Pandemija korona virusa je globalni fenomen, koji je, između ostalog, doveo u pitanje funkcionisanje globalnog društvenog poretka, pa i takvih subjekata kakva je Evropska unija. Da ne bude zabune, nije doveo u pitanje njihov opstanak, već je samo istakao problem sadržaja i ostvarivanja principa na kojima počivaju društveni poredak i oblici povezivanja država. Globalni kapitalizam je pokazao ozbiljnu nesposobnost i nespremnost da se nosi sa problemima zaštite ljudskih života, zaštite ostalih ljudskih prava, u prvom redu prava na rada i pratećih prava po osnovu rada, i funkcionisanja ekonomije.
Što je najvažnije, kapitalizam je pokazao da pogrešno određuje društvene prioritete. Zakašnjela reakcija političkih elita u nizu država nije bila, ili nije bila samo, odraz olakog upravljanja, neznanja ili nedovoljnih informacija, već, u prvom redu, odraz kapitalističke logike, koja profit stavlja iznad svega, uključujući i ljudske živote. Da je tako, potvrđuju informacije iz niza kapitalističkih razvijenih ekonomija, da je privredna aktivnost tekla skoro neometano, uprkos tome što je virus napredovao velikom brzinom. Italija, koja je isprva bila neslavni crni rekorder po broju oboljelih i umrlih, dokaz je ovog nemara profitno orijentisanog kapitala. Iako je vlada još početkom marta donijela odluku da sa radom prestanu svi privredni subjekti koji ne obavljaju djelatnosti od vitalnog interesa, da škole i univerziteti budu zatvoreni, a da ljudi ostaju kod kuća, pod pritiskom Confindustrie (organizacije privatnog kapitala), ova odluka je ublažena. Poruka Confindustrie bila je da bi obustavljanje rada dovelo do gubitka milijardi dolara i kraha tržišta. Tako je ogroman broj radnika nastavio da svakodnevno radi, uprkos tome što je vlada uvodila različite restriktivne mjere. Problem je postao tako veliki, da su italijanski sindikati organizovali štrajkove u nizu preduzeća, kako bi primorali vladu da se pridržava prvobitno usvojenih mjera, kojima bi rad bio obustavljen u najvećem broju grana, a životi i zdravlje radnika zaštićeni. Jasno je da nikakve restriktivne mjere vlade ne mogu dati pozitivan rezultat ako se proces rada odvija skoro u punom obimu, na radnim mjestima na kojima je velika koncentracija radnika, koji često nemaju propisanu zaštitu.
Krenimo redom. Sindikat je 12. marta izdao upozorenje, zahtijevajući obustavu rada do 22. marta. Vlada je pristala da pregovara sa sindikatima, ali njen stav je bio neprihvatljiv: proces rada će biti nastavljen, uz preduzete mjere zaštite. Takvu mjeru vlada je predložila u trenutku kad nije bilo dovoljno maski ni za zdravstvene radnike, a kamoli za radnike u industriji i drugim djelatnostima.
Opasnost od širenja virusa bila je naročito velika u Lombardiji, koja je visoko industrijalizovana. Posebno veliki problem su oblasti Bergama i Breše, u kojima je smrtnost naročito velika, a to su sredine sa izuzetnom koncentracijom fabrika i industrijskih radnika. Čak i u Milanu, Komora rada je 18. marta procijenila da je, osim 600.000 radnika u vitalnim djelatnostima, još 300.000 radnika u djelatnostima koje nisu od vitalnog značaja na svojim radnim mjestima, pri čemu polovina njih dolazi na posao javni prevozom. U Lombardiji, predsjednik regiona je izjavio da poslodavci treba da imaju pravo da samostalno regulišu pitanje obima rada, što znači da im treba dati slobodu da odlučuju o tome da li će i u kom obimu radnici morati da dolaze na posao.
