Poslije trideset godina, pade Milo. To se može pouzdano zaključiti, bez obzira na to što on još uvijek pokušava da pregovaračkim kombinacijama dođe do potrebne skupštinske većine. Njegova partija je tako slabo prošla na izborima, da sve priče o pojedinačno najjačoj partiji nemaju nikakvog smisla. Partija koja je imala apsolutnu vlast, kontrolisala represivni aparat, medije, javne ustanove, veliki privatni kapital, izborne komisije, i šta sve ne, može se smatrati gubitnikom čim ne uspije da osvoji neupitnu skupštinsku većinu. Ta partija ne može govoriti čak ni o relativnoj pobjedi, jer nije uspjela da iskoristi ogromne resurse da ostane na vlasti.
O (dis)kontinuitetu
Neki su, ideološki zaslijepljeni, govorili da je došlo do prekida kontinuiteta dugog 75 godina, ili, malo blaže, „30 plus 45“ godina. Nema veće besmislice od ove. Kontinuitet vlasti postoji od 1990. godine. Već na tim izborima došlo je do prekida kontinuiteta sa prethodnim periodom, jer je tadašnji Savez komunista Crne Gore izašao na izbore sa tipičnim socijaldemokratskim programom. Kontinuitet su prekinuli „mladi, lijepi i pametni“, a jedan od njih bio je Milo Đukanović. To što su juna 1991. godine preimenovali partiju u Demokratsku partiju socijalista (DPS) nije bio prekid kontinuiteta, već samo kruna procesa koji su započeli prije višestranačkih izbora. Dakle, neki dan nije pao posljednji komunistički režim, nego je pao režim jednog autokrate, koji je uz to prvak procesa prvobitne akumulacije kapitala u Crnoj Gori. Pao je režim divljeg kapitalizma, začinjenog mafijaškim i represivnim upravljanjem, dugim tri decenije.
Režim i sistem
Nema sumnje da je opozicija pobijedila, bez obzira na to kako će na kraju izgledati nova vlada. Ona je pobijedila zato što je uspjela da osvoji većinu mandata u skupštini iako nije imala podršku medija, krupnog kapitala, ni velikih centara moći. Njena pobjeda je dokaz da građani mogu pod određenim uslovima zaista izvojevati pobjedu nad autokratskim režimom, uprkos tome što su sredstva oblikovanja javnog mjenja i represije dominantno pod kontrolom režima. U tome je značaj ovih izbora. Oni neće dovesti do promjene sistema. On će ostati netaknut u svom ekonomskom ruhu, klasnim razlikama i socijalnom propadanju. Ni politički sistem se neće bitnije promijeniti, ako pod njim mislimo na sistem stranačke vladavine. Razlika, mada ipak važna, u tome je što kontrolu nad političkim institucijama neće imati jedna stranačka oligarhija, nego mnogo njih. To će, barem potencijalno, negativno uticati na političku stabilnost, ali će spriječiti učvršćivanje na vlasti uske stranačke oligarhije, ili čak jednog autokrate.
To što postoje izgledi da vlast formiraju tri koalicije, ne mora nužno značiti nestabilnost. Sve zavisi od toga kako te koalicije shvate stvarnost. Iako između njih postoje značajne programske razlike (na primjer, u pogledu odnosa prema NATO paktu, povlačenju priznanja Kosova, evropskim integracijama, odnosa prema Rusiji, itd.), to ne mora nužno značiti da će ih ove razlike, barem u prvom mandatu, sprečavati da sarađuju. Umjetnost političara je da pronađu ono što ih spaja, a ne ono što ih razdvaja. Već su se mogli čuti glasovi iz opozicionog tabora da se neće postavljati pitanje izlaska iz NATO, jer je očigledno da to skupštinska većina neće podržati. Ne samo da su protiv toga snage oko DPS-a, nego ni pobjednička koalicija nije jednodušno za taj ishod. Slično važi za povlačenje priznanja Kosova, jer tri koalicije koje su dobile većinu nemaju isti stav o tom pitanju.
