Obećavajući mnogo, a zatim nepokolebljivo odbijajući ispuniti obećano, Joe Biden i njegovi Demokrati pomažu Republikancima uvjeriti zemlju da vlast i politika ne mogu poboljšati uvjete života običnim ljudima.
„Je li samo do mene, ili vani postaje sve luđe?“ – Džoker
„Postat ću Džoker.“ Jedna je od upečatljivijih stenografija na Internetu. Referirajući se na film noir Todda Phillipsa iz 2019., ova rečenica utjelovljuje toliko veliko razočarenje, da pojedinac gubi vjeru u sve.
Proces je mračan: individualno poniženje nakon interpersonalne uvrede i institucionalne nepravde potiče spiralu silaska od „Živimo u društvu!“ Georgea Constanze, nihilističkog lajanja „Ne vjerujemo u ništa, Lebowski“, sve do depresivnog klauna koji se smije ideji da je uopće bilo što važno.
Podatci o mentalnom zdravlju pokazuju da su čak i oni najvedriji od nas kušali gorki Džokerov lijek tijekom pandemije. No što ako „džokerifikacija“ nije prolazna? I što ako se događa na kulturnom, društvenom i institucionalnom levelu?
Što se događa onda?
To je epohalno pitanje – budući da su vođe obje strane prihvatile džokerifikaciju kao postojanu normalnost, a Bidenova Bijela kuća aktivno uvjerava generaciju da vjeruje u to da se ništa neće suštinski promijeniti.
Ovaj kaotični zaokret nije mogao doći u gorem trenutku: činilo se da je Amerika, oporavljajući se od sloma ranijih godina Obamine vlasti, Trumpovog predsjednikovanja i pandemije, spremna uhvatiti se nade da će Demokrati vratiti zemlju na pravi put. Barem na trenutak, Demokrati bi imali mogućnost da ublaže neke od brojnih stresova – zdravstvo, stambenu politiku, obrazovanje, umirovljenje i klimatske promjene – o kojima radnička klasa Amerike mora brinuti svakog dana.
Međutim, s pobjedom korupcije i kapitulacijom u Washingtonu, trenutačno ozračje demoraliziranog demokratskog biračkog tijela opisuje iskasapljeni aforizam Georgea Busha: „Prevari me jednom, sram te bilo, prevari me dvaput… ne mogu ponovno biti prevaren!“
Predsjednik Joe Biden krenuo je u posve drugom smjeru. Promptno nakon prisege potpisao je Američki Plan Spašavanja, odbacujući koncept pripomoći bankarima predsjednika Baracka Obame, te time izravno pružio ekonomsku pomoć milijunima nebogatih ljudi.
Kako je siromaštvo posljedično opadalo, Biden je na anketama privremeno skočio visoko, naizgled obuzdavši uspon republikanske autoritarne mafije.
Međutim, sedam mjeseci prije međuizbora stvari su zastale, a čini se da je Biden odlučan u namjeri ubrzavanja rastuće plime razočarenja, umjesto da se protiv nje bori.
Na veselje Republikanaca, vratio se svojoj poznatoj formuli na koju su neki upozoravali tijekom izbora za demokratskog predsjedničkog kandidata: usred sve intenzivnijih kriza obećava velike promjene koje bi mogle pomoći radničkoj klasi – a zatim sprječava da se one zaista i dogode.
To se neprestano ponavlja:
Drži govore o potrebi da rješavanja kriza, da bi ih potom pogoršao.
Krivi Kongres za zastoj, ali ne vrši pritisak na zakonodavce i ne koristi svoje ovlasti da nešto učini.
Obećava reforme koje njegove vlastite snage odbijaju implementirati.
Namamljivanje pa promjena plana nije slučajna greška, već planska strategija utemeljena na korporativnom medijskom ekosustavu koji zanemaruje jaz između retorike i djelovanja Bijele kuće.
