Poznati profesor engleske književnosti, Terry Eagleton, nedvojbeno će postaviti pitanje: „Je li ikada neki mislilac bio tako groteskno i pogrešno shvaćen poput Marxa?“, i s pravom. U samom Predgovoru njegove knjige Zašto je Marx bio u pravu, Eagleton u njegovom će klasičnom maniru šaljivđije, tipičnim smislom za dosjetke i humor, reći: „Kako neće nastojati Marxove ideje prikazati kao savršene, već kao uvjerljive.“ Svakako da je Marx bio pogrešiv prilikom njegovog viđenja povijesti, te da je bio sklon preispitivanja svojih uvjerenja, kao što je to bilo jedno vrijeme kada je vjerovao da njegova rodna zemlja Njemačka mora proći kroz stadij buržoaske vladavine, prije nego što radnička klasa dođe na vlast. Uvjerenje kojeg će kasnije ipak napustiti, predlažući umjesto toga trajnu revoluciju koja bi zajedno sukobila ta dva stadija. Međutim, samo tumačenje Marxa može postati ponekad konfuzno, iz prostog razloga što ga često puta, oni koji mu žele dati pridjev proročanski, proglasivši ga prorokom, poistovjetiti ga sa proricateljem, vidovnjakom. Ali prorok i vidovnjak nije te jedno isto. Prorok naime prokazuje svu bijedu, korupciju i trgovanje moći u sadašnjosti, upozoravajući nas da ako nešto ne promijenimo, uopće nećemo imati budućnost. Premda je Marx predvidio budućnost, ipak ostao oprezan sa prikazom budućnosti. On komunizam u budućnosti vidi drugačijim očima, pa tako u Njemačkoj ideologiji, on odbacuje ideju komunizma kao ideal kome će se stvarnost trebati prilagoditi. Umjesto toga, on ga u tom djelu vidi kao stvarni pokret koji dokida sadašnje stanje stvari. Ako se pitamo, je li Marx bio utopijski mislilac, a pod time podrazumijevamo da je zamislio budućnost koja bi bila znatno bolja od sadašnjosti, vjerojatno jest. Vjerovao je da će doći kraj materijalnoj oskudici, privatnom vlasništvu, izrabljivanju, društvenim klasama i državi kakvu poznajemo. Theodor Adorno je pokušavao svojevremeno odgovoriti na ovo pitanje, rekavši; da je bio, i da nije bio, mada kaže da je Marx bio neprijatelj utopije za dobrobit njezina ostvarenja. Ipak se da zaključiti da je Marx prije svega bio znanstvenik, jer je prešao od ideologije na znanost.
Drugo pitanje koje se također često puta postavlja, je to, je li Marx bio filozof. Dva su autora pokušala obnoviti Marxovu misao uzimajući u obzir suvremene okolnosti. Prema Axelosu, Marx je filozof. Njegova misao, usmjerena na tehniku izražava kretanje i ulaženje tehnike u suvremeni svijet, koje se opaža od sredine XIX. stoljeća i postaje sve značajnije, gotovo odlučno. Tehnika uz umjetnost i znanost, djelovanje i poeziju, te drugačije moći kojima raspolaže čovjek, dobiva sve veću ulogu; tehnika je tajna suvremenog društva. Tehnika u različitim vidovima djeluje i u Marxovoj misli; on koherentno i globalno ovladava u povlaštenom fragmentu svijeta njegovom sveukupnošću ; čovjek obdaren voljom može pomoći tehnike proniknuti svijet. Ta velika misao, kojom Marx počinje i završava, pojavljuje se prema Axelosu, već u prvim djelima, tzv. filozofskim ranim radovima i provlači se kroz tzv. znanstvena djela, među ostalima i Kapital, razvijajući se do kraja. Marx je, dakle, prvo naslutio, a onda i jasno izrazio djelovanje faktora tehnike, više kao pokretača, nego kao elementa ili obraza preobrazbe suvremenog svijeta. Marx, dakle, zaslužuje naziv filozof jer on uzima fragment svijeta, analizira ga, pokazuje njegove odnose i mjesto u globalnom kretanju. On otkriva jednu cjelinu, polazeći od fragmenta; podjele rada i organizacija rada, proizvodnih snaga i života radnika. Dok Axelos vuče Marxovu misao prema filozofiji, Louis Althusser je vuče odluno prema znanosti. Marxova misao nije jedna od znanosti, nego znanost i prema tome je oslobođena ideologije i filozofije. Znanost o društvu, povijesti, shvaćenima u totalitetu, s razinama i institucijama, ekonomskom, društvenom i političkom. Epistemologija drži da jest i želi biti znanost o znanosti. Upravo u ime epistemologije Althusser, nakon što je novim čitanjem i novim gledanjem očistio sasvim Marxova djela od ideologije koja se u njih bila uvukla i ondje podmuklo zadržala, dakle, upravo je u ime epistemologije Althusser uveo Marxovu misao u čistu znanost. Ono što je još zanimljivo, je Marxova besprijekorna dijalektika, za koju znamo da se njome bolje služio možda jedino otac dijalektičkog materijalizma, Joseph Dietzgen. Dijalektika