Novi Plamen će u dva nastavka objaviti nekoliko manjih glava iz knjige “Ricostruire il partito comunista”. S obzirom na ”strategijski” pristup autora, nadamo se da će tekstovi biti korisni ne samo onima koji se samidentifikuju komunistima, nego i ljudima koji pripadaju ostalim levičarskim tradicijama. Prvi deo teksta možete pročitati na ovom linku.
Od svog nastanka, od Manifesta Marxa i Engelsa (1848), komunistički pokret – uprkos kriza, podjela i mutacija – uvijek je sebe shvatao kao međunarodni faktor, koji ne bi mogao ni postojati bez internacionalne projekcije.
Jasno je da je od kada postoje države i nacije «polazišna točka uvijek nacionalna» (Gramsci), a ona je središnja i danas u organizaciji borbe, kao i nacionalna ukorijenjenost svake partije i svakog pokreta. Tim više danas – u eri «mondijalizacije» – nikakav komunistički i revolucionarni pokret, nikakav proces reorganizacije nacionalnih partija nije moguć na duže vrijeme niti može biti uvjerljiv bez vlastite internacionalne projekcije.
To vrijedi uostalom ne samo za komuniste, već i za pokrete socijaldemokratske i reformističke inspiracije, koji nimalo slučajno vide danas svoju projekciju u Socijalističkoj Internacionali i u debati, u koju je ona uključena.
Ako bismo i mi došli do zaključka (do kojeg su došli nakon pada SSSR-a toliki eksponenti i iz Italije, koji ipak i dalje nastavljaju subjektivno da se osjećaju kao «komunisti»), da je komunistički pokret gotov – gotov bilo kao strateški pojam historijski aktualan, bilo kao cilj, koji je moguće rekonstruirati – pa im i sama pomisao na rekonstrukciju komunističke partije u Italiji izgleda lišena svakog značenja i perspektive, isključivo propagandistička, samo s karakterom ostatka ostataka, koja ide za tim da se iskoristi «komunističko» ime i simboli, kako bi se za izvjesno vrijeme držao zajedno dio drugova i birača, koji su im privrženi, to bi značilo isključivo stanje očekivanja, dok se ne osposobi i dok se ne formira nova politička formacija: «nova ljevica» kao alternativa, u kojoj bi komunisti predstavljali samo jednu kulturnu komponentu, kao što je to njemačka Die Linke.
Bilo bi sigurno sektaški i pogrešno podcijeniti političi uspjeh Die Linke za svu progresivnu Evropu, ali treba reći da je ona ipak druga stvar nego »komunističko pitanje» i u Njemačkoj i u evropskom kontekstu. To je uostalom bilo vrlo jasno funkcionerima Partije demokratskog socijalizma Njemačke (PDS) suorganizatoru Die Linke (zajedno s jednom lijevom socijaldemokratskom frakcijom, koja se odcijepila od SPD-a): Gysi je odvajkada eksplicitno govorio da njemačka PDS ne želi nikakvu «Rifondazione comunista» i smatra da je iskustvo komunističkog pokreta historijski prevaziđeno. A to je zacijelo i mišljenje i zapadno-njemačkog leadera Die Linke, socijaldemokrate Oskara Lafontainea.
Nije dakle nikako slučajno što će formacije «nove ljevice» (kao što je njemačka Die Linke, grčki Synaspismos, Bloque de Esquerda u Portugalu kao i Lijeva partija Švedske) tražiti – u Evropi i u svijetu – nove snage na koje bi se mogli pozvati i s kojima bi se mogli spojiti na međunarodnom planu, zamjenske onima koji su u procesu konstitucije na međunarodnim susretima Komunističkih i radničkih partija i njihovih radnih i koordinacionih struktura, u procesu koiji je već u toku jednu cijelu deceniju. I u kojem su procesu snage ovakve «nove ljevice» svjesno odlučile ne sudjelovati. To su ostalom ključni razlozi koji su doveli do formiranja Evropske partije ljevice (Il partito di sinstra europea – SE).