Uljuljkan u svoj svijet emotikona plavog vala, oznaka „Team Blue“ i gesla razuma, Biden i njegovo osoblje vjerojatno pretpostavljaju da retorikom mogu umiriti a istovremeno slomiti glasače dok bogate donatore Bidenove kampanje – očekujući da ih u toj smicalici nitko neće uhvatiti.
Čini se da pretpostavljaju da će, dok se u Ovalnom uredu gomila pregršt nepotpisanih izvršnih naredbi, birači povjerovati tvrdnjama njegovih medijskih lojalista da “predsjednik Joe Biden jednostavno ne može puno učiniti” u vezi s bilo čim.
No unatoč oskudici odgovornog novinarstva, čini se da javnost osjeća podmetanje: Bidenova popularnost naglo opada a negativno raspoloženje usmjereno prema vlasti raste, dok njegova strategija „džokerizira“ zemlju.
Širenje džokerizacije
Kao odgovor na liniju trenda srednjoročnih izbora zastupnici i stručnjaci Demokrata trenutno paničare. Primijetivši takozvani „jaz entuzijazma“ između hijerarhijski niže pozicioniranih Demokrata, stranački se dužnosnici obrušavaju na vlastita glasila i obespravljenu ljevicu, umjesto da se suoče s činjenicom da čelnici Demokrata sami sebi podmeću nogu. Kao i obično, stratezi ne smatraju parolu “učinite bilo što da pomognete što više nebogatih ljudi” održivijim političkim putem od, recimo, nepopularnog smanjenja deficita, mjera štednje i donatorskog bogaćenja.
Dok na anketama strmoglavo opada, čini se da Biden ne namjerava promijeniti kurs, te još uvijek nije potpisao izvršne odredbe o pitanjima koja sežu od otpisa duga do cijena lijekova. Predsjednik Delawarea – koji je svoje prvo obraćanje iskoristio kako bi se hvalisao zbog podrijetla “iz zemlje korporativne Amerike” – sada samo naginje ravnodušnosti i olakoj nonšalantnosti.
Uhvaćen između biračkog tijela i sponzora kampanje, čini se da je Biden odlučio da ili ne može – ili ne želi – zaustaviti širenje džokerizacije. Stoga, unosi njegove aktivne sastojke u američke vene hrabrim obećanjima i još smjelijim izdajama koje su, čini se, namjerno osmišljene da potaknu glasače da ljutito namažu svoja lica cirkuskom šminkom.
Razmislimo o kratkom popisu koji se čita kao recept za razbijanje posljednjih nada i snova milijuna glasača:
- Biden je obećao donijeti zakon o minimalnoj plaći od 15 dolara, a onda su on i njegova stranka promptno odustali od te inicijative, i o njoj se više ništa nije čulo.
- Biden je obećao zaustaviti bušenje na saveznoj zemlji i proveo je prvu godinu svog predsjedništva obećavajući mjere protiv klimatskih promjena – dok zapravo nadmašuje Trumpove inicijative bušenja, te raspoređuje svoje glasnogovornike da se hvale kako su preplavili svijet fosilnim gorivima usred ekološke izvanredne situacije.
- Biden je obećao “odmah poništiti minimalno 10.000 dolara duga saveznog studentskog zajma” – za što ima izvršnu ovlast da učini u bilo kojem trenutku. Biden odbija to učiniti i pokušava poništiti pobjede na stečajnom sudu za najugroženije dužnike – čak i dok na anketama postaje evidentno da jedan od pet birača njegove vlastite stranke neće glasati za njegovo ponovno biranje ukoliko nastavi izdati svoje obećanje o studentskom dugu.
- Biden se obvezao zaštititi Medicare i “dati Amerikancima novi izbor, opciju javnog zdravstvenog osiguranja”. To obećanje javnosti više nije ni spomenuo nakon što je postao predsjednik. Umjesto toga, pomaže svojim donatorima u zdravstvenoj industriji da kontinuirano i dalje privatiziraju Medicare i ubiru još više federalnih subvencija Zakona o pristupačnoj skrbi (ACA), te im osigurava mogućnost prikupljanja rekordne dobiti – a kao što podaci pokazuju, sredovječni Amerikanci nisu odviše zagrijani za ACA. Biden je također ubacio rezove i u medicinski sustav veteranske skrbi.