Očigledno je da će opozicija, formira li vladu, morati da se kreće vrlo oprezno i sa minimalističkim programom. Ono što, međutim, zabrinjava, mada je i očekivano, jeste da je ekonomsko-socijalni program opozicije jedva različit od programa dosadašnje vlasti. Priroda društveno-ekonomskog i političkog sistema neće biti promijenjena. Za pohvalu je to što je čelnik koalicije „Za budućnost Crne Gore“ najavio češće korišćenje instituta neposredne demokratije, u prvom redu referenduma. Ostaje pitanje da li će to biti moguće, imajući u vidu ideološki profil stranaka koje čine tri pobjedničke koalicije, a koje ne zamišljaju politički sistem kao kombinaciju predstavničke i neposredne demokratije.
Naprijed rečeno ne znači da važnost ovih izbora treba zanemariti ili svesti na minimum. Samo se želi reći da će biti promijenjen politički režim, ali ne i politički, a pogotovo ne društveni, sistem. U datim okolnostima, ni to nije malo, jer je dokaz da politički režim mogu promijeniti i oni koji objektivno nisu imali na raspolaganju sredstva kojima se najviše oblikuje javno mnjenje, pa i utjeruje strah u kosti biračima, od kojih su mnogi egzistencijalno zavisili od režima. Pao je režim koji nije bio demokratski, nego se održavao manipulacijom i nasiljem. Taj režim je uveo sistem primitivnog, divljeg kapitalizma, zasnovanog na prvobitnoj akumulaciji kapitala. Vođa tog režima sjedinio je u svojim rukama političku i ekonomsku moć.
Nacionalizam kao političko oruđe
On je bio i ostao jedan od „regionalnih“ šampiona korišćenja nacionalizma kao političke tehnologije vladanja. Od perjanice Miloševićeve politike početkom 1990-ih, kada je prestao da igra šah jer ga je podsjećao na šahovnicu, kretao se do crnogorskog nacionaliste, koji ne samo da je obnovio crnogorsku državu, nego je odlučio i da stvori Crnogorsku pravoslavnu crkvu, u nastojanju da učvrsti crnogorski nacionalni identitet, a sebe predstavi kao oca crnogorske nacije. Nije Milo ni srpski ni crnogorski nacionalista. On je i jedno i drugo, prema potrebi. Ali, on je i više od toga. On je čas srpsko-crnogorski integralista, čas crnogorski separatista. Čas je za oštru politiku prema Albancima i Bošnjacima, čas je njihov zaštitnik i saveznik. On je sve i nije ništa. Ali, nešto on sigurno jeste: apsolutno pragmatični političar, koji je posvećen samo jednoj ideji – očuvanju svoje političke i ekonomske moći.
Kad takav političar izgubi apsolutnu vlast koju je imao dvije i po decenije (ako računamo od razlaza sa Bulatovićem), on će učiniti sve što može da se održi. Nasilje, barem ono državno i velikih razmjera, ne dolazi u obzir. Zato je zaigrao na onu kartu koja ga dosta dugo održava na vlasti – zaštitnika nacionalnih i državnih interesa. To nije njegov izum. Mnogi su prije njega, uspješno ili bezuspješno, igrali na tu kartu. Ta strategija je mnogima providna, ali uvijek ima onih koji u nju povjeruju. Milo ne može da se pozove na bilo šta drugo osim na ugrožavanje crnogorske nezavisnosti i na narušavanje dobrih međunacionalnih odnosa. To, da će tri opozicione koalicije predati Crnu Goru u naručje Srbije i Rusije, obična je besmislica. Vlada, bila ekspertska ili stranačka, ne bi imala podršku skupštinske većine za vođenje takve politike. A neke od stranaka članica pobjedničkih koalicija (pa i same pojedine koalicije) tako očigledno nisu „prosrpske“ (što ne znači da su antisrpske!), da je nemoguće misliti kako bi podržale politiku podređivanja Crne Gore Srbiji i Rusiji. Ali, Milo mora igrati na tu kartu, inače nema na šta drugo. Osim toga, ideja da bi Crna Gora, ako DPS pređe u opoziciju, postala vazalna država, besmislena je iz još jednog razloga: već sad ona je, kao članica NATO pakta i na putu ka EU, država sa krajnje ograničenom nezavisnošću, samo što zavisi od SAD i EU, a ne od Srbije i Rusije.