Za Fausta Bertinottija treba kazati da nije bio samo najdosljedniji i najodlučniji idejni poklonik i konstruktor toga poduhvata, već da ga je on povezao i podredio već odavna, daleko prije no što je ušao u Rifondazione comunista, onome što je smatrao za kraj komunizma dvadesetog stoljeća, lenjinistički po svojoj matrici, te je njegov stav oduvijek bio kako je reorganiziranje ičeg sličnog, ma koliko obnovljenog, u XXI stoljeću, nevjerojatno.
231. Poslije pada SSSR-a
Komunistički pokret, kojeg je pregazio pad SSSR-a, već dugo vremena prolazi kroz duboku krizu i podnosi podjele planetarnih razmjera (treba se samo podsjetiti razdora između sovjetskih i kineskih komunista, dakle između dvije najjače socijalističke snage, a koji je sigurno imao vrlo ozbiljne posljedice na krizu u socijalističkom taboru i na sudbinu socijalizma u proteklom stoljeću). Pad SSSR-a i nestanak Komunističke partije te velike zemlje učinile su još daleko gorom situaciju koja se, početkom devedesetih, pokazivala sasvim nesigurnom u odnosu na budućnost komunističkog pokreta. Dezorijentacija je ogromna i pogađa, na različite načine i u različitim oblicima, komuniste cijelog svijeta.
- Prvi pokušaji reorganizacije
Ranih devedesetih godina, kad nastaje Rifondazione comunista, vrijeme je velike konfuzije i dezorrijentacije u redovima komunističkog pokreta. Međutim, pokušaja reorganiziranja ima mnogo. U to je vrijeme dalekovidno Alvaro Cunhal putovao u Aziju, gdje se susreo sa rukovodiocima najvećih komunističkih partija regije (s indijskim, kineskim, vijetnamskim, japanskim i korejskim komunistima) i iz toga izvukao zaključak da u tom dijelu svijeta – koji predstavlja otprilike polovinu svjetske populacije – i prema kojem se premješta i to velikom brzinom ekonomska i geo-politička ravnoteža planete (kako će to jasno pokazati sljedećih trideset godina) – ne samo da komunistički pokret nije u krizi, već općenito uzevši doživljava jednu ekspanzivnu fazu, uprkos rušenja Sovjetskog Saveza i propasti socijalističkog bloka u Evropi.
Mislimo da uopće nije slučajno što je upravo Alvaro Cunhal, iz Portugalske komunističke partije, postao promotorom u Lisabonu susreta najvećih komunističkih partija, u prvim mjesecima 1991 godine, između najvećih komunističkih partija Evrope iz nesocijalističkog bloka (u kojem nestaju socijalističke partije upadajući u pravu močvaru).
Susret ima kao jasan cilj ne samo da dovede do razmjene mišljenja o situaciji, već da postavi temelje procesima rekonstrukcije između jezgre komunističkih partija u Evropi (koje je bio u posljednjim godinama podijelio stav prema «eurokomunizmu» i prema drugim važnim strateškim pitanjima kao i pitanjima identiteta) u namjeri da se postave osnovice – makar i neformalno – za neke elemente koordinacije. Na taj su sastanak pozvani osim KP Portugala, i KP Grčke, KP Francuske (PCF), Akel sa Cipra, KP Španije i Rifondazione comunista (tada još kao pokret, nije se još oformila u partiju), koja će prisustvovati kao «posmatrač».
- Susreti evropskih komunističkih partija
Drugi analogni susreti komunističkih partija odvijaju se, polovinom devedesetih godina, ponovo u Lisabonu, pa u Ateni i u Madridu. Ali istinu govoreći, samo neke od tih partija doista vjeruju u mogućnost i investiraju u taj proces kao u generaliziraniji proces obnove i reorganizacije komunističkog pokreta. To su Portugalska komunistička partija, grčki KKE i Akel (Cipar). Ostale partije (kao Rifondazione iz Italije, KP Španije i Francuska komunistička partija, gdje je u međuvremenu Marchaisa zamijenio Robert Hue i promovrirao «mutaciju» -«promjenu») sudjeluju na tim sastancima sve manje uvjerene i već gledaju na procese stvaranja alternative i na reorganizaciju «evropske ljevice».
