O autoru:
Kosta Novaković (Čačak, 3. juna 1886. – Moskva, 19. aprila 1939.) bio je sin seljaka nadničara koji se preselio u Čačak i postao opančar. Počeo je da se interesuje za marksističke ideje još kao đak gimnazije u Čačku, gde je učio dok je paralelno radio u očevoj radionici. Tada je organizovao i svoj prvi štrajk, zajedno sa drugim radnicima svog oca. Po dolasku u Beograd na studije biologije 1906. godine, Novaković intenzivira svoje učešće u radničkom pokretu Srbije, a sledeće godine postaje član Srpske socijaldemokratske partije. 1910. godine bio je delegat čačanskog kraja na kongresu partije, a od 1911. godine je član redakcije „Radničkih novina“, glasila SSDP-a i urednik skopskog marksističkog lista „Socijalistička zora“. Mobilisan je kao srpski vojnik tokom Balkanskih ratova, i za „Radničke novine“ je pisao kritičke članke o osvajačkoj politici Srbije prema Kosovu i Albaniji (delovi su dostupni ovde i ovde). U vojsci se bavio i socijalističkom i antiratnom agitacijom, da bi tokom Drugog balkanskog rata dezertirao sa fronta. Zbog odsluženja vojnog roka i potonje mobilizacije za vreme rata, diplomirao je biologiju tek 1913. godine, a onda je upisao pravo, koje nikada nije završio zbog izbijanja novog rata.
Nakon mobilizacije u Prvom svetskom ratu i prelaska preko Albanije, evakuisan je u Pariz, gde ubrzo postaje jedan od vođa srpske socijalističke emigracije. Od 1917. godine član je Komiteta SSDP u Francuskoj i tamošnjeg Opšteg sindikata srpskih radnika. Bio je i sekretar Radničke komore srpskih radnika u Francuskoj, koja je okupljala radništvo svih jugoslovenskih naroda koje se u toj zemlji nalazilo. Tokom 1918. godine bio je urednik lista „Budućnost“ koji su objavljivali srpski socijalisti u Parizu. U ovom periodu, Kosta Novaković bio je blizak socijalpatriotskim pozicijama, odnosno počeo je da sarađuje sa onim socijalistima koji su rat Srbije protiv Austro-Ugarske videli kao progresivan i pozdravljali ujedinjenje Južnih Slovena pod dinastijom Karađorđevića. Zbog toga se našao na udaru srpskog socijalističkog vođe Dušana Popovića, a nakon njihovog susreta u Londonu februara 1918. godine, prekida svu saradnju sa socijalpatriotama, daje ostavku na mesto urednika novina i člana Komiteta, te se okreće isključivo sindikalnom radu.
U jesen 1918. godine, inspirisan idejama Ruske revolucije, osniva marksističku grupu u Parizu, a početkom sledeće godine postaje deo Komiteta Treće (komunističke) internacionale. U aprilu 1919. godine, Novaković se vraća u Beograd, gde učestvuje u pripremama osnivačkog kongresa Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista). Ponovo je izabran za člana redakcije „Radničkih novina“, a par meseci kasnije postaje i član Izvršnog odbora Centralnog partijskog veća. Iste godine, Novaković organizuje štrajkove železničara i prebacivanja jugoslovenskih vojnika u Mađarsku, gde su se borili na strani boljševika Bele Kuna. Na Vukovarskom kongresu u junu 1920. godine, Novaković se nalazi u revolucionarnoj većini koja podržava preimenovanje partije u Komunistička partija Jugoslavije. Par meseci kasnije izabran je za poslanika Ustavotvorne skupštine u skopskom izbornom okrugu, gde su komunisti imali većinu.
Nakon donošenja Obznane, Novaković zajedno sa Pavlom P. Pavlovićem postaje deo prve „leve“ opozicije u KPJ, koja je kritikovala vođu partije, Simu Markovića, za to što se partija borila protiv državne represije legalnim sredstvima, umesto da ode u ilegalu i priprema se za revolucionarni obračun sa režimom. Iste 1921. godine, Novaković sa Đurom Đakovićem osniva ilegalne partijske štamparije po Bosni i Hercegovini, a potom se, nakon donošenja Zakona o zaštiti države, seli u Beč i postaje deo Zameničkog izvršnog odbora KPJ. U februaru i martu 1922. godine, Novaković prvi put odlazi u Moskvu, kao delegat KPJ na Prvom proširenom plenumu Izvršnog komiteta Komunističke internacionale (IKKI). Na ovom plenumu se raspravljalo o uvođenju politike jedinstvenog fronta, odnosno stvaranja privremenih saveza sa reformističkim radničkim partijama i sindikatima usled slabljenja revolucionarnog talasa. Novaković u svom govoru pred plenumom predlaže veću kontrolu Kominterne nad njenim sekcijama, da ne bi došlo do pojave reformističkih i oportunističkih tendencija u revolucionarnim partijama.
