Prenaglašena protivurečnost kapitalizma u gotovo kolonijalnoj Srbiji poprima sve dramatičniji oblik, ali nema dublji klasno-politički izraz medju masama. Trideset godina tranzicije donelo je pljačku epskih razmera bez ikakvog organizovanog otpora radnika i seljaka. Nacionalna srpska buržoazija i kompradorske političke garniture, danas u službi medjunarodnog krupnog kapitala, odgovorne za razbojničku privatizaciju, deindustrijalizaciju i devastaciju srpske privrede, u izmanipulisanim radnicima i seljacima u odredjenim istorijskim momentima imale su ne samo posmatrače, već i saučesnike. Društveni slojevi koji su najviše pogodjeni tranzicijom ispoljavaju uglavnom ili politički oportunizam ili apstinenciju, dok manjina usled nedostatka samostalnih političkih organizacija, svoje nezadovoljstvo kanališe preko sitnoburžujskih liberalnih i desničarskih stranaka.
Lav Trocki je pisao o evolutivno-liberalnom epigramu koji glasi: “Svaki narod dobija vlast kakvu zaslužuje“. Zatim nastavlja: “Istorija, medjutim pokazuje, da jedan te isti narod može u relativno kratkoj epohi dobiti veoma različite vlade (Rusija, Italija, Nemačka, Španija, itd.), i da se poredak ovih vlada uopšte ne odvija u istom pravcu: od despotizma – ka slobodi, kakvu su zamišljali liberalni evolucionisti. Tajna je u tome da se narod sastoji od neprijateljskih klasa, a same klase se sastoje od različitih i delimično antagonističkih slojeva koji potpadaju pod različito vodjstvo; štaviše svaki narod potpada pod uticaj drugih naroda koji se takodje sastoji od klasa.“
I danas se klasno pitanje svesno potiskuje ili nesvesno relativizuje. Narodnjaci pod parolom “narodnog jedinstva“ pokušavaju da ga utope u ideološku reku sveukupnosti, sagledavajući širu društvenu sliku horizontalno, a ne vertikalno. Konzervativci prema njemu gaje tradicionalistički odnos pozivajući se na poreklo i ugled, dok liberali klasno pitanje zamenjuju kulturološkim, odnosno pitanjem gradjanskih sloboda. Relativizacija pojma radničke klase od strane dela levice koja proizilazi iz specifične podele rada usled razvoja tehnologije, leži u njenoj nemoći da uspostavi bilo kakav uticaj na radne mase. U moru demagogije i apatije, klasna dijalektika predstavlja pojas za spasavanje kojim se izbegavaju zamke liberalne euforičnosti ili pak levičarske malodušnosti.
U vremenu kada rudimentarna mladolevica pokušava da uspostavi ikakav uticaj na amorfnu masu radništva, klasno pitanje dobija prvorazredni kako teoretski, tako i praktični značaj. Odnosi izmedju klasa koji uslovljavaju istorijske dogadjaje, odnosno diktiraju scenarija za buduće dogadjaje, staviće na proveru levičarsku sposobnost teoretskog predvidjanja na osnovu klasne analize. Dalekovidost kao prednost marksizma u odnosu na kratkovidost empirizma, omogućava precizniju stratešku postavku uz donošenje ispravnih i blagovremenih taktičkih odluka. Bogat teorijski značaj marksizma u najkraćem se bazira na dva osnovna kriterijuma – odnosu prema proizvodnji i prema raspodeli. Materijalna baza ove definicije za marksiste predstavlja emanaciju koja razdvaja suštinu od forme, naučni socijalizam od demagogije, klasnu posebnost od populizma…
Većina buržoaskih desničarskih istoričara, glumeći objektivnost “ljudi sa strane“ objašnjavaju slom socijalizma kao “prirodni proces“, najčešće u paketu sa liberalnim apologetama kapitala, koji današnji teror nad radnicima i seljacima pravdaju glorifikacijom slobode govora, rodnom ravnopravnosti itd. Za mladolevičara koji stvari posmatra iz ugla klasne borbe, ovakve analize moraju imati dijalektički, a nikako samo istorijski smisao. Osvrt na prošle dogadjaje ne znači vršenje njihove obdukcije, već pristupanje živim procesima (točku istorije), koji se menjaju prema odredjenim društvenim i ekonomskim zakonima.
Postsocijalizam ili njegova semantička sestra bliznakinja tranzicija, često su korišćeni eufemizmi za restauraciju kapitalizma u bivšim socijalističkim republikama. Raspad SFRJ praćen krvavim ratovima, stvorio je klasno društvo sa izraženom socijalnom stratifikacijom i sudbinski odredio dalji položaj radničke klase na Balkanu. Ako bi uporedili genezu i razvitak klasičnog i postsocijalističkog kapitalizma, primetili bi istovetnost kretanja u okviru evolucionog zakona kapitalističkog razvoja. Medjutim, ovde su i bitne razlike pre svega u njihovoj dinamici. Raskorak izmedju dva vremenski paralelna kapitalizma, jednog u poodmakloj, drugog u rudimentarnoj fazi, zahtevao je od potonjeg hvatanje istorijskog priključka ubrzanim kretanjem kroz sve svoje faze: od prvobitne akumulacije kapitala, buržoaske revolucije i stvaranja monopola, izvoza…
Ubrzanu dinamiku razvoja postsocijalističkih zemalja omogućila je čvrsta materijalna osnova socijalističkog društva (institucije, infrastruktura, praksa radništva, obrazovan stručni kadar, jak naučni potencijal…) u odnosu na liberalni kapitalizam, koji je nastao na srušenim feudalnim odnosima. Ono što im je zajedničko jeste da je prvobitna akumulacija kapitala bila rezultat beskrupulozne pljačke, u liberalnoj fazi otimanjem zemlje seljacima, a u postsocijalizmu kradjom društvene svojine koju je decenijama stvarala radnička klasa.
Društveno raslojavanje kao stalan istorijsko-ekonomski proces najizraženiji je tokom velikih kriza. Tada neke klase mogu da propadnu, da se stvore nove, dok jedne jačaju, druge mogu da slabe. Iako se preko statističkih podataka može sagledati kvantitativna klasna struktura, a preko uporedne metode mogu uočiti odredjene tendencije klasne polarizacije, statistika ipak skriva nevidljivi mehanizam tržišta koji funkcioniše preko zakona monopola i njegovih neraskidivih veza sa kapitalističkom državom.
Dramatični i nagli društveno-politički dogadjaji koji su obeležili kraj dvadesetog i početak dvadesetprvog veka u Srbiji i regionu: ratovi, sankcije, bombardovanje, petooktobarske promene i tranzicija, uslovili su mnogo bržu klasnu pokretljivost nego u normalnim uslovima. Restauracija kapitalizma u Srbiji koja traje već tri decenije, može se podeliti u tri faze sa nekoliko prelaznih medjufaza: prvobitna akumulacija kapitala (predvorje kapitalizma), zatim opšta privatizacija i proboj inostranog finansijskog kapitala (tranzicija) i naposletku potpuna dominacija inostranog finansijskog, trgovačkog i industrijskog kapitala (posttranzicija).
Klasno previranje u sve tri faze odredjeno je unutrašnjim društveno-ekonomskim okolnostima, koje su zavisile od spoljnih faktora, odnosno političkih, vojnih i ekonomskih uticaja imperija. Socijalne, političke i ekonomske krize koje su se smenjivale i najčešće išle ruku pod ruku, pratila je indolentnost radničke klase, politička agilnost sitne buržoazije, ali istovremeno i njena urodjena neodlučnost, odnosno nesposobnost da upravlja društvom bez vodeće uloge krupne buržoazije. I budjenje gradjanske svesti poslednjih godina u Srbiji pokazalo je aporiju i impotentnost sitnoburžujskih liberalа da za sobom povuku mase.
Kolebanje liberalne sitne buržoazije u sve tri faze odvija se izmedju dve antagonističke, ali istorijski dopunske ideologije – nacionalizma i liberalizma. Najpre ujedinjene, ove dve ideologije dovode do buržoaske kontrarevolucije i raspada SFRJ. Nacionalizam partijske birokratije skriven iza prava naroda na samoopredeljenje, podupret klišeom liberalne inteligencije: “sve što je dobro dolazi sa zapada, a za sve loše kriv je socijalizam“, imao je za cilj rušenje sistema koji je postao tesan za njihove ekonomske i intelektualne apetite, svodeći ih na male buržuje ili disidente.
Kada je došlo do gradjanskog rata, liberali su svoju kratkovidost pokušali da okaju vulgarnim pacifizmom, distancirajući se od dojučerašnjih saveznika – ratnohušhačkih nacionalista. Prema notama krupne buržoazije i dirigentskom palicom sitne, radnička klasa ideološki je trovana – u prvoj fazi nacionalizmom, u drugoj evrofanatizmom, a u trećoj dihotomijom ove dve ideologije. Nacionalna buržoazija, izuzev prve faze, imala je društvenu ulogu kakvu joj je u najvećoj meri odredio inostrani finansijski kapital.