Razlike u gledištima nisu u tome što se sve jasnije pokazuje da su potrebni novi oblici i nova mjesta organizacije evropske antikapitalističke ljevice, koja će prevazići prijašnje oblike organizacije i otići dalje od komunističkih partija. Oko toga se svi slažu, kako će se poslije vidjeti kod stvaranja Gue–Ngl (Grupe ujedinjene ljevice – Zelene nordijske ljevice u Evropskoim parlamentu). Trebalo bi stoga da se komunističke partije odreknu svojih vlastitih autonomnih momenata, momenata konfrontiranja kao komunisti .
Akternativa je – ili, nasuprot tom stavu, – da li da se zadrži takva autonomna polarzacija, kao integralni dio svjetskog procesa reorganizacije novog komunističkog pokreta za XXI stoljeće. To je tema – upravo- komunističke autonomije u međunarodnoj projekciji.
- Kraj Sovjetskog saveza nije kraj komunističkog pokreta
Taj proces ponovnog osnivanja bazira se na ideji, koju naširoko dijele svi komunisti svijeta, da kraj SSSR-a ne predstavlja kraj komunističkog pokreta. Mišljenja su da pojam ima vlastitu aktualnost, ali on mora dobiti nove sadržaje, ne ponavljanje formula ili izraza prošlosti: on mora postati otvoren za dubinsko aktualiziranje i rekonstruiranje.
Komunistički je pokret sigurno doživio, padom SSSR-a najveću krizu u vlastitoj historiji; taj je proces političke i idejne borbe, podjele i ponovnog konstituiranja pogodio generalno sve partije i odvijao se u svim komunističkim partijama, a u nekim slučajevima on još uvijek nije dovršen.
No može se kazati da pokušaj, započet 1989, od snaga koje su u svakom slučaju neprijatelji socijalističke perspektive i pristalice «konačnog» uništenja komunističkih i revolucionarnih snaga u svijetu, još nije prošao. I da su, uprkos vrlo dramatičnim i regresivnim situacijama u nekim zemljama (među kojima je i Italija) na internacionalnom planu vidljivi elementi da je napad izdržan ili da se stanje počinje obrtati: u Latinskoj Americi, u Africi, u Evropi i najviše, u Aziji.
- Stotinjak partija u svijetu
U usko organizacionom smislu danas u svijetu postoji stotinjak komunističkih partija – velikih i malih – koji se eksplicitno nazivaju takvima, i koji imaju oko sto miliona članova, koji se bore, od čega 78 miliona predstavljaju komunisti Kine (a tome treba dodati još sto miliona omladinskih i srodnih komunističkih organizacija na međunarodnom planu).
Od tih partija neke, najvažnije među njima, znače i utječu mnogo – na vlast, na vladu ili na opoziciju – kao i na stvarnost zemalja u kojima postoje, a koje čine više od polovine stanovništva planete (Kina, Indija, Rusija, Brazil, Južna Afrika) i postepeno postaju ključne zemlje, zemlje bez premca, za međunarodne ravnoteže u XXI stoljeću.
Nema dakle nikakvog «objektivnog» motiva zbog kojeg bi trebalo napustiti pojam komunističke partije ili ga razvodniti nekim općenitijim i lišenim svih razlika pojmom «ljevice». Taj pojam, «komunistički», upravo suprotno, treba redefinirati, ispuniti ga političkim i tehničkim sadržajima, strategijom, organizacijom sposobnom za konfrontacije – iznad svakog provincijalizma i tvrdoglavnog inzistiranja na nacionalnoj dimenziji – koja mora dobiti internacionalnu dimenziju. Pa i mjesta, sjedišta partija i njezini instrumenti treba da budu takvi kakvi su potrebni komunistima različitih zemalja, kako bi se mogli sastajati, razmjenjivati ideje i iskustva, dogovarati zajedničke akcije, a da sve to ne dođe u suprotnost i ne spriječi potrebu organiziranja jedinstvene akcije svih antiimperijalističkih i antikapitalističkih snaga (komunističkih ili nekomunističkih) i još većeg jedinstva na demokratskoj ljevici, prema posebnostima svake zemlje.