Na Prvoj zemaljskoj konferenciji KPJ, u julu 1922. godine, dolazi do sukoba Novakovića i Pavlovića sa Markovićem oko političke ocene držanja partije nakon donošenja Obznane. Zbog ovoga, njih dvojica i njihov bosanski saradnik Jakov Lastrić demonstrativno napuštaju sednicu. Kominterna pokušava da izgladi sukob levice i desnice na svom Četvrtom kongresu u novembru iste godine, kom prisustvuju Novaković i Ljuba Radovanović (kao predstavnik Markovića, koji je u to vreme bio u zatvoru). Kominterna je predložila da Novaković, kao predstavnik levice, uđe u Centralni komitet partije, ali i upozorila da sukobljene strane moraju naučiti da sarađuju i tražila da momentalno prekinu sa međusobnim optužbama. Sledećeg meseca, Novaković je i dalje bio u Moskvi kao delegat KPJ na Petoj konferenciji Balkanske komunističke federacije (BKF). Tu se sukobio sa bugarskim komunistima, koji su hteli da njihova partija preuzme jurisdikciju nad Makedonijom. Iako je Novaković smatrao da je stanovništvo Makedonije većinski bugarsko, video je ovo kao poniženje Komunističke partije Jugoslavije.
Tokom 1923. godine, Novaković postaje jedan od glavnih pristalica lenjinističke politike prava na samoopredeljenje do otcepljenja unutar KPJ. Na ovo su, pored njegovog iskustva u Makedoniji i Albaniji, svakako uticale i kritike bugarskih komunista o nesposobnosti KPJ da se uhvati u koštac sa makedonskim pitanjem. Za Drugu zemaljsku konferenciju, na kojoj levica dobija većinu i smenjuje Simu Markovića, Novaković je napisao Rezoluciju o političkoj situaciji i neposrednim zadacima KPJ. Novaković potom ulazi u rukovodstvo Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ), legalne organizacije KPJ, i za partiju piše pamflet „Makedonija Makedoncima! Zemlja zemljoradnicima!“, koji objašnjava politiku KPJ prema nacionalnom pitanju. Nedugo nakon objavljivanja pamfleta, u julu 1924. godine, Novaković je uhapšen, što je bio deo talasa represije koji je kulminirao zabranom NRPJ. Osuđen je na šest meseci zatvora, a suđenje je koristio za propagiranje gledišta KPJ prema nacionalnom i seljačkom pitanju.
1925. godine, Novaković je ponovo hapšen i puštan zbog nedostatka dokaza. Tada postaje urednik lista „Radnički glas“. 1926. godine bio je delegat KPJ na Trećem kongresu u Beču, kada je Kominterna još jednom pokušala da ujedini levu i desnu frakciju, pod vođstvom Sime Markovića. Novaković je izneo referat o agrarnom i seljačkom pitanju, i izabran je za člana CK KPJ. Međutim, nedugo po povratku u Kraljevinu SHS, Novaković je ponovo uhapšen i osuđen na pet godina zatvora. U januaru 1927. godine, uz pomoć partije, Novaković beži iz zatvora i odlazi u Sovjetski Savez.
Novaković je u SSSR-u živeo pod imenom Petar Dragačevac. Odmah po dolasku, primljen je u članstvo Boljševičke partije i dobio je posao kao predstavnik KPJ pri Balkanskom lendersekretarijatu1 Kominterne. U SSSR-u, Kosta Novaković postaje blizak prijatelj Stjepana Cvijića, mlađeg brata poznatog zagrebačkog vođe leve frakcije Đure. Njih dvojica dolaze u sukob sa partijskim rukovodiocima Filipom Filipovićem i Milanom Gorkićem, koje smatraju nastavljačima politike Sime Markovića. Novaković i Cvijić pridobijaju na svoju stranu grupu Jugoslovena studenata Komunističkog univerziteta nacionalnih manjina Zapada (KUNMZ), koja će postati poznata kao „Grupa 41“. Aktivnost ove grupe, Novakovića i Cvijića osuđena je kao „frakcionaška“, a posle će biti napadana i kao „trockistička“. Zbog toga je 1928. godine Novaković udaljen sa rada u KPJ i poslat u Berlin, gde je bio jugoslovenski član Izvršnog komiteta Balkanske komunističke federacije i Komiteta nacionalnorevolucionarnih organizacija Balkana u Berlinu.