Milov pokušaj je jasan i jednostavan: pokušava se spasiti tako što se predstavlja zaštitnikom crnogorskih nacionalnih i državnih interesa. Štaviše, poziva u pomoć antifašizam i multietničnost. Njemu je multietničnost vrlo korisna, čak nužna, jer je, promovišući tu ideju iz pragmatičnih razloga, imao solidne i dugovječne koalicione partnere iz reda bošnjačkog i albanskog naroda, koji su mu omogućavali stabilnu skupštinsku većinu. Čak je nezavisnost Crne Gore, svoju ključnu ideju koju eksploatiše dosta dugo, ostvario samo zahvaljujući pomoći nacionalnih manjina. Insistiranje na naprijed navedenim temama, treba da osujeti birače, pa čak i dio Milovih, da razmišljaju o tome zašto je režim zaista pao i šta je navelo građane da ga podrže manje nego ikad.
Nema sumnje da je zakon o slobodi vjeroispovijesti bio kap koja je prelila čašu. Niti bi Milo pao da nije bilo tog zakona, niti je pao samo zbog donošenja tog zakona. Rezultati izbora to pokazuju. Pobjeda opozicije ipak je tijesna. Da nije bilo katastrofalne politike u vezi sa ovim zakonom, DPS i njegovi saveznici bi vrlo moguće imali potreban broj ruku da formiraju koalicionu vladu. S druge strane, ne treba misliti da su ljudi mjesecima protestovali samo zato što su htjeli da štite Srpsku pravoslavnu crkvu. Neki nisu imali taj motiv, a većina koja ga je imala, nije protestovala samo zbog toga. Jednostavno, ljudi su dugi niz godina nezadovoljni, a to nezadovoljstvo je doživjelo vrhunac kada je režim udario na crkvu. Protesti su bili izazvani spornim zakonom, ali nisu izazvani samo njime. Da je režim bio pošten i pravičan, pitanje je da li bi protesta bilo, ili da li bi bili tako brojni i značajni. Vjerovatno ne bi.
Kaže se da je Đukanović napravio ogromnu grešku zato što je pred izbore krenuo na crkvu. Kad se pogleda ishod izbora, to je nesumnjivo tačno. Međutim, stvari treba posmatrati iz njegovog ugla. Autokrata je uvjeren u svoju svemoć, dobrim dijelom i zato što je izgubio dodir sa stvarnošću, pa nije u stanju da procijeni raspoloženje javnosti. Drugo, Đukanovićev pohod protiv crkve istovremeno je dio njegovog snaženja crnogorskog nacionalnog identiteta, za šta mu, po njegovoj procjeni, treba posebna pravoslavna crkva. Da bi u tome uspio, mora baciti na koljena Srpsku pravoslavnu crkvu. Sve to je, dakle, dio njegovog crnogorsko-nacionalističkog projekta. Na kraju, njemu je to bilo potrebno da bi ojačao legitimitet u onom dijelu biračkog tijela koje nije orijentisano srpski, nego crnogorski (bilo u nacionalnom, bilo u državotvornom smislu), a čiji glas mu, zbog društvene situacije i teških promašaja režima, nije bio garantovan.
Nemili napadi na Bošnjake u Pljevljima i incidenti u drugim mjestima poslužili su režimu da tvrdi kako prosrpska opozicija ima namjeru da se obračuna sa nacionalnim manjinama, koje je režim dosad uspješno štitio. Vođe opozicije su odmah uzvratile da njima nikako nije u interesu da se dogode bilo kakvi incidenti, pogotovo oni na nacionalnoj osnovi. Nema sumnje da im to ne ide u prilog, jer onaj ko pobjeđuje, nema nikakvog razloga da izaziva nerede. Gubitnici imaju taj interes. Teško je reći ko je organizator ovih napada, ako je to iko. Moguće je da ih je organizovao režim, sa željom da izazove destabilizaciju i, u prvom redu, izvrši pritisak na Dritana Abazovića. Druga mogućnost je da su napadi na Bošnjake bili neorganizovani, a da su ih izvršili srpski nacionalisti, koji su smatrali da je konačno došao trenutak da se osvete. Kako god, Đukanovićev režim je iskoristio priliku da pokuša spriječiti stvaranje skupštinske većine, a za njega najpogodnija karika u tom lancu opozicije jeste koalicija „Crno na bijelo“, zbog svoje multietničke strukture i građanske orijentacije.
