat. Oni ne samo da su reakcija, već i negacija ideje, da put klasne borbe može biti jedino popločen revolucionarnom otvorenom borbom, kako je to svojevremeno opisao Lenin u svom djelu Socijalizam i rat. Čak će i veliki Stalin jednom reći:

„Nemoguće je svršiti sa kapitalizmom dok se ne svrši sa socijaldemokracijom u radničkom pokretu. Zato je era umiranja kapitalizma ujedno i era umiranja socijaldemokracije u radničkom pokretu.“

Znanstveni marksizam duboko u sebi sadrži elemente revolucionarne političke doktrine, koje radnička klasa nužno mora iskoristiti u ratu protiv buržoazije, ne bi li ostvarila svoju hegemoniju nad sredstvima za proizvodnju, od kojih buržoazija se nikada neće dobrovoljno odreći. A sve to s jednim krajnjim ciljem, uspostaviti diktaturu proletarijata. Komunisti se nikada ne stide i ne skrivaju svoje poglede na svijet i njihove namjere da ga zauvijek promjene. Oni otvoreno govore da njihovi ciljevi mogu da budu postignuti jedino nasilnim rušenjem postojećeg društvenog poretka. Zato, neka treperi vladajuća klasa ispred komunističke revolucije, jer proleteri u njoj nemaju što izgubiti, osim svoje okove, a dobit će sav svijet samo za sebe.

Međutim, kamen spoticanja, ja bih rekao više u redovima marksista, nego li u redovima komunista, je bilo pitanje o nužnosti nasilne revolucije u razgrađivanju starog kapitalističkog svijeta i rađanje novog, komunističkog, pravednog. Naime, nakon Engelsove smrti, krajem XIX stoljeća, u redovima njegovih i Marxovih sljedbenika, otvara se dilema o tome, kojim će putem ići Revolucija, te ozbiljna razilaženja između njih, je li jedini i pravi način za dolazak komunizma nasilna revolucija, shvaćena doslovno kao nasilna preobrazba starog buržoaskog društva, ili je to moguće drugačije. S jedne strane su bili Lenin, Trotsky i Luxemburg, a s druge Bernstein, Kautsky i Plekhanov. Prvi kao predstavnici radikalne marksističke ljevice, a drugi odraz socijaldemokracije. I pristalice nasilne revolucije, i zagovaratelji transformacije društva mirnim putem, iznijeli su brojne argumente u odbrani svojih stavova. Najveći problem čini se bila upotreba terminologije diktatura proletarijata, na koju i dandanas imaju primjedbu sve reakcionarne i reformirane skupine na lijevom spektru društvene akcije i političke odgovornosti. Međutim, čak i Marx, koji je za sebe govorio da nije marksista, je u više navrata uporabio kovanicu diktatura proletarijata, između ostalog i u svoj djelu Klasne borbe u Francuskoj (1848 – 1850), kojeg je napisao odmah nakon završetka revolucionarnih dešavanja u Francuskoj, koja su okončana s junskim/lipanjskim porazom 1850. godine. To što Marx nije imao razrađenu teoriju o diktaturi proletarijata, već incidentno pisao u raznim prepiskama s ondašnjom intelegencijom, ne daje nam za pravo da negiramo njegovu revolucionarnost. Dakle, revolucionarnost filozofa i političkog ekonomista Marxa se nipošto ne smije zanemariti, ma koliko god to željeli revizionisti njegove teorije tijekom povijesti. Vratimo se opet na njegovo djelo Klasne borbe u Francuskoj (1848 – 1850) u poglavlju o Posljedicama 13 lipnja 1849. godine, gdje on decidno piše:

„Proletarijat se sve više grupira oko revolucionarnog socijalizma, oko komunizma, za koji je sama buržoazija pronašla ime Blanki. Taj socijalizam je objava permanentne revolucije, klasna diktatura proletarijata kao nužan prelazni stupanj ka ukidanju klasnih razlika općenito, ka ukidanju svih društvenih odnosa koji odgovaraju tim odnosima proizvodnje, ka prevratu u svim idejama koje proizlaze iz tih društvenih odnosa.“