Prva postsocijalistička faza (predvorje kapitalizma)
U prvoj postsocijalističkoj fazi, u Srbiji je partikularno sprovedena restauracija kapitalističkog društveno-ekonomskog sistema preko višestranačja, započete privatizacije i prvobitne akumulacije kapitala špekulativnog i švercerskog porekla, kada se stvara nacionalna buržoazija. Preko državnih kanala moći, koristeći privilegije, ona stvara monopolski položaj nad zonom sive ekonomije, stičući ogromno bogatstvo.
U uslovima medjunarodne izolacije, usled nemogućnosti prodora stranog kapitala, bila je značajni činilac ekonomskog života, korespondirajući sa režimom iz čijeg šinjela je i izašla. Za klasičnu prvobitnu akumulaciju kapitala Marks je rekao da ona nije bila rezultat kapitalističkog načina proizvodnje, već pljačke i nasilja, koja za političku ekonomiju ima isti značaj kao i greh prvog čoveka za teologiju. Greh prvog krupnog kapitaliste u postsocijalizmu zove se prvi opljačkani million.
Desno krilo SKS na čelu sa Slobodanom Miloševićem, reformiše se u socijal-nacionalistički SPS. Težnja vladajuće garniture socijalista da goruće medjunacionalne probleme i raspad države reše nacionalnom politikom značilo je vezivanje sopstvenih ruku usled interesa velikih imperijalnih sila na Balkanu, pre svih SAD i Nemačke. Zaglušujući krici ratnih stradanja skrenuli su pažnju sa beskrupulozne pljačke ogromnog društvenog bogatstva koju je vršila privilegovana partijska aristokratija. Njenu strukturu činili su predatori iz redova političkih funkcionera, ratni profiteri, kao i direktori društvenih preduzeća koji su koristeći se malverzacijama, zamenili upravljačku poziciju vlasničkom.
Naličje klasne nejednakosti iz perioda socijalizma u ovoj fazi dobija čudovišno lice profilisanjem klasnog društva. Turbolentni dogadjaji početkom devedesetih stvorili su ogromnu socijalnu fluktuaciju koja je podrazumevala tri osnovne karakteristike: prvobitnu akumulaciju kapitala, stvaranje nove srednje klase i uništenje stare, te pljačku i stradanje radnika i seljaka uvučenih u krvave ratne sukobe. Vrtlog ratne krize i hiperinflacije progutao je staru srednju birokratsku klasu iz doba socijalizma (inžinjeri, lekari, profesori…), i izbacio na površinu novu, koju su činili kriminalci, šverceri, trgovci…
Prva faza postsocijalizma u Srbiji predstavljala je interregnum u kojoj je država u uslovima ogromne krize gubila konce društvene i ekonomske kontrole klizeći u bankrot, a krupna buržoazija koja se tek formirala nije bila u stanju da preuzme ulogu nosioca privrednog života. U tom socijalno-ekonomskom vakuumu ključnu ulogu odigrala je sitna buržoazija, čija se geneza odvijala u zoni sive ekonomije. Ona je instiktivno sledila predatorsku logiku krupne buržoazije. Drušveni talog – kriminogeni lumpenproletarijat, kao i spretniji pripadnici radničke klase, koristeći opšti haos i izbegavajući ratne sukobe prihvataju socijal-darvinističku logiku “ili stičeš ili propadaš“. Zamenivši fabričke mašine uličnim švercom cigareta, nafte i deviza, oni postaju imućni skorojevići srednje klase.
I pored ratne krize i izolacije delimično je sačuvana strateški važna zaostavština socijalizma u vidu zdravstva, obrazovanja, vojske, ali je radnička klasa ideološki trovana nacionalizmom. Izgubivši svoj klasni identitet ona biva gurnuta u klanicu gradjanskog rata, postajući oružje u rukama buržoazije i političke vrhuške. Implozija klasne svesti bila je eksponencijalno ekvivalentna eksploziji nacionalizma. Kako bi održao socijalni mir i stvorio privid o očuvanju radničke klase, Miloševićev režim etatizuje društvenu imovinu i popušta stegu pred radništvom, deleći im deonice firmi i fabrika u kojima su radili. Iako im je omogućen otkup stanova po niskim cenama, većina njih nije imala novac za plaćanje režije.
S druge strane, krupnoj i sitnoj buržoaziji odgovarala je ratna situacija i poreska anarhija, te je svirala “trubu za juriš“ gurajući radnike u žarište rata, dok se ona bogatila. Nezainteresovana za ishod rata koliko za profit od šverca na veliko i malo, buržoazija je mutila vodu na svoju vodenicu, podižući na površinu sav malogradjanski mulj decenijama taložen.
Nezadovoljstvo ishodima ratova kroz snažan osećaj nacionalne tragedije ispoljeno je kod siromašnih društvenih slojeva koji su najviše pogodjeni ratovima i embargom – brojnih izbeglica iz Hrvatske i Bosne, kao i opljačkanih radnika i seljaka koji su činili većinu vojske u tim ratovima. Opijeni nacionalističkim osećanjima, oni su samo kroz ishode rata uvidjali njegov besmisao. Činjenica da je industrijski kapital u bio u državnim, odnosno društvenim rukama, značila je da je Milošević još uvek imao podršku jednog dela radnika, koji su u njemu videli Titovog legitimnog naslednika. I u ovim teškim vremenima radnička klasa koja je jedva uspevala da izbori golu egzistenciju, održavala je minimum proizvodnih kapaciteta.
U opštoj unutrašnjoj političkoj konfuziji prouzrokovanoj ratnom krizom, nastaje labavi opozicioni savez konzervativaca (SPO, DSS, SNO…) i liberala (DS, GSS, Nova demokratija…), čija se ideologija oslanjala na tradicije predratne Srbije (Ravnogorski pokret; buržoaska parlamentarna demokratija), sa ciljem rušenja Miloševića. Radikalne desničarske stranke koje su pre, kao i na početku rata bile ujedinjene oko ideje četništva i oslanjanja na “zapadne saveznike“ (osnovale su čak i sopstvene zločinačke i pljačkaške paravojne formacije), u medjuvremenu se polarizuju po pitanju odnosa prema zapadnim silama (pre svih SAD i Nemačke), odnosno njihovim prevrtljivim stavom prema velikosrpskom nacionalizmu.
Ravnogorski elementi koji su i dalje bili u službi zapadnog imperijalizma, gravitirali su oko rojalističkog SPO-a. Oni se okreću protiv Miloševića, koji je za njih predstavljao ostatak komunizma, gubitnika ratova i izdajnika nacionalnih interesa. Medjutim, njegov režim imao je prvo prećutnu, a zatim i otvorenu podršku ratnohuškačkog SRS-a, protagoniste istorijske ideje srpske buržoazije, a to je stvaranje Velike Srbije. Priljubljen uz Miloševićeve skute, SRS je imao zadatak da demagogijom i nacionalnom retorikom od rojalista otrgne što veći deo nacionalistički zadojenih kriminalaca, navijača, kao i siromašnih slojeva radnika i seljaka.
Represivne Miloševićeve mere za vreme sankcija, delimično popuštaju nakon njihovog ukidanja. Opozicija ovu situaciju koristi za jačanje svojih političkih pozicija usled sve većeg nezadovoljstva masa. Uspesi na izborima ujedinjenih liberala i konzervativaca najpre su ostvareni u većim gradovima Srbije uz podršku mase nezadovoljne gradjanske klase, liberalnih intelektualaca, studenata i omladine, koji su u Miloševićevom režimu videli neprijatelja “slobode i demokratije“. Velika popularnost SRS-a kod siromašnih i neobrazovanih slojeva društva, igrala je ključnu ulogu da SPS još uvek opstane na vlasti na nivou republike.
Kosovska kriza, bombardovanje SRJ, a potom i sankcije koje su usledile, predstavljale su završetak materijalne kampanje imperijalnih sila (SAD, Nemačke, Francuske i Britanije). Medijska i logistička podrška opoziciji, imala je za cilj izazivanje velike krize i sprovodjenje buržoasko-demokratske revolucije nad ostacima socijalizma. Svi elementi opšte krize bili su tu: ponovna izolacija, devastacija infrastrukture, opšte siromaštvo iz kojeg više nije mogla da ispliva ni sitna buržoazija, strah krupne buržoazije od daljeg rizika i nepoverenje u režim nakon bombardovanja… Pritisnuta spolja i iznutra, stara garnitura socijalista gubila je svoju poslednju bitku.