Zbog pritiska radničke klase i javnosti, premijer je morao objaviti 21. marta da će biti obustavljen rad svugdje, osim u djelatnostima od vitalnog značaja. Kada je dekret vlade objavljen, ispostavilo se da premijer nije ispoštovao ono što je obećao u obraćanju javnosti. Zbog toga, u nekim industrijama, kao što su građevinarstvo, hemijska i tekstilna industrija, održan je generalni štrajk, uz učešće oko 90 % radnika. Čak i nakon što je vlada predložila listu od 94 vrste vitalnih poslova, koja je kasnije sužena, procjenjuje se da 6-7 miliona radnika i dalje odlazi na posao.
Nije bolja situacija ni u drugim razvijenim kapitalističkim ekonomijama. Štrajkovi radnika koji protestuju zbog toga što ih poslodavci žrtvuju zarad profita zabilježeni su u Francuskoj, SAD, Španiji, Kanadi, Britaniji. Američka administracija je dosta dugo imala nevjerovatno nipodaštavajući odnos ne samo prema epidemiji, već i prema zdravlju svojih građana, u prvom redu radnika. To nije slučajno. I sam krupni kapitalist, američki predsjednik razumije jedino jezik i logiku kapitala. Spremajući se za predsjedničke izbore, nastoji da na svaki način zadovolji one koji stoje iza njega, krupni kapital, i da osvoji novi mandat svojim glavnim adutom – ekonomskim rastom. Da bi postigao bilo šta od toga, mora se boriti za to da ekonomija koliko-toliko normalno funkcioniše. Tako je od uglednog lista Boston Globe zaradio epitet čovjeka krvavih ruku, jer nije inicirao akciju koja bi umanjila broj oboljelih i umrlih, uprkos tome što su se posljedice mogle predvidjeti. Novine zaključuju kako virus nije izraz božje volje ili strane intervencije, nego su njegove posljedice rezultat kolosalnih propustav državnog vođstva. Posljednjeg dana marta, virus se u SAD već toliko proširio, da je bilo dva puta više zaraženih nego u Kini, iako SAD imaju četiri puta manje stanovnika. Umrlih je već više nego u Kini, takođe. Upravo u to vrijeme, kada je u samo 24 sata u državi Misuri broj zaraženih povećan za 600 %, republikanski guverner ove države odbio je da izda naredbu o zabrani kretanja. Sasvim u skladu sa ovom politikom je izjava zamjenika guvernera Teksasa, da stariji građani treba da se žrtvuju za spas ekonomije. Opet profit na prvom mjestu. Neka stari umru, jer je važno da ekonomija ne stane, pa, prema tome, nisu opravdane mjere izolacije. Takva je logika kapitala u navodno najdemokratskijoj kapitalističkoj državi.
U SAD je još u vrijeme rata u Koreji donesen zakon koji ovlašćuje državu da zahtijeva od privatnih kapitalista određenu vrstu i obim proizvodnje medicinske opreme. Iako je u SAD očigledna nestašica testova, respiratora i druge medicinske opreme, Tramp oklijeva da djeluje na osnovu ovog zakona, prepuštajući inicijativi privatnog kapitala aktivnost koja bi dovela do povećanja mase medicinske opreme nužne za borbu protiv virusa. Tako su se guverneri američkih saveznih država našli u situaciji da se bore kako bi dobili što više medicinske opreme za svoje federalne jedinice. Kada je 18. marta potpisao izvršnu naredbu, dajući zdravstvenoj služni ovlašćenje da postupa u skladu sa ovim zakonom. Na to je reagovala Trgovinska komora, protiveći se primjeni ovog zakona. Tramp se morao pravdati, tvrdeći da oni ne nacionalizuju biznis.
Prva reakcija vladajuće klase i političkih elita u neki od najrazvijenijih država bila je da se ništa važno ne događa. U Francuskoj je održan prvi krug lokalnih izbora, da bi drugi ipak bio odložen, kad su vladajući shvatili sa čime se igraju. U Britaniji, bili smo zapanjeni fotografijama prepunih vagona u londonskom metrou, kao i isprva vrlo neobičnom „strategijom“ konzervativne vlade, koja je otprilike značila da treba pustiti da se što više ljudi zarazi, kako bi postojala dovoljna kolektivna otpornost na virus. Ova neodgovorna strategija je napuštena, ali ona sigurno nije bila odraz neke medicinske genijalnosti ljudi oko Džonsona, već pokušaj da se opravda vladina politika da ekonomija ne smije stati i da kapital mora da se obrće. I u Švedskoj, koju mnogi i dalje smatraju kapitalističkim rajem, premijer je prvih dana aprila izjavio kako se, pri odlučivanju o mjerama koje treba preduzeti, savjetovao ne samo sa strukom, nego i sa privredom, tj. sa privatnim kapitalom.
