S obzirom na trenutnu situaciju u kojoj je Trump sve bliže ratu s Iranom, američki je predsjednik uspio dokazati jednu stvar, a to je da svaka zemlja koja se ne slaže s politikom SAD mora razviti svoju nuklearnu zaštitu.

S obzirom na to da Trump juri prema ratu s Iranom, poželjno je da se postavimo na iransku poziciju i zamislimo obrnute uloge aktera ove politike.

Zamislimo na sekundu da je Iran najveća vojna sila na svijetu s budžetom većim otprilike trideset sedam puta od SAD. Zatim, zamislimo da je Iran doslovno nadmašio SAD u broju vojnog osoblja, koje uključuje zračne i kopnene snage.

Zamislimo da je Iran bliski saveznik s nekoliko neprijateljski nastrojenih zemlja u Sjevernoj Americi, čiji vojni budžeti također premašuju onaj SAD. Također, zamislimo da SAD nema nuklearno oružje kao sredstvo zastrašivanja. Zapravo, zamislimo da Iran ima najveći broj nuklearnih bojnih glava te da je ujedno jedina država u povijesti, koja je koristila ovo oružje na civilima. I zamislimo još da jedan iranski saveznik, recimo Venecuela, potajice gomila negdje između osam i tri stotina nuklearnih bombi.

Zamislite da je SAD okružen iranskim vojnim bazama, smještenim u gotovo svim susjednim zemljama. Zamislite isto tako da Iran ima na desetke tisuća trupa, smještenih oko Meksičkog zaljeva, istovremeno surađujući s glavnim američkim savjetnicima, s planom započinjanja genocidnog rata na američkom kontinentu.

Onda zamislite, da Iran ima duboko ukorijenjenu povijest miješanja u američku unutarnju politiku. Zamislite da je iranska vlada bila uključena u državni udar u SAD 1960-ih godina s ciljem svrgavanja predsjednika Dwighta Eisenhowera, kako bi ga zamijenila s despotskim monarhom, koji je blizak s iranskom poslovnom elitom, te koji se deklarira kao predstavnik svoga naroda. Ili zamisliste da je desetljećima kasnije, podupro Meksikance u ratu protiv SAD, zanemarujući pri tome činjenicu da meksička vlada protiv Amerikanaca koristi plin kao kemijsko oružje.

Također zamislite da čelnici iranske vlade počnu djelovati na prilično nepredvidljive i zastrašujuće načine. Zamislite da se počnu jednostrano povlačiti iz svih ugovora o kontroli naoružanja te da odbijaju sve oblike međunarodne suradnje, od onih koji se odnose na klimatskih promjena i ratne zločine do zabrane bombardiranja kazetnim bombama.

Zatim, zamislite da se ta zemlje okrene Meksiku i pokrene ne jedan, nego dva rata protiv te zemlje, te na kraju zamijeni trenutnu meksičku vladu s vodstvom koje je više naklonjeno iranskoj vladi. Zamislite da je taj drugi rat pokrenut s lažnom namjerom, dok su mu se otvoreno suprotstavile većina svjetskih vlada, te da je pokrenut nakon dugogodišnjeg pritiska da se Meksiko razoruža, što je na naposljetku meksička vlada i učinila. U jednom trenutku vlada SAD bi vjerojatno odlučila kako je u njezinom interesu da ipak napokon počne razvijati svoj nuklearni program.

Također zamislite da je samo osam godina nakon ovoga rata stvoren vrtlog kaosa u Sjevernoj Americi, u kojemu je Iran napao još jednu državu u regiji, svrgavajući njezinu vlast, te postavljajući na njezino mjesto razularenu masu. I to sve u isto vrijeme, dok iranski političari u medijima i vladi, zveckaju oružjem, nagovještavajući da su Amerikanci sljedeći na redu.

Zamislite da Iran sa svojim saveznikom, Venecuelom, također nuklearnom silom, kreira nove vojne prijetnje protiv SAD, kažnjavajući tako američko političko vodstvo za vođenje potencijalnog nuklearnog programa, namatajući im sve strože sankcije, koje život običnih Amerikanaca, koji nužno ne podupiru politiku svoje vlade, pretvaraju u pravi pakao. Zamislite da nezaposlenost u SAD tone sve dublje te da se mjeri dvostrukim ciframa dok polako nestaje hrane i medicinskih potrebština, a ono malo što je preostalo, postaje je sve skuplje. Pretpostavite također da zbog nametnutih sankcija, prijatelji i rođaci iz inozemstva te humanitarne organizacije ne mogu poslati novac ili bilo kakvu pomoć američkom narodu i da je blokiran put onim Amerikancima, koji iz zdravstvenih razloga moraju odlaziti na liječenje u inozemstvo.

Onda zamislite da se sve promijeni. Američki narod glasa za vođe koje su manje agresivne te više otvorene dijalog s Iranom i njegovim saveznicima, nakon čega Iran ublaži politiku prema SAD-u. Dvije zemlje postignu povijesni sporazum, koji uključuje ukidanje sankcije SAD-u, ukoliko ta zemlja pokaže spremnost da napusti svoj nuklearni program. Nakon toga su se obje zemlje uskladile u njegovoj provedbi.