U Berlinu, Novaković nastavlja kontakt sa Stjepanom Cvijićem koji se nalazi u Moskvi. Kominterna, najverovatnije preko tajne policije, dolazi u posed njihovih pisama i optužuje ih za kontinuiran frakcionaški rad. Verovatno je upravo zbog ovoga Novaković opozvan iz Berlina u avgustu 1931. godine. U to vreme piše za teorijski časopis KPJ, „Borba“, i za sovjetski naučni časopis „Svetska privreda i svetska politika“. 1932. godine je kao frakcionaš izbačen iz KPJ. Iako je njegov rival, Milan Gorkić, aktivno pokušavao da ga vrati u partiju, Kominterna to nije dozvoljavala. 1935. godine, delegacija KPJ na Sedmom kongresu Kominterne, ponovo je tražila da se Novaković vrati u partiju, ali do toga nikada nije došlo. Od 1932. godine je radio kao radnik u Petnaestom grafičkom zavodu u Moskvi. Uhapšen je isti dan kao i Stjepan Cvijić, 19. jula 1938. godine. Manje od godinu dana kasnije, pod lažnim optužbama za trockizam i špijunažu, Novaković je osuđen na smrt. Kazna je izvršena 19. aprila 1939. godine.
Kosta Novaković je rehabilitovan u SSSR-u 1958. godine. Otprilike u isto vreme, počelo je postepeno interesovanje za Novakovićev život i rad u Jugoslaviji. 1959. godine, na makedonskom je po prvi put nakon revolucije objavljena Novakovićeva „Makedonija Makedoncima! Zemlja zemljoradnicima!“, a svoje srpskohrvatsko izdanje dobila je 1966. godine, na osamdesetu godišnjicu Novakovićevog rođenja (ono se može besplatno skinuti ovde). Tokom sedamdesetih i osamdesetih došlo je do procvata interesovanja za Novakovićevu misao i delo, što je kulminiralo zbornikom „Kosta Novaković u radničkom pokretu Srbije i Jugoslavije“, napisanom povodom stogodišnjice njegovog rođenja. U rodnom Čačku, po njemu je nazvan Radnički univerzitet, osnovan pod tim imenom još 1955. godine (danas Ustanova za kulturno-obrazovnu delatnost „Kosta Novaković“) i postavljena mu je spomen-bista.
Pored brošure „Makedonija Makedoncima! Zemlja zemljoradnicima!“, Novaković je za života napisao još i knjige „Za tamničkim zidom“ (Moskva, 1928) i „Jugoslavija u budućem ratu“ (neobjavljen rukopis, Moskva, 1933). Pored toga, napisao je stotine novinarskih i teorijskih članaka u komunističkim časopisima u Jugoslaviji i SSSR-u. Pisao je i komunističke epske pesme u desetercu, pod pseudonimom „Crveni guslar“. Jedna od njih, „Posljednjem Kralju“, dostupna je ovde.
Kontekst:
Makedonija je bila centralna tačka nacionalnog pitanja komunističkih partija balkanskih zemalja. Često su je nazivali „jabukom razdora“ na Balkanu, s obzirom da su se svi sukobi između Bugarske, Grčke, Albanije i Kraljevine SHS vrteli oko Makedonije. Zbog toga je za komuniste rešenje nacionalnog pitanja u Makedoniji bilo od suštinskog značaja za otklanjanje nacionalističkih predrasuda i stvaranje jedinstvene Balkanske federacije.
To rešenje, po viđenju komunista, moralo je biti klasno. Nacionalno nezadovoljstvo bilo je samo ideološki izraz ekonomskog položaja makedonskog seljaštva, izazvano nedovršenom agrarnom reformom. Naime, nakon „oslobođenja“ od Osmanskog carstva, agrarna reforma bila je zasnovana na seljačkom otkupu zemlje od zemljoposednika i nastavljanju institucije begluka. Age i begovi nastavili su da budu značajni politički i ekonomski faktori i nakon nestanka Osmanskog carstva, te su vrlo brzo postigli i dogovor sa režimom u Beogradu.
Nakon desničarskog državnog udara u Bugarskoj 1923. godine, u kojem su ključnu ulogu igrali bugarski nacionalisti iz Makedonije, nacionalno pitanje je postalo prioritet za komuniste. Seljaštvo, koje je činilo većinu stanovništva i koje je pretežno podržavalo nacionaliste, moralo je nekako da se pridobije. Komunisti su pokušali to da urade dvostrukom politikom preraspodele zemlje seljacima i nuđenja prava na samoopredeljenje do otcepljenja.
Ono što je upečatljivo u Novakovićevom tekstu je što, iako vezuje nacionalno sa klasnim, implicitno pokazuje da je nacionalno oslobođenje farsa, i fokusira se na klasno. Makedonsko stanovništvo Novaković ne smatra ni Srbima, ni Bugarima, ni Grcima, ni Makedoncima, nego zaključuje da je njihovo opredeljenje pitanje individualnog izbora kada napokon dobiju slobodu da se izjašnjavaju kako žele. Ta sloboda, po njemu, može doći samo radničko-seljačkom revolucijom.
Novaković stoga koristi primere Francuske i Ruske revolucije, kao i Rusko rešenje nacionalnog pitanja. Jedan ceo odeljak posvećen je izgradnji solidarnosti između kolonizovanih Srba u Makedoniji i lokalnog stanovništva. Novaković tvrdi da čak ni velika većina kolonista nije dobila obećanu pomoć od države, što jasno pokazuje njenu klasnu prirodu, i stvara mogućnost da se i izdani nacionalni borci iz Srbije bore zajednički za oslobođenje sa svojim novim susedima. Konačno rešenje nacionalnog pitanja vidi u stvaranju Balkanske komunističke federacije, čiji bi Makedonija bila punopravni član, prvenstveno kao teritorijalna, a ne etnička jedinica.
Tekst:
Nacionalno pitanje u Makedoniji je ujedno i seljačko pitanje
Nacionalno oslobođenje seljaka – jeste potpuno rešenje agrarnog pitanja
(…)
I težnje makedonskog stanovništva za oslobođenjem od turske vlasti, bile su upravljene poglavito na oslobođenje od svoga ropskoga čipčijskoga2 položaja: to su bile težnje za spasavanjem života. Nacionalno oslobođenje za njih značilo je na prvom mestu oslobođenje od aga i begova, dobijanje u ruke zemlje, koju su vekovima natapali znojem i krvlju – a koja ipak nije bila njihova, i sa koje su veći deo morali dati državi i čitluk-sahibiji, a sami gladovati. Život čipčija u Makedoniji pod turskom vlašću bio je jedno vekovno mučenje i gladovanje, podnošenje zuluma i od carskih činovnika i od čitluk-sahibija.
To stanje makedonskog stanovništva poznavale su dobro i balkanske susedne države: Bugarska, Srbija i Grčka, i u svojoj nacionalnoj propagandi među makedonskim stanovništvom isticale su više svega da će makedonsko roblje osloboditi aga i begova, da će mu dati zemlju koja je njegova i koju su mu nasilno oteli age i begovi. I tako je kod mnogih siromaha Makedonaca ponikla nada da će im buržoaske države Bugarska, Grčka i Srbija doneti oslobođenje od čitluk-sahibija i dati zemlju.
Ali su se makedonski seljaci uverili brzo posle „oslobođenja“ od strane pojedinih balkanskih država, da je ovima poslednja briga vraćanje zemlje makedonskom seljaku. Kapitalističke države na Balkanu i njihovi vladajući krugovi imaju mnogo prečih svojih poslova, i pitanje zemlje – agrarno pitanje – za njih je poslednja briga. One su Makedoniju tražile i ratove za nju vodile ne radi Makedonaca, ne radi toga da oslobode robove, čipčije, već da uzmu bogatstva Makedonije u svoje ruke: da makedonskim stanovništvom uvećaju svoje vojske za nove ratove i nova osvajanja, da makedonskom sirotinjom napune svoje radionice i preduzeća jevtinom radnom snagom, i da dobiju nove milione poreskih obveznika koji će izdržavati bogatašku državu i puniti kese vladajuće klike. Za deljenje zemlje seljacima – za to nemaju nikako ni vremena ni volje.
Srbija je anektirala Makedoniju 1912. godine i makedonski seljak ostao je ipak bez zemlje sve do novog rata 1914. godine. Srbija je ponovo zauzela Makedoniju 1918. godine i makedonski seljaci ni tada nisu dobili svoju zemlju, a nemaju je ni dan danji.
I vladar i državnici današnje države Jugoslavije, postale posle rata, davali su najveća obećanja i siromašnim seljacima Makedonije, samo da se malo pritrpe. I seljaci su se prevarili. Mesto da sami uzmu svoju zemlju u ruke, oni su čekali da im bogataši sa vlasti donesu zakone i uredbe o agraru i da im dadu zemlju.
Otkuda će kapitalisti vlasnici, koji deru i pljačkaju siromašne seljake u svojoj zemlji, otkuda će oni pomagati siromašne seljake u Makedoniji!
Šta su uradili gospodari Jugoslavije sa obećanim uredbama i zakonima o agraru? Oni su gledali da što više sačuvaju age i begove, koji su im bliži po njihovom eksploatatarskom i pljačkaškom položaju nego seoska sirotinja – čipčije i argati3. Gospodari Jugoslavije doneli su 1919. godine u februaru i jednu Uredbu o agraru po kojoj se tobož zemlja aga i begova predaje seljacima čipčijama, koji su je obrađivali. Ali su gospodari Jugoslavije odredili otkup za tu zemlju. Mesto kazne za to što su stolećima davili siromašne seljake i hranili se znojem seljačkim, mesto kazne za otmicu zemlje, age i begovi dobili su naknadu za zemlju, prodali su tuđu zemlju. Tu naknadu treba da im plati državna kasa, što znači opet taj isti siromašni seljak Makedonije povećanim porezama, taksama i monopolima.
Ali age i begovi ne samo da su prodali seljačku zemlju kao svoju, već je njima kapitalistički režim Jugoslavije sačuvao ogromna imanja, tako zvane begluke. To su tobož imanja koja su age i begovi sami obrađivali. A makedonska sirotinja raja zna vrlo dobro kako su postali ti begluci, a zna to i vladajuća klika u Jugoslaviji. I begluci, svi bez razlike, stvoreni su otmicom i zagrabljivanjem seljačke zemlje. Posle svih pokreta i pobuna makedonskog stanovništva, upravljenih poglavito protiv aga i begova čitluk-sahibija, age i begovi su gledali da se osiguravaju još bolje i da zemlju sigurnije drže u rukama. Oni su od čitluka odvajali najbolja zemljišta i pretvarali ih u begluke, na kojima su im sada radili isti oni seljaci od kojih su oteli tu zemlju, samo kao nadničari, napoličari ili argati. Kad god je turska država, pod pritiskom nezadovoljstva siromašnih seljaka, morala da po malo popravlja čipčijsko pravo, tada su age i begovi proširivali svoje begluke i zahvatali čipčijsku zemlju, te je sve ostajalo po starom.
Age i begovi su primoravali silom čipčije da im izdaju i pismena uverenja kao da su im prodali zemlju, te su se ovi ubaštinjavali na čipčijskim zemljama. Čitluk-sahibije su tako otimali zemlju i uništavali nasledna prava čipčija, pretvarajući zemlju u begluke.
Tu otetu zemlju od čipčija jugoslovenski bogataši su svojom agrarnom Uredbom proglasili svojinom aga i begova. Oni su blagoslovili otimačinu zemlje, jer i oni u „slobodnoj“ Srbiji grabe i otimaju zemlju od seljaka za poreze i zelenaške dugove. Age i begovi su njihovi saveznici i braća. Zato su oni s njima stupili u koaliciju i obrazovali zajedničku vladu. Age i begovi su dobili na stotine miliona na ime rente za otkup zemlje, i nove stotine miliona dinara primiće uskoro.
Saveznici aga i begova, srpski i jugoslovenski kapitalisti na vlasti, obustavili su sasvim primenu agrarne reforme u Makedoniji. Age i begovi su postali svemoćni gospodari begluka i kao u tursko vreme aguju i beguju nad seljacima makedonskim, naplaćuju hak i rentu kao u staro doba. Ferad Draga4[4] i ostali begovi uz njega imaju i danas ogromna imanja i begluke, ogromne njive, livade, pašnjake i šume. A pored njih, i mesto onih aga i begova koji su se iselili u Tursku, došli su srpski age i begovi: Minići, Kojići, Petrovići, Račići, koji su silom vlasti – kao što su i Turci radili – zahvatili zemlju koja je trebala da bude razdeljena siromašnim seljacima, „kupili“ je – kako to oni vele – ali na isti način na koji su je kupovali nekad age i begovi.
Makedonski siroti seljaci ostali su i dalje bez zemlje, ili sa dva ili tri jutra koji dovoljno ni suvog hleba ne mogu da dadu.
Pokazalo se jasno da su srpski vlasnici imali nameru da svojom nazovi „agrarnom reformom“ dobiju vremena da uguše težnje seljaka za zemljom, da spreme i naoružaju vojsku i policiju i zemlju otmu od seljaka. Njihova agrarna reforma jeste velika laž i krvava prevara nad sirotim seljacima. Od milion jutara čitlučke i beglučke zemlje u Makedoniji ni deseti deo nisu dobili siromašni seljaci. Režimski ljudi i činovnici agrarnih ureda daju zemlju onom ko plati više. Begovi i age prodaju zemlju kao svoju, i ako ona potpada pod agrar. A oni čije je najpreče pravi na zemlju, koju su otkupili vekovnim znojem i krvlju, siromašni seljaci, napoličari, argati i čipčije, ostaju bez zemlje. Siromašni Turci takođe su ostavljeni sasvim bez zemlje.
Takva je „nacionalna“, „oslobodilačka“ politika sprskih vlasnika prema Makedoncima, takva je ona i prema siromašnim seljacima i građanima svih ostalih pokrajina i svih nacija.
„Nacionalistička“, u stvari protiv makedonska politika srpskih vlasnika ogleda se u njihovoj kolonizatorskoj, naseljeničkoj politici. Oni su naselili u Makedoniju dobrovoljce i seljake iz drugih krajeva i dali im većinom onu zemlju koju su trebali dobiti čipčije i sirotinja makedonska. Oni dobrovoljcima i drugim seljacima oskudnim sa zemljom nisu dali zemlju tamo gde zemlje ima dovoljno: i državne, i crkvene, i velikoposedničke, pogravito na velikim dobrima grofova i barona u Vojvodini i Hrvatskoj, niti su im dali crkvene i državne zemlje u drugim krajevima. Oni su nekoliko hiljada porodica naselili u Kosovskom, Metohijskom, Zvečanskom i Skopskom okrugu na makedonsku zemlju, i to u nameri da srbiziraju Makedoniju, i da stvore graničare koji će braniti ovakvu današnju ugnjetačku državu i njene vlasnike protiv samoga potlačenog naroda, kada se bude pokrenuo da brani svoja prava i traži slobodu.
Da „zaokrugle“ naseljeničke kolonije, vlasnici ove zemlje su pouzimali mnoga imanja siromašnih seljaka, čak obrađena i posejana, i ostavili njihove porodice bez zemlje i bez hleba.
Ovakvom kolonizatorskom politikom, današnji reakcionari i ugnjetači na vlasti čine zlo i siromašnom makedonskom narodu i naseljenicima, namerno stvaraju neprijateljstva i sugkobe između jednih i drugih. Dobrovoljcima i naseljenicima govore da ne dobijaju dovoljno zemlje i inventar uz zemlju zato što meštani seljaci ne dopuštaju. A kod seljaka hoće da stvore uverenje da su dobrovoljci i naseljenici krivi što se njima ne daje zemlja. Od neprijateljstva koje stvaraju među jednima i drugima, reakcionari i krvnici misle da se koriste za održavanje svog ugnjetačkog krvavog režima u Makedoniji.
Da današnji reakcionarni vlasnici ne misle ozbiljno da pomognu koloniste, vidi se po tome što kolonistima nije stvorena mogućnost za život u kolonijama, što se od skoro 6.000 kolonisanih porodica nalazi u kolonijama svega 2.000. Ostali su digli ruke od takve državne pomoći.
Kolonisti treba da uvide tu prevaru koja se vrši nad njima. Oni vide teško stanje makedonskih seljaka, bez zemlje i bez slobode, i stoga ne smeju poslužiti kao oruđe ovoga ugnjetačkog režima koji makedonske seljake lišava i danas zemlje i slobode. Dobrovoljci koji se naseljavaju u Makedoniju vele da su se borili za oslobođenje naroda, a naročito da narod dobije zemlju od aga i begova. Ako su se doista za to borili, onda ne smeju poslužiti kao sluge režima da se makedonski narod zarobi i da gladuje i dalje, da ostane bez slobode, bez zemlje i hleba, kao pod turskom sultanskom upravom. Naprotiv, oni bi bili dužni da pomognu borbu makedonskih seljaka i da se sami odreknu one zemlje koju im danas daju, već da traže prostrana vakufska, crkvena i državna dobra, kao i veleposednička ogromna imanja na severu Jugoslavije. Da traže da prvo svaki makedonski seljak dobije zemlje koliko mu je potrebno, pa da se ostatak njima podeli.
Agrarna politika koju vode srpski reakcionari u Makedoniji, ide ruku pod ruku sa feudalcima i ima za cilj da sačuva zemlju feudalaca, aga i begova koji su najbolji stubovi i pomagači ugnjetavanja i eksploatacije. Na taj način srpski reakcionarni režim misli da se učvrsti i produži nacionalno tlačenje sirotih masa svih nacija u Makedoniji.
Nezavisna radnička partija upozorava makedonske seljake na prevaru koju je srpska buržoazija izvršila nad njima u agrarnom pitanju. Ona podseća Makedonce na ono što su oni do sada iskusili: da buržoazija ne oslobađa već zarobljava narode, da štiti bogate a ne sirote, i da ona nikada neće rešiti agrarno pitanje u korist siromašnih seljaka. Samo u zajednici sa borbenim proletarijatom, moći će seljaci Makedonije dobiti natrag svoju zemlju koju su im silni feudalci oteli. Samo jedan program može rešiti agrarno pitanje i potpuno ukinuti feudalne odnose u korist seljaka i to je program koji se iznosi u rezoluciji naše partije o agrarnom pitanju, i koji glasi:
U cilju otklanjanja ostataka feudalizma i oslobođenja seljaka od teških tereta i jarma koji su na njih navalili buržoazija i veleposednici, N.R.P.J. traži:
„a) eksproprijaciju bez ikakve nadoknade svih feudalaca i prelaženje njihovog poseda u ruke siromašnih seljaka; eksploataciju svih veleposeda iznad 30 h. i davanje zemlje seljacima bez zemlje i sa malo zemljišta, bez obzira na veru i narodnost i to sa celokupnim inventarom; zemlja se ima prvenstveno dati radnom stanovništvu opštine, sreza, oblasti i pokrajine u kojoj se posed nalazi; da država pored toga pruži tim seljacima materijalnu u finansijsku pomoć za racionalno obrađivanje zemlje.
b) potpuno odstranjenje svih ostataka feudalizma, kolonatskih odnosa,5 večitog livela6 i podtežaštine7 (u Dalmaciji); ukidanje svih plaćanja tereta, zakupnina, haka, obaveza i t.d. koje su proizašle iz feudalnih odnosa.
c) da se povrate sve one sume koje su seljaci bili primorani da plate veleposednicima kao zakupnine, hak8 i slično, i da se od veleposednika oduzmu natrag sve sume koje im je država isplatila.
č) da veleposednička zemlja koja je data seljacima u zakup na 4 godine bude odmah oglašena njihovom svojinom.
ć) da se konfiskuju sve crkvene, samostanske i vakufske zemlje i da se ukinu sva podavanja koja seljaci moraju davati popovima (lukno, redovina, itd.).
d) da se ukinu svi oni zakoni i uredbe koji u nekim krajevima daju privilegije u iskorišćavanje zemlje, paše i šuma, zemljanih zajednica i imovnih opštna, samo starosedeocima i bogatim seljacima, kao i da se birokratske uprave tih institucija predaju u ruke seljačkih odbora.
dž) da se konfiskuju sve velikoposedničke šume, i da se iz velikih šumskih kompleksa imaju snabdevati drvima ne samo okolni krajevi, već i siromašno stanovništvo prvo cele pokrajine, a zatim i cele zemlje.
đ) da se osigura ishrana pasivnih krajeva neposrednim porezom na bogataše i buržoaziju a da ishranom rukovode kooperative i odbori birani od seljačke sirotinje.
e) da država osigura seljacima jevtine kredite, olakša nabavku poljoprivrednih mašina i alata, vodi brigu o nužnim melioracijama, daje pomoć u umetnom đubretu, semenju i t. d.
f) da se svom žestinom pobija lihvarstvo, da se konfiskuje imetak lihvara i da se ponište uknjižene sume na posed malih seljaka, koji imaju manje od 5 jutara zemlje.
g) da se siromašni seljaci oslobode plaćanja svih poreza i nameta i da se ukine kuluk.
h) da se amnestiraju svi osuđenici iz agrarnih nemira, ponište sve globe kojima su kažnjeni seljaci zbog povrede veleposedničkog „prava“, šumskih šteta i t. d.; da se ponište svi agrarni procesi koje su veleposednici pokrenuli protiv kmetova, čivčija i t. d.“.
Je li ovaj program neostvarljiv? Nije. On se može ostvariti, i zato imamo primera u daljoj i skoroj prošlosti mnogih zemalja. Francuski seljaci dobili su svoju zemlju, bez ikakvog otkupa feudalnim gospodarima, posle velike francuske revolucije 1789. godine. Ruski seljaci oduzeli su 1917. godine svu zemlju od veleposednika i plemića i podelili je među sobom. Oni su priveli potpuno u delo težnje seljaka, seoskih nadničara i argata: Da zemlja bude onoga koji je obrađuje i samo donde dokle je obrađuje. To gledište zastupa i naša partija, i ona se bori da i makedonska zemlja pripadne makedonskim seljacima, bez ikakve naknade i otkupa bivšim feudalnim gospodarima.
Ali, kao što ni francuski seljak nije mogao dobiti zemlju dok nije podigao revoluciju i svrgnuo sa vlasti veleposednike i plemiće, tako i ruski seljak nije dobio zemlju milošću i dragom voljom posednika zemlje, pomješčika9 i kulaka, već samo onda kada je ustao na noge i zajedno sa revolucionarnom radničkom partijom boljševika, i pod njenim vođstvom slomio carizam, obesio plemstvo i nezasite kapitaliste i uzeo vlast u svoje ruke.
Pod pritiskom ruskog carizma patio je ne jedan narod, već nekoliko desetina raznih naroda. Svi ti narodi bili su u nacionalnom, političkom i privrednom ropstvu. Ropstvo carizmu pogađalo je naročito široke seljačke mase, koje su sačinjavale ogromnu većinu svake nacije. Pitanje nacionalnog oslobođenja nacija bilo je u Rusiji pitanje života za seljačke mase. I zato su seljačke mase brzo shvatile da u borbi protiv carizma i u uništenju nacionalnog ropstva ovome leži spas za njih. Zato su one shvatile borbu revolucionarne radničke partije boljševika kao borbu koja vodi i njihovom oslobođenju i koja će im doneti zemlju – što će reći života i hleba.
U istom položaju u kome su se nalazili seljaci mnogih potčinjenih nacija u Rusiji, nalaze se danas seljaci svih nacija u Makedoniji. Kao što oslobođenje ruskih seljaka nije došlo sa dolaskom na vlast buržoaske demokratije i socijalista reformista, sa Kerenskim na čelu, tako ni oslobođenje makedonskih seljaka nije došlo sa osvajanjem Makedonije od strane demokratske buržoazije srpske – sa tim mnogohvaljenim „nacionalnim“ srpskim „oslobođenjem“. Krvavog iskustva imaju i radnička klasa Jugoslavije i siromašni seljaci svih pokrajina: da nema oslobođenja seljaka bez udružene borbe radnika i seljaka protiv ugnjetača; da seljak Makedonije ne može dobiti svoju zemlju dok ne pobedi udružene kapitaliste i feudalce i najzad da se ne može osloboditi feudalnih gospodara, aga i begova, dok se nacionalno ne oslobodi.
Mi smo unapred govorili kako na Makedoniju gledaju sve balkanske države kao na plen koji hoće da zagrabe. Mi smo pomenuli krvave ratove, koje su balkanske monarhije i vladajuće kapitalističke i vojničke klike vodile da anektiraju Makedoniju. Tu zločinačku politiku bratoubilačkih ratova balkanske države ne misle da napuste, kao što ne misle da napuste politiku nacionalnog ugnjetavanja svih akcija u anektiranim pokrajinama. Politika balkanskih buržoazija postaje opasnost za sve balkanske narode, preti porobljavanju i privrednoj propasti njihovoj. Koga će pogoditi najviše nacionalno političko i privredno ropstvo? Pogodiće najviše radnike i seljake. Otuda njihov potčinjeni položaj u kapitalističkim državama, njihovi zajednički interesi i zajednička budućnost gone ih i u zajedničke borbe ne samo u svakoj posebice državi, već u svima državama na Balkanu. Zato Nezavisna radnička partija ističe u svojoj rezoluciji o nacionalnom pitanju svu istorijsku važnost jedinstvenog fronta radnika i seljaka, u svakoj državi posebice i na celom Balkanu, važnost njihovog saveza u borbi i saveza na vlasti: u jednoj radničko-seljačkoj vladi.
Budućnost Balkana, a ne samo Makedonije, leži u stvaranju saveza radnika i seljaka, u ostvarenju Federacije Balkanskih Radničko-Seljačkih Republika. Slobodi Makedonije i toj federaciji posvećeni su potoci prolivene krvi makedonskog stanovništva, počev od prve solunske organizacije 1893. godine pa do današnjih dana. Ali Makedonija još nije slobodna i Balkanska Federacija još nije ostvarena. Istorija poziva Makedonce da se bore i proliju još krvi za svoju nezavisnost i slobodu i za slobodu Balkana. (…)
Poslednjih deset godina, a naročito posle balkanskih ratova 1913. g. i evropskog rata 1918. g., srpska buržoaska javnost, srpski državnici i političari stupaju svakog dana sa tvrđenjem da je Makedonija srpska zemlja.
Kako čudno zvuče ova tvrđenja kada se pogleda šta radi današnji srpski režim, ti srpski državnici sa srpskom Makedonijom. Ako je to srpska zemlja, zašto srpski državnici pune tamnice tim srpskim stanovništvom, zašto priređuju mučenja i prebijanja nad tim srpskim stanovništvom! Zašto se puši krv srpskoga stanovništva Makedonije!
Mi nećemo ovde da govorimo je li Makedonija srpska, bugarska ili grčka. Mi pominjemo samo zvaničnu statistiku od 1921. godine, koja veli da u Makedoniji pod Jugoslavijom ima: 100.000 Srba; 141.453 Turaka; 165.704 Muslimana (slovenskog porekla); 461.118 Arnauta i 630.000 Makedonaca.
A šta su Makedonci – to će oni sami reći kada budu mogli slobodno govoriti i opredeljivati se. Zato se naša partija bori za puno i neograničeno pravo samoopredeljenja Makedonaca. Zašto im to pravo ne dadu i srpski državnici i srpski vladajući krugovi, kada kažu da žele dobro Makedoniji? Da odgovorimo mi zašto. Zato što bi onda Makedonci odgovorili: da pod režimom žile i kundaka, pod režimom krvavog terora kakav je zaveden u Makedoniji neće da žive, da hoće da Makedonija pripada Makedoncima.
Srpska vladajuća buržoazija se ponaša prema Makedoncima kao prema nacionalno potčinjenom, zarobljenom narodu. A svaki potčinjeni narod ima za svoju svetu dužnost da se bori za svoje nacionalno oslobođenje.
Srpski reakcionari ne zadovoljavaju se terorom koji preko svojih vlasti vrše nad Makedoncima; oni organizuju srpske komitske čete da terorišu Makedonce. Mi velimo tim srpkim komitama da, primajući se te uloge u Makedoniji, čine zločin prema srpskom narodu i prema svima balkanskim narodima. Ako žele dobra Makedoniji, ako hoće da se bore za njen napredak, onda se moraju boriti protiv ugnjetavanja koje današnji režim vrši nad Makedoncima – kao što su se borili protiv ugnjetavanja koje je turski režim vršio u Makedoniji – onda se moraju boriti da se