- Biden i dalje inzistira na želji smanjenja grabežljive cijene lijekova i distribuiranju recepata za cjepivo kako bi zaustavio globalno širenje COVID-a. Istovremeno odbija pozvati se na svoju izvršnu vlast da bi smanjio cijene lijekova koji izrađeni javnim financiranjem, te je zapravo odustao od svog obećanja o cjepivu protiv COVID-a.
- Bidena povremeno hvale stručnjaci i liberali zbog njegovih obećanja da će zapečatiti porezne rupe u zakonu, zauzdati milijardere koji utajuju porez i hapsiti ruske oligarhe – ali odbija upotrijebiti svoje izvršne ovlasti za zatvaranje najupečatljivije porezne rupe na Wall Streetu i nametnuti sankcije koje bi dotične istjerali iz sjene.
- Biden se predstavlja kao sindikalni pristaša i obećava da će “osigurati da savezni ugovori idu samo poslodavcima koji potpišu sporazume o neutralnosti, a koji ih obvezuju da neće voditi kampanje protiv sindikata”. Odustao je od svog predizbornog obećanja da će obuzdati savezne izvođače koji su razarali sindikate, nije implementirao slabe preporuke svoje radne snage, a njegova je administracija dala Amazonu ugovor od 10 milijardi dolara dok se tvrtka borila protiv organizatora radništva.
- Bidenova administracija nastavlja promicati smanjenje deficita, što pomaže austerijcima da okončaju porezni kredit za djecu kao pragmatično stezanje pojasa. Istovremeno, puni naslovnice novina u kojima predlaže velika povećanja i tako već napuhanog proračuna za obranu.
- Biden je mirno sjedio dok su milijuni gubili svoje naknade za nezaposlene u pandemiji – a sada se njegov ministar rada hvali na Twitteru o opadanju pomoći za nezaposlene.
- Bidenova administracija i dalje tvrdi da su Sjedinjene Države na putu smanjenja emisija ugljika za 50 posto do 2030., što je cilj potvrđen u izvršnom nalogu prije godinu dana. Međutim, Biden koristi svoje izvršne ovlasti za povećanje izvoza prirodnog plina koji ispušta metan (koji se utrostručio od 2019.), daje u zakup javno zemljište naftnim i plinskim tvrtkama za bušenje i uveo „gag naredbu” kako bi poništio svaku raspravu o Zakonu o poreznim kreditima na energiju čistu energiju, što je poništio senator Joe Manchin (D-WV) prošle zime.
Ako ova džokerizacija i nije bila dovoljno otrovna, demokrati su uslijedili s „ako-ih-ne-možeš-pobjediti-pridruži-im-se“ proslavom nihilizma.
Naprimjer, kada nisu tulumarili na jahti ili letjeli u kalifornijske vinograde, korporativni demokratski senatori Manchin i Kyrsten Sinema vrijeme su provodili na turneji braneći milijardere, tvrtke za proizvodnju fosilnih goriva i farmaceutske konglomerate. Njihov čelnik u Senatu, Chuck Schumer, bio je zauzet proguravanjem 52 milijarde dolara „bez obaveza“ vrijedne dadžbine tehnološkim izvršnim direktorima, koji to mogu, ako im se prohtje, koristiti za povećanje vlastite plaće.
Predsjednica Nancy Pelosi napravila je medijski spektakl u Bijeloj kući, braneći zakonodavce koji su profitirali na dobro tempiranom trgovanju dionicama dok su primali insajderske informacije sa svojih državnih poslova. Njezine kolege Demokrati iz imućnih predgrađa također zahtijevaju smanjenje poreza za samobogaćenje koje gotovo isključivo koristi njihovim kolegama milijunašima s obale.
