Sindžar, na severozapadu Iraka, i dalje je delom napušten grad. S dolaskom Islamske države (ISIL) avgusta 2014. godine, 80.000 ljudi pobeglo je, a nakon što su kurdske snage 13. novembra 2015. povratile grad samo pedeset porodica odlučilo je da se vrati. Grupica boraca sporo korača ipod podnevnog sunca. Kad vetar zaklopara ostacima metalnih zastora na izlozima, dronjavim od bombardovanja, nastaje buka, kao da grad pohode namučene duše. Naoružani muškarci ulaze i izlaze iz škole, pretvorene u generalštab, ili sede na podu čekajući naređenja. „I u prošlosti smo bili žrtve masakra, ali ovaj novi pokolj odigrao se u doba napredne tehnologije! Žalimo za hiljadama žrtava; za hiljadama naših sestara koje su i dalje u rukama ISIL-a“, govori nam Kazim Šašo, komandant sindžarskih pešmergi, blizak Demokratskoj partiji Kurdistana (PDK) jezidskog porekla.

Kuvar Abu Madžed bavio se organizovanjem venčanja. Jedva zadržava suze dok nam pokazuje fotografije svoje porodice. Tog fatalnog trećeg avgusta 2014. godine džihadisti iz ISIL-a oteli su mu suprugu, tri ćerke i jednog od sinova. Samo je dvadesettrogodišnja ćerka, koju drže zatočenu u Raki, „prestonici“ ISIL-a u Siriji, uspela da pre nekoliko meseci prenese vesti ocu. Abu Madžed sam se s jednim od svojih sinova. Sličnih priča ima svaka porodica.

Ukoliko bi neko seo da napiše istoriju Bliskog istoka iz ugla Jezida, rezultat bi bila knjiga posve drugačija od onih koje su nam na raspolaganju. Ovaj kurdofoni (kurmanđi) narod poseduje jedinstvenu kulturu, podignutu oko monoteističke religije koja se prenosi s kolena na koleno i koja korene vuče iz zoroastrizma kom su dodati hrišćanski i islamski uticaji. Jezidi uglavnom naseljavaju kurdske regije Iraka, a njihova glavna bogomolja nalazi se u Lališu, severno od Mosula. Ima ih i u Transkavkaziji i zapadnoj dijaspori. U Iraku predstavljaju deo bogatog i drevnog religijskog pejzaža, koji obuhvata šabake, sledbenike mandeizma, haldejske, asirske i sirijske hrišćanske crkve. Zajednica im je podeljena u klase, a predvode je šeici (poglavice), odnosno verski poglavari. Stupanje u brak sa pripadnicima neke druge veroispovesti striktno je zabranjeno.

Leta 2014. godine, ISIL je poveo munjevitu ofanzivu. Nekoliko stotina džihadista je u junu na prepad zauzelo Mosul, drugi po veličini grad u Iraku. Iračke vojne snage, za koje se procenjuje da broje 30.000 muškaraca, na brzinu su napustile grad, u kontekstu borbe za prevlast između obespravljenih sunitskih plemena i gradskih velikodostojnika nezadovoljnih gubitkom uticaja nakon američke invazije. Osim toga, to je bila posledica i sektaške politike tadašnjeg šiitskog premijera, Nurija el Malikija. Na opšte iznenađenje, nakon što su se uputile prema Bagdadu, trupe ISIL-a vratile su se kako bi napale oblasti pod kurdskom kontrolom. Napad je počeo ranih jutarnjih časova 3. avgusta 2014. godine, u regionu Sindžar, koji naseljavaju Jezidi. Komanda pešmergi u panici je svojim borcima naredila povlačenje, ostavivši stanovništvo na milost i nemilost džihadista. Otpor, naoružan ručnim oružjem, pao je za samo nekoliko sati. Stanovništvo je pokušalo da se domogne planina, ali mnogi, posebno oni bez vozila, nisu mogli da pobegnu.

Muškarce su razdvajali od žena i uglavnom ubijali na licu mesta. Civili su pobegli u Sardašt, na visoravan povrh planine Sindžar. Džihadisti su ih gonili, nastavljajući s masakrom i uzimanjem talaca, sve dok se jezidski borci nisu domogli mitraljeza koji je ostao iza pešmergi i odbili napad. Muškarci koji su odbili da pređu u islam ubijani su. Žene i devojčice, uključujući tu i one mlađe od devet godina, okupljane su u centrima i poslate nedaleko odatle u Tel Afar, kao seksualne robinje džihadista celog „kalifata“. Nema preciznih podataka o broju ubijenih i zatočenih, ali jezidske organizacije navode 2.240 mrtvih, 1.020 nestalih – za koje se strahuje da su pogubljeni – i više od 5.800 zarobljenih, mahom žena i dece. Više od 280 ljudi, uglavnom dece, umrlo je tokom prvih nekoliko dana od žeđi i premora.