- Opovrgnuta teza o nepovratnom nestanku
Iskustvo ovih zadnjih decenija, koje nas dijele od pada Berlinskog zida opovrgava tezu da je kraj SSSR-a i socijalističkog bloka zemalja u Evropi značio kraj komunističkog pokreta i nepovratno propadanje komunističkih partija u zemljama gdje su one stvarno bile, i još uvijek jesu, ukorijenjene, a nisu samo svjedočile svoje postojanje. Talijanski i španjolski (djelimično i francuski) slučaj danas predstavljaju dramatične anomalije, nikako pravilo.
- Stvaranje GUE
U Evropskoj Uniji zajednička inicijativa i inspiracija vodećih komunističkih partija bila je od fundamentalnog značenja u procesu koji je doveo do stvaranja Gue– Ngl odnosno Konfederalne grupe Ujedinjene Ljevice u Evropskom Parlamentu.
Početkom se može smatrati susret u Lisabonu 1991, kojeg je inicirala Portugalska KP, u čemu su uzeli učešća, kako je rečeno, KP Francuske, KP Španije i Ciparski Akel, KP Grčke (KKE) i Rifondazione comunista kao posmatrač. Tome su slijedili analogni susreti u drugim zemljama, a u njima je uzela učešća i Njemačka PDS.
Na tim susretima postavljaju se baze jedinstvenog približavanja i rekonstrukcije u odnosu i na mjesto u Evropskom Parlamentu.
Odoljevanje napadima protivnika ovog jedinstvenog odnosa među političkim formacijama te ponovo uspostavljena klima suradnje između tih snaga, čak i u najtežim zemljama i u kojima je do formacije kakva je GUE (Grupa Ujedinjene ljevice i Zelena sjevermoevropska ljevica) bilo vrlo mučno doći, pokazalo se kao pozitivno za uspjeh operacije.
- Zašto su prekinuti susreti među evropskim komunističkim partijama
S formiranjem GUE ušli su u krizu i prekinuli se neformalni susreti među najvećim komunističkim partijama Evropske Unije. Razlog je strateški: neke od tih partija (KKE, KP Portugala, Akel) smatraju da formacija GUE ne rješava sama po sebi rekonstrukciju komunističkog pokreta u Evropi i smatraju da se ti susreti moraju nastaviti i još proširiti; druge snage, nasuprot tome, mišljenja su (preskočivši dvosmislenosti, razlike i dvostruku igru unutar njih samih) da je strateški cilj stvaranja koimunističke partije XXI stoljeća historijski prevaziđen i iskorištavaju nastanak Grupe evropske ljevice (GUE) da prekinu zahtjev za susretima komunističkih partija. To je pokušaj, jednak svakom drugom, koji ima za cilj uništavanje ili razvodnjavanje u praksi pitanja komunističke autonomije i njene međunarodne dimenzije i projekcije.
- Prvi godišnji susreti na svjetskoj skali
Cilj te inicijative bio je započet od KP Grčke godine 1998 u namjeri da se u Ateni organizira susret «Komunističkih i radničkih partija» posvećen njihovoj ulozi u sadašnjioj historijskoj fazi. U početku je u tome uzelo učešća jedno pedesetak partija (među kojima i sve najveće komunističke partije svijeta). Ti će se susreti zatim ponavljati svake godine, svaki put organizirani s drugom tematikom: političke i sindakalne teme, ili će biti usmjereni na ekonomsku analizu, na teoretsku debatu, na razmjenu mišljenja o inicijativama i o raznim iskustvima. Općenito uzevši, na njih je dolazilo osamdesetak partija (gotovo uvijek sve najveće partije) sa sudjelovanjem, zadnjih godina, Kineske komunističke partije (isprva kao posmatrača, a zatim u punoj ulozi).