Od ovoga se da zaključiti, da se Marx nedvojbeno koristio terminologijom diktatura proletarijata koju će kasnije uporabljati apostoli velike Oktobarske revolucije, Lenjin i Trotsky, ali i njihovi (ne)istomišjenici Antonio Gramsci i Rosa Luxemburg. Međutim, dalje će relativizatori Marxove ekonomske i političke teorije pokušati skrenuti pažnju s ovakvim Marxovim stajalištem i prebaciti se na manje bitnim stvarima. Oni, će dalje tvrditi, kako Marx i njegov kompanjon Engels nisu bili na mišljenje da se preobražavanje buržoaskog kapitalističkog društva može izvesti jedino uz pomoć nasilne revolucije, te da je Revolucija najprirodniji način koji može dovesti do transcendiranja ekonomskog i političkog modela buržoaskog kapitalističkog društva i privatne svojine općenito. Oni se i dalje pozivaju na nekim opaskama poput Engelsovog Predugovora ka Marxovom djelu Klasne borbe u Francuskoj (1848 – 1850),  kojeg je Engels napisao 6. ožujka 1895. godine, samo par mjeseci prije njegove smrti 5. kolovoza te iste godine. Pored ostalih opaski Engelsa, ovi tendenciozni relativizatori vole naročito potencirati i onaj segment, gdje sam Engels kaže, kako je povijest pokazala da oni (Marx i Engels) nisu posve bili u pravu, te da je njihovo gledište na revoluciju bilo iluzija:

„…Ali povijest je pokazala da ni mi nismo bili u pravu, da je gledište koje smo zastupali bilo iluzija. Povijest je pošla još dalje; ona je razorila ne samo našu tadašnju zabludu, nego je totalno izmijenila i uvjete pod kojima se proletarijat mora boriti. Način borbe iz 1848. godine je danas u svakom pogledu zastario i ta točka zaslužuje da je ovom prilikom pobliže ispitamo.“

Međutim, tu svakako leži kvaka na koju nasjedaju mnogi neomarksisti, kojima Engelsov Predgovor na Klasne borbe u Francuskoj (1848 – 1850) predstavlja svojevrsni politički testament. Njihova kratkovidost seže dotle gdje se pokapaju njihovi oportunistički stavovi po pitanju revolucije. Ukoliko pomno promatramo isti taj Predgovor Engelsa na Marxovu Klasne borbe u Francuskoj (1848 – 1850), vidjet ćemo da, Engels u biti govori o nečemu drugome, gdje piše:

„Posle lipanjskog poraza iz 1849. godine mi nikako nismo dijelili iluzije vulgarne demokracije koja se grupirala oko budućih prijevremenih vlada in partibus infidelium. Ona je računala na blisku i definitivnu pobjedu naroda nad tiranima; a mi – na drugu borbu, poslije uklanjanja tirana među suprotnim reakcionarnim elementima koji se skrivaju u samom narodu. Vulgarna demokracija očekivala je iz dana u dan ponovnu eksploziju; mi smo još u jesen 1850. godine izjavili da je, u najmanju ruku, završila prva etapa revolucionarnog perioda i da se ne može ništa očekivati prije izbijanja nove svjetske ekonomske krize. A nova revolucija moguća je samo kao posljedica nove krize. Ali, ona je isto tako neminovna kao i ova. Zato smo bili žigosani kao izdajnici revolucije, i to od onih istih ljudi koji su kasnije gotovo svi bez izuzetaka sklopili mir s Bizmarkom, ukoliko je Bizmark smatrao da se vrijedi s njima baviti.“

Kada Engels tvrdi da je 1848. godine zajedno sa Marxom bio u zabludi, te da „sad“ tijekom 1895. godine su potrebna nova, drugačija sredstva u borbi za klasna prava proletarijata, on postavlja bitno pitanje, koja je to dilema, ili, točnije, na koja to sredstva on aludira? Onda postavlja se retoričko pitanje; je li logično da proletarijat silom odgovori na silu nasuprot sebe, kao manifestacija terora diktature buržoaske države. Saznanje do kojeg je radnička klasa došla ne slučajno, već kao odgovor na ukidanje općeg prava glasa. Marx je ovdje i više nego jasan:

„Odbacujući opće pravo glasa, s kojim se dosad zaodevala, iz kog je crpla svoju svemoć, buržoazija otvoreno priznaje; Naša diktatura postojala je dosad voljom naroda, ona sad mora biti učvršćena protiv volje naroda.