U Državama, najistaknutiji guverneri demokrata okupiraju lokalne naslovnice napuštajući svoja obećanja o zdravstvenoj skrbi, potičući stotine milijuna dolara subvencija za milijardera vlasnika NFL-a i braneći davanje poreza bogatima.
U međuvremenu, vodstvo Kongresnog Progresivnog Kluba (CPC) svoje vrijeme provodi demoralizirajući progresivnu bazu, od kojih su neki već bili razočarani i opakim kampanjama dužnosnika Demokratske stranke protiv senatora Bernieja Sandersa (I-VT) i Sandersovim vlastitim poštovanjem prema Bidenu.
Članovi CPC-a uglavnom su prihvatili kapitulacije Bidenove administracije. Također su iznevjerili obećanja da će držati liniju, a sada interveniraju u visokoprofilnim predizborima kako bi podržali kandidata koji odbija susponzorirati glavne klimatske zakone Demokrata, a kojeg potiče super PAC financiran od strane naftnog titana.
„Pomalo misteriozno“
Suočen sa svime navedenim, izborni koncept Demokrata postaje potpuno očajan. Plasiraju se vijesti koje hvale “povijesno smanjenje poreza za srednju klasu” koji je i tako već istekao, te o postavljenoj gornjoj granici maksimalne cijene inzulina (samo za osigurane Amerikance) koja zapravo nije donesena u zakon – kao da nitko neće biti bijesan zbog te realnosti, iako podatci govore da mnogi birači već jesu.
Usred ekspanzije dječjeg siromaštva nakon ukidanja proširenog poreznog kredita za djecu, vašingtonski komentator vidi solidne podatke o makroekonomiji i pita se zašto toliko anketa pokazuje da je biračko tijelo bijesno na Bidena i demokrate – i svakako je istina da su desničarski mediji uspješno prevarili dio birača koji ne vjeruju u neke osnovne ekonomske realnosti.
Ali prava priča ovdje je daleko dublja od efekta Fox News-a, dugotrajne pandemije i slabosti inflacije.
Riječ je o potpunoj džokerifikaciji.
Proživljena iskustva Amerikanaca s klimatskom krizom i vrtoglavim troškovima zdravstvene zaštite, stanovanja, energije, visokog obrazovanja i mirovine jasno su pokazala dvije stvari:
- Iako se korporativni mediji i Demokratski operativci hvale brojkama radnih mjesta, gospodarstvo je toliko izmučeno regresivnim poreznim rupama, trgovinskim sporazumima, deregulacijom i korporativnim subvencijama da čak i uz dobre makropodatke, mnogi Amerikanci doživljavaju krah. Doista, plaće prilagođene inflaciji opadaju, većina ljudi još uvijek biva shrvana troškovima osnovnih potrepština, dok opasnost od klimatskog ekocida raste.
- Političari govore mnogo ohrabrujućih stvari na televiziji i Twitteru, ali ne čine ono što je potrebno da poboljšaju stvari za bilo koga osim za korporativne donatore i milijardere – čiji profit i neto vrijednost vrtoglavo rastu.
Moguće je primijetiti kako ove spoznaje džokeriziraju državu, ako se pažljivo uoče sljedeće simbolične točke podataka:
Postoji anketa koja pokazuje da demokrati gube prednost među biračima kojima je uskraćen porez na djecu. Ovaj je politički potez zapravo poboljšavao položaj demokrata među Trumpovim biračima, barem na neko vrijeme. Međutim, moguće je da će se bivši korisnici poreznog kredita okrenuti protiv njih.
Istraživanja pokazuju da je podrška Bidenu opala među ključnim demokratskim izbornim jedinicama, te da se birači osjećaju izdanim njegovom politikom i djelovanjem.
Također, postoje ankete koje pokazuju da je njegova podrška toliko opala među mlađim glasačima, da je ispod razine koje je čak i Trump bio, među glasačima te dobne skupine, a koja je bilježila porast smrti od očaja.
Ovaj potonji kolaps najviše govori od svih – kao i odgovor na njega.