Istina je da su u početku ti susreti imali formalni karakter, ponekiput repetitivan u odnosu na stare boljke komunističkog pokreta. Ali s vremenom su dobili fluidniji karakter, življi i više povezan sa zahtjevom ne samo da se diskutira, već da se komunisti pronađu i da se međusobno prepoznaju u zajedničkoj problematici (što je u početku bilo vrlo bitno: u tim godinama postojala je opasnost da sve bude razoreno), i da nađu prikladne puteve i oblike za ponovo koordinirano lansiranje komunista i njihove aktivnosti na svjetskoj sceni i u radničkoj borbi.
Taj problem je još daleko od toga da bude riješen i svaki bi trijumfalizam bio jako neumjesan. Ali izvan sumnje je da su neki važni koraci naprijed već učinjeni.
Na primjer prvi put je vođena koordinirana internacionalna akcija, koja je dovela do konkretnih rezultata. Tako je naprimjer otklonjena prijetnja da se omladinska organizacija KSM (Omladinska komunistička organizacija Češke republike) stavi van zakona, što je zasad spriječeno zbog međunarodne kampanje, a koja je i u Italiji bila dobro usmjerena i dobro vođena. Zahvaljujući udruženom dejstvu nekih komunističkih partija (kubanske, grčke, portugalske, indijske, vijetnamske i južnoafričke) došlo je do obnavljanja nekih međunarodnih organa, kao što je na primjer Svjetska federacija Demokratske Omladine, koja danas ima nekoliko desetaka miliona članova u cijelom svijetu i koja je dokazala vlastitu vitalnost na dva svjetska festivala 2005 u Venezueli i 2010 u Južnoj Africi.
Nešta se od toga ne bi moglo dogoditi da neke partije nisu, odmah po padu SSSR-a, postavile problem procesa međunarodne reorganizacije radničkog pokreta. A to nije nikada zamijenilo niti je predstavljalo smetnju za šire procese ujedinjavanja u borbi protiv neo-liberizma kao i protiv rata, kako je to pokazala i povjest GUE (Grupe ujedinjene ljevice).
- Pokrenuta je nova dinamika
Uvijek je postojala želja, od samog početka ovih susreta, da i druge partije budu inicijatori internacionalnih mitinga, kao onog održanog u Ateni 1998 godine. I to stoga kako bi se otvorio kružni proces i kako bi se u tom cilju stvorila radna i koordinaciona grupa, kako bi se izbjeglo da ti susreti poprime euro-centristički karakter ili čak grčko-centristički. To je u prvom redu zahtijevala sama KKE. To se konačno dogodilo posljednjih godina: sastavljena je permanentna radna grupa sa zadatkom da priprema međunarodne susrete komunističkih i radničkih partija i da radi na napredovanju tog pokreta i te inicijative.
Grupa je osnovana na bazi pristanka svih i danas je sačinjava desetak partija: KP Kube, KP Brazila, KP Španije, KP Češke i Moravske, KP Ruske federacije, KP Indije i Indijska marksistička partija (u rotaciji), KP Libana i KP Južne Afrike.
Osmi međunarodni susret bio je u Lisabonu, u mjesecu novembru 2006, a domaćin je bio KP Portugala. Deveti je susret bio u Minsku, u novembru 2007 (za proslavu 90 rođendana oktobarske revolucije), deseti u Saŏ Paolu u Brazilu, u novembru 2009 godine, u organizaciji KP Brazila. Jedanaesti susret bio je u Indiji (KP Indije – Marksistička indijska KP). Tom je susretu prethodilo (krajme septembra 2009) izvanredno zasjedanje o Bliskom Istoku, kako bi se podržala borba palestinskog naroda i progresivnih i antiimperijalističkih snaga iz tog regiona, održano u Siriji, u Damasku, na inicijativu komunista iz Sirije. 12-ti je susret održan u Južnoj Africi, u decembru mjesecu 2010 godine.
Tako je pokrenuta nova kružna dinamika.