Uništavanje kulture i načina života

ISIL nijednu drugu grupu ljudi nije do te mere brutalizovao kao Jezide. Namera ove organizacije čini se da nije bila samo da zastraši i pokori, već i da uništi jednu sasvim posebnu kulturu i način života u ovom regionu. Nasilje koje su Jezidi pretrpeli nije ništa novo. Za njih događaji iz 2014. godine predstavljaju sedamdeset četvrti masakr, za koji koriste osmanski izraz farman. Ova reč, koja u prevodu znači „Sultanov dekret“, odnosi se na ubistva koja je krajem XIX veka naložio Sultan Abdulhamid II, kako bi udaljene jezidske oblasti stavio pod kontrolu države, njihovom stanovništvu nametnuo vojnu službu i poreze i preobratio ga u sunitski islam. Na Jezide se nije odnosila zaštita koja je važila za hrišćane i Jevreje, sledbenike monoteističkih religija s kojima islam nastoji da ponovo uspostavi prvobitnu poruku.

Jezidi su smatrani paganima i čak „poštovaocima đavola“, pa su često gonjeni. Diskriminisao ih je i irački baasistički režim. U sklopu velikog modernizacijskog projekta koji je trebalo i da državi omogući bolju kontrolu nad planinskim i udaljenim oblastima, baasističke vlasti su ih 1975. godine primorale da napuste svoja tradicionalna sela na planini Sindžar i uključe se u „zajednice“ severno i južno od planine. Većina od ovih naseobina nikada nisu dobile vodu neophodnu za navodnjavanje, što je osiromašeno stanovništvo primoralo da preživljavaju od obrađivanja zemlje bogatih arapskih komšija.

Američka invazija na Irak je 2003. godine destabilizovala socioreligijsku hijerarhiju ove zemlje. Brojni arapski suniti iz Al Badža, kao i Turkmeni iz Tel Afara, odakle je poticao veliki broj oficira Sadama Huseina, bili su nezadovoljni gubitkom moći. Antiamerički oružani otpor regrutovao je najviše među bivšom bazom partije Baas, u kojoj je u tom trenutku uticaj dobila jedna nova snaga: salafistička džihadistička internacionala. Istovremeno, Jezidi i druge manjine sa multietničnog severa Iraka mogle su da rade u američkim bazama i da se prijave u novu iračku vojsku.

Oni koji su prišli borbi protiv Amerikanaca pripadali su novoj generaciji, daleko radikalnijoj od Avganistanaca odgovornih za Al Kaidu (1). Organizacija Džamat al Tauhid val Džihad, koju je osnovao jordanski borac Abu Musab al Zarkavi, usvojila je džihadističku salafističku ideologiju kako bi se iznela s novim sektaškim sukobom. Ta ideologija ubrzo će posejati haos. Prema njenom čitanju šerijata, Jezidi su imali izbor između prelaska u islam i nestanka. Aprila 2007. godine njihovi borci presreli su autobus koji je prevozio radnike iz jedne tekstilne fabrike u Mosulu. Hrišćanima i muslimanima naredili su da izađu, a dvadeset troje jezidskih radnika zarobili su i pogubili. Najgore je, međutim, tek sledilo 14. avgusta 2007, kada su četiri kamiona napunjena eksplozivom iskorišćena u dva samoubilačka napada na jezidskim lokalitetima, Katanija i Siba Šeik Hidir, usmrtivši 500 i ranivši 1.500 ljudi.

Američka vojska nije imala dovoljno ljudstva da bi mogla da kontroliše ovu pograničnu oblast. Veći deo severoistočnog Iraka, strateške regije na granici sa Sirijom, pretvorio se u autoput za islamističke dobrovoljce. Američki vojnici su u jednom kampu u pustinji nadomak Sindžara locirali oko 700 dobrovoljaca iz nekoliko zemalja, mahom iz Saudijske Arabije i Libije, koji su došli da bi se u Iraku borili za džihad (2).

Ostaje nejasno zašto je iračka vojska posustala pred ofanzivom ISIL-a. A tu je i dodatna misterija: zašto ISIL nije nastavio proboj do Bagdada, prestonice i centra iračke moći, već je pokrenuo operaciju protiv jezidskih zajednica Sindžara koje su bile pod kontrolom kurdskih pešmerga? Taj napad nije imao smisla u borbi za uticaj između šiitskih moćnika u Bagdadu i sunita željnih osvete.