Demokratski ustroj zauzima hrabar stav oprimjeren iznimno hvaljenim tekstom Politico stranačkog gurua, koji se ruga mladim ljudima – a koji se dodatno nadovezuje na Bidenovo okretanje očima na probleme i tegobe milenijalaca.
Novinarske čete teturaju Washingtonom u zbunjenoj izmaglici, praveći vjerne impresije Stevea Buscemija.
Vox-ov Zack Beauchamp ovog je tjedna izjavio da je “Bidenov kolaps među mladim biračima nekako misteriozan” – a zatim je brzo jasno dao do znanja da nema interesa saslušati bilo kakve odgovore.
Beauchampa je nadmašio bivši „Voxsplainer“ i trenutni profesionalni trol Matt Ygelsias, koji je postavio tezu da se mladi ljudi odmiču od Bidena jer su “manje ukorijenjeni u svojim političkim obvezama”, ukazujući na grafikon koji pokazuje da su demokrati izgubili podršku među mladim biračima u 2010. Ali Obama nikada nije u toj mjeri gubio među navedenom skupinom birača kao što to sada gubi Biden.
CNN-ov pouzdano nepouzdani stručnjak Chris Cillizza izjavio je kako “stvarno ne biste očekivali” tako nagli pad podrške među mladima.
Podsmijeh, zbunjenost i šok među vašingtonskom Bandom od 500, ilustrira sve jasniji „neka jedu kolače!“ stav, koji potiče masovno razočaranje, ne samo u političare, već i u medije i političku klasu.
Milijuni mladih ljudi suočeni su s “gotovo nikakvom šansom da si priušte kuću“, ne mogu si priuštiti trošak rađanja djece, a opterećeni su i fakultetskim dugovima – što dovodi do toga da velika većina anketarima kaže da je ekonomija u lošem stanju.
Ta je ista generacija mogla vidjeti klimatsko izvješće Ujedinjenih naroda koja najavljuje da su “čvrsto na putu prema svijetu koji nije za život” – a onda samo nekoliko dana kasnije svjedoči prizoru Bidenovog napredovanja s još više bušenja.
Ukratko, milenijalci su doslovno “najnesretnija generacija u povijesti” – i svaki dan postaje očito kako predsjednik i drevno političko vodstvo lišavaju njihovu generaciju političke moći, ujedno aktivno pogoršavajući probleme koje gerontokracija neće ni iskusiti.
Uz takvo proživljeno iskustvo, je li doista iznenađujuće ili “misterij” što su mladi ljudi toliko ljuti?
Možda nisu Arthur Fleck koji pleše niz stepenice uz melodiju Garyja Glittera, ali ozračje Gotham Cityja očaja, tjeskobe i bijesa je stvarna – i nije je teško razumjeti. Izrežirana je svjesnim političkim potezima Washingtona i medija.
Ne postoji finalna doskočica
S međuizborima pred vratima, korporativni mediji i Republikanska stranka vide vlastiti interes u pomaganju Demokratima da u potpunosti natjeraju cijelu zemlju da povjeruje da se apsolutno ništa ne može učiniti – osim spaliti sve do temelja.
Prvi je u posljednje vrijeme fokusiran na integriranje ideje da inflacija nije ono što zapravo jest: korporacije koje koriste monopol za podizanje cijena, trgovinska politika koju su kreirali lobisti i koja prebacuje lance opskrbe, manjak proizvodnje povezan s pandemijom i ogromna povećanja plaća za set jahti.
Umjesto toga, medijski milijunaši koje plaćaju milijarderi neprestano promiču nihilizam, tražeći od gledatelja da vjeruju da je inflacija uglavnom rezultat vlade koja pokušava privremeno pomoći siromašnim ljudima da prežive COVID.
Republikanski čelnici u međuvremenu ne obećavaju ništa osim poslovnog kraja zakonodavnog bacača plamena.