…ili kako u svom govoru održanim u Demokratskom udruženju u Briselu na sjednici od 9. siječnja 1849. godine Marx otvoreno govori:

„Gospodo, ne dajte se obmanjivati apstraktnom riječi sloboda. Čija sloboda? To nije sloboda jedne odvojene ličnosti prema drugoj. To je sloboda koju uživa kapital da gazi radnike.“

Engels možda zaista misli da su legalna sredstva za dolazak na vlast komunista neusporedivo efikasnije nego li ulične borbe, barikade ili nasilne revolucije, misleći tu prije svega na redovne parlamentarne izbore. Međutim, zar ne misli Engels ovdje na komuniste, a ne na radničku klasu, po primjeru na njemačke komuniste koji su zajedno sa socijalistima mahom bili pretopljeni u socijaldemokraciji. Komunisti su ipak nosioci revolucije, manjina koja bi je trebalo izgurati, ali zato njezino tijelo, ili gvozdeni bataljuni (kako ih je Gramsci nazivao) su radnici i seljaci, radnička klasa, klasa sama po sebi, koja će kroz prisvajanja sredstava za rad i proizvodnju, ostvariti vlast nad kapitalom, i s time ukinuti najamni rad. To se da vidjeti u onom dijelu u Predgovoru na Marxove Klasne borbe u Francuskoj (1848 – 1850) o onome na šta su se svodile sve dotadašnje revolucije:

„Sve dosadašnje revolucije svodile su se na potiskivanje gospodstva jedne određene klase gospodstvom druge; ali sve dosadašnje vladajuće klase bile su samo sićušne manjine u usporedbi s podvlašćenom narodnom masom. Na taj način, jedna vladajuća manjina bila je obarana, druga manjina dokopavala se mjesto nje državnog kormila i prekrajala državne institucije prema svojim interesima. Bila je to svaki put ona grupa manjine koja je na danom nivou ekonomskog razvitka bila sposobna i pozvana da vlada, i baš zato i samo zato se dešavalo da je podvlašćena većina ili učestvovala u prevratu na strani te grupe, ili se mirila s prevratom.“

Onda postavlja se pitanje. Ne postaje li pomalo Engels kontradiktoran u svojim stavovima kada odgovara na to, može li se mirnim putem ukinuti najamni rad i privatna svojina? I slijedi:

„Moglo bi se poželjeti da bude tako i, razumije se, mi bi bili zadnji koji bi se protivili tome. Komunisti jako dobro znaju da svi zagovori ne samo što su beskorisni, već i štetni.“

…jer u svojim Principima komunizma, koji predstavlja jedan vid nacrt Manifesta, u vidu katehizma on piše ovako:

„Zna se jako dobro da revolucije uvijek i svugdje predstavljaju nužna posljedica iz okolnosti, koji uopće ne ovise od volje rukovodstva pojedinih stranaka. Ukoliko na kraju krajeva sve ovo gurne proletarijat prema revoluciji, onda mi komunisti ćemo braniti djelo proletarijata, na djelu ne lošije odošto sada riječima.“

Međutim, ono što svaki komunista treba da zna je to, da povijesno pravo proletarijata na revoluciju ne ovisi nužno od njega samog, već i od spremnosti buržoazije da odstupi ispred njegovih legitimnih zahtjeva. A kako znamo da buržoazija uvijek insistira na besprijekornu zaštitu vlastitih interesa, ne možemo se nadati ni na kakva odstupanja prema proletarijatu, pogotovo ne u ovakvim uvjetima globalnoga kapitalizma. Stoga, konačnu odluku će ipak na kraju donijeti buržoazija, a ne radnička klasa. Njome je dužnost jedino da uvijek vrši pritisak na buržoaziju, čiji je zadatak da se odupre tom pritisku. Uostalom sam Marx kaže da je proletarijat samo egzekutor jedne povijesne nužnosti. A proletarijat mora uraditi ono što će uraditi, ne samo zato što želi, već zato što mora, jer je i sam dio povijesne neizbježnosti. Suština svega ovoga je u rješenju proturječnosti između kapitalista i radnika, između kapitala i truda, te između bez životnog (apstraktnog) kapitala, i životvornog (stvaralačkom) rada u truda. Proletarijat nije samo teorijska, već i stvarna, povijesna snaga koja može promijeniti svijet, snaga radnika i seljaka, čiji rad je temelj svega postojećeg, pa čak i onda kada ona (radnička klasa) nije sama svjesna toga. Čak i onda kada ne vidi i prepoznaje kako tržište dionica i kapitala sunovrato pada, i pored toga što čitava privredna i proizvodna infrastruktura nije taknuta, a kamoli uništena, te da je to zasluga njezinog smanjenog rada. Stvar je u tome da se povijesna stvarnost odvija kao rezultat neizbježnosti, jer sukob između ove dvije klase je neizbježan, pa stoga je i on povijesna stvarnost. Zato i Marx kaže da je povijest sudac, a proletarijat izvršitelj presude. Buržoazija je ta koja po pravilu stvara svoje grobare, pa njezina propast i pobjeda proletarijata su također neizbježna. Buržoazija nije iskovala samo oružje koje joj nosi smrt, ona je stvorila i vojnike koji će to oružje nositi, radnike i seljake, proletere, gvozdene bataljone koje će da je unište.

