Konzervativci su odnijeli ubjedljivu pobjedu na vanrednim parlamentarnim izborima u Britaniji. Laburisti su doživjeli najteži poraz od 1935. godine. Iako se očekivalo da će konzervativci pobijediti, bilo je teško predvidjeti ovoliku razliku. Od 650 mjesta u Domu komuna, konzervativci su osvojili 365, što je za 48 više nego 2017. godine, dok su laburisti osvojili 202, što je za 60 manje nego 2017. godine. U procentima, konzervativci su osvojili 43,6 %, a laburisti 32,1 % glasova. To je znatno veća razlika nego prije dvije godine, kada su konzervativci osvojili 42,4 %, a laburisti 40 % glasova. Značajan uspjeh ostvarila je secesionistička i proevropska Škotska nacionalna partija, sa osvojenih 48 mandata, što je za 13 više nego 2017. godine. Još značajnije je to što je ova partija osvojila 45 % škotskih glasova. Brexit partija nije osvojila nijedan mandat, ali je znatno pomogla konzervativcima da osvoje ubjedljivu pobjedu.

Neispunjene nade

Kada je došao na čelo Laburističke partije prije četiri godine, Džeremi Korbin je probudio velike nade ljevičara ne samo u svojoj partiji, nego i van nje, u cijeloj Britaniji, pa i šire. Poznato je da Laburistička partija sebe nikad nije definisala kao marksističku partiju, a teško da bi se uz najveće muke mogla definisati i kao socijalistička. Ona je oduvijek bila reformistička stranka, koja je 1918. godine unijela u svoj program nacionalizaciju kao cilj, koji je manjim dijelom i ostvarila nakon 1945, ali taj cilj je, dolaskom Blera na čelo partije, napušten. Kao i za druge moderne socijaldemokratske partije, za laburiste bi se moglo reći da su partija lijevog centra. Štaviše, Blerova politika bila je tipična neoliberalna politika, tako da su laburisti napustili i one elemente radničke politike koje su ranije imali u svom programu.

Laburistička ljevica, koja je u partiji uvijek postojala, ali skoro nikad nije imala veću moć od desnice, konačno je došla do izražaja pobjedom Korbina na unutarpartijskim izborima. On je ogromno povećao broj članova partije, pogotovo među mladim radikalizovanim Britancima, vratio povjerenje sindikata, i prije dvije godine primakao laburiste na samo dva posto razlike u odnosu na konzervativce.

Laburistički program za ove izbore bio je vrlo detaljan, sa konkretnim prijedlozima, koji su se mogli smatrati radikalnim za današnje britanske i svjetske prilike, iako po sebi nije bio uopšte revolucionaran. Laburisti su insistirali na ekonomskim i socijalnim temama, između ostalog na nacionalizaciji pojedinih velikih sistema, očuvanju sistema nacionalne zdravstvene zaštite i besplatnom školovanju. Pojedine ugledne organizacije, kao što je Institut za fiskalne studije, ocijenile su laburistički manifest kao nagovještaj velikih ekonomskih i socijalnih promjena, koje treba da budu ostvarene pojačanom državnom intervencijom, neviđenom u posljednjih 40 godina. Jedna od najradikalnijih mjera bila je uspostavljanje mješovitog vlasništva radnika i države nad 10 % velikih kompanija. Laburisti su predložili da javni sektor obezbijedi veće investicije i da se povećaju porezi, s ciljem obezbjeđivanja novca potrebnog za ispunjenje ostalih ciljeva, kao i da tokom deset godina radna sedmica bude skraćena na 32 sata. Zaključak posmatrača bio je da manifest ne može biti ostvaren tokom petogodišnjeg mandata Doma komuna, već da više predstavlja dugoročni program.

Laburisti su konačno dobili program koji se, u ovim uslovima, može smatrati ljevičarskim. Nakon vladavine Blera i njegovih nasljednika, izgledalo je da je Britanija dobila ljevičarsku stranku, makar ona bila umjerena i reformistička. Međutim, izbori su pokazali da su laburisti izgubili čak i u svojim tradicionalnim uporištima, u kojima su redovno osvajali mandate. Razloga za to ima više. U tekstovima različitih autora, navodi se da je jedan od tih razloga nepopularnost laburističkog vođe. On je tokom prethodnih godina u kapitalističkim medijima bio optuživan za različite grijehe, od toga da je marksista-lenjinista, pa do toga da je antisemita i simpatizer terorista. Korbinov ljevičarski profil zaista je mogao da odbije glasače centra, koji se kolebaju između velikih partija, a koji načelno nisu odlučni u tome da glasaju za laburiste. To je, međutim, problem s kojim se suočava svaki laburistički partijski vođa, imajući u vidu činjenicu da je Laburistička partija podijeljena na frakcije i da nastoji da pridobije i birače koji nisu čvrsto opredijeljeni da u svakoj prilici i bez obzira na sve okolnosti glasaju za ovu partiju. Prema tome, ovaj razlog nije nešto što se može upisati u grijeh Korbinu, jer on nije mogao izmijeniti svoj ljevičarski program do neprepoznatljivosti, kako bi privukao neopredijeljene birače. Naprotiv, njegova strategija i ideološka opredijeljenost bili su zasnovani upravo na jasnim ljevičarskim stavovima, koji su od Laburističke partije načinili partiju umjerene ljevice, umjesto neoliberalne stranke lijevog centra, kakva je bila dotad. Takva orijentacija, podržana od strane većine članstva i Nacionalnog izvršnog komiteta, koji upravlja partijom, nije bila prihvatljiva ne samo medijima establišmenta, već ni krupnom kapitalu, vojnim krugovima, državnoj upravi (čuvena Civil Service) i, što je naročito značajno, Parlamentarnoj laburističkoj partiji. U vojnim krugovima je bilo visokih oficira koji su prijetili pobunom u slučaju laburističke pobjede. U državnoj upravi su održavani sastanci visokih državnih činovnika. Znatan broj laburističkih poslanika, zagovornika Blerovog „trećeg“ neoliberalnog puta, otvoreno su istupali protiv laburističkog vođe.

U takvoj situaciji, laburističko vođstvo je moralo da vodi borbu na više frontova: protiv ogorčenih protivnika u vlastitim redovima, krupnog kapitala, znatnog dijela državne uprave i, što je posebno važno, uticajnih medija. U svemu tome, trebalo je obezbijediti barem prividno jedinstvo Laburističke partije, kako se ne bi rasuli glasovi u laburističkim uporištima, i pridobiti glasače koji su mogli krenuti i lijevo i desno. Sve to trebalo je postići uz promociju programa koji po sebi nije radikalan, ali sadrži prijedloge koji su u datim uslovima mnogima zvučali vrlo revolucionarno.

Brexit izbori

Korbin je nastojao da razvije strategiju drugačiju od ostalih partija. On je insistirao na ekonomskim i socijalnim mjerama koje su imale za cilj da reformišu sistem, mada ne i da dovedu do njegovog prevazilaženja, što u datim okolnostima i ne bi bilo moguće, čak i kad bi laburisti takvo što zagovarali, a nisu. Strategija je bila da se prevaziđe opredjeljivanje samo o jednom pitanju, a to je Brexit. Konzervativci su se bavili skoro isključivo tim pitanjem i imali su jasan stav – rezultate referenduma od prije tri godine treba poštovati i postići izlazak Britanije iz EU. Baš po ovom pitanju laburisti nisu imali nedvosmislen stav. Štaviše, ono što su zagovarali, razgnjevilo je mnoge njihove tradicionalne birače u industrijskim izbornim jedinicama, koje su teško postradale usljed neoliberalne politike prethodnih decenija. Članstvo u Evropskoj uniji se, dobrim dijelom pravilno, dovodi u vezu sa politikom koja je dovela do pauperizacije tih dijelova Britanije, u prvom redu Engleske i Velsa. Istini za volju, konzervativci i bleristi bi vodili istu politiku i da Britanija nije bila članica Unije, ali konzervativci su ipak iskoristili članstvo u Uniji kao glavni razlog zbog kojeg Britanija nije mogla voditi suverenu ekonomsku politiku, zbog čega su mnoge industrijske grane postradale.

Nije mali broj izbornih jedinica koje su tradicionalno bile laburističke, a u kojima se 2016. godine glasalo za napuštanje Evropske unije. Ti birači su očekivali od laburista da jasno kažu kako će ostvariti Brexit. Umjesto toga, laburističko vođstvo je iznijelo prijedlog da treba postići sporazum o Brexitu, a onda birače pitati na drugom referendumu da li su za taj prijedlog ili za ostanak u Evropskoj uniji. Istina, Korbin je istakao da bi na tom drugom referendumu bio neutralan, ali ovaj stav je ipak izazvao buru nezadovoljstva među laburističkim biračima. Ne samo da je laburističko vođstvo pokazalo da nije spremno da do kraja poštuje volju birača izraženu na referendumu 2016. godine, nego je stavilo do znanja svojim biračima da je spremno da prihvati ostanak u Evropskoj uniji, koju birači dobrim dijelom smatraju odgovornom za svoj težak društveni položaj. Ogroman je gubitak izbornih jedinica u kojima konzervativci dosad nisu ni mogli sanjati da će pobijediti, jer su se smatrale uporištima Laburističke partije.

Aktivisti koji su učestvovali u kampanji „od vrata do vrata“ kažu da su i prije izbora znali da će partija doživjeti težak poraz u svojim dosadašnjim uporištima, upravo zbog ovakvog stava vođstva partije o Brexitu. Korbin je ovdje očigledno popustio svojim oponentima u vođstvu partije, a možda je i napravio pogrešnu procjenu o tome kakav stav zauzeti, a da pritom uz partiju ostanu i birači koji su za ostanak i oni koji su za napuštanje Evropske unije. U svakom slučaju, duboka podijeljenost ne samo vođstva i članstva, već i biračkog tijela, teško se osvetila Laburističkoj partiji.

Iz ovoga se mogu izvesti barem dva zaključka. Prvi je da se već poznata strategija pokušaja da se pažnja biračkog tijela skrene sa gorućeg društvenog i političkog pitanja ne može uvijek smatrati efikasnom. To pogotovo nije moguće onda kad su birači osjetili na svojoj koži da od rješenja gorućeg, glavnog problema zavisi ispunjenje izbornih obećanja koja se tiču ekonomskog sistema. Ostanak u Evropskoj uniji nespojiv je sa izbornim programom koji je zasnovan na širokom državnom intervencionizmu i to je bila osnovna protivrječnost laburističke strategije. Drugi zaključak je da partijsko vođstvo mora zauzeti jasan i dosljedan stav, makar pritom ušlo u sukob sa nekim dijelovima članstva, vođstva i biračkog tijela. Parlamentarna i izborna borba ponekad to čine izuzetno teškim, ako partija nastoji da bude „catch-all“ i da obuhvati birače koji se kreću u rasponu od radikalne ljevice do neoliberalne socijaldemokratije i socijal-liberalizma. Međutim, nastupe trenuci kad je potrebno načiniti taj raskid, barem u smislu sadržaja izbornog programa i izbornih poruka. Laburističko vođstvo to nije učinilo, pa je platilo ceh na parlamentarnoj borbi zasnovanoj strategiji.

Partija „od vrata do vrata“

U ovom trenutku, Laburistička partija je najbrojnija partija u Zapadnoj Evropi. Ona ima blizu 500.000 članova, dok je prije Korbinovog dolaska na čelo imala blizu 300.000 članova. Naročito je povećan broj članova iz reda mlađe populacije, koja je u radikalizovanom programu vidjela privlačne političke ideje. Ipak, laburisti su ostali dominantno partija parlamentarnog tipa. Iako to nije ništa novo, na ovim izborima se osvetilo partiji. Ogromno povećanje članstva značilo je da je partijska politika postala privlačnija i popularnija nego što je dotad bila. Članstvo je, međutim, znatnim dijelom ostalo pasivno, samo na papiru, što je otežalo vođenje izborne kampanje i promociju partijskog izbornog programa. Kako istraživanja pokazuju, samo 23 % članova partije prisustvovalo je partijskim sastancima, a samo 28 % je dijelilo partijske letke u izbornoj kampanji. Rad na terenu nije se odvijao stalno, pa je partija imala problema da dođe do birača u ovoj kampanji i objasni im izborni program.

Taj problem bio je utoliko izraženiji što je partija imala pogrešan stav o Brexitu i što su u medijima iznošeni protivrječni, često i kritički intonirani, stavovi o izbornom programu. Ovo je još jedna pouka koju laburisti nisu izvukli na vrijeme. Oni su se suvieš oslonili na parlamentarni rad, postali su i ostali partija poretka. Iako niko nije očekivao od njih da napuste svoju ideju evolutivnog, parlamentarnog, kretanja ka ostvarivanju ciljeva, oni su uradili daleko manje od toga – izgubili su vezu sa bazom. Ovdje ne ulazimo u to da li je njihov evolutivni pristup dobar. Prosto konstatujemo da je on duboko ukorijenjen u biće Laburističke partije, ali da čak ni takav pristup ne isključuje političku borbu u bazi. Kad te borbe nema, pristajanje na neravnopravne i nekorektne uslove parlamentarne borbe ne može dovesti do pobjede onog programa koji izgleda radikalan.

Korbin će u proljeće napustiti vođstvo Laburističke partije. Borba za njegovog nasljednika već je počela. Iako se izvjesna prednost u toj borbi daje nekom od kandidata koji su njemu bliski, skoro sigurno je da novi lider, čak i ako ne bude iz kruga blerista, neće biti onako odlučni ljevičar kakav je Korbin. Šta će to značiti za Laburističku partiju, zavisiće, dobrim dijelom, i od toga hoće li ona biti u stanju da dominaciju parlamentarno-izborne strategije ublaži (jer je ne može prevazići) vanparlamentarnim oblicima borbe. Pretpostavke za to nisu naročito povoljne, ako analiziramo prirodu i unutrašnji život partije. Možda će, međutim, agresivna Džonsonova politika pomoći mobilizaciji masa. Kako će se u tome snaći Laburistička partija, nedovoljno pripremljena za takve društvene pokrete, ostaje da se vidi.

Foto: cnbc.com

PODELITE