van dometa logike, jer se logika definira kao teorija koherentnosti, a dijalektika se, nasuprot logici, definira kao teorija proturječja i sukoba. Štoviše, povijest je na tome izgrađena! Ono što je još neobično, je to, da se odnos između Marxa i Hegela rijetko analizira dijalektički, tj. kao konfliktno jedinstvo. Jer ipak filozofija do Marxa dolazi preko Hegela. I više nego očigledan je taj kontinuitet koji obuhvaća radikalni diskontinuitet prilikom tumačenja misli ovih dvojice filozofskih divova. U Hegela, država, kojom završava i koja dovršava povijesno vrijeme, otjelovljenje je razuma (Logosa) i ugrađuje znanje i sistem koji je ujedno idealan i zbiljski, filozofski i politički, istinski i aktualan. Za Marxa će revolucija, koja će srušiti sve što postoji da bi začela posve novo, biti djelo znanja, ona se ispunjava spoznajom. Prema Marxu, moguće su zablude, ali ne i pogreške za one koji znaju. Ako radnička klasa spozna mehanizam kojim je izrabljivana i svoje stvaralačke mogućnosti, njezino će neznanje iščeznuti. Proletarijat je dužan spoznati kako se izrabljuje, ugnjetava, i kako to onemogućiti. Radnička klasa može samo radom spoznati proces proizvodnje, premda se podjela rada tome suprotstavlja. Ona dakle, već može uvesti u proces racionalnost koja odgovara njezinim neposrednim interesima, i koja je na duži rok usmjeruje prema potpunom oslobođenju. Ova klasa može od filozofije baštiniti nastojanje usmjereno prema znanju, i privesti je kraju, ujedno prema potpunom znanju i prema njezinu praktičnom ostvarenju, što tu klasu čini doista univerzalnom, nositeljicom najopćijih i najsnažnijih istina, ujedno negativnih i konstruktivnih. Međutim, pitanje je jednostavno, zna li to ona? Svakako je to Marxova misao. Ali na putu joj stoje svi oni koji s prezirom odbacuju Marxovu misao o povijesti, ponašajući se kao da je ona neistinita. Te ljude prepoznajemo kao branioce kapitalizma, kao svjetionik njegove vrijednosti, a to su bankari, financijski savjetnici, državni rizničari, direktori multinacionalnih kompanija i špekulativnih fondova i slično. Sve što god čine svjedoci o istinskom primatu ekonomije kapitalističkog svijeta. Oni su zapravo ne svjesni marksisti. Tako je bilo još od onda kada je u i oko Manchestera nastala ekonomska teorija povijesti, pa sve do nastanka slogana „Pohlepa je dobra!„ na Wall Streetu. Međutim, dužnost kapitalizmu i kapitalistima je da Marxa negiraju, a Marxova misao objašnjava kapitalizam, koji nju poriče! Zar nije to najveći paradoks svih ovih desetljeća? Možda i nije, jer kako kaže prof. Dr. John Bellamy Foster, kojeg sam intervjuirao prije par godina; „Marxa danas uče i proučavaju na Wall Streetu više, nego li bilo gdje drugdje“.
Živimo u teškim vremenima, u zadnjem stadiju kapitalizma, doba korporativnog fašizma, ono što drug Lenin nije predvidio kada je rekao da će to biti imperijalizam. Svijet sve brže ulazi u doba četvrte industrijske revolucije, pa kako proizvodne snage akceleriraju, tako akcelerira i samo kapitalističko ustrojstvo društvenog sistema. Radnička klasa, koju kapitalistički milje naziva prekarijatom, ne kao rezultat lingvističke anomalije, već pomno osmišljenom konceptualnom logikom o bezizlaznosti u kojoj se ona nalazi, te (ne)znanjem s kojem ona raspolaže, nesvjesna svoje moći, je sve više bačena u klinč iz kojeg se ne može izvući spuštenim gardom. Kapitalistička samopouzdanost danas proizlazi mahom od konformizma u kojemu se nalazi radnička klasa, te vrijednosti koje proizlaze iz individualizma koji je glavni ideal i san buržoazije od samog početka. Kada svemu ovome dodamo i glavni proizvod kapitalizma, a to je hiperprodukcija proizvodnje kao rezultat konzumerizma i masovne potrošnje, onda se moramo upitati, je li danas u svijetu napredne tehnologije i smart tehnike, radnička klasa može spoznati znanje koje se nalazi unutar Marxove misli, ili je to ipak kao eksluzivitet prepušteno akademskoj i intelektualnoj eliti. Pojedinci sve više postaju konformisti, a događa se da i anti-konformizam postaje na svoj način konformizam, i to jedan od najgorih. Pogledajmo samo današnje ljevičare i biti će nam i više nego jasno. Onaj pojedinac koji se povlači iz društva, biva izvan društven, potvrđuje se kao marginalan, čak autonoman, tj. nasilan. To su prije svega ljudi koji su došli do spoznaje Marxove teorije kroz filozofiju prakse. Radnička klasa, također