Jačanje opšte krize uslovilo je zbijanje redova u medjuvremenu posvadjane opozicije. Formira se liberalno-konzervativni konglomerat DOS-a (Demokratska opozicija Srbije), koji kao ideološki mamac za mase koristi retoriku liberalne demokratije i EU utopije. Lideri DOS-a, shvatili su da je za dolazak na vlast pored inostrane podrške neophodan i savez sa najznačajnijim unutrašnjim ekonomskim i društvenim subjektima, odnosno stubovima ovog sistema – nacionalnom buržoazijom. Sklopljen je prećutni pakt uz obećanje još više privilegija i uvećavanja kapitala kroz planiranu pljačkašku privatizaciju i tržišnu privredu. Tim pre, što socijalistička vlast više nije imala političke kapacitete da zadovolji prohteve nacionalne buržoazije, koja je polako prerastala domaće tržište i sve više iskazivala kompradorske afinitete.
Treći značajan faktor je što se filistarski mit o EU i ekonomskom blagostanju kao virus širio medju radnicima. Na sahrani radničke klase umesto posmrtnog marša sitna buržoazija svirala je “Odu radosti“, ubedjujući ih da će i oni postati mali akcionari. Izmanipulisani, radnici su ponovo poslužili buržoaziji kao istorijski saveznik, ali ovaj put ne za rušenje feudalizma i monarhije, već za restauraciju kapitalizma, vršeći političko samoubistvo.
Petooktobarska buržoaska kontrarevolucija potvrdila je Lenjinovu revolucionarnu formulu koja kaže: “da za revoluciju nije dovoljno da ugnjetene i eksploatisane mase postanu svesne toga da ne mogu po starom i da traže promenu, već da je potrebno i da eksploatatori ne mogu više upravljati po starom“. I na ovom primeru pokazalo se da je za potpuni prevrat potrebna konjuktura spoljnjih i unutrašnjih faktora.
Druga faza (tranzicija-opšta privatizacija)
U drugoj fazi završava se restauracija kapitalizma preko opšte privatizacije,` kada se stvara monopol uvećanog domaćeg krupnog, mahom trgovinskog kapitala iz prve faze, ali i novostvorenog bliskog novim “demokratskim“ vlastima. Nakon petooktobarskih promena, nova vlast DOS-a se na samom početku ekonomski oslanjala na nacionalnu buržoaziju, a politički na zapadne centre moći. Buržoaska petooktobarska kontrarevolucija tekla je svojim logičnim ekonomskim tokom.
U tom momentu privredni život zavisio je od domaćeg krupnog kapitala, koji nije bio zainteresovan za ulaganje u nove tehnologije i proizvodnju, već za trgovinu roba i usluga, kao i u medije. Koristeći pravo preče kupovine, krupan privatni kapital crpeo je kapacitete državnih resursa kupujući po bagatelnim cenama banke, fabrike u stečaju, poljoprivredna zemljišta i trgovinske lance, pretvarajući ih u špekulativni kapital.
Kako nacionalna buržoazija nije imala kapacitete da razvija domaću privredu, već je bila razbojničkog karaktera, nastupila je socijalna, ekonomska i politička kriza, koju je DOS prevazilazi ogromnim i ubrzanim zaduživanjem kod inostranih poverioca. Dolazi do proboja medjunarodnog finansijskog kapitala. Sve veće zaduživanje zarad socijalnog mira imao je za posledicu ulazak stranih banaka i uništenje domaćih, kao i prodaju kapitalnih državnih preduzeća stranom finansijskom kapitalu, daleko ispod realne tržišne cene.
Nova ekonomska politika (pretvaranje industrijskog kapitala u trgovački), nije mogla da obezbedi razvoj proizvodnih snaga naprotiv, podrazumevala je njihovu “racionalizaciju“, odnosno masovno otpuštanje radnika. Pored njih, ceh su morali da plate i sitni sopstvenici i seljaci, koji se iz poreske anarhije uvode u legalne tokove, gde im ogroman balast velikih nameta ugrožava egzistenciju. Poreska omča izbegnuta za vreme Miloševića, sada im je sve više stezala vrat. Tako dojučerašnji petooktobarski saveznici krupne buržoazije shvataju da su prevareni.
Pokušaj prevazilaženja prve veće krize stvarao je iznova samo nove. Zaduživanjem po visokim kamatama, demokratski režim kupuje vreme i odlaže opštu krizu, obezbedjujući novac za otpremnine otpuštenim radnicima, ali i kredite za zaduživanje sitne i srednje buržoazije u cilju njihovog opstanka. Razvojni krediti za mala i srednja preduzeća trebalo je da uposle višak radne snage. Rezultat ove politike je još izraženija društvena nejednakost – uvećavanje bogatstva krupne buržoazije kroz monopol, pljačku razvojnih fondova i državnih deviznih rezervi u inostranstvu, a s druge strane prezaduživanje sitne buržoazije bez čvrstog oslonca u državi. Da bi upotpunili sliku socijalne stratifikacije, dodajmo i još veće osiromašenje radnika i poljoprivrednika, preko čijih ledja su se lomila kola sve većeg spoljnjeg duga.
Država je usled minimalnog obima proizvodnje postala potpuno zavisna od zaduživanja i uvoza, naročito nakon potpisivanja sporazuma o slobodnoj trgovini sa EU. Demokratska vlast, čiji su se kompradorski afiniteti u početku najviše ispoljavali kroz spoljnu politiku, polako se udaljavala od svojih najbližih saradnika – nacionalne buržoazije. Ubrzani prodor stranog kapitala, što finansijskog, što trgovačkog, označio je početak nove političke nestabilnosti usled sukoba sa krupnom buržoazijom, koja je želela da uspori proces otvaranja nacionalnog tržišta. Donošenjem zakona o ekstraprofitu vlast je želela da zaplaši i disciplinuje nacionalnu krupnu buržoaziju, ali je pucala ćorcima jer nije imala političkog kapaciteta za njegovo sprovodjenje.
Sukob izmedju krupne (nacionalne) buržoazije i vlasti preneo se i na mase, pretvorivši početnu plimu filistarskog ushićenja prema liberalnoj demokratiji u oseku nezadovoljstva kroz okretanje ka političkoj desnici, statusu quo i usporavanju reformi. Rezultat toga je pobeda na izborima konzervativnog krila demokratske opozicije – DSS-a, koji uz pomoć SPS-a formira manjinsku vladu. Medjutim, proces reformi i uticaji pre svih stranih banaka, otišli su suviše daleko da bi ih indolentnost DSS-a mogla zaustaviti. Neuspeli pokušaj nacionalne buržoazije za vraćanje svog uticaja u momentu oklevanja vlasti, najbolje se vidi kroz primer Bogoljuba Karića.
Uprkos tome, bremenit klerokratijom i nacionalizmom (saradnja sa Hagom, kosovsko pitanje), DSS nije imao dovoljno manevarskog prostora za sprovodjenje neoliberalnih reformi onim tempom koji je diktirao medjunarodni finansijski kapital. Usporavanje ka “evropskom putu“ Srbije, za kojim je još uvek žudela malogradjanština, odnosno njeno nestrpljenje, na novoj izbornoj klackalici vraća prevagu DS-u. Prirodno hramljući na levu nogu, DS-u je trebala politička štaka u liku oportunističkog dzokera, sada reformisanog neoliberalnog SPS-a, kao što su oni nekada imali SRS. Socijalisti su i dalje imali podršku lakovernog dela penzionera i radnika – gubitnika tranzicije, koji su se nakon pljački i obmana sa setom sećali vremena iz doba Miloševića.
Zakon o restituciji predstavljao je poslednji ideološko-ekonomski pokušaj demokratskog režima da proširi socijalnu bazu srednje klase i tako poboljša svoj položaj medju biračkim telom. Iz prevelike samouverenosti “demokrata“ zbog podrške koju im je još uvek ukazivalo gradjanstvo i birokratija, usledila je pogrešna procena da su još uvek suvereni vladari političke scene. Upravo ta samouverenost bila je uzrok, da prema sopstvenom priznanju donesu neopreznu i pogubnu taktičku odluku o prevazilaženju političke krize tako što će svog arhi-neprijatelja – SRS, obojiti u sopstvenu boju i dotući ga na “svom terenu“.
Tanka parlamentarna većina vezivala je ruke DS-u da sprovede mere štednje koje nametala sve veća dužnička kriza, a koje su diktirali Vašington, MMF i Svetska banka. S druge strane u medjuvremenu pacifikovani SRS, odnosno sada SNS, je zbog svog patriotskog oreola za takav hirurški zahvat imao politički kapacitet. Vreme kada su demokrate imale sav komfor da vladaju na osnovu vlasništva autorskih prava na evrointegraciju je isticalo. Medjutim, ušuškani u udoban krevet sopstvene narcisoidnosti, bili su kratkovidi da shvate da zapravo leže u “Prokrustovoj postelji“.