Povijesna je neizbježnost također i ukidanje privatnog vlasništva, koje se javlja kao osnova eksploatacije tuđeg čovjekovog truda. Ukidanje samog privatnog vlasništva nije fiktivna ideja, niti puka zamisao, ma koliko god je danas takvom mnogi ljevičari prikazivali, već ona predstavlja dio same povijesne stvarnosti. Zato što ideja o kasnoj borbi postoji zbog toga što u stvarnosti zaista postoji klasna borba. Zapravo, postojanje ideje o kasnoj borbi nije stvarni razlog za postojanje same klasne borbe, već stvarno povijesno postojanje klasne borbe je pravi razlog iz kojeg niče ova ideja. To je suština Marxovog materijalističkog tumačenja povijesti i društva, prema kog stvarnost nije dana prema ideji, već da je ideja dana prema same stvarnosti. S obzirom na to, da je prvi korak proleterske revolucije, pretvaranje radničke klase u vladajuću klasu, proletarijat bi morao iskoristiti svoju političku vlast ka postupnog oduzimanja cjelokupnog kapitala od buržoazije, te u potpunosti centralizirati i koncentrirati sva sredstava za rad u njezinim rukama, a ne u rukama države. To će se postići tako što će organizirana radnička klasa u vladajuću klasu, putem radničkih savjeta jedan od glavnih segmenata radničke države. S obzirom da je privatno vlasništvo glavni razlog za stvaranje najamnog rada, a s time i iskorištavanje tuđeg truda, s ukidanjem privatnog vlasništva prestaje i suprotstavljenost unutar dvije klase, izrabljivača i izrabljivanih, tlačitelja i potlačenih, ugnjetavača i ugnjetenih. Zapravo, sva dosadašnja društva su zasnivana na suprotstavljenosti tih klasa. Stoga, glavni cilj proletarijata ne može biti ništa drugo do, formiranje klase samu za sebe, obaranje buržoaskog gospodarenja i osvajanje političke moći pomoći koje će ostvariti vlast. To je ono što će biti okidač rušenja klasnih suprotnosti. Kada govorimo o ukidanju privatnog vlasništva, mi prije svega govorimo ne o njegovom nadilaženju, već o stvarnom ukidanju, a povodom toga Marx u Manifestu jasno kaže:

„Nam, komunistima, prebacuju to da smo htjeli da ukinemo lično stečenog, vlastitim radom zarađenog vlasništva, vlasništvo koje stvara osnovu svake lične slobode i samostalnost. S radom dobivenim, stečenim, lično zarađenim vlasništvom! Vi govorite o sitno buržoaskom, sitno seljačkom vlasništvu? Mi ga ne trebamo ukidati, njega će ukinuti razvoj industrije, te svaki dan ga ukida. Ili možda govorite o modernom buržoaskom vlasništvu? Pa zar najamni trud, trud proletera, njemu stvara vlasništvo? Ni u kakav slučaj. Vas hvata užas od toga što mi hoćemo da ukinemo privatno vlasništvo. Upravo u vašem postojećem društvu privatno je vlasništvo ukinuto za 9/10 od njegovog članstva, ono postoji upravo zahvaljujući time što za 9/10 ne postoji. Vi dakle, nam prebacujete da mi hoćemo da ukinemo vlasništvo koje nužno pretpostavlja da ogromna većina društva nema vlasništvo. Jednom riječju, vi nam prebacujete da hoćemo da ukinemo vaše vlasništvo. Svakako, to hoćemo!“