Svugdje se u prvim sedmicama, pa čak i mjesec dana, nakon početka pandemije, pokušao stvarati privid normalnosti, kako život ne bi stao, u stvari kako privatna ekonomija ne bi stala. Vlade su pokazale odsustvo elementarnog osjećaja za solidarnost. Na jednoj strani, one su pozivale na socijalnu distancu, dok su na drugoj zagovarale što normalniji i puniji ekonomski život. Time su protivrječnosti vladinih politika došle do vrhunca. Do krajnjih granica se odugovlačilo sa ograničavanjem privrednih aktivnosti. To se činilo polovično, kasno, i uz velike otpore privatnog kapitala i samih vlada, tek onda kad je postalo očigledno da bi ostajanje pri prvobitnoj politici dovelo do katastrofe neviđenih razmjera. Pritom, tu se ne radi o greški ovog ili onog režima, ove ili one vladajuće stranke. Sličnu politiku vodile su stranke različitih ideoloških usmjerenja. Tu se ne radi ni o neobaviještenosti. Jer, ma koliko da je korona virus iznenadio sve, vlade su ipak imale sasvim dovoljno informacija i savjeta, da bi vodile znatno rigorozniju politiku socijalnog distanciranja. Ali, one to nisu mogle da vode, jer onda bi se suprotstavile svom prirodnom savezniku – krupnom privatnom kapitalu.
Posljedice neoliberalnog smanjivanja budžetskog trošenja
Jedno od obilježja neoliberalnog kapitalizma, a i kapitalizma uopšte, je nastojanje da ulaže što manje može, odnosno najmanje što mora, u one oblasti koje nisu profitabilne. Zahvatanje profita od strane države i njegovo budžetsko raspoređivanje tamo gdje država smatra da je potrebno, suprotno je prirodi kapitalizma. Ukoliko se to dešava, država preduzima takve mjere u mjeri koja je potrebna za normalno funkcionisanje društva, ili onda kad je na to primorana.
Posljednjih četrdeset godina značili su u svim najrazvijenijim kapitalističkim ekonomijama smanjivanje budžetskih sredstava, između ostalog i za potrebe zdravstva. U Francuskoj, u kojoj ove godine nije bilo dovoljno maski, još 2009. godine, na zalihama je bilo milijardu hirurških maski i 723 miliona za zaštitu respiratornog sistema. Od 2013. do 2017. godine, zatvoreno je 95 javnih bolnica, a broj bolničkih kreveta smanjen je za 15 godina za 68.172, dok se 60 % bolnica nalazi u finansijskim teškoćama. I u drugim zemljama izdvajano je manje sredstava za medicinsku opremu, naučna istraživanja i plate medicinskog osoblja. Tramp je, na primjer, smanjivao budžet Centra za istraživanje zaraznih bolesti i raspustio radnu grupu koja se bavila pandemijom u Savjetu za nacionalnu bezbjednost. U Italiji, broj bolničkih kreveta smanjen je sa 10,6 na 1.000 stanovnika u 1974. godini na 3,4 u 2012. godini. Samo u posljednjih deset godina, država je smanjila izdatke za zdravstvo za 37 milijardi evra. Neoliberalna politika je u svim državama značila, s jedne strane, poreske olakšice za najbogatije i za privatni kapital, i, s druge strane, smanjivanje javnih rashoda za obrazovanje, zdravstvo, nauku i druge neprofitne djelatnosti. Ekonomski dominantna klasa i političke elite olako su vjerovale da štednja na zdravstvu neće imati katastrofalne posljedice. Nisu mogli pretpostaviti da će se desiti korona.