Treća faza (posttranzicija-polukolonijalizam)
U trećoj fazi koja traje do danas, inostrani bankarski, trgovinski i industrijski kapital od ekonomskog suplementa postaje neprikosnoveni gospodar privrednog, političkog i društvenog života, stavljajući Srbiju u polukolonijalni položaj. Nacionalna buržoazija transformiše se u kompradorsku, preprodaje kapital, kupuje krupne zemljišne posede kao osnov za špekulaciju i izvozi novac, učestvujući kao manjinski partner u investicionim fondovima medjunarodnih konzorcijuma. Ovo je nastavak tendencije iz druge polovine predhodne faze, kada je nacionalni krupni kapital usled proboja medjunarodnog finansijskog kapitala počeo da gubi dominantnu ulogu na domaćem tržištu.
Na isušenim močvarama liberalne demokratije niču “stabilokratije“. Nakon početnog perioda restauracije kapitalizma u Srbiji, imperijalizmu je umesto klimave demokratije bila potrebna autoritarna kompradorska vlast koja će obezbediti dalju nesmetanu pljačku i disciplinovanje radnika na duži vremenski period. Kriza svetskog kapitalizma iz 2008. nametala stisak čvrste ruke za koji “petooktobraši“ više nisu imali političku snagu. Gvozdena stega u liku SNS-a, sastavljena od liberalizma s gornje i nacionalizma s donje strane, pritisnula je najviše i najniže slojeve, zarobivši srednje, stvorivši konzistentnu masu uz pomoć koje još uvek čvrsto drži poluge vlasti.
S tradicijom nacionalizma, oreolom narodnih tribuna, ali i obavezama neoliberalizma, naprednjaci su podgrejali nade prosečnog filistra i u njegovim očima predstavljali: za nacionalistu i umerenog evroskeptika mudru ravnogorsku politiku, za evrofanatika revitalizovanu snagu na evropskom putu, za rusofila jačanje veza sa pravoslavnom Rusijom, za sitnog i srednjeg seljaka domaćinski red i brigu za zapostavljeno selo, za radnika i nezaposlenog osvetu svim predhodnim petooktobarskim režimima, a za krupnog domaćeg buržuja koji sedi na dve stolice, prilika da se potisne inostrani kapital…
Pragmatično krilo SRS-a, odnosno sada SNS, predstavlja leguru obe malogradjanske ideologije s dobitnom kombinacijom: najveći evropejci medju nacionalistima i najveći nacionalisti medju evropejcima. Vešto žonglirajući interesima velikih sila, postajući “sluge svih gospodara“, sa pedantnom servilnošću sprovode diktat zapada, stvarajući ambijent za potpunu i nesmetanu supremaciju imperijalnog kapitala. “Zakletva“ naprednjaka stranom mentoru data je u Briselu, a prvi “ispit“ položen je uvodjenjem mera štednje, tačnije smanjivanjem plata i penzija kao i donošenjem novog, gotovo robovlasničkog zakona o radu.
Na samom početku, služeći se sličnim demagoškim trikom poput demokratskog zakona o ekstraprofitu, Vučić je hapšenjem jednog od najkrupnijih domaćih tajkuna – Miškovića, disciplinovao većinu nacionalne, srednje i sitne buržoazije, pretvarajući ih u kompradorski ešalon za odbranu imperijalnog kapitala. Od čega se sastoji “stabilokratija“ SNS-а? Pre svega od medijske manipulacije, stroge unutarpartijske hijerarhije i voluntarizma, pomoću kojih je disciplinovala birokratiju i institucije, podredivši ih svom kompradorskom odnosu prema interesima medjunarodnog finansijskog kapitala.
Nacionalna buržoazija na repu imperijalnog kapitala, glomazna državna birokratija, ucenjeni deo radničke klase u državnim, a delom i u privilegovanim režimskim privatnim preduzećima, kao i podmićen lumpenproletarijat, čine društveno tlo na kojoj vlast još uvek stabilno stoji i crpi svoju moć. Podmazana robovlasničkim radnim zakonodavstvom i plutokratskim zakonom o političkim strankama, naprednjačka mašinerija guši svaki pokušaj radničkog otpora i klasnog političkog organizovanja.
Kako imperijalna hobotnica bankarskim, trgovinskim i industrijskim pipcima sve jače steže državu tako aktuelni režim, trošeći početno poverenje masa koristi razne mehanizme da disciplinuje i kontroliše šire društvene strukture. Zato se može reći da SNS predstavlja najviši stepen političkog organizovanja vladajuće klase. Državni aparat represije postaje ktitor parazitskih slojeva društva koji posredno i neposredno služe imperiji i opstanku sistema: servilni vlasnici medija i privatnih firmi, razni funkcioneri, birokrate, “levi i desni“ politički konvertiti, popovi, intelektualci i politički analitičari, ambasadori, kriminalne grupe, navijači i ekstremne desničarske organizacije, izvršitelji, notari, advokati, bankari, menadzeri, agenti stranog kapitala…
Očajnička nada i vapaji esencijalnih ostataka “pravovernih“ liberala (koji još nisu postali “preletači“) da će imperijalizam braniti civilizacijske tekovine demokratije na periferiji (sloboda govora, gradjanska prava, regularni izborni uslovi, itd.), kakvu neguju u svojim dvorištima, leži u nemoći da stvore kritičnu masu za obaranje vlasti. Oni svoje uporište nalaze u gradjanskoj klasi, koja nije sposobna da sa sobom povuče radnike i seljake. Tako liberali, uvidjajući sličnost u stepenu autoritarnosti izmedju Miloševića i Vučića, što iz neznanja što iz očaja, ne vide različitost prirode društveno-ekonomskih perioda u kojima su vladali, odnosno još uvek vladaju, a koji su direktno ili indirektno zavisni od odnosa prema imperijama.
Iluzija desničarskih ideja “suverenizma“ u polukolonijalnoj fazi radja se iz težnje sitnih kapitalista da se nacionalnoj buržoaziji odredi uloga nosioca privrede, kako bi se mogla sakriti iza njihovih ledja i opstati. Medjutim, “suverenisti“ zaboravljaju da nacionalna buržoazija zbog svoje slabosti i svog špekulantskog karaktera nije imala ovu istorijsku ulogu ni u prvoj ni u drugoj fazi, pa je ne može imati ni u trećoj, u kojoj igra kompradorsku rolu.
Imperijalizam koristi vojna, politička i ekonomska sredstva za ostvarivanje svojih strateških ciljeva. Autoritarni, izolovani režimi rušeni su nasilno, pod plaštom uvodjenja “demokratije i liberalizma“. Imperijalizam može vojnom okupacijom direktno slomiti nacionalnu državu i pretvoriti je u svoju koloniju, crpeći njene prirodne resurse ili je ekonomskim sredstvima i zaduživanjem dovesti u polukolonijalni status, u kakvom je veći deo zemalja sveta.
Različiti karakteri režima u zemljama (polu)kolonijama, i u onima koje još nisu u potpunosti poprimili taj karakter, imaju dodirnu tačku u autoritarnosti, koja je direktno ili indirektno uslovljena dijametralno suprotnim stepenom uticaja imperijalnog kapitala. Iz ovoga može proizići formula:
- u onoj meri u kojoj imperijalizam pokušava da prodre u izolovanu i još uvek, u odnosu na njega delimično suverenu državu, u toj meri prirode vlasti u njoj variraju od autoritarnosti do totalitarizma, u cilju odbrane postojećeg sistema (Iran, Severna Koreja, Venecuela, Belorusija…).
- ova formulacija ima i obrnutu (contradictio in adjecto) varijantu, danas aktuelnu: onoliko koliko imperijalni kapital ima dominantan položaj nad nacionalnom državom, utoliko vlast vremenom, od liberalno-demokratske može poprimiti autoritarni karakter, u cilju odbrane imperijalnih interesa (Madjarska, Srbija, Turska…).
Na osnovu ove formule, sublimacija evolutivnog puta raznih režima u Srbiji za poslednje tri decenije glasila bi: u tri postsocijalističke faze u Srbiji formirala su se tri različita tipa režima (Milošević, DOS, Vučič)… Pod pritiscima spolja u vidu ratova, sankcija i bombardovanja, autoritarni Miloševićev režim činila je “državotvorna“ politička birokratija, kao i etatizovana preduzeća koja ne deluju na kapitalistički način (zaostavština socijalizma). Ona su bila podupreta privatnim sektorom nacionalne i sitne buržoazije, nastale u selektivnoj privatizaciji i sivoj zoni.
Za početni period DOS-a (“liberalna demokratija“), uspostavljenog uz svesrdnu pomoć zapadnog imperijalizma, karakteristična je oligarhija starih i novih krupnih domaćih kapitalista, nastalih neselektivnom (pljačkaškom) privatizacijom, dok državna preduzeća deluju na kapitalistički način. U drugoj polovini ove faze, dominacija transnacionalnog kapitala u odnosu na nacionalni uslovljava formiranje kompradorske buržoazije.