- Zašto je nastala Partija Evropske Ljevice
U globalnom kontekstu ovih pokušaja reorganizacije revolucionarnog i komunističkog pokreta, koji bi bio na visini izazova što se javljaju u XXI stoljeću treba vrednovati i interpretirati izbor čitavog niza snaga da stvore partiju Evropske ljevice (Sinistra europea – SE). Taj pokušaj i način kako je on guran od samog početka postavio se kao faktor podjele u međunarodnom komunističkoim pokretu u Evropi i ne samo u njoj.
Svakako da je ideja – u duhu GUE (Grupe Evropske Ljevice) – koja je pretočena u zahtjev da se stvori koordinacija svih komunističkih i alternativnih snaga evropskog kontinenta – bila više nego prihvatljiva. Ali konkretni projekt, koji je oživotvoren i ostvaren, kao i načini njegovog nastanka, njegov politički profil i njegov identitet, nisu ujedinili, nego podijelili snage; nije došlo do kontinentalnog pan-evropskog profila (od Portugala do Urala), već se obraćalo isključivo snagama unutar Evropske Unije. I to stoga jer su u definiciju identiteta nove političke formacije kao i u njen statut, odnosno u dokumente Evropske Ljevice, proizvoljno unesene takve formulacije ideološkog karaktera (koje se odnose na historiju komunističkog pokreta) kao i na program (u odnosu na sud o Evropskoj Uniji) koje izazivaju razdor, iako se znalo da će u tom obliku one biti neprihvatljive za značajne komunističke partije u Evropi, kako na njenom istoku kao i na njenom zapadu.
Takav pristup, selektivan i politički i ideološki, proizvod je obrnutog procesa od onog, ujedinjujućeg i rekonstrutivnog, koji se događao u Evropi, i obilježavao Evropsku Uniju nakon velike krize 1998 te nakon propasti socijalističkih zemalja u Evropi, što je sve dovelo do formacije GUE – Grupe Evropske Ljevice u Evropskom Parlamentu. Trebala bi navesti na razmišljanje i sama činjenica da od 45 evropskih poslanika, koji danas čine GUE svega njih 15 potpuno prihvaća Evropsku ljevicu (SE), od kojih njih 8 potječu iz njemačke Die Linke, a 6 su posmatrači. Neki pokušaji KP Češke i Moravske (koja je u Evropskpoj Ljevici prisutna kao posmatrač) osujećeni su već u samom nastanku od strane otvoreno antikomunističkih komponenti Evropske Ljevice, dok umjereniji dijelovi Die Linke (zajednički intonirani kao i talijanska SEL – Sinistra e Ecoloigia – Ljevica i Ekologija) otvoreno gledaju, na doduše postepeni, ali neprikriven proces, u etapama, ujedinjenja sa socijaldemokratskim snagama Evrope i na ulazak u Socijalističku Internacionalu.
- Ne stoji teza o neumoljivom kraju komunističkih partija u Evropi
Rezultati izbora u Evropi u junu 2009 – i nakon četiri mjeseca – ponovo izbori u Njemačkoj, Portugalu i u Grčkoj, bili su vrlo važan test da se vrednuje stanje komunističkog pokreta u UE, koji se malo po malo isticao tokom prošlog decenija (i to ne samo na izbornom planu) i koji danas evidentno pokazuje da ga se više ne može ukloniti.
Upravo je to razorilo tezu prema kojoj je – u evropskom kontekstu – svaka komunistička, revolucionarna snaga, koja odbacuje svaku socijaldemokratsku sugestiju i poticaj na adaptiranje, neumoljivo osuđena na propadanje i na neizbježnu marginalizaciju. Pokazalo se kao istinito upravo suprotno.
Jasno pod uvjetom da ideološko-politički profil bilo koje od tih komunističkih partija bude popraćen sposobnošću da se ukorijeni u društvu, u prvom redu u svijetu rada i među omladinom.
To pokazuju rezultati –makar se radi o vrlo velikim razlikama – kako grčke KKE kao i KP Portugala, koje su upravo posljednjih godina na izbornom planu dosegle najveće rezultate u cijeloj svojoj historiji, koji variraju u broju glasova između 7 i 10% (u političkim izborima u vlastitoj zemlji i za Evropski parlament), a prisutna je i tendencija daljeg rasta (11-12%) na administrativnim izborima.