mora doći do spoznaje, ili će u suprotnome ostati amorfna masa ne svjesna svoje moći, bez imalo tendencije da ugrozi vladajuću klasu, jer ova druga ima i oružje, i znanje. Tu se svakako mora računati na subjektivnim elementima u redovima radničke klase, koji pomoću svoje reakcionarnosti održavaju status quo. Kad god se dosad nagovještavao kraj kapitalizma, uvijek se pokazalo kako su najlucidniji među rukovoditeljima i šefovima u industriji suzbijali te težnje. Oduvijek su „marksisti“ suviše često govorili o „zakonu“ koji su drugi ekonomisti osporavali. Kapitalizmu je zacijelo više puta uspjelo osujetiti ovu tendenciju i ponovno potaknuti povećanje dobiti. Pitate se kako? Tehničkim inovacijama, izmišljanjem novih područja djelovanja, rekonstrukcijom urbanog prostora, promocijom kulturne industrije i industrije zabave, te industrije slobodnog vremena (turizma), onda ulaganjem u energetskom sektoru obnovljive energije, telekomunikacijskom sektoru, informacijskom djelatnošću ili kako se danas popularno naziva, rad na daljinu, te pomoću svega onoga što danas akceleracijski kapitalizam uzima pod svojim zakriljem. Sa svakom inovacijom profit raste u promatranom sektoru, što se odražava u drugim područjima. Čini se da je ipak najbolje sredstvo za povećanje dobiti devalvacija investiranog kapitala. Svjedoci smo toga svaki put kada je kapitalizam u krizi, fenomen koji je nerazdvojiv od inflacije i stagflacije, nevolja današnje kapitalističke ekonomike. Izraženo u novcu; prijašnje investicije gube svoju vrijednost. U veličini Vv÷k+v, gdje je Vv – višak vrijednosti, a k – konstantni kapital, dok v – varijabilni kapital (nadnice), vidimo kako se u ovom tabelarnom prikazu faktor k smanjuje, dakle, norma profita raste. Danas se sa sigurnošću može reći da se ovaj toliko osporavani Marxov doprinos analizi postojećeg društva obistinio, premda on nije predvidio prilike u kojima će se obistiniti, s obzirom na to da automatizaciju nije promatrao u vidu primjene upravljanja i kontrole, već u postizanju obilja za sve, koja se ostvaruje samo u komunističkom društvu.
Ono što je krucijalno u Marxovom radu, je zapravo kritika političke ekonomije, jer je ekonomija pokretač svega onoga što modernog društva održava u životu. Zašto je toliko važna unutar Marxove misli ta kritika političke ekonomije se ogleda u tome što, Marx kao nitko drugi prije njega i nakon njega, je kroz taj ekonomski odnos prikazao glavni sukob na polju proizvodnih odnosa snaga unutar odnosa tlačitelja i potlačenog, ili amo bolje reći unutar dvije suprotstavljene klase. To se svakako može ogledati u jednađbi Vt=k+v+vv, jednađba koja bi se sasvim sigurno mogla nazvati kanonskom, kada je u pitanju sažimanje Kapitala. Ovdje po Marxu Vt – predstavlja proizvedena tržna vrijednost (izračunata u novcu), k – predstavlja konstantni kapital, v – je svakako varijabilni kapital (nadnice), dok vv – predstavlja višak vrijednosti. E sad, kapitalistički poduzetnik, njegov knjigovođa i njegov ekonomist, jednako zbrajaju i jednako računaju, ali drugim riječima. Vv, prema Marxu, kapitalist i njegov knjigovođa zovu profit, na koji se plaćaju dividende i kamate, ako je bilo zajma, što profit ili bruto-zaradu razlikuje od neto-zarade. Faktor k – konstantni kapital, po Marxu su, investirana novčana svota, nekretnine, strojevi, sirovine, itd…, itd…, kapital koji je postojan ili fiksan, odnosno mrtvi rad koji posjeduje kapitalist, kako ga još naziva Marx. Faktor v – varijabilni kapital (nadnice) ili živi rad, prema Marxu, za razliku od mrtvog rada, tj. minulog rada koji je osigurao materijalne uvjete za proizvodnju, kapitalist naziva najamnom masom ili fondom najamnina. To su zapravo radnici, oni koji su prirodna snaga, puno važnija od sredstava za proizvodnju, jer i u najvećoj tehnološkoj eri ona su neupotrebljiva bez ljudskog fizičkog rada i misaonog truda. Najbitnija stvar koju „marksisti“ previđaju tijekom njihova izlaganja.