U trećoj fazi, nakon svetske ekonomske krize, zapadni imperijalni kapital zamenjuje labavu liberalnu demokratiju čvrstom autoritarnom “stabilokratijom“. Za nju je karakterističan nastavak neoliberalne doktrine, populistička “pseudodržavotvorna“ politička birokratija, koja vlada uz pomoć demagogije i “kompetitivne demokratije“. Malobrojna preostala državna preduzeća, kao i javno-komunalna preduzeća, ne samo da deluju na kapitalistički način, već se priprema teren za njihovu potpunu privatizaciju (EPS je postao akcionarsko društvo, zakon o javno-privatnom partnerstvu za javno-komunalna preduzeća…).
Političke, vojne i ekonomske interese i njihovo preplitanje, imperije koriste kao sredstva, ali istovremeno i kao taktičke ciljeve. Zapadni imperijalizam u odnosu na istočni, ima dosta jači političko-propagandni mehanizam. Kako to izgleda u praksi daćemo na sledećem plastičnom primeru, trenutno aktuelnom u Srbiji. Zvuči paradoksalno da zapadni komitenti koriste liberalnu opoziciju za organizaciju gradjanskih protesta protiv projekta “Jadar“, u koji su direktno upleteni preko kompanije Rio Tinto.
Radi se o tome da putem nacionalnog pitanja koje može pokrenuti veći broj gradjana (kosovsko pitanje više nema taj kapacitet), zapadni imperijalizam želi da stavi na proveru sposobnost “stabilokratije“ da sprovodi njihove interese, istovremeno slabeći im moć i tako ih lakše kontrolišući. Liberalna sitnoburžujska opozicija za sada predstavlja samo kompradorsku grupu za pritisak, zadovoljavajući time svoje privatne interese. Sitnoburžujski liberalni elementi (Savo Manojlović, “Ne davimo Beograd“ i sl.), koji su finansirani direktno iz nevladinih medjunarodnih fondova imperije (Soroš, Rokfeler…), predstavljaju “liberalni korpus“, koji svojim agresivnim akcijama pravda uložena sredstva iz SAD, istovremeno pokušavajući da prikrije svoju malobrojnost i nemoć.
Deo sitnoburžoaske opozicije gravitira oko nezadovoljnog krupnog medijskog kapitala iz druge faze (sada kompradorskog), koji je izgubio svoje privilegije u trećoj fazi (Djilas, Šolak, Mišković…). Vršenjem pritisaka na režim putem medija, oni pokušavaju da ostvare dvostruki cilj. Prvi je vraćanje starih privilegija, a drugi je služenje zapadnoj imperiji u koju je etablirana. Ono što je zajedničko celoj “opoziciji“, a što je istorijski potvrdjeno, jeste da bi ona svakako služila interesu krupnog inostranog kapitala, predstavljajući tako konkurenciju, a ne opoziciju aktuelnom režimu. Kad ovo imamo na umu, onda celokupni površinski društveni potresi u obliku “opozicione gradjanske histerije“, sa aspekta interesa radnika i seljaka imaju cirkusko-opsenarsku funkciju.
Ono što zapadni imperijalizam zna jeste da bi rušenje Vučića bilo prvo teško, zatim riskantno, a na kraju i nepotrebno. Teško, jer Vučić za razliku od Miloševića čvršće drži poluge vlasti, a opozicija je dosta slabija u odnosu na devedesete, makar kadrovski. Riskantno, zato što je sadašnja specifična geopolitička situacija u odnosu na Miloševićevo vreme neuporedivo drugačija i dosta povoljnija u korist Vučića. Da je zaista hteo da ruši Vučićev režim poput Miloševićevog, zapad bi uveo sankcije i stvorio veliku političku i ekonomsku krizu. Različiti mogući ishodi te krize značili bi i potencijalna neželjena iznenadjenja. Nova izolacija Srbije mogla bi još više odvući prema Rusiji i Kini, odnosno ka članstvu u ODKB ili BRIKS, što je dovoljno da zapadne sile budu oprezne. I na kraju nepotrebno, jer Vučić ispunjava gotovo sve najbitnije imperijalne zahteve. To je ono što liberali ili ne mogu ili ne žele da shvate.
Sindikati
Evolutivni karakter sindikata u postsocijalističkoj Srbiji odredjen je opštim društveno-političkim i ekonomskim uslovima, koji su diktirali tempo sindikalne dekadencije. Korumpirano sindikalno rukovodstvo, prodajući sindikalnu nezavisnost po ceni ličnih privilegija, pratilo je unutrašnje centre moći oduzimajući sindikatima borbeni karakter. Sindikalni reformizam kao rezultat političkih kalkulacija, bacao je sindikate poput lista na vetru pod noge režimu, a katkad i u zagrljaj opozicije. Retki trenuci sindikalne nezavisnosti bili su samo periodi njihovog kolebanja. Sindikalni život koji se ponekad direktno preplitao s političkim, nije imao gotovo nikakvog uticaja na tok ekonomskih dogadjaja, odnosno na odbranu radničkih interesa.
U prvoj fazi, ustavom iz 1990, industrijska proizvodnja prelazi iz društvene pod državnu kontrolu, spuštajući uticaj sindikata nekoliko lestvica niže – od društveno-političkog subjekta, do državnog instrumenta kontrole radnika. U političko-ideološkom smislu, sindikati su bili produžena ruka SPS-a, jer su sindikalnu vrhušku činili ostaci birokratije iz doba samouravnog sistema, ovoga puta u novoj ulozi. U uslovima izolacije, ratova, hiperinflacije i osiromašenih proletera, bilo je potrebno održati socijalni mir. Upravo je amortizacija nezadovoljstva radnika bio glavni zadatak sindikalne birokratije. Zauzvrat, sindikati su nasledili bogati sindikalni aparat i infrastrukturu iz predhodnog perioda. Sindikalne vodje su energiju trošili na podelu sindikalnog plena, umesto na organizovanje otpora radnika opštem ratnom ludilu.
Uprkos svemu, i dalje masovno ali zbunjeno sindikalno članstvo je kombinacijom klasnog refleksa iz socijalizma (talasi štrajkova 80-tih) i borbe za golu egzistenciju, organizovalo veći broj štrajkova početkom 90-tih. Vlast, koristeći opštu ratnu situaciju koristi mere represije, odnoseći se prema štrajkovima kao prema pokušajima državnog puča i nasilno ih guši pretnjama i ucenama upućenih vodjstvu štrajkačkih odbora.
Oportunistički deformitet sindikalne birokratije se kao zla kob provlači kroz ceo period tranzicije, a najizraženiji je na prelasku iz prve u drugu fazu. Sitnosopstvenička svest koja je zahvatila radne mase sve do njenih sindikalnih vrhova, učinio je da ne samo da nije pružen nikakav otpor opštoj privatizaciji i “petooktobarskoj“ pljački, već su se pojedini fragmenti radništva (npr. rudari Kolubare), otvoreno stavili u službu svojih budućih dželata – DOS-a.
Potom je predsednik sindikata ASNS Dragan Milovanović, bio ministar za rad i zapošljavanje u vladi Zorana Djindjića. Sindikat “Nezavisnost“ je 2003. kad je nastupila prva kriza podržao DSS, u nadi da će se usporiti neoliberalne reforme. Službena uloga sindikata tog prelaznog perioda svodila se na ulogu advokatske kancelarije, tj. na zastupanje radnika u ostavinskoj raspravi za nasledje socijalizma u vidu akcija fabrika i preduzeća, dok je politička uloga glasila – saučesništvo u pljačkaškoj privatizaciji.
Deindustrijalizacija i izdrobljenost radničke klase u fazi opšte privatizacije pothranili su sitnosopstveničke afinitete sindikalne birokratije u vidu osnivanja 25.000 malih sindikata. Ovo ne pokazuje jačinu radničkog uticaja na ekonomski život, već potpunu slabost. Sindikalni pluralizam vlast koristi kao mehanizam da zadovolji apetite sve glomaznije sindikalne birokratije u državnim preduzećima, koja zauzvrat “drži vodu u ustima“ prilikom državnih malverzacija i pljačkaških privatizacija, istovremeno kontrolišući amorfnu masu radnika.
Sindikalno osipanje i sve teži položaj radnika posledica je gotovo robovlasničkog zakona o radu i zakona o sindikatima, kao i nemoći rukovodstva sindikata da se suprostavi neoliberalnim merama. Sindikalna birokratija je svesna da osipanjem članstva gubi svoj ugled i medju radnicima i kod vlasti. U tom slučaju, ona mora ili svoj pomirljivi kurs promeniti u radikalni, što je riskantno, ili ići linijom manjeg otpora, postajući deo vladajuće strukture u cilju konzerviranja svojih privilegija, što se danas i dešava. Vlast s druge strane, u sindikatima pod vodjstvom korumpirane vrhuške ima dobro utabanu stazu za kanalisanje nezadovoljstva radnika, koje bi se usled njihovog nepostojanja moglo otrgnuti kontroli i krenuti nepredvidivim tokom. Jedan od njih je i osnivanje novih, autentičnih borbenih sindikata, izbacivši tako dugogodišnje sindikalne birokrate iz igre.