Regan je još 60-ih godina, znatno prije nego što će postati predsjednik, iznio svoje poglede na „socijalizaciju“ zdravstva, kao na put koji vodi u socijalizam, a što, po njemu, treba izbjeći. Nasuprot zdravstvenom sistemu koji počiva na principa socijalizma ili etatizma, on je smatrao da sistem zasnovan na slobodnom preduzetništvu ima sve što je potrebno: pojedinac ima mogućnost izbora ljekara, zaštitu privatnosti, brigu koja se posvećuje pojedincu. „Zaboravio“ je samo dvije stvari: pojedinac često nema novac da plati za tu brigu; država ne ulaže dovoljno novca u zdravstveni sistem, koji po prirodi stvari ne može funkcionisati po tržišnoj logici. Njegov nasljednik u ovom shvatanju Mit Romni ističe da zdravstveni sistem mora da funkcioniše kao potrošačko tržište. Posljedice takvog shvatanja za živote i zdravlje Amerikanaca danas više su nego očigledne. Pogotovo za onih 28 miliona, koji nemaju zdravstveno osiguranje. Dvadeset osam miliona, u najbogatijoj kapitalističkoj državi na svijetu. U posrednoj vezi sa koronom je i podatak da trećina do četvrtina Amerikanaca odlaže podvrgavanje medicinskom tretmanu zbog oskudnog finansijskog stanja, a da je takvih i 40 % u kategoriji onih čija primanja su manja od 40.000 dolara godišnje. Samo u 2019. godini, oko 30 bolnica je bankrotiralo.
Često se kaže da je pandemija tolikih razmjera, da zdravstveni sistemi nisu mogli da reaguju adekvatno, jer se niko nije nadao ovako nečemu. Ta tvrdnja samo je donekle tačna. Višedecenijska „štednja“ u odnosu na zdravstvo dovela je do slabljenja niza zdravstvenih sistema, koji bi mogli reagovati na pandemiju znatno bolje da te štednje nije bilo. Oskudica bolničkih postelja, testova na koronu, maski, rukavica i druge opreme, posljedica je, s jedne strane, dugotrajne štednje, jer zdravstvo nema novca za te nabavke, a, s druge strane, nedozvoljenog ponašanja po tržišnim principima. Nije, stoga, iznenađujuće da je krajem marta iz Lombardije izvezeno pola miliona testova na koronu u SAD, iako se i Italija bori da obezbijedi dovoljno testova. Ali, pošto država to ne kontroliše, nego to čini privatni kapital, onda je moguće da se takvo što dogodi. Tržišno-kapitalističko razmišljanje vodilo je Trampa ponudi njemačkoj kompaniji da za ogroman novac proda isključivo pravo na vakcinu protiv COVID-19 SAD-u. Ranija istraživanja su pokazala da je stopa smrtnosti u Italiji, na primjer, porasla, zbog toga što stanovništvo u različitim regijama nema jednak pristup zdravstvenim uslugama i zbog nejednakih mogućnosti, uslovljenih imovinskim stanjem, za pristup zdravstvenom sistemu. U Danskoj, pak, tzv. socijaldemokratskom raju u kapitalističkom svijetu, masovna otpuštanja zdravstvenih radnika usljed „racionalizacije“ izazvane neoliberalnim mjerama, dovela su do toga da u kriznim situacijama nije moguće angažovati dodatne zdravstvene radnike. Evropska komisija je u periodu od 2011. do 2019. godine u 63 navrata tražila od država članica da izvrše privatizaciju zdravstvenog sektora i da smanje budžetska davanja. Nakon toga, kad je korona došla, zdravstvo više nije imalo dovoljno ljudskih i materijalnih resursa da joj se odupre. To je posljedica kapitalističkog pristupa očuvanju i unapređenju zdravlja ljudi.