Sada ubrzajmo nekoliko godina unaprijed. U međuvremenu iranski narod, neovisno od politike prema SAD-u, izabire opasnog, hektičkog demagoga, koji obeća razvrgnuti sporazum te drugim zemljama otvoreno prijeti vojnom silom. Taj novi vođa u vladu je postavio ljude koji se otvoreno zalažu za rat s SAD-om. Jedan od njih je i možda najveći ratni huškač na svjetskoj diplomatskoj sceni, koji je u jednim od najpopularnijih američkim novinama napisao uvodnik pod naslovom „Da zaustavimo američke bome, trebamo bombardirati Ameriku“, i to baš u trenutku kada mirovni pregovori dosežu kulminaciju.

Taj zastrašujući novi iranski vođa, odmah krši sve uvjete sporazuma koje je njegova zemlja prethodno potpisala. On zatim ponovno uvodi sankcije, koje su već uništile američku ekonomiju, u trenutku kada se ona počela oporavljati, nakon čega neutemeljeno optužuje SAD za krašenje sporazuma, kojega je ranije prihvatila. Unatoč tomu, vodstvo SAD se i dalje pridržava dogovora, i nakon što se Iran i službeno povukao iz sporazuma te nastavio s ekonomskim pritiskom na SAD, čije se strpljenje polako topi.

Iznenada, zajedno s pokušajem izazivanja državnog udara protiv regionalnog oponenta, iranska vlada krene SAD prozivati za predstavljanje opasnost za iransku prisutnost na kontinentu. Njegovi službenici počnu neutemeljeno prozivati SAD za napade na medije, bez konkretnih dokaza. Nakon toga iranske vlasti krenu s evakuacijom svoga osobalja u susjednim zemljama, istovremeno šaljući vojne zrakoplove i ostalu vojnu opremu u Meksički zaljev. Neke od iranskih tvrdnji su otvoreno pobijene satelitskim snimkama, čak i iranskih saveznika, koji su upozorili Iran da prestane s ovom strategijom koja bi mogla rezultirati ratom. Međutim, čini se kako je to upravo i cilj.

Ova usporedba ne ocrtava stvarno stanje u američko-iranskim odnosima. Za to je potrebno da se pretvaramo da je Iran globalna super sila, a SAD, mala, te prilično slaba regionalna sila Također trebali bismo zanemariti činjenicu da je SAD, za razliku od Irana, zbog svog geografskog položaja, ne može biti okružen, kao Iran. Ova usporedba također ne uzima u obzir i određene provokacije s iranske strane, koje ionako blijede u usporedbi s onim što čini SAD.

Ipak, ovakvo je postavljanje stvari prilično korisno. Američki mediji nikada neće predstaviti povijest američko-iranskih odnosa, nego će sve predstaviti iz američkoga rakursa, koje serviraju američki dužnosnici. Tako je  New York Times, nedavno negativno predstavio „zabrinjavajuću mobilizaciju iranske vojske“, koje je „ugrozila američke brodove, vojne baze kao i civilna plovila“. Na tom tragu svatko se može pitati, bi li u gore navedenoj hipotetskoj situaciji, američki novine smatrale jednako „zabrinjavajućom“, američku vojnu mobilizaciju u Meksičkom zaljevu, kao odgovor na dugogodišnje prijetnje i provokacije iz Irana.

Promatrajući povijest s iranskog gledišta, možemo otkriti tri stvari. Prva – za Iran, kao u ostalom i svaku vladu koja nema prijateljski odnos s SAD-om, može se činiti sasvim logičnim da je nuklearno oružje jednini način preživljavanja. Naime, samo u ovom stoljeću, SAD je dva puta promijenio dvije vlade u iranskom susjedstvu, koje su odbijale slijediti upute o razoružanju dok sličan scenarij već desetljećima prijeti Iranu.

Drugo – sasvim je smiješna teza o tome da Iran predstavlja sigurnosnu prijetnju SAD. I dok se tvrdnja da Iran predstavlja prijetnju SAD, koje zbog trebaju biti na oprezu, redovito i nekritički provlači kroz mainstream medije, to je bajka, koja ima jako malo veze sa stvarnošću.

Naposljetku, američka politika, posebno pod Trumpom je nečuvena i zastrašujuća. Sporazum s Iranom je funkcionirao, sve dok se Trump nije bezumno povukao iz njega, i to zbog razloga koji više imaju vezu s unutarnjom politikom, no što imaju veze s iskrenom brigom za iransko nuklearno napredovanje, istovremeno stvarajući pritisak na Iran, bez opravdanog razloga. Kako se čini, sada njegova vlada otvoreno medijima servira lažne informacije s ciljem stvaranja opravdanja za mogući rad, čak i pojačavajući američku prisutnost u Perzijskom zaljevu, u  nadi da će Iran reagirati – svemu se tome otvoreno protiv ostatak svijeta.

Trump se konstantno kaje, okrivljujući Johna Boltona i Mikea Popea, za uvlačenje u potencijalni rat. Zastrašujuća je pomisao da trebamo ovisiti o Donaldu Trumpu i njegovoj odgovornosti kako bi izbjegli horor na Srednjem istoku.

Ako se rat i izbjegne, za to ne trebamo zahvaljivati Trumpu. Naime, što je on mislio da će se dogoditi, kada je imenovao neke ljude, posebno Boltona? Što je mislio koja će biti posljedica povlačenja iz sporazuma te izazivanja ekonomskog urušavanja Irana? Ili ratnog huškanja, koje bez prestanka traje već dvije i pol godine. Trump je dobro znao što čini; povlačenje u zadnji tren, ne lišava ga odgovornosti.

Izvor JACOBIN MAGAZINE

PREVOD Ana Maleš


PODELITE