Svakako, oni koji odlično poznaju Marxovu teoriju kapitala, znaju da se ovdje radi o ukidanju privatne svojine, ali ne i lične svojine, i tu ne postoji nikakva dvojba unutar dijalektičkog materijalizma. Kada govorimo o ukidanju privatnog vlasništva, naravno da govorimo o buržoaskom vlasništvu, o kapitalu, o onom vlasništvu koje je posljedica (rezultat) eksploatacije jednih ljudi od strane drugih, čiji je kapital vlasništvo. Tako, čovjekov trud je sredstvo za povećanje (gomilanje) kapitala u buržoaskom društvu, trud koji se prije svega otuđuje (eksploatira) od strane drugog. Opće poznato je, da je većina teoretičara empirijskog, vulgarnog komunizma, iz samo svojih dobro poznatih razloga su anulirali razliku između privatne i lične svojine, a s time i svjesno unakazili Marxovu misao, te njegove izvorne ideje. Međutim, ono što još predstavlja temeljno nepoznavanje Marxovog rada te grubo i svjesno iskrivljenje njegovog značaja, je svakako neprimjerno izjednačavanje pojmova poput oruđa (sredstva) za proizvodnju, sa proizvodnim silama. Stoga, nedopustivo je da se proizvodne snage reduciraju na sredstva za proizvodnju, nešto što je bilo svojstveno vulgarnom, nekritičkom pristupu prema marksizmu. Naprotiv, proizvodne snage ne uključuju samo oruđa (sredstva) za rad i proizvodnju, što čini njihov neživ, statični element, već i samog čovjeka, koji čini njihov živi, dinamični element. Dotle više, da bez čovjeka, bez najamnog radnika, oruđa (mašine) ne predstavljaju ništa same po sebi, niti same mogu da proizvode, čak nije moguće niti njihovo postojanje, jer su i same rezultat čovjekovog rada i truda, fizičkog i umstvenog. Oni jednostavno ne predstavljaju nikakvu ekonomsku kategoriju, jer ne čine dinamičnu stranu proizvodnih snaga prema teorije društvene dinamike. Međutim, kada govorimo o radnicima, prije svega ne govorimo isključivo o manuelnim radnicima, fizičkim radnicima u tvornicama, te o njihovom trudu koji se ispoljava na traci, već o svim onima koji žive od svog rada i truda, a koji ne eksploatiraju drugog, te je to odraz njihove radne snage, koja ujedinjuje fizičke i intelektualne sposobnosti. Ipak da se za potencirati, da je fizički radnik bio i ostao najviše izložen na udaru buržoaskog kapitala zbog nemilosrdne eksploatacije njegovog tijela. Vrijedi za spomenuti je i to, da je buržoazija ipak odigrala najveću revolucionarnu ulogu u povijesti, te ona ne može postojati ukoliko postojano ne revolucionizira sredstva za proizvodnju, proizvodne odnose i cjelokupne društvene odnose. Dokaz tome je uvođenje mašina, s čime je povećana podjela rada u društvu, a time i radnikov posao učinjen jednostavnim u radionici, mada se je sve više koncentrirao kapital, a ljudsko dostojanstvo sve više komadalo. Marx u njegovom briljantnom djelu Bijeda filozofije, kao odgovor na Filozofiju bijede G. Prudona piše:

„Podjela rada svodi radnika na ponižavajuću funkciju; toj ponižavajućoj funkciji odgovara pokvarena duša; toj pokvarenoj duši odgovara sve veće i veće padanje najamnine. A da bi dokazao da to padanje najamnine odgovara pokvarenoj duši, G. Prudon tvrdi, radi umirenja savjesti, da je to po želji opće savjesti. Ubraja li G. Prudon i svoju dušu u opću savjest? Mašine su za G. Prudona logička antiteza podjele rada, i time on pomoći svoje dijalektike počinje da preobražava mašine u tvornici. Pošto je pretpostavio modernu radionicu, da bi iz podjele rada izveo bijedu, G. Prudon pretpostavlja bijedu koju je stvorila podjela rada da bi došao do tvornice i da bi je mogao predstaviti kao dijalektičku negaciju one bijede. Pošto je radnika pogodio moralno ponižavajućom funkcijom, a fizički neznatnošću najamnine, pošto je radnika stavio u zavisnost od poslovođe i ponizno njegov rad na trud pomoćnog radnika, on ponovno svaljuje krivicu na tvornicu i mašine, da bi radnika ponizio dajući mu majstora, i degradira ga do kraja time što ga spušta s ranga zanatlije na rang pomoćnog radnika. Lijepe li dijalektike!

Pa još kad bi se na to zaustavio; ali ne, njemu (Prudonu) treba nova povijest podjele rada, ne više da iz nje izvede proturječje, već da rekonstruira tvornicu na svoj način. Da bi to postigao, on je prinuđen da zaboravi sve što je rekao o podjeli rada. Rad se ne organizira i dijeli različito, već prema oruđem kojem raspolaže. Ručni mlin pretpostavlja drugu podjelu rada nego parni mlin. Početi s podjelom rada uopće a onda doći do nekog posebnog oruđa za proizvodnju, do mašina znači ići uz nos povijesti. Mašine isto toliko nisu ekonomska kategorija, koliko i volovi koju vuku plug; one su samo proizvodna snaga. Moderna tvornica, koja počiva na primjeni mašina, društveni je odnos proizvodnje, tj. ekonomska kategorija.“

Kraj prvog dela.

foto: Jan Woitas/balkans.aljazeera.net

PODELITE