Ideja ekspertske vlade se čini kao jedini izlaz za dosadašnju opoziciju. Vlada bi implicitno bila i politička, a potencijalno i koncentraciona, sa izuzetkom DPS-a. Ta ideja je dobra iz nekoliko razloga. Stvaranje klasične koalicione stranačke vlade odmah bi dovelo do problema sastava i programa te vlade, koju bi morali da čine ideološki vrlo različiti političari i njihove stranke. S druge strane, ekspertska vlada znači da u njen sastav, u prvom redu, ulaze stručnjaci, a ne stranački vođi, da ona i ne mora ostati na vlasti pun mandat, i, što je najvažnije, da je njen program minimalan, tj. da obuhvata samo ona pitanja o kojima je dojučerašnja opozicija saglasna. Jasno je da bi i takva vlada bila politička, ne samo zato što bi se i u njoj našle stranačke vođe, barem u ograničenom broju, već, prije svega, zato što bi ona morala imati skupštinsku podršku. Velike programske razlike između opozicionih blokova bile bi manje vidljive i manje značajne, a vlada bi radila na realizaciji samo onih tačaka o kojima postoji puna saglasnost.
Đukanović je izjavio da je velikosrpski projekt oživio i da su rezultati izbora posljedica djelovanja zvanične Srbije i Srpske pravoslavne crkve. Ove izjave nisu ništa drugo osim traženje opravdanja za vlastiti neuspjeh. Razumije se da autokrata ne može da prihvati odgovornost, jer on je tvorac režima i nosilac ogromne moći. Po prirodi stvari, najveću odgovornost snosi politički režim, a najviše njegov nosilac. Šta god neka država radila, s ciljem da naudi režimu u drugoj državi, ona ne može uspjeti u tome dok god je taj režim legitiman. Slično važi za crkvu. Ona je prisutna u Crnoj Gori od početka ovog režima, čak su isti ljudi nosioci vlasti u njoj. Da je mogla, ona bi ga sigurno (s)rušila i ranije. Međutim, ona nema potencijal ni sposobnost da ruši i postavlja vladajuće garniture. Ona može da učestvuje u tome, ali ne može biti nosilac tog procesa. U državi, režim posjeduje sredstva prisile, manipulacije, mobilizacije i uticaja na javno mnjenje. Zato, njegove mogućnosti uticaja neuporedivo su veće od onih koje imaju crkva ili neka susjedna država. Tvrdnja da su crkva ili Vučić „nadigrali“ Đukanovića u igri uticaja na javno mnjenje, providan je pokušaj korišćenja nacionalizma kao oruđa političke manipulacije i ukazivanja na unutrašnje i spoljne neprijatelje.
Na kraju, režim je pao nakon 30 godina, i to na izborima na kojima su učestvovale dvije strane nejednakih snaga. To je značajan događaj, jer pokazuje da nijedan režim, ma čime se služio da bi opstao, nema garantiju da će trajati beskonačno dugo. Režim će se promijeniti, ali sistem neće. Toga treba biti svjestan. Ne samo da se neće promijeniti njegova spoljnopolitička orijentacija, nego, što je najvažnije, osnove ekonomskog sistema. Promjene koje će uslijediti jesu važne, ali nisu dalekosežne. Građani Crne Gore su u ovom trenutku učinili ono što su mogli. Promijenili su režim, a za promjenu, ili barem duboku reformu sistema, biće potrebno još mnogo truda i znoja.
foto: srbijadanas.com