Iako do određenog trenutka, kapitalist i radnik ovise jedan od drugog, te za svoje postojanje imaju mjeru obostrane koristi u brzom rastu kapitala, po pravilu ovaj drugi je uvijek u podređenom položaju. Kapitalistu je potreban radnik da stvori nove materijalne vrijednosti u svrhu prisvajanja viška vrijednosti i akumuliranja kapitala, radniku je potreban kapitalista da bi dobio plaću kao plaću za svoju radnu snagu. Na taj način on dobiva sredstva za život. Kada industrijska proizvodnja raste, kapitalist će sigurno povećati svoj profit i akumulirati kapital sve dok stopa zarade ne opada i ne pojavi se kriza prekomjerne proizvodnje kao rezultat konkurencije među kapitalistima i povećanja stalnog kapitala (opreme i sirovina) protiv promjenjivog kapitala za plaće. Iako je poslovanje dobro za kapitaliste, plaće ne moraju nužno rasti, osim ako postoje sindikalne organizacije dovoljno snažne da zahtijevaju povećanje plaće, što je rijedak slučaj u današnjici, zato što u konačnici padne dogovor koji se svodi na oportunizam sindikalnih vođa, po primjeru na talijanske koji su se u vrijeme pandemijske krize priklonili kapitalu. S obzirom na to da su sindikati uvijek skloni na odstupanja ispred kapitala, nije teško kapitalistima i njihovim knjigovođama i računovođama na kraju dana da zbroje koliko je 2+2. Stoga, ako je jasno da je zbroj k+v cijena proizvodnje, ako je ona kapitalistu, njegovom knjigovođi i njegovom ekonomistu poznata, isto tako je jasno, da je profit kapitalističkog poduzetnika (zarada, dobitak) rezultat razlike između troškova proizvodnje i prodajne cijene, odnosno cijena robe na tržištu umanjena za troškove proizvodnje, nadnice, kamate, dividende i amortizaciju. Marx bi, dakle, rekao isto što i poduzetnik kapitalista i njegov knjigovođa, kao i njegov ideolog, tako što oblikuje empirijsku tvrdnju, jezikom koji, prvo, praksu prenosi u pojam, i drugo, upozorava na odnose koje empirijska rasprava obuhvaća i skriva; na kvalitativno skriveno kvalitativnom, i to riječima običnog knjigovodstva i brojkama. Nije, dakle, posrijedi samo terminološka razlika, i različita upotreba riječi, već radikalna razlika poimanja. Riječi poput zarada, profit, dobitak, skrivaju činjenicu da jedan dio tržne vrijednosti rada nije isplaćen radniku, pojedincu ili kolektivu na svim razinama, od radionice do nacije. Dokinuto je živom radu da bi onaj koji je vlasnik mrtvog rada ostvario profit. Najamni radnik prima, mjerenu novcem, tržnu vrijednost svoga radnog vremena i radne snage onoliko koliko mu je potrebno da je održi i obnovi, međutim, svi, i radnik, i njegov poslodavac, pa čak i ekonomist, vjeruju ili se pretvaraju da vjeruju kako mu je rad, govoreći globalno, plaćen. Naprotiv, Marx konkretnom analizom najamnog rada, proleterskog života, dokazuje da je ta tvrdnja netočna. Također, ovo valja spomenuti i kada su u pitanju stvari vezane uz suprotnostima u kapitalizmu, koje dosad nisu sprečavale, nego su poticale njegov razvoj za što je Marx mnogo puta govorio. Događalo se, međutim, obrnuto, tako što su „marksisti“ najavljujući katastrofe vjerovali da su jaki i da su već na putu koji vodi do konačne bitke. Da, katastrofa je bilo, ali to nisu bile one što su ih najavljivali ti „marksisti“, jednako isto kao što to neće biti ni danas u doba pandemije s novim virusom i nakon nje, kada govore o socijalizmu i pogledu na svijet nakon izlaska iz ove krize. Dakle, moramo imati u vidu, da je kapitalizam uvijek znao upotrijebiti silu, rat, i represiju da bi ostvario svoje ciljeve. Katastrofa je i svjetski rat – u kojem i poslije kojeg je ponovno oživjela akumulacija kapitala i ostvarilo se višak vrijednosti. Vladajuća klasa pokazala se poduzetnom u tehničkom, institucijskom i političkom pogledu, za što je „marksisti“ nisu smatrali sposobnom. Kapitalizam je, dakle, održavajući razvoj svo vrijeme, nadživio krize i ratove, stvorio je čak državu novoga tipa, te proizveo je prostor svjetskog. Čak je prevazišao revolucionarno nadahnutu Leninovu postavku o posljednjoj fazi kapitalizma – imperijalizam – koji po njemu je bio parazitski, rentijerski, tako što će paralizirati izume, skrivati tehnološke inovacije i patente u ladici. Ali, zbog ove dogmatske postavke, koja je na početku prošlog stoljeća bila djelomično točna, većina „marksista“ nije moglo shvatiti drugu polovicu stoljeća. Može se, dakako, reći da su ratovi svojim razaranjima iznova potaknuli rast dovršavajući djelo započeto krizom, i to iznad svih kapitalističkih očekivanja. Treba se naglasiti također, da je izvanredan rast, ne prekidan ovim smetnjama, bio usmjeren u skladu sa interesima i strategijama ekonomsko-političkih sila, koja su nacionalne „interese“ podredile svjetskim tvrtkama, tzv. multinacionalkama. Dakle, ovakav stadij kapitalizma slobodno možemo ga nazvati korporativnim fašizmom.