GOP predlaže smanjenje proračuna koji bi dokrajčio Medicare i Medicaid. Milijunaš i senator Rick Scott (R-FL) – vođa kampanje republikanaca u Senatu 2022. – optužen za prevaru u slučaju Medicare, predlaže anihilaciju siromašnih ljudi dodatnim povećanjem poreza. Mogul privatnog kapitala, senator Mitt Romney (R-UT) – tobože “umjereni”, koji je svoje osobno bogatstvo zaradio na ušteđevini umirovljenika – predložio je da bi Amerika trebala razmisliti o rezanju mirovina, umjesto podizanja poreza na svoje kolege milijunaše, u zemlji u kojoj četiri od deset ljudi ima manje od 25.000 dolara mirovinske štednje.
I evo nas u džokerificiranoj Americi – u požaru kojeg se Franklin Roosevelt bojao, gdje sve više i više ljudi uopće ne vjeruje u demokratsku vlast.
Ako se ovaj pakao čini poznatim, to je zato što jest. Nije prošlo toliko vremena od kad je Obamina vjernost Wall Streetu, kampanja Hillary Clinton “to se nikad, nikad neće dogoditi” i korupcija demokratskog ustroja pomogli republikanskim nihilistima da toliko razočaraju glasače da je zemlja izabrala pravog gospodara Džokera za predsjednika.
To je moglo biti privremeno – na trenutak se činilo da bi i moglo biti, kada je Schumer priznao pogreške koje su napravljene tijekom Obamina predsjedanja. Ali sada izgleda da bi izbori 2020. mogli završiti samo kao trenutna stanica za odmor na putu koji juri prema 2022. , i prema dalje.
To putovanje ne znači da je sve izgubljeno ili da ništa dobroga nema na vidiku. Naprotiv, rastuće razočaranje političarima i izbornim procesom moglo bi rezultirati poticanjem drugačije, izravnije vrstu konstruktivne politike izvan dvostranačkog sustava.
Naprimjer, budući da mladi ljudi i radnici gube vjeru u politički sustav, nije slučajno da je Amerika doživjela porast kampanja za organiziranje radnika, a odobravanje sindikata od strane stanovništva doseglo je rekordne rezultate. Isti trend može se dogoditi s klimatskim pokretom i glasačkim aktivizmom vezanih za ekonomske ciljeve, koji zapravo pomažu radnicima. U džokerovoj Americi sve više i više ljudi sada zna da nema oligarha Brucea Waynea u odijelu Batmana koji će nas spasiti, te stoga sami poduzimaju kolektivne mjere – što je dobra vijest koja je već odavno trebala stići.
Ali ti pozitivni pomaci natjecat će se za pažnju, resurse i moć sa štetnim učincima džokerizacije – netrpeljivosti, ksenofobijom, egoističnom pohlepom, dezinformacijama, buđenjem desnice i poticanjem na nasilje.
S Donaldom Trumpom kao svojim klaunskim licem, MAGA pokret već katalizira te otrove svojom politikom pritužbi. Desnica kanalizira masovno nezadovoljstvo u sve zlonamjernije kulturne ratove koji demoniziraju manjine, LGBTQ zajednicu, socijaliste, sindikaliste, akademike, prosvjednike i svakoga drugoga tko se može pretvoriti u „drugog“ i žrtveno janje.
A što se tiče ekonomije, desnica vidi postajanje Demokrata imućnom partijom kao priliku za stari Reaganov trik – nazovite ga “ispiranjem radnika” – koji ispire reakcionarnu agendu oligarha s populističkim žargonom “plavih ovratnika” i „jeremijadama“ protiv woke kapitala.
Te su desničarske taktike toliko cinične da se gotovo doimaju kao šala. No, kako nas Džoker podsjeća, nema finalne doskočice. U zemlji u kojoj mantra “ne vjerujem u ništa” brzo postaje duh vremena, taj će koncept vjerojatno funkcionirati – osim ukoliko oni koji su trenutno na vlasti ne počnu raditi i donositi rezultate koje radnička klasa treba.
foto: Flickr.com/Gage Skidmore