Ekonomska kriza
Već se nagovještava da će period nakon pandemije dovesti do ogromnog ekonomskog kolapsa, koji se može porediti sa velikom ekonomskom krizom iz 1929. godine. U ovom trenutku, posao je izgubilo 26 miliona američkih radnika. Trenutno, nezaposlenih je 33 miliona ili 20,6 %, što je najviši procenat od 1934. godine, tj. od vremena velike ekonomske krize. U Evropskoj uniji, samo u prvih nekoliko sedmica, četiri miliona radnika ostalo je bez posla, a još sedam miliona je na čekanju. U Njemačkoj, nezaposlenost bi mogla biti povećana za 30 %. Međunarodna organizacija rada iznijela je procjenu da pandemija ima štetne posljedice na 81 % radnika širom svijeta. Počela je najveća svjetska ekonomska kriza od Drugog svjetskog rata.
Sigurno je da ekonomsku krizu ništa ne može spriječiti. Ono što se preduzima, mjere su koje treba da umanje broj otkaza, tako što se države obavezuju da radnicima uplaćuju dio plate, dok se od privatnog kapitala očekuje da snosi drugi dio troškova. I od radnika se očekuje da stegnu kaiš i odreknu se dijela primanja. Ove mjere posmatraju se iz različitih uglova. Sindikati i lijeve partije insistiraju na njima kako bi se olakšao položaj radnicima koji su na čekanju ili su već dobili otkaze. Istina je da u zapadnim državama postoje naknade za nezaposlene, ali one su manje od plata koje su radnici primali, tako da je egzistencija otpuštenih radnika ugrožena. Tome treba dodati još dva problema. Prvi je da znatan broj radnika, pogotovo u državama kapitalističke (polu)periferije, nema štednju, što ih dovodi na ivicu siromaštva. Drugi problem je što, zbog ekonomske krize koja će uslijediti, ovi radnici neće moći da nađu posao kad pandemija prođe, a i mnogi drugi će ga izgubiti. Najveće teškoće imaće mala i srednja preduzeća. U ovom trenutku, petina ovih preduzeća u Britaniji bori se za opstanak u narednih mjesec dana, a prognoze su da bi milion moglo biti zatvoreno. Vlada je obećala kredite, koji treba da pomognu ovim preduzećima da opstanu, ali mnoga od njih ne ispunjavaju uslove da bi bila korisnici kredita.
Političke elite i privatni kapital posmatraju stvar iz drugog ugla. Za državu, problem je u tome što povećanje broja nezaposlenih smanjuje agregatnu tražnju, što dodatno otežava ekonomski oporavak. Drugi problem je što država neće biti u stanju da obezbijedi dodatna finansijska sredstva koja su potrebna za socijalnu pomoć nezaposlenima. Na to se nadovezuje problem nelegitimnosti vlada koje neće biti u stanju da riješe ni ekonomske ni socijalne probleme. Odsustvo reakcije u ovim uslovima je nezamislivo, jer bi imalo domino efekat. Jedan problem bi stvarao drugi, drugi bi stvarao treći, pri čemu bi svaki bio veći od prethodnog. Stoga, država mora da reaguje, ma koliko se to protivilo kapitalističkim nazorima političkih elita. To istovremeno pokazuje da sistem nije u stanju da se nosi sa velikom krizom. Državna intervencija nije protivna samo prirodi neoliberalnog kapitalizma. Ona je protivna prirodi kapitalizma uopšte, ali on je primoran da je prihvati, jer je to dio spasonosnog plana. U svemu tome, privatnom kapitalu ide na ruku još jedna mjera, a to je oslobađanje, ili barem odgađanje, plaćanja poreza i doprinosa. To je, istovremeno, način na koji državna vlast pokušava da ubijedi privatni kapital da ne otpušta radnike.