KKE – grčka komunistička partija- danas je dostigla svoj historijski maksimum čak i u odnosu na vlastitu «herojsku» fazu, do koje je došlo nakon pada pukovničkog režima (kad je dobila 9% na političkim izborima); i to usprkos toga što je 1991 u toj partiji došlo do cijepanja , izazvanog od post-komunističkog krila partije, koje je nastavilo razvijati iskustvo unutar formacije Synaspismos, a Synaspismos bit ć jedna od partija –osnivača Evropske Ljevice. KKE tradicionalno dobija najbolje izborne rezultate u metropolama, sa vrhovima od 10-15% u gradskim radničkim četvrtvrtima. Dok Synaspismos postiže najbolje rezultate među srednjim slojevima i u nekim sektorima studentske omladine.
Analogno se može rezonirati u odnosu na političko-historijski trenutak i na društveno predstavljanje u vezi sa KP Portugala ( i naročito u odnosu na Bloque de Esquerda) , ali treba dodati da portugalski komunisti zadržavaju jaku hegemoniju u CGTP-u, klasnom portugalskom sindikatu, koji je nadaleko većinski u svijetu rada.
Sve je to vrlo značajno, jer je današnja situacija za komuniste i za snage evropske antikapitalističke ljevice sigurno daleko nepovoljnija nego što je to bilo u sedamdesetim pa i u osamdesetim godinama. Danas se cijeli kontekst Evropske Unije pomaknuo udesno.
To još više ističe vrijednost postignutih rezultata, kako organizacionih tako i izbornih, komunističkih i revolucionarnih snaga, koje ne samo da se drže nego i napreduju.
Kriza socijaldemokracije otvara prostore na ljevici, i to ne samo za komuniste, već i za nekomunističke snage antikapitalističke ljevice; a sve to još više okreće ulijevo političku osovinu tih zemalja.
- Generički pojam « alternativne ljevice »
Bilo bi nedovoljno rigorozno i čak pomalo oportunistično i po karakteru izbjegavajuće, analizirati izborne rezultate u Evropi trpajući u istu vreću (vreću «alternativne ljevice) rezultate komunističkih partija, revolucionarnih i antiimperijalističkih, koje su već godinama na udaru bjesomučne ideološke i političke medijske kampanje, što je protiv njih vodi i socijaldemokracija – i računati te razultate zajedno s rezultatima formacija radikalne nekomunističke ljevice, koja je u nekim zemljama pomognuta odozgo u političkim kampanjama (kao na primjer u Grčkoj i u Portugalu, gdje se te snage nalaze u kompeticiji sa komunističkim snagama).
Te su komapanje u navedenim slučajevima podržavane od izvjesnih vladajućih sektora, i njihov je cilj spriječiti da nezadovoljstvo velikih razmjera u društvu i među radnicima, omladinom i širokim narodnim slojevima zbog neo-liberalnih politika vlada i lijevog i desenog centra donese kao poplava glasove komunistima, jer više vole da ti glasovi pripadnu onim dijelovima ljevice, koje je «lakše pripitomiti», dijelovima koji su podložni socijaldemokratskom utjecaju i čija je ukorijenjenost u klasnom sukobu daleko manja.
Komunisti moraju izbjegavati sektaške stavove i predrasude prema ljevici, ali to ne znači zapostavljanje jasne svijesti da proces rekonstitucije i jačanja komunističkih i revolucionarnih partija u ovom dijelu svijeta, sa njihovom anti-kapitalističkom, antiimperijalističkom i klasnom pozicijim, ne plaća i da neće plaćati i u budućnosti cijenu zbog neizbježne objektivne kompeticije sa političkim i kulturnim formacijama takve prirode, koja manje smetaju kapitalizmu. Bit će zadatak inteligencije i taktike komunista, osim njihove strateške čvrstine, naći – od slučaja do slučaja – ispravnu ravnotežu između neophodnog jedinstva i kompeticije među snagama ljevice.
U zaključku
Ovdje nismo sakrili ni teškoće koje su pred nama niti vrijeme, koje će biti neophodno za stvarno jačanje komunističkog pokreta u Italiji.