Privilegovan položaj radnika u javnom sektoru u odnosu na privatni polako se niveliše. Gomilanje stranačke administracije povećava nivo eksploatacije fizičkih radnika u javno-komunalnim preduzećima, dok su njihova primanja niska. Teža kontrola sindikata u privatnom sektoru razlog je pritisaka koji trpe radnici pri pokušaju njihovih osnivanja. Zato takvi sindikati iako malobrojni, imaju borbeniji karakter nego oni u javnom sektoru. Sindikati u javnom sektoru nasledjeni iz prošlosti, uglavnom izražavaju interese učmale sindikalne birokratije, dok su sindikati u privatnom sektoru nastali kao odbrambeni refleks prema teroru najvećim delom inostranog kapitala, čije je članstvo, delujući pod velikim pritiscima prošlo kroz svojevrsni empirijski “filter“.
Ključni zadatak levice je odredjivanje uloge sindikata prema revolucionarnim zadacima koji se ispred njih postavljaju. Samo po sebi, nezadovoljstvo radnika je slepo ako nije politički usmereno i pretvoreno u udarnu pesnicu sa jasnim programom i ciljevima, koje odredjuje politička avangarda radništva, odnosno partija. Program mora biti jasan i razumljiv većem delu radnika uvodeći ih u organizovanu klasnu borbu. Svesni članovi sindikata davaće oštrinu sindikalnom aktivizmu, podižući nivo borbe sa ekonomskog na politički.
Radnici
Kada se radi o programima revolucionarnih partija, marksisti su postavljali pitanja: “Da li je mentalitet radnika u skladu sa ekonomskim razvojem? Da li programe prilagoditi mentalitetu radnika ili trenutnim objektivnim ekonomskim i društvenim uslovima u državi?“ U državama centra vidimo da je on zaostao u odnosu na ekonomsku razvijenost. Ksenofobija, tj. iracionalni strah domaćih radnika za sopstvenu egzistenciju zbog uvoza radne snage, sve više ih okreće ka političkoj desnici. I radnici u Srbiji pokazuju zaostalost u kulturnom smislu u odnosu prema radnicima iz Azije i Afrike, ispoljavajući onu istu ksenofobiju koju npr. radnici iz Nemačke imaju prema radnicima iz Srbije.
Prisustvo inostranog industrijskog kapitala u polukolonijama uslovljeno je privilegijama u vidu subvencija i eksploatacijom jeftine radne snage i sirovina, koje mu omogućavaju kompradorske vlasti. Opstanak sve zaduženije domaće privrede kojа zavisi od medjunarodnog faktora čini da se vladajuće strukture i u političkom smislu podredjuju imperijalnim interesima. Kompradorske vlasti u polukolonijama i kolonijama igraju različite igre radi ostanka na čelu nacije. U kolonijama, vlast je direktno potčinjena metropolama, gušeći svaki vid radničkog organizovanja. U polukolonijama, kontrola radnika koja se vrši autoritarnim sredstvima pomoću medijskih manipulacija i prikrivenih pretnji od strane privilegovane radničke birokratije može imati dvostruku namenu. Jedna je korišćenje radnika javnog sektora za jačanje stabilokratije, odnosno za ograničenje prevelikih ambicija imperija.
Druga opcija (koja se trenutno dešava), jeste da uz pomoć korumpirane birokratije vlast vrši opstrukciju borbe za radnička prava, potpuno se oslanjajući na podršku imperija. Naime, u Srbiji je odnos zaposlenih u javnom i privatnom sektoru gotovo jednak, s tim što javni sektor u najvećem delu zavisi od privatnog. Egzistencijalna sfera privatnog sektora pak, gravitira ka inostranom kapitalu koji je tako u mogućnosti da nesmetano ucenjuje režim, čineći ga od njega zavisnim.
Fluktuacija radne snage lančano se kreće iz zemalja kolonije u polukolonije, i iz polukolonije u metropole. U Srbiji, kao i u ostalim polukolonijama, pod diktatom inostranog kapitala primetan je sve veći uvoz jeftine radne snage iz najsiromašnijih, mahom azijskih i afričkih zemalja. Zapadne zemlje žele da Srbija bude “kamp“ za prekvalifikaciju robovske radne snage sa istoka, regrutujući ih prema sopstvenim potrebama.
Komradorske vlasti tako sve manje zavise od domaćih radnika, koji masovno odlaze na rad u bogatije zemlje. Na taj način sprečava se veća socijalna kriza. Konstantan razvoj tehnologije u bogatijim zemljama doneo je povećan obim proizvodnje za koji su granice ekonomskih metropola postale tesne. Izvoz tehnologije u nerazvijenije zemlje postala je ekonomska neminovnost koja u polukolonijama i kolonijama utiče na razvoj radništva u kvantitativnom, ali ne i u kvalitativnom smislu. Uvoz tehnologije iz matičnih država ne pruža mogućnost njene reprodukcije u zemlji-domaćinu, čineći je sterilnom kolonijom na periferiji. S jedne strane imamo veću koncetraciju radnika u fabrikama, a s druge strane jednostavan proces samog rada koji obavljaju uglavnom nekvalifikovani radnici.
Ako je u ekonomskom pogledu pitanje da li je za srpsku privredu pogubnija druga ili treća faza, odnosno prodavanje fabrika u bescenje u odnosu na plaćanje subvencija stranim investitorima, sa aspekta razvoja proizvodnih snaga, odnosno ukrupnjavanja proizvodnje i koncentracije većeg broja radnika u fabrikama (za levicu posebno važna činjenica), treća faza je progresivnija od druge.
U postsocijalističkim državama koje se nalaze na poluperiferiji i periferiji globalnog kapitalizma, zaostalost radnika je u skladu sa ekonomskom i tehnološkom nerazvijenošću, ali ne i sa emancipatorskim nasledjem socijalizma i istorijom klasnih borbi, koja se sistematski briše i falsifikuje. Sve je tanja empirijska nit mladjih u odnosu na starije generacije, koje su imale dragoceno iskustvo socijalističkog samoupravljanja. Oni su danas pripadnici srednje generacije ili penzionera, koji su na zalasku u smislu političkog aktivizma. Svojim neposrednim iskustvom mogu da utiču na mladje generacije, koje zadojene nacionalnom mržnjom, srednjovekovnim mitovima, stadionima, lažnim materijalnim vrednostima, gube svoj identitet u kapitalističkom beznadju.
Delovi radništva koriste se kao oružje za politički obračun nezadovoljnog krupnog kapitala i partijsko-birokratske klike. Najsvežiji primer u Srbiji je štrajk poštara, koji je pokazao da se radnička klasa nalazi u začaranom krugu krupnog kapitala, iz kojeg je moguće izaći jedino samostalnim političkim organizovanjem. S jedne strane pretnje naprednjačkog partijsko-birokratskog aparata (još uvek) javnog preduzeća “Pošta Srbije“, a s druge strane uticaj domaćeg krupnog kapitala preko sindikata “Sloga“ pod direktnim pokroviteljstvom Djilasa i Šolaka, učinio je da se poštari nadju izmedju Scile i Haridbe.
Sitna buržoazija delom je apsorbovana u državnu birokratiju i privilegije, delom ravnodušna, a nezadovoljni deo stao je pod barjak gradjansko-liberalne ili desno-suverenističke opozicije. “Ortodoksna“ liberalna opozicija predvodjena tajkunom iz oblasti medija Djilasom, zbog nedostatka legitimiteta nije sposobna da sa sobom povuče sve gubitnike tranzicije (radnike, sitne seljake, penzionere), jer je manje-više bila akter tranzicionih pljački.
Brojčana analogija broja zaposlenih javnog i privatnog sektora, nema svoj ekvilibrijum na izbornoj klackalici. Vladajuća koalicija još uvek ima prevagu koju čine radnici javnog sektora i njihove porodice, u odnosu na radnike privatnog sektora, koji su pritisnuti napornim radom mahom nezainteresovani za bilo koji vid političkog aktivizma. Polumilitantni naprednjački glasački aparat potčinjava sebi one društvene slojeve koji su svoju sudbinu vezali za partokratiju, naspram mase umorne od tranzicionih lutanja koju pokušava da rehabilituje nezadovoljna sitna buržoazija gradova i sela, politički okupljena oko “prekobrojnog“ krupnog kapitala iz druge faze.
Nemali deo radništva – “prekarijat“ (radnici bez sigurnog radnog mesta i radnici na “crno“), usled beznadja politički apstiniraju, gravitirajući ka nihilizmu (ravnozemljaštvu) ili anarhizmu. Radnička klasa u Srbiji (kao i gotovo svuda), danas je apatična amorfna masa čija snaga se ne oseća više ni iz daleka, ne samo nepostojanjem političkih organizacija i aktivizma, već i potpunim gubitkom uticaja sindikalnih organizacija, iako se nužnost mobilizacije, organizovanja i otpora radnika zbog sve težeg položaja nameću više nego ikad.