Danska vlada je postigla sporazum sa sindikatima i udruženjima poslodavaca da obezbijedi sredstva za isplatu 75 % plata radnika, pod uslovom da taj iznos ne prelazi 3.300 američkih dolara. Poslodavci bi platili preostalih 25 % plata, dok bi se radnici odrekli pet dana plaćenog godišnjeg odmora. Sporazum se, međutim, odnosi na preduzeća koja bi morala otpustiti preko 30 % zaposlenih, ili više od 50 radnika. Sporazum je na snazi tri mjeseca. On predstavlja privremenu mjeru. Šta će biti poslije, vidjećemo, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da se mnogim kapitalistima neće isplatiti da isplaćuju 25 % plate za radnike koji im neće biti potrebni ni nakon tri mjeseca. S druge strane, počeli su pregovori o zaključenju kolektivnih ugovora. Iako su sindikati zahtijevali da se pregovori odlože dok pandemija ne bude okončana, socijaldemokratska vlada je to odbila. Sindikalni zahtjev je bio sasvim razložan. Oni ne mogu da prijete štrajkovima, što bitno umanjuje njihovu pregovaračku moć.
Vlade i predsjednici različitih država molili su privatni kapital da ne otpušta radnike. Bukvalno tako, molili. Država, dakle, nije preduzela mjere koje je mogla preduzeti. Sindikati su, na primjer, predlagali moratorijum na odluke o promjeni radnopravnog statusa. To znači da je država mogla donijeti odluku (u formi izmjene zakona o radu) da poslodavci ne mogu davati otkaze radnicima. Ona to, međutim, nije uradila, nego je zamolila poslodavce da se uzdrže od davanja otkaza. Što bi Marks rekao, država je izvršni odbor kapitalističke klase. Evo i dokaza.
Evropski sindikati traže da se institut radnika na čekanju primijeni u Evropskoj uniji. U nekim državama, on je već primijenjen, na različite načine. Niz država se, nakon pregovora vlada sa sindikatima i organizacijama privatnog kapitala, obavezao da će radnicima uplaćivati dio plata, koji se kreće od 40 % u Sloveniji, preko 75 % u Danskoj do 80 % u Britaniji. (Prema nekim procjenama, britanske korporacije „teške“ su 700 milijardi funti. Uprkos tome, teret ove krize pada na leđa države, a ne korporacija, jer država izdvaja ogroman dio sredstava koja su potrebna za plate radnika na čekanju.) Ova čisto antikapitalistička mjera iznuđena je strahom države da bi ogroman broj otpuštenih radnika mogao da vrši pritisak na sistem socijalne zaštite, da bi štrajkovi mogli da parališu sistem i da bi zatvaranje velikog broja preduzeća predstavljalo preveliki teret za ekonomiju. Država je brinula da bi otpuštanje ogromnog broja radnika u vrijeme kada se vodi borba za zdravlje i život velikog broja ljudi značilo „dolivanje ulja na vatru“.
Pitanje je šta će se desiti kad prođe nekoliko mjeseci za koje su ovi sporazumi postignuti, pogotovo ako se zna da će ekonomska kriza duže trajati. Država neće obavezati privatne vlasnike da ne otpuštaju radnike. Evropski sindikati su tražili da ova mjera bude prihvaćena. Osim toga, već sad znatan broj radnika nije obuhvaćen pomenutim sporazumima.
Neke države su preduzimale mjere koje takođe nisu nimalo kapitalističke. U Španiji, na primjer, vlada je preuzela pod svoju upravu privatne bolnice, jer one nisu mogle odgovoriti zahtjevima borbe protiv pandemije. Dok je nacionalizacija, privremena i uslovna, bolnica prihvatljiva, dotle ograničavanje privatnog kapitala nije.
Evropska unija je, između ostalog i pod pritiskom sindikata, pripremila paket ekonomskih mjera za savladavanje ekonomske krize. Jedna od mjera je davanje beskamatnih kredita posredstvom evropske investicione banke, mjere koja je dio državnog intervencionizma, kojem su se političke elite proteklih decenija često protivile, pogotovo u državama kapitalističke periferije. Kapitalizam se spasava antikapitalističkim mjerama, što je njegova osnovna protivrječnost.
Vraćanje radnika na posao, što se smatra jednim od imperativa kapitalističke ekonomije, na čemu posebno insistira američki predsjednik, moglo bi voditi ugrožavanju života mnogih. U SAD, na primjer 34 miliona radnika su stariji od 55 godina. Milioni radnika boluju od dijabetesa, respiratornih oboljenja i dr. Njihovo vraćanje na posao, bez ikakvih ili odgovarajućih mjera zaštite, ravno je njihovom ubistvu.