Ne može se u jedan dan rekonstruirati politička organizacija, koja bi istvovremeno htjela biti čvrsta koliko i masovna, imati jasan identitet i biti ukorijenjena na radnim mjestima i na terenu, u stanju da se posluži najvećim znanstvenim dometima, a da pritom ne postane žrtvom tehnokratskih iluzija i da ne uzgubi vlastito klasno gledište, da bude sposobna za efikasnu političku intervenciju, sa dubokim društvenim značenjem, a da nikad ne popusti iluziji o političkoj autonomiji.
Sve je to nemoguće učiniti od danas do sutra. Naročito ukoliko se mora djelovati u političkom i kulturnom kontestkstu, koji je već gotovo tridesetak godina zatrovan i lišen kulturne, političke, historijske pa i jezične baštine radničkog pokreta i kojeg podnosi nikad dosad po intenzitetu zabilježen napad na svako kolektivno djelovanje.
Svega toga smo duboko svjesni.
Mi nismo prodavači snova ni šarenih laža sa znakom novine.
Ne vjerujemo u mit novog početka, koji smatramo da je već viđen u suvremenom bijegu iz historije.
Ne gajimo tu vrstu iluzija, ni tu vrstu varanja i samozavaravanja. I to ne samo zato šte te stvari nisu donijele sreće talijanskoj ljevici uzetoj u cjelini, nego nisu donijele sreće ni njenoj komunističkoj komponenti.
Mi ne gajimo te iluzije, jer je naš projekt različit. On je manje upadljiv, ali daleko ambiciozniji.
Radi se o stvaranju dosljedne kulture i prakse i o efikasnoj kritici postojećeg stanja stvari.
Radi se vraćanju ženama i muškarcima ljevice perspektive koja će biti u stanju da ih izvuče iz tijesne ćelije uskog pragmatizma bez ideala kao i od bijega u Utopiju, koji je isto toliko komotan koliko i frustrajući.
Radi se o tome da se u stvarnosti kreira i izgradi most između efektivnog delanja u svakodnevnom kontekstu i ideala preobražaja društva, kojeg nam je ostavila velika i slavna tradicija.
Mi treba da izaberemo da li ćemo nastaviti s tom tradicijom na jedini mogući način, to jest oživljavajući je kreativno i podižući je na visini koju zahtijeva vrijeme koje živimo, ili ćemo pustiti da se ona definitivno osuši, odnoseći se prema njoj – bez obzira na formalne izraze poštovannja – kao prema starom gvožđu, kao prema neupotrebljivoj alatki, koju treba ostaviti historičarima proteklog vremena.
U ovom poslu rekonstrukcije, teškom koliko i potrebnom, ne krećemo od nule.
Polazište nam je poznavanje kapitalističkog društva, koje je elaborirao Marx i koje je bilo razvijano u dvadesetom stoljeću od marksističke i lenjinističke tradicije.
Polazimo od iskustva radničkog i komunističkog pokreta, talijanskog kao i međunarodnog: to je izvanredna baština dostignuća i događaja, koja predstavlja – sa svim svojim greškama i nazadovanjem – jednu od najuzbudljivijih stranica na polju ljudske emancipacije.
Polazimo od aktualnih potreba milijardi ljudskih bića koji podnose ekonomski sistem čija naizgled zavaravajuća racionalnost i neizbježnost sakriva suštinski duboku neracionalnost i neefikasnost, ogromne koliko i neizbježne nepravde, a danas i rizik da nanese nepopravljive štete okolini.
Polazimo od uvjerenja da je jedino društvena kontrola proizvodnje u stanju zaustaviti tu neracionalnost i učiniti kraj neopravdama, koje neminovno karakteriziraju kapitalistički način proizvodnje.
Za nas riječ «komunizam» znači taj proces oslobađanja: osvajanje budućnosti u kojoj će čovječanstvo doista postati gospodarem vlastitog života.
Radi se o budućnosti, koja danas nije samo moguća, već i neophodna.
PREVOD Jasna Tkalec