Seljaštvo
Na prvi pogled može se učiniti da oblast poljoprivrede predstavlja poslednju oazu srpske privede u kolonijalnoj pustinji, u kojoj primat još uvek drži domaći krupan kapital. Stican devedesetih, gubeći svoj uticaj prema inostranom kapitalu početkom dvehiljaditih, pronašao je svoje utočište u latifundijama. Kupujući državne kombinate u stečaju, nacionalna buržoazija stiče ogromne zemljišne posede daleko ispod tržišne cene. Delom koristeći poljoprivredne sirovine za potrebe svoje proizvodnje, a delom ih uvozeći, ona koristi monopolski položaj preko kojeg diktira cene poljoprivrednih proizvoda, slabeći srednje i uništavajući sitno seljaštvo.
Iluzija suverenista i socijal-patriota da je moguće pokrenuti nacionalnu poljoprivrednu proizvodnju i preradjivačku industrijsku bez revolucionarnog zaokreta, nacionalizacije i prelaska na plansku privredu, ili pak bez učešća stranog kapitala potiče iz vlasničke strukture zemljišnih poseda. Medjutim, ovde se previdja bitna činjenica, a to je da u Srbiji gotovo ne postoji samostalna klasa veleposednika. I sami vlasnici malobrojne preradjivačke industrije, ona su tesno povezani sa uvozom, bankama i maloprodajnim monopolom inostranih trgovinskih lanaca. Glavni cilj domaćih veleposednika je špekulacija, odnosno preprodaja zemljišta inostranom kapitalu po višestruko većim cenama.
Zakoni monopola i uvoza ne samo da nisu zaobišli poljoprivredu, već ovde dobijaju svoj najogoljeniji izraz. Otkupne cene poljoprivrednih proizvoda i poluproizvoda ni približno ne prate cene proizvoda preradjivačke industrije, velikim delom zavisne od domaće proizvodnje koja je u rukama srednjeg i sitnog seljaštva. Tako grana privrede koja bi mogla biti najplodonosnija služi kao špekulativni kapital krupne nacionalne buržoazije, spuštajući granicu proizvodnih mogućnosti poljoprivrede na najnižu lestvicu.
Mnogobrojno nezadovoljno sitno seljaštvo, od čega veliki broj poluproletera, nije samostalno klasno organizovano već sledi srednje. Antagonistički odnosi izmedju srednjeg i sitnog seljaštva prestaju u momentu kada organizovanije i borbenije srednje seljaštvo predvodi proteste za bolje otkupne cene svojih proizvoda. U tim momentima, kolebljivi srednji seljak, koji u odnosu na sitnog seljaka i seoskog proletera može biti eksploatator, u borbi za ostvarivanje svojih interesa ima u njima saveznika. Medjutim, ovaj savez je labavog karaktera, bez konzistentnog političkog izraza i forme, svodeći njihovu borbu na stihijsku.
Kao što višak radne snage omogućava privilegovanom inostranom industrijskom kapitalu da sa pozicije monopola ucenjuje radnike, tako i uvoz poljoprivrednih proizvoda omogućava veleposednicima da nesmetano ucenjuju srednjeg i sitnog seljaka, stavljajući ga pred svršen čin. Još je Lenjin rekao: “Seljak ide ili za radnikom ili za buržujem“. Neophodnost udruživanja radnika i seljaka u cilju opstanka nameću se više nego ikad. Brojnost nauštrb medjusobne povezanosti, sitnosopstvenička svest nauštrb solidarnosti, osudjuju njihov odvojeni i spontani način borbe na doživotnu nemoć. Bez klasnog vodjstva revolucionarne partije i najsvesnijeg dela proletarijata, radnici i seljaci predstavljaju marionete za politički obračun krupnog kapitala.
Samostalna borba sitnog i srednjeg seljaštva za opstanak na poljoprivrednom tržištu ima iste perspektive za uspeh kao i sindikalna borba radnika na tržištu rada. Srednji nivo seljaštva zbog straha za sigurnost svog bogatstva, po pitanju revolucije zauzima krajnje reakcionaran stav. On će pre pregovarati s državom o većim subvencijama, kao i sa veleposednicima o većoj otkupnoj ceni, nego krenuti u za njega neizvestan put revolucionarne borbe. Medjutim, sve teži položaj i neizvesna budućnost guraju ga sve više u kolebljiv stav, mnogo više izraženijeg kod sitnog seljaka. Činjenica da medju sitnim seljacima ima dosta poluproletera, veoma je značajna za klasnu sponu radnika i seljaka koja je svakim danom sve tanja.
Naime, srednji imućniji seljaci opstaju zahvaljujući subvencijama i zaduživanjem, dok donji slojevi sitnog seljaštva usled sve težeg položaja prodaju svoje zemljišne posede. Proletarizacijom dela sitnih seljaka koji odlaze u gradove, gubi se klasna spona sela i grada. S druge strane, takvim razvojem dogadjaja profitira srednji gradjevinski kapital prodajući stanove pauperizovanom seljaštvu, koji se zapošljava u inostranim fabrikama gradova. U političkom smislu, vlast u novopridošlom stanovništvu ima lojalne malogradjanske elemente, koji žele da se opravdaju od provincijskih predrasuda gradske sredine.
Domaći proizvodjači nisu konkurenti proizvodjačima iz razvijenih poljoprivrednih zemalja zapada, zbog znatno manjih subvencija i nerazvijenije tehnologije. Nisu konkuretni ni zemljama istoka usled njihove jeftine radne snage. Nepostojanje državnog intervencionizma po pitanju zaštite domaćih poljoprivrednih proizvodjača, ostavlja ih na milost i nemilost u neravnopravnoj tržišnoj utakmici. Država, a ne špekulanti u liku krupnih veleposednika, mora imati ulogu posrednika po pitanju izvoza poljoprivedenih proizvoda. Evidentno je da buržoaska država i kompradorska vlast nije u stanju to da ispuni, već samo proleterska država preko planske privrede.
Levica
Pad Berlinskog zida nametnuo je preispitivanje praktične ispravnosti dve značajne marksističke teorije – teorije permanentne revolucije i zakonа o odnosu izmedju osnove i nadgradnje. Jedna od teza permanentne revolucije glasi da je nezamislivo ostvarivanje socijalizma u nacionalnim okvirima bez internacionalne revolucije, koja ne može biti završena sve do konačnog trijumfa novog socijalističkog društva na celoj planeti.
Zakon o osnovi i nadgradnji kaže da se socijalizam pre može ostvariti u razvijenijim kapitalističkim zemljama nego u nerazvijenim, koje pak mogu pre doći do diktature proletarijata. Iz sadašnje perspektive, pobeda kapitalističke kontrarevolucije nad socijalističkim revolucijama potvrdjuje da prva teorija uslovljava drugu, odnosno da je socijalizam neodrživ kao sistem ako nije globalan. Dosadašnji tok istorije potvrdio je da će se u državama koje su duboko zahvaćene socijalnim i ekonomskim krizama najpre ostvariti diktatura proletarijata (Rusija, Kuba, Jugoslavija, Kina, Vijetnam…).
Prevlast Staljinove centrističke struje i njene “teorije socijalizma u jednoj državi“, naspram leve opozicije i “teorije permanentne revolucije“ Lava Trockog, pokazao se kao sudbonosni dogadjaj za budućnost svetske revolucije. Trocki je proročanski rekao “Ili će birokratija, postajući sve više organ svetske buržoazije u radničkoj državi, zbaciti nove oblike svojine i zemlju vratiti u kapitalizam, ili će radnička klasa slomiti birokratiju i otvoriti put ka socijalizmu“.
Učmalost socijalističke birokratije umesto revolucionarne eksplozije dovela je do njene implozije i truljenja, zahvativši duboko i društveno tkivo. Tu sudbinu nije izbegla ni jugoslovenska birokratija. Disident prema diktatu Kominterne, birokratija SKJ sve više se oslanjala na SAD, igrajući za njih korisnu ulogu u pacifikaciji zemalja trećeg sveta, osnivajući Savez nesvrstanih. Deformitet “komunista“ u Srbiji, kao i u većini bivših država SFRJ, ogledao se u skretanju sa centralne birokratske linije najpre u socijal-patriotizam, zatim u nacionalizam, i na kraju u socijal-šovinizam.
Ti kancerogeni nusproizvodi birokratije težili su materijalizaciji njenog privilegovanog položaja u samostalnim nacionalnim državama, što je za posledicu imalo krvavi gradjanski rat. Zbunjeni levi elementi koji su još uvek držali centralističku birokratsku liniju, bili su u neskladu sa realnom situacijom, impotentni za bilo kakav ozbilljniji otpor raspadu države i daljem krvoproliću i bezumlju.