S druge strane, države koje imaju nekapitalističke sisteme, kao što su Kina, Kuba i Vijetnam, pokazale su najviše odgovornosti, ozbiljnosti i solidarnosti. Dok su Italijani razočarani odsustvom solidarnosti Evropske unije, dotle su oduševljeni pomoći koju pružaju Kuba i Rusija. Kubanski ljekari krenuli su u dvadesetak zemalja, u pomoć, a Kuba ima i lijek koji pomaže u liječenju korone. Uprkos sankcijama koje traju šezdeset godina, Kuba ulaže značajna sredstva u razvoj zdravstva, a njeni ljekari se u ovomtrenutku nalaze u 59 država, od toga u 37 koje se bore protiv korone.
Kina je, pak, po svjetskim mjerilima, kad se poredi 40 država, peta na listi država koje se uspješno bore protiv korone. Da li je ova lista realna ili ne, drugo je pitanje, imajući u vidu mogućnost da se, prilikom njenog sačinjavanja, vjerovatno vodilo računa o ideološkim i geopolitičkim obzirima. No, kako god, kineski sistem, koji nije socijalistički, ali nije ni kapitalistički, očigledno je mogao da se dobro nosi sa pandemijom, jer profitno ponašanje, iako duboko prodrlo u kinesko društvo, nije preovladalo u mjeri u kojoj je to slučaj u zapadnom kapitalizmu. Kina je još prije mjesec dana poslala milion maski u Francusku. U isto vrijeme, poslala je 30 tona opreme u Italiju. Nasuprot tome, Evropska unija je odbila molbu Italije za isporuku medicinske opreme.
Očigledno je da su socijalistički principi, koji su utkani u kineski i kubanski sistem, kao što su principi solidarnosti i brige o čovjeku, uprkos njihovom skrnavljenju u nekim segmentima (na Kubi, u autoritarnom političkom sistemu, a u Kini, još i u snažnom prodoru kapitalističke ekonomije), ipak održani u drugim segmentima, kao što su međunarodna solidarnost i zaštita čovjeka. Kapitalizam, uprkos proklamacija o zaštiti ljudskih prava, kad je trebalo, nije uspio da pokaže ni minimum solidarnosti i brige za osnovna prava običnih ljudi – prava na život i zdravlje.
Radikalni zaokreti
Često se čuje da svijet poslije korone neće biti isti. Ipak, teško je povjerovati da će ekonomski dominantna klasa i političke elite naučiti nešto iz ove katastrofe. Oni su racionalni samo u granicama svog klasnog interesa. Njih ne vodi racio, nego ekonomski interes. U tom smislu, one će preduzeti reformske zahvate kako bi spasile sistem i odbranile ga od njegovih protivnika. Mjere državnog intervencionizma, koje su stidljivo počele, a biće razvijene nakon korone, neće biti izraz uvjerenja vladajućih da je neoliberalizam gotov, već njihovo nastojanje da mu udahnu život onim što mu je suprotno – državnom intervencijom, da bi potom sve vratile na staro. Naivno je vjerovati da će se ekonomski i politički dominantna klasa odreći svoje moći, samo zato što je danas manje-više očigledno da je neoliberalizam kapitulirao. Njoj to nije očigledno, a i da jeste, ne bi je navelo da ga reformiše. Barem ne dok na to ne bude primorana. U ovom trenutku, a i nakon korone, kad dođe vrijeme za saniranje ekonomije, ona će pribjeći reformskim zahvatima u duhu ograničenog kejnzijanizma, da bi odmah potom pokušala da se vrati u pretkorona epohu.
