Donald Trumpova zapanjujuća pobjeda na američkim izborima prodrmala je svijet. Od upadljive šutnje meksikanskog predsjednika Enrique Peña Nieto, preko izjave francuskog predsjednika Francoisa Hollandea da sa njim započinje jedan period “neizvjesnosti”, pa sve do jedva prikrivene smušenosti u Kremlju, Trump nije internacionalno prihvaćen kao prethodni američki predsjednici. Ali jedna zemlja ostala je potpuno ravnodušna: Kina.
Trumpov stav o Kini dobro je poznat: on tu zemlju okrivljuje za sve, od hakerskog djelovanja u korist njegovog oponenta (a američka vlada naprotiv smatra da iza toga stoji Rusija) pa sve do klimatskih promjena (koje Trump smatra obmanom koju su Kinezi skuhali da bi potkopali američku konkurentnost). Između ostaloga, obećao je da će nametnuti tarifu od 45% na sve kineske proizvode.
Ipak razboritost teče Konfucijevskim venama Kine. Umjesto da odmah skoče sa donošenjem zaključaka o budućoj američkoj politici, još manje sa poduzimanjem preuranjenih mjera, lideri Kine su u svom reagiranju ostali neutralni u odnosu na Trumpovu izbornu pobjedu. Kao da su uvjereni da, unatoč činjenici da će se bilateralni odnosi donekle promijeniti, oni se ipak neće temeljitije transformirati. I nadalje ostaju, ne naročito dobri, a ni naročito loši.
Pomaže i to što je Trump skoro u potpunosti prestao napadati Kinu po okončanju izbora. Umjesto toga, poslao je preko Twittera, video snimak svoje unuke kako recitira jednu pjesmicu na Mandarinskom jeziku – koja je u Kini postala trenutačni hit. Ostavimo po strani je li to poruka Kini sa nekom eksplicitnom nakanom ili nije, taj potez aludira na mogućnost postojanja jaza između Trumpove kampanjske retorike i njegovih stvarnih stavova i namjera.
Neki na Zapadu možda misle da će sama retorika biti dovoljna da ražesti kineske lidere. Međutim, istina je da će se Kinezi daleko više uvrijediti kad se vođe drugih zemalja sastaju sa Dalaj Lamom, kao što je predsjednik Barack Obama učinio u lipnju. Osim toga, kao što su raniji američki izbori pojasnili, retorika često ima vrlo mali utjecaj na odnose u stvarnosti.
To je još istinitije kada je riječ o retorici koja u sebi uključuje obećanja koja bi svim zainteresiranima naškodila, kao što je slučaj sa Trumpovim prijedlogom oko tarifa. Dostupnost jeftinih proizvoda iz Kine već je dugo uspostavila pritisak na sniženje cijena čak i na ne-Kinesku robu na američkom tržištu. Za kućanstva sa niskim primanjima, koja su najvjerojatnije potrošači jeftinije uvezene robe, to je bila bogomdana prednost, jer je time učinkovito povećana njihova kupovna moć.
Ukoliko kineski uvoz bude blokiran, cijene će porasti, potkopat će se potrošnja, omest će se ekonomski rast i pogoršat će se nejednakost. SAD čak i ne bi bile zaštićene od gubitka u proizvodnom procesu zapošljavanja; radna mjesta bi se jednostavno preselila u Vijetnam ili Bangladeš, gdje su danas cijene rada još niže nego u Kini.
Isto se odnosi na investicijske tokove – drugi motor globalizacije – na koje se često olakotno zaboravlja u diskusijama o ekonomskim odnosima između SAD i Kine. Kina je jedan od najvećih kupaca američkih trezorskih dionica, i ona nastavlja financirati američku potrošnju i investiranje. Kina bi čak mogla pomoći financirati velike infrastrukturne projekte koje je Trump obećao, i na taj način smanjio pritisak na američki proračun.
Stoga je malo vjerojatno da će se mnogo promijeniti stvari u američkoj ekonomskoj politici, barem ukoliko bude znao što mu ide u prilog. Ono gdje bi mogao izvršiti neke promjene su u vanjskoj politici; ali te vanjskopolitičke promjene bi možda više odgovarale Kini nego što bi ih pogoršale.
Obamina vlada već je godinama angažirana strateškim rebalansom svojih odnosa sa Azijom. U vrijeme kad je Kina rapidno akumulirala i ekonomsku i vojnu snagu, činilo se da se Obama posvetio obuzdavanju tog uspona kako je najbolje mogao i umeo, uključujući i činjenicu da je uvukao SAD u teritorijalne sporove oko Južno-kineskog mora.
Po kontrastu, Trump, sa svojim vanjskopolitičkim pristupom “Amerika prva”, malu je pozornost posvetio sporu oko Južno kineskog mora. To upravo ide na ruku Kini, koja bi pozdravila manje američko miješanja u Aziji – posebice, u Južno-kineskom moru, kao i u Tajvanu.
Ali i ovdje postoji razlaz između retorike i stvarnosti, pa se ne bi trebalo očekivati bilo kakve radikalne promjene. Ubrzo nakon izbora, Trump je uvjeravao lidere Japana i Južne Koreje u američko opredjeljenje za sigurnost njihovih zemalja, unatoč svojoj kampanjskoj zakletvi da će tražiti da više plaćaju ako žele američku zaštitu. Ako tome još dodamo i prijetnju koju predstavlja Sjeverna Koreja, mali su izgledi za bilo kakvo destabilizirajuće američko povlačenje iz Azije.
Ukoliko se Trump drži svog zaloga da će popraviti ograde koje postoje sa Rusijom, izgledi da će Kina izbjeći američki pritisak će se naprotiv još više povećati. Bez potrebe da se bavi Rusijom, SAD će imati još više vremena da posveti pažnju azijskim poslovima.
Osim toga, otopljavanje u rusko-američkim odnosima bi mogli dovesti do osjetljivih promjena u rusko-kineskim odnosima, koji su se produbili otkako je Rusija aneksirala Krim, što je narušilo njene odnose sa Zapadom.
Trumpova pobjeda je još daleko od posljedične. On nije neki obični američki predsjednik, i mora ga se uzeti ozbiljno, premda ne u doslovnom smislu, da posudim frazu Salene Zito iz časopisa The Atlantic. Ali, kao što se liderima Kine čini, on neće imati mnogo izbora nego da boji stvari uglavnom unutar svojih linija kao predsjednik. Čak i da poželi malo više skrenuti sa postojećeg vanjskopolitičkog konsenzusa, američki sustav mu ograničava mogućnost da to i uradi.
Prema tome, umjesto da nas zabrinjavaju Trumpova osobna predočenja ili pokušaji da predvidi nepredvidljivo, lideri Kine ostaju usredotočeni na ono što je zbilja važno: potreba za kooperativnim bilateralnim odnosom. Druge svjetske sile bi trebale činiti isto.
PREVOD Slobodan Drenovac
Izvor PROJECT SYNDICATE