Istorijska dekadencija ideje socijalizma vršena je od strane birokratije SKJ, a zatim galopirajuće nastavljena od nacionalističko-oportunističkog SPS-JUL-a. Ovakva kompromitujuća deformacija dala je vetar u ledja krupnoj buržoaziji da uz pomoć sitnoburžoazskih istoričara izvrši ne samo materijalnu, već i snažnu kulturno-propagandnu ofanzivu koja traje i danas. Nju čine istorijski falsifikati upereni protiv ideje komunizma i besklasnog društva.
Kako je tranzicija zapadavši u česte socijalno-ekonomske trzavice i krize iscrpela materijalne resurse za dalju manipulaciju masama, kompradorska buržoazija i elita i dalje koristi komunističku antipropagandu kao ideološku alatku, kupujući vreme i kritikujući “avete prošlosti“ za sadašnju situaciju. Zato veliki deo radnika i seljaka veruje u narativ da je za sve što nam se danas dešava kriv socijalizam.
Bilo je potrebno da prodju gotovo tri decenije koje su “pojeli skakavci“ da klasno najsvesniji levičarski elementi društva, prošavši kroz filter liberalnih zabluda započnu političko organizovanje u revolucionarnom pravcu. Veliki deo ovih grupacija čine mahom društveni aktivisti i studenti, dakle pripadnici mladje generacije koji nisu ni bili rodjeni za vreme SFRJ, ali koji su osetivši svu gorčinu i razočarenje u obmane raznih “tranzicija i reformi“, uvideli sav besmisao popravljanja kapitalizma.
Zbog snažne kapitalističke propagande, istorijski period socijalizma i radničkog samoupravljanja za današnju levicu može predstavljati ideološki balast. Ali, realan život i svakodnevni teror neoliberalizma otrežnjuje mase. Najprogresivniji predstavnici mladih i njihov elan za korenitim promenama, u kombinaciji sa empirijskim iskustvom misleće srednje i starije generacije, predstavlja društveni potencijal iz koje današnja levica treba crpi svoje snage.
Osnovni problemi levice jesu kako se otrgnuti od štetnih uticaja evoluciono-istorijskih, odnosno arhaičnih i liberalnih koncepata klasne borbe. Malobrojno članstvo komunističkih partija koje i dalje sledi birokratsku liniju KPJ, čine mahom nostalgični pripadnici srednjih i starijih generacija. Zarobljeni u vremenskoj kapsuli, oni deluju poput kulturno-umetničkih društava ili muzejskih eksponata, ostajući slepi za objektivu stvarnost i samim tim nesposobni za bilo kakav vid pratkičnog delovanja. Oni čak mogu imati krajnje reakcionaran stav prema progresivnom levičarskim snagama.
Drugi vid štetnog uticaja – liberalni društveni aktivizam, iz čijeg se korpusa sadašnja levica regrutovala, a zatim dezertirala, najviše je prisutan kod pripadnika mladje generacije. Mešavina ideološko-strateške konfuzije koja je kod njih prisutna, potiče iz njihove nasledjene empatije prema nemoći liberala da dublje zadru u mase, nametnu se kao lideri u odlučnim i dobro osmišljenim akcijama. To se naročito ispoljilo na ulicama Srbije poslednjih nekoliko godina, kada imamo gotovo anarhističke i haotične akcije. O karakteru liberala je još pomenuti Trocki pisao: “Liberalizam nikada nije imao dovoljno snage da komanduje masama, niti dovoljno inicijative da ih usmerava. Njen stav prema masovnim pokretima, čak iako su direktno pomagali liberalizmu, bio je isti kao i prema prirodnim fenomenima koji izazivaju strahopoštovanje, zemljotresima ili vulkanskim erupcijama“.
Ono što kolektivno nedostaje progresivnoj levici jeste iskustvo klasne borbe. “Najleviji“ empirijski domet omladine jeste liberalni društveni aktivizam iz perioda tranzicije, odnosno surogat klasne borbe kroz zaštitu ljudskih i manjinskih prava. S druge strane, empirijsko iskustvo srednje i starije generacije iz socijalizma bilo je uskraćeno za klasno organizovanje protiv kapitalizma. Nade koje se polažu u gradjansku klasu kao predvodnika masa radnika i seljaka, ili pak “markuzeovski“ u nezaposlene, lumpenproletarijat ili studente svakodnevno se raspršuju, stvarajući time osećaj kolektivne nemoći. Rudimentarna mladolevica zajednički mora proći kroz oganj predrevolucionarne i revolucionarne situacije, a vetar istorije joj može pomoći da rastera dimnu zavesu kapitalističkih obmana.
Oni koji su prošli kroz ideološki filter liberalnih zabluda, naleću na taktičku zamku koja glasi da je za levicu liberalno-demokratski tip vlasti pogodniji kao prelazni vid u odnosu na nacionalno-autoritarni, jer će kroz pukotine “mekših“ vlasti uspeti da lakše prodru do masa. Ovaj obrazac razmišljanja važi za lokalne sredine, ali sa aspekta državne vlasti, pogodniji je onaj tip koji stvara veću krizu i koji ne može da reši pitanja u demokratskoj diktaturi.
Karakter liberalnog tipa vlasti u odnosu na nacionalni može biti dijametralno suprotan po pitanju balansa unutrašnje i spoljne politike. Situacija na globalnom planu dramatično se menja. Liberalni krugovi gravitiraju ka zapadu, dok nacionalni stvaraju privid ravnoteže izmedju istoka i zapada, do momenta kada će im vetar globalnih dešavanja poremetiti ekvilibrijum i odgurnuti na neku od strana. Liberalni tip vlasti, za razliku od nacionalnog može pružiti veću slobodu govora i obezbediti više prava za socijalne manjine. Ali, po pitanju vojne saradnje sa NATO, uvodjenja sankcija Rusiji, liberalni tip može imati radikalniji pristup, što za levicu nije beznačajno. Nije svejedno da li će ona delovati u NATO ili vojno neutralnoj državi.
Što Srbija dublje tone u dužničko ropstvo i status kolonije, to se političko klatno pomera sve više udesno, obezbedjujući manevarski prostor za dodatno kanalisanje nezadovoljstva masa. Medjutim, pomeranje udesno ne može ići u nedogled. Zato se mora obezbediti prostor za pomeranje “ulevo“. Težnja je da se mase radnika i seljaka odvuku levo-liberalnom stranputicom, kako ih još uvek slabašne levičarske snage ne bi organizovale ka revolucionarnoj borbi. “Leva“ alternativa u vidu zelenog pokreta jeste samo liberalizam umotan u ekološku oblandu, koju imperija koristi kao stožer gradjanske klase, odnosno kompradorsku grupu za pritisak na “stabilokratiju“. Pomeranje političkog klatna levo-desno ima dakle za cilj hipnotisanje masa.
Odlaganje ekonomske krize zaduživanjem i prodajom kapitalnih preduzeća i dobara od strane režima SNS-a, staviće pred svršen čin i javno-komunalna preduzeća. Dužnička kriza u ovoj situaciji usloviće socijalnu i političku. Uticaj liberalne opozicije na sve nezadovoljnije radnike u javno-komunalnim preduzećima tada može rasti. Uz već nezadovoljni deo gradjanstva, sitne i srednje seljake, može doći do stanja ravnoteže ili čak prevage na izbornoj klackalici u korist liberala. Ovakvu konstelaciju imperijalne sile će svakako koristiti za dodatno nametanje svojih interesa.
Bez obzira na trenutnu slabost, levica ovakav razvoj dogadjaja mora dočekati spremno. Dok kriza ne nastupi, ne sme sedeti skrštenih ruku, već mora upozoravati sindikate državnih preduzeća na nadolazeću opasnost koja im predstoji. Tako će kad kriza nastupi, u očima mnogobrojnog sindikalnog članstva dobiti na ugledu i daljem jačanju svog uticaja. Levica mora biti sveprisutna u važnim društveno-političkim dogadjajima, sa akcentom na klasnu borbu. Ona treba predstavljati “antenu“ za signale svih borbenih sidikata, povezivati ih, koordinisati i usmeravati u smeru revolucionarne političke borbe.
Novi talas levice koji zapljuskuje Balkan, posledica je organske povezanosti zemalja koje dele gotovo istu sudbinu, a to je polukolonijalni status i dužničko ropstvo prema medjunarodnim finansijskim institucijama. Na žalosnom primeru Sirize videli smo kako su bez postojanja snažnih komunističkih i ostalih revolucionarnih partija u regionu, kao i u zemljama centra, koje bi vršile pritisak na sopstvene vlade, šanse za sprovodjenje revolucionarnih koraka svedene na minimum. Zato se ostvarivanje čvrste saradnje balkanske levice nameće ne samo kao ideološki, već i kao praktično-politički imperativ.