Kapital uvijek govori o rastu, jer uvijek radi o potrazi za profitom. Neoliberalni pogled na kapital je onaj gdje kapitalisti održavaju „zdravu“ kapitalističku ekonomiju, u kojoj svi imaju pozitivne zarade, što znači da na kraju dana ima više vrijednosti, nego što je bilo na početku. Ta veća vrijednost na kraju dana koristi se za stvaranje još veće vrijednosti. Zapravo, veličina globalne svjetske ekonomije udvostručuje se približno svakih 25 godina. Kako za primjer; nakon Drugog svjetskog rata je globalna svjetska ekonomija bila svega par tisuća milijardi američkih dolara, da bi do kraja XX. stoljeća dostigla nivo od 40 tisuća milijardi dolara. Ovakav trend se i dalje nastavlja, pa tako projekcije se danas kreću, da će do 2025. godine, dostići 80 tisuća milijardi, dok će do kraja 2050. godine, biti 160 tisuća milijardi, te nevjerojatnih 320 tisuća milijardi do 2075. godine, da bi do kraja ovog stoljeća dostigla vrtoglavih 640 tisuća milijardi američkih dolara. Stoga ovakvo udvostručenje stope će postati vrlo ozbiljan problem za globalni svijet ekonomije. Ovakav veliki rast je nešto što se ne može održati u postojećim uvjetima neoliberalnog kapitalizma. Došli smo do tog trenutka, da ovakav rast počeo gomilati kapital takvom brzinom, da je postao globalni problem današnje civilizacije, te on iziskuje svoje restartiranje. Marx je svojevremeno govorio, da postoji samo jedna vrsta kapitala koja se može akumulirati bez ograničenja, a ta vrsta kapitala je zapravo, novčani kapital – pod uvjetom da je novac virtualan, tj. da se radi o brojkama. To se vidi nakon ukidanja zlatnog standarda od strane administracije Nixona 1971. godine, kada je čitava novčana masa oslobođena bez ikakvih ograničenja. Onda, više nitko nije moga da zaustaviti rast novčane mase, pogotovo kada je fiskalnu politiku u svijetu počela jedinstvena privatna središnja banka u svijetu, američka Fed Reserve, koja je bila ustanovljenja puno ranije od strane par međunarodnih investitora. Institucija koja je uspostavila dolar za rezervnu valutu u svim transakcijama, u kad god ona bude naišla na poteškoće, onda jednostavno ispisuje višak novca u opticaju. Onda postavlja se glavno pitanje, kako će taj višak količine novca u opticaju donijeti zaradu, kako na zemlji možete ponovno uložiti sav taj novac na takav način da stvara više dobiti, i odakle dolazi ta zarada? Odgovor je jednostavan, zaustavljanjem globalne ekonomije koja je u nasrtaju, drastičnim smanjenjem radne snage, te stvaranjem viška radne snage na tržištu rada, s čime bi se došlo do drastičnog pada cijene njenog truda zbog enormno pojačane konkurencije, i na kraju, stvaranjem potpunog monopola na znanost i akceleraciju tehničko-tehnološkog razvoja od strane multinacionalnog kapitala, s čime bi se u potpunosti uništili obrtnička zanimanja i zanati. Šta će biti onda s njihovim trudom? Odgovor na ovo pitanje možemo potražiti u Prilogu ka kritike političke ekonomije, gdje Marx govori o apstraktnom trudu, kojeg označava kao truda sans phrase. On pravi usporedbu sa konkretnim trudom, po pitanju stvaranja uporabne vrijednosti koja se javlja u vidu proturječnosti, jer konkretni trud za razliku od apstraktnog stvara točnu opredijeljenu vrijednost. Dakle, milijuna radnih mjesta će biti zatvorena, milijuna radnika, obrtnika i vlasnika malih poduzeća i njihovi obitelji naći će se na rubu propasti i suočiti se sa katastrofom.
Ono što još moram potencirati su dvije važne premise, koje se moraju uzeti u obzir kao postulate da bi se napredovalo sa tehničkom analizom, a one su; da je izvor vrijednosti rad, a želja za profitom je neograničena. Pokretačka snaga kapitalističke aktivnosti je želja za profitom i to prisiljava svakog pojedinog kapitalista da se bori na dva fronta; prvi, protiv radnika u proizvodnji i stvaranja viška kapitala, i drugi, protiv drugih kapitalista za osvajanje tržišnih udjela. Organski sustav kapitala daje omjer konstantnog kapitala na varijabilnog kapitala, prvi koji se odnosi na tehnologiju, a drugi na radnu snagu. Tehnologija omogućava kapitalistu da smanji troškove po jedinici, povećavajući tako svoju produktivnost, što je glavno oružje konkurencije. Drugim riječima, veća produktivnost omogućava kapitalistu da spusti svoju cijenu i tako proširi svoj tržišni udio. Očigledno je da što više kapitalista danas ovisi od tehnologije kao metode proizvodnje, veći organski sustav kapitala koji dovodi do otpuštanja jednog djela radne snage. Međutim, stopa profita je pod pritiskom triju bitnih faktora: prvi, kada kapitalista pokuša da poveća nivo svoje proizvodnje, morat će da da se suoči sa većim fiksnim troškovima povezanim sa istom tehnologijom, kao što su veći troškovi amortizacije i više pomoćnih materijala poput energenata, goriva, struje, održavanja… Drugi faktor tog pritiska je vezan za ponašanje konkurenata, koji će usvojiti isti tehnološki nivo da bi povećali svoju produktivnost, što će na kraju dovesti do povećanje cijena. Te zadnji treći faktor pritiska, koji potiče od sve većeg broja nezaposlenih radnik, što smanjuje efektivnu potražnju. Ukupni rezultat je pad stope profita. Zapadne su se ekonomsko razvijene zemlje dosad u povijesti više puta suočavale sa problemom pada stope profita, koji se na kraju pogoršavao zbog vanjskih ekonomskih šokova. U vrijeme velike ekonomske depresije, koja je bila rezultat velikog ekonomskog šoka, zapadne su zemlje morale da ulažu u infrastrukturu poslije kejnizijanskog pristupa. To je doprinijelo povećanju stopa profita. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Zapad se je suočio sa istim problemom zbog krize stagflacije. Rješenje je pronađeno u progresivnoj migraciji velikih tvornica u zemljama sa niskim troškovima rada, poput Kine, koja je nakon odlaska Maoa s vlasti, napustila put socijalizma i širom otvorila vrata anglo-saksonskom neoliberalnom kapitalu, tako što je uvela novu tržišnu ekonomiju, koja će njoj kasnije omogućiti dvocifrenu stopu rasta ekonomije i izlazak na globalnom tržištu rada i kapitala, te razmjenu stoka i dobara. Ovakav ekonomski pristup će Kini tijekom zadnjeg desetljeća omogućiti pomoću njezine kulturne i prije svega ekonomske hegemonije na Afričkom kontinentu, a kasnije i u Južnoj Americi i Evropi, ubrzani razvoj do te mjere da poveća konkurentnost unutar ekonomskog globalnog svijeta, uz velike ambicije da preuzme tron od Sjedinjene Američke Države. Međutim, Kina je danas u istom položaju kao i zapadne zemlje, suočene sa opadajućom stopom profita zbog automatizacije i mehanizacije svoje ekonomije, dok globalna potražnja sve više opada. No onoga što su se dosjetili domišljati zagovarači slobodnog kretanja globalnog kapitala i slobodnog protoka ljudi, stoka i dobara, je upravo stavljanje pod svojom kontrolom akceleraciju načina proizvodnje, koja dolazi kao rezultat potpunog korporativnog monopola na znanost, te tehničko-tehnološkog razvoja četvrte industrijske revolucije. Međutim, nije samo to što se danas treba potencirati kada je u pitanju zaustavljanje globalne svjetske ekonomije, kako bi se zaustavila hiperprodukcija proizvodnje, jer ljudi osim hrane i lijekove sve manje troše novac na stvari koje već imaju nagomilano tijekom svog kratkog života. Tako, u intermedijarnoj fazi između sadašnjeg i sljedećeg tehnološkog nivoa razvoja, pod pritiskom pada stope profita, kapitalista stiže do tačke u kojoj je zapravo primoran da reinvestira u promjenjivi kapital. Drugim riječima, korištenje radnika predstavljeno fiksnom plaćom će biti usmjereno sve više protiv interesa radničke klase, jer će mogućnost smanjenja plaća biti još veća ako je ponuda radnika na tržištu velika. Prethodni korak omogućava kapitalistu da poveća svoju stopu profita, profitirajući od viška kojeg stvaraju radnici, i stoga nadoknaditi smanjenje stope profita do tačke u kojoj je u stanju da ponovno investira u viši tehnološki nivo razvoja, otpuštanjem dio svojih radnika. Ovo je belgijski ekonomist Mandel predstavio kao proces fluktuacije stope profita, poznate kao dugački valovi. To je neizbježan dio strukture kapitalističke ekspanzije. Poznato je da kapitalistička opsjednutost sve većom produktivnošću, praćena brzim razvojem tehnoloških inovacija, primorava kapitaliste da se oslobode stare tehnologije, čak i prije nego što dostignu nulu. I to po pravilu, uvijek na račun radničke klase.
Ekonomska kriza koja nam prijeti nakon ove pandemije, u mnogo čemu će promijeniti svijet kojeg dosad poznajemo. Ona će strukturno izmijeniti ekonomiju koja se je dosad zasnivala isključivo na hiperprodukciju proizvodnje materijalnih stvari. Mnogi će sektori neposrednih usluga otići zauvijek u povijest, a na njihovom će mjestu doći sektori koji se zasnivaju na socijalnu (čitaj bez kontaktnu) distancu, novi virtualni svijet prodaje usluga. Tako, u sektorima poput trgovine, koje su već pod žestokim pritiskom internetske konkurencije, može se pokazati kako je privremena obustava rada krajnja i nepovratna. To se možda neće odraziti na velike lance opskrbe poput Wallmarta ili Starbucksa, ali zato sva manja i srednja uslužna poduzeća je osuđena na propast. Kada se svemu ovome doda još kombinacija niskog rasta produktivnosti zbog smanjenja radne snage kao rezultat smanjenja proizvodnje, koja je pak rezultat smanjenja opće potrošnje na globalnom nivou, i još sa nedostatkom privatnih ulaganja zbog sve većeg nesigurnosti i rizika od bankrota, te manje sklonosti ka trošenju novca i veće uštede nakon pandemije, onda dobivamo postkoronavirusnu financijsku arhitekturu nalik onoj iz vremena prije Bretton Woodsa. S jedne strane, šteta će u globalnoj međunarodnoj trgovini i financijama biti velika, trajna i nepovratna, koju će nažalost ponajviše osjetiti radnička klasa. S druge strane, pandemija ubrzat će kontinuiranu digitalizaciju i automatizaciju rada, novi trend koji će umanjiti radna mjesta sa niskim i srednjim kvalifikacijama, istodobno povećati visoko plaćene poslove tijekom narednih desetljeća i time pridonijeti stagnaciji niskih i srednjih plaća, te rastuću nejednakost dohotka. Dok će mnogi poslovi s osobnim ulaganjima u oblasti davanja usluga, sa manje kvalificiranom radnom snagom i niskim plaćama, koji pružaju usluge koje nisu konkretne, će propasti i neće se više nikada vratiti natrag na globalnom tržištu nakon ove krize. Digitalizacija prostora u mnogo čemu će preuzeti poslove mnogih dosadašnjih posrednika i organizatora, pa će tako u oblasti putovanja i turizma, te industrije slobodnog vremena i zabave, pa čak i u obrazovanju i zdravstvu, zauzeti svoje mjesto. Mnogi radnici koji su nekad radili u sektorima koji danas zahtijevaju veću akceleraciju zbog konkurentnosti, će trajno izgubiti njihova radna mjesta ukoliko se ne prekvalificiraju za nove trendove koje diktira tržište rada i kapitala. Međutim, pitanje koje lebdi u zraku je svakako, šta je to što je dovelo do zaustavljanja globalne ekonomije, obustave proizvodnje i prestanak radnih aktivnosti na području čitavog kapitalističkog svijeta. Mnogi će naravno reći da je to novi virus koji se ni od kuda pojavio. Međutim, ako malo bolje pogledamo veliku sliku, vidjet ćemo sa se ovdje zapravo radi o principu i suštine kapitalizma, a to je poklonstvo novcu. Osnovni problem kapitalizma je gomilanje kapitala, tj. kriza hiperprodukcije ili suficit robe. Ljudi sve više prestaju kupovati u kešu, jer se sve danas daje na kredit, pa čak i na beskamatni, samo da bi se pospješila potrošnja. Međutim, sva ova kreditiranja (čitaj zaduživanja) su iscrpljena, jer su ljudi pokupovali maltene sve što se moglo kupiti, čak i ono što im nije bilo preko potrebno, a je dio konzumerizma i masovne potrošnje. Dakle, vraćamo se onome što je davno izrekao Marcuse, a to je, da eventualna revolucija na Zapadu neće biti materijalno motivirana, jer su sve materijalne čovjekove potrebe već zadovoljne, štoviše, stvorene su nove, umjetne, već bi revolucija svoj izvor tražila u duhovnoj blijedi koja sve više raste. No, je li duhovna bijeda ovog čovječanstva može obuzdati potrošački mentalitet ljudske vrste i potrebu za materijalnog? Sigurno da ne! Hiperprodukcija proizvodnje to samo potvrđuje, i pored toga što se kriza hiperprodukcije postavlja kao jedan od glavnih problema daljnjeg funkcioniranja kapitalizma, jer samo kroz hiperprodukcije stvara se višak kapitala, koji uvijek po pravilu ide kapitalistima, a ne onima koji ga stvaraju, radnicima. Zato što čitava ekonomska vrijednost je proizvod ljudskog rada. Ovakva kriza kapitala polako ali sigurno dostiže kritičnu crvenu liniju, nakon čega bi se trebalo da se zaustavi, te opet restartira. Pitate se zašto? Zato što pored ovoga, novac je glavni pokretač i uvjet svih trgovinskih usluga ako se daje na kredit, jer kako je davno rekao čuveni američki investitor, J. P. Morgan: „Zlato je jedini novac, dok sve ostalo je samo kredit“. Zato što isti taj novac može da se iz pozicije stimulansa pretvori u drogu ako se dijeli bez kontrole i ako ga ima previše u opticaju, što je glavni cilj potrošnje.
Stoga, ukoliko pogledamo današnji ukupni opticaj novca u svijetu, vidjet ćemo, da od svih valuta koji stvaraju ukupnu novčanu masu, u protuvrijednosti od čak 600 tisuća milijardi (600 trilijuna) američkih dolara, najveći dio tog novca dolazi sa privatne institucije Fed Reserve koja ih je odštampala bez ikakvog pokrića. Ali, ono što je još zanimljivije je to, da gotovo 10% od ove novčane mase, ili čak đ59 tisuća milijardi dolara, predstavlja javni dug svih zemalja svijeta. Onda se postavlja još jedno pitanje, kome i što to duguju sve ove zemlje današnjeg svijeta? Tako dolazimo do zaključka, da osim stvaranja hiperprodukcije robe i kapitala, vidimo i stvaranje hiperprodukcije novčane mase, novac bez vrijednosti, koji kako vidimo nije kapital, već kredit (dug). Uz to, naš planet se ne može više izboriti sa eksploatacijom drugog najvećeg resursa kapitalističkog načina proizvodnje, prirodom. Svakako prvi i (ne)zamjenljiv resurs oduvijek je radnička klasa, klasa sama po sebi koja je s malim izuzecima u povijesti bila, te i dalje je u podređenom položaju. Međutim, kapitalisti, članovi vladajuće elite, koji žele da po svaku cijenu sačuvaju svoj položaj, pokušavaju uraditi par stvari kako bi očuvali svoje pozicije, a s time i kapitalističko ustrojstvo ovoga svijeta. Te stvari su: da privremeno zaustave proizvodnju kako bi se smanjila hiperprodukcija robe; kao i da spale sav suvišni novac kojeg su tiskali desetljećima unatrag, možda najradikalniji korak koji se mora načiniti od strane financijske elite. Ali za sve ovo je potrebno izazvati krizu, koja će opravdati zaustavljanje ekonomije, privrede i proizvodnje. Dakle, iz povijesti nam je poznato da velike ekonomske krize mogu da dovedu do smanjenja potražnje robe od strane ljudi, koji će zapasti u financijsku krizu, a s time većina od njih neće imati što jesti, biti će puno gladnih, pa ljudi će sve više umirati zbog gladi ali straha od neizvjesnosti, najmoćnija urođena emocija u čovjeka. Znamo da je ranije najefikasnije sredstvo kapitalizma za postizanje ovog cilja bio rat, i kad god je kapitalizam bio u krizi, bilo je velikih ratova. Međutim, danas ovakvi ratovi nisu više tako efikasni, s obzirom da smo mi već u permanentnom ratu još od pada gvozdene zavjese i Varšavskog ugovora, ali zato jedna ovakva pandemija, te ekonomska kriza koja će biti izazvana zbog nje, može odlično da posluži kao sredstvo za ponovno restartiranje globalnog kapitala. Vladajuća elita svjesna svoje moći da još dugo može ići ovim putem, no, također, svjesna nemoći devastirane radničke klase, da se kao snaga može njome suprotstaviti, iskoristit će ovaj trenutak da se bolje reorganizira. Radnička klasa kao snaga u teoriji može promijeniti svijet, to je snaga radnika i seljaka, čiji rad je temelj svega postojećeg, pa čak i onda kada ona nije sama svjesna toga. Jer ne samo to, ona ne vidi niti kako tržište dionica i kapitala sunovrato pada, i pored toga što čitava privredna i proizvodna infrastruktura nije taknuta, a kamoli uništena, te da je to zasluga njenog smanjenog rada. Međutim, glavni problem je u tome što ova snaga se ne može sama (re)organizirati kako bi ostvarila svoje ciljeve. Zato što na njenom putu da ostvari taj cilj ometaju je akademska zajednica i intelektualna elita s lijevog spektra društvene akcije i političke odgovornosti, umjesto da joj pomognu. Taj reakcionarni element koji misli da ima monopol na znanje, a time i pravo na revoluciju. Na kraju, „Ma koliko god bilo teško danas podržati Marxov racionalistički optimizam, Marx prihvaća da povijest ima smjer, da bivanje ide prema cilju, prema svrhama, u dvostrukom značenju riječi; prema svršecima i iščeznućima. Sve to prolazi kroz labirint skretanja, sukoba i borbi na smrt. Taj cilj oduzima privid apsurdnosti krvavim epizodama povijesti, punoj buke i bijesa“, reći će Henri Lefebvre. Marx samo tumači povijest društva, onako kako je vidi, stvarnom, propraćenom vječnim kasnim sukobima, i kao takvom mi marksisti je moramo promatrati, te moramo neprestano upozoravati na dijalektiku liberala i desnice, da je marksizam jedini krivac za sve pogreške koje su zadesile čovječanstvo tijekom ponove povijesti. Svjetska i književna baština mora ljubomorno da pazi i skrbi za marksističku ostavštinu, pogotovo ona koja dolazi iz pera briljantnog uma, kakav je bio Karl Marx, kao i njegov kompanjon Friedrich Engels. Zbrana djela ova dvojica velikana sadrži točno 122 knjige, i nisu dosad nikad prevedena u cijelosti. U Sovjetskom Savezu, je na primjer, do 1930. godine, od planiranih 42 naslova izašlo jedva 13, ali zato u Istočnoj Njemačkoj do pada Berlinskog zida, u izdanju Karl Diez izašlo čak njih 40. Plan Berlinsko – Brandenburške akademije znanosti koja je preuzela pravo na njihove autorske radove, je, da do kraja 2030. godine objavi sve njihove 122 knjige. Ovo je itekako od velike važnosti za radničku klasu, jer se ona na svom putu ka ostvarenja svojih ciljeva, mora neprestano obrazovati i stvarati težnju da se znanjem (kad već ne posjeduje oružje) suprotstavi vladajućoj klasi, da bi ona postala vladajuća klasa. Buržoasko društvo je podređeno isključivo na utrku za novcem i bogaćenjem grupu ljudi, za što na godišnjem nivou život izgubi nekoliko milijuna radnika, dok svaki dan od gladi umre gotovo 40 tisuća djece širom svijeta. I sve to iza otrcanih fraza o slobodi, demokraciji i čovjekovih prava. Radna sirotinja kako je rekao Eric J. Hobsbawm, ima tri mogućnosti na stazi buržoaskog društva; može pokušati da postane buržoazija, pomiriti se s propadanjem, ili pak se pobuniti. Čini se da je jedino ovo zadnje prihvatljivo za nju. Veliki vođa Mao je svojevremeno govorio da je dužnost svakome seljaku i radniku da se pobuni. No, je li danas radnička klasa, koja sve više zapada u konformizam i oportunizam, voljna da se pobuni. Očajni šleski tkalac, jedan od onih koji su se „uzalud“ bunili protiv svoje sudbine tijekom 1844. godine će reći :
„U naše vrijeme ljudi su izumili izuzetne vještine da oslabe i pokopaju tuđi život. Nažalost, nitko više ne misli na sedmu zapovijed koja naređuje i zabranjuje: ne kradi. Nitko više ne mari za Lutherov komentar te zapovijedi, koja kaže: Ljubit ćemo i bojati se Boga tako što nećemo uzeti imanje i novac svoga susjeda, niti ih stjecati lažnom robom i trgovinom, nego pomažući mu da očuva i poveća svoje blagostanje i imovinu.“
Gdje je u međuvremenu iščezla empatija u redovima seljaštva i radnika ako je uopće bilo? I još pitamo se, trebamo li mi uopće usporediti ondašnjeg seljaka koji je bio go, bos i gladan, sa današnjim radnikom koji čuči u svojoj komfornoj zoni i čeka da ga netko drugi povede u borbu za njegova prava. Trenutno postoji povijesni trenutak koji daje indicije da današnji radnik nije u stanju da napusti svoju komfornu zonu, tako što će odbaciti politiku linije manjeg otpora i poći u borbu s pjesmom lionskih tkača:
„Za vladanje imati treba
ogrtač ili oko vrata rubac
mi ih za vas, o moćnici, tkamo
a nemamo ni pokrova za pokop
mi, radnici sasvim smo goli.
Kad naše carstvo stigne
kad vaše propadne carstvo
tkat ćemo pokrov starome svijetu
čuje se već tutnjava pobune
mi, radnici, nećemo više ići goli.“
Jer kako kaže Marx: „Povijest je sudac, a radnička klasa je izvršitelj presude.“
Kraj.