Prepad na Sindžaj rasvetljava protivrečnosti ove islamističke organizacije. Nekolicina raseljenih Jezida potvrdila je da su prvobitni napad izvršila obližnja arapska plemena (Džiejš, Abu Mtemet i Hatuni). Njihov zavet vernosti (bay’a) novom „kalifatu“ poklopio se s ofanzivom na Sindžaj. Drugim rečima, lokalna arapska plemena, uz izuzetak Šamara iz oblasti Rabia, pridružila su se ISIL-u da bi bez očiglednog razloga napala jezide (3). Jedno od objašnjenja mogla bi da bude raznovrsnost samih ISIL-ovih trupa: stari baasistički gardista koji sanja o povratku na vlast u Bagdadu, borci iz sektaškog rata protiv sirijskog režima, međunarodni džihadisti koji žele da podriju zapadno društvo, Čečeni, Turci itd. Svaka od ovih grupa doprinela je snagom, ali je i dovela nove neprijatelje. Na kraju krajeva, ISIL se bori protiv ostatka sveta – što je borba za koju ovoj organizaciji očigledno nedostaju resursi. Napadom na Sindžar pridobila je regrute među arapskim plemenima, ali je i otvorila novi front na teritorijama Ninive i Kirkuka oko kojih se spore Kurdi, centralne šiitske vlasti i sunitski velikodostojnici iz Mosula.

Sindžarska oblast je od 2003. godine, iako pripada regionu Ninive, pod kontrolom pešmerga. Njihovo povlačenje bez pružanja otpora ISIL-u ostavilo je traga. „Jezidi i dalje čekaju da im rukovodioci autonomne oblasti Kurdistan pruže objašnjenje“, kaže nam Džamil Šaumar, direktor jezidske humanitarne organizacije, smeštene u Dohuku. Izgledalo je kao da su kurdske vlasti bile zatečene napadom ISIL-a. Međutim, ostavivši jezidske oblasti bez odbrane, podstakli su postavljanje identitetskih pitanja: jesu li Jezidi deo kurdske nacije? Nedelju dana pre ofanzive kurdski borci iz Sirije i pored svega uspeli su da otvore koridor i spasu na desetine hiljada Jezida zarobljenih na visoravni planine Sindžar.

Na hiljade zarobljenih žena

Nakon kontranapada kurdskih snaga uz podršku američke avijacije, tokom novembra–decembra 2015, u region se vratilo tek 50.000 od 300.000 civila. Većina gradova i sela su u ruševinama, uništeni tokom borbi ili od strane džihadista tokom njihovog povlačenja. Deo njih čeka jasniju političku situaciju da bi se vratio. Sindžar je sada podeljen na istok, koji je pod uticajem PDK, vladajuće partije u iračkom autonomnom regionu, i zapada, pod Radničkom partijom Kurdistana (PKK, izvorno iz Turske) i njenih sirijskih saveznica. Ove dve snage priklonjene su suprotstavljenim regionalnim sporazumima: dok je PDK Masuda Barzanija u savezu s Turskom, PKK je u ratu s Ankarom. PKK je čak stvorila lokalnu jezidsku miliciju, koju plaća Bagdad ali koja je pod njenom kontrolom.

Osmanske masakre nad Jezidima iz 1892. godine ispratila je snažna reakcija, a potom i preporod tog identiteta i kulture regiona planine Sindžar (4). Hoće li njihovi naslednici uspeti da umaknu današnjem uništenju? Malo šta je manje sigurno od toga. Većina njih trenutno živi u oskudnim i pretrpanim izbegličkim kampovima. Mnogi drugi uputili su se ka Evropi. Uprkos sve uspelijim pokušajima šiitskih milicija da preseku tokove zaliha između Mosula i Sirije, jezidska sela južno od Sindžara i dalje su pod kontrolom ISIL-a, koji te baze koristi kako bi pokretao redovne napade na kurdske i jezidske pozicije. Oslobođeno je oko 2.000 žena; 3.200 i dalje je u zarobljeništvu, većinom u Raki u Siriji. Jezidi su ogorčeni i osećaju se izdano: nekadašnje arapske komšije su ih masakrirale, etnička braća, Kurdi, su ih izdali, a „međunarodna zajednica“ zaboravila. Pre povratka kućama i izgradnje novog života moraće da budu u stanju da veruju da je ovaj sedamdeset treći farman bio i poslednji.

PREVOD Matija Medenica

Izvor LE MONDE DIPLOMATIQUE/NEDELJNIK


(1) Vidi, „Et l’Irak accouche d’une nouvelle génération de djihadistes“, Le Monde diplomatique, decembar 2008.

(2) Joseph Felter i Brian Fishman, „Al-Qa’ida’s foreign fighters in Iraq. A first look at the Sinjar records“, Combating Terrorism Center, Vest Point (država Njujork), 2. januar 2007.

(3) Prisutna na čitavoj teritoriji moćna plemenska konfederacija Šamar važan je neprijatelj ISIL-a.

(4) Nelida Fuccaro, The Other Kurds. Yazidis in Colonial Iraq, I. B. Tauris, London, 1999.