Da li će to biti moguće, zavisiće od više činilaca. Prvi od njih je dubina ekonomske krize, koja se nazire, ali je niko ne može pouzdano dočarati. U vezi sa tim nije samo pitanje da li će ekonomija moći da se vrati na neoliberalni kolosijek, već i koliko duboke će biti ekonomske i socijalne posljedice krize. S tim u vezi je drugi činilac, a to su društvene snage koje će se, sa reformskih i/ili revolucionarnih pozicija, protiviti povratku na neoliberalizam.
„Koristi“ od ekonomske krize mogu imati različite političke snage. S jedne strane, tu je radikalna desnica, koja se stalno prikazuje kao antisistemska snaga i koja će pokušati da poentira na krizi neoliberalizma. Jedino što je antisistemsko kod nje, jeste njen verbalni prezir prema političkom establišmentu. Ona paradira socijalnom demagogijom, a kad je u vlasti, preduzima neke mjere „socijalne prirode“. Međutim, o njenom antikapitalističkom karakteru ne može biti ni govora. Upravo zbog toga, ali i ponečeg drugog, ona se javlja kao alternativa. Ona se kreće u okvirima sistema, pa ekonomski dominantna klasa ne mora da je se plaši. Naprotiv, ona ima razloga da joj pomaže, jer radikalna desnica jaše na strahovima, konzervativnom mišljenju i primitivizmu. Ona uistinu ne zahtijeva bilo kakve stvarne društvene promjene.
Na drugoj strani je radikalna ljevica, pod kojom mislimo na sve partije i pokrete koji se, barem deklarativno, svojim programima, izjašnjavaju kao antikapitalističke snage, uprkos brojnim ideološkim, organizacionim, strateškim i taktičkim razlikama među njima. U prvom redu, tu je razlika između stare i nove radikalne ljevice. Staru radikalnu ljevicu čine partije komunističke i lijevosocijalističke orijentacije, dok novu ljevicu čine novi pokreti i partije, nastali posljednjih godina ili par decenija, koji se i po organizaciji i po ideologiji više ili manje razlikuju od tradicionalne radikalne ljevice.
U nekim državama, u kojima je tradicija radikalne ljevice snažna, moguće je da će ona, razmahom ekonomske krize, dobiti novu šansu. Ona će se ogledati kako u izbornim uspjesima, tako i u povećanom uticaju na društvene pokrete. Da bi ovaj ishod bio izgledan, radikalna ljevica mora imati vjerodostojan program i strategiju, koja se neće zasnivati na nastojanju da bude mlađi i podređeni partner socijaldemokratije.
Moguće je da će i sindikati, pod pritiskom članstva, morati da se pomjeraju ulijevo, pa da će to, u nekom ograničenom obimu, činiti i socijaldemokratija. Ako bi se to desilo, mogućnost učešća radikalne ljevice u vladama, bila bi izgledna.
Društveni sistemi mogu da postoje, barem izvjesno vrijeme, i kada izgube značajan dio legitimiteta. To će biti kada još uvijek ne postoji uvjerenje o mogućnosti njihove zamjene drugim sistemom, ili kad ne postoje političke snage koje bi to izvršile. Korona će sigurno dobrim dijelom potkopati legitimitet kapitalizma, jer će pokazati: 1) da je to sistem kome je profit iznad interesa običnih ljudi, uključujući i tako značajne vrijednosti kakve su život i zdravlje; 2) da sistem zasnovan na privatnom kapitalu ne može da obezbijedi finansiranje i normalno funkcionisanje javnih službi, kao što je zdravstvo, koje su nužne za funkcionisanje društva; 3) da u uslovima ekonomske krize, sistem nije u stanju da se izbori sa problemima kakvi su nezaposlenost, siromaštvo i ekonomsko propadanje; 4) da država ne može da stavi pod kontrolu privatni kapital, čak ni kad je to nužno radi spasavanja desetina i stotina miliona ljudi, čija egzistencija je ugrožena gubitkom zaposlenja; 5) da pravila demokratske igre gube na značaju, zato što se problemi rješavaju na relaciji država – privatni kapital, mimo kontrole i uticaja naroda. Kakav će biti ishod ovog gubitka, ili barem slabljenja, legitimiteta sistema, ostaje da se vidi.
foto: https://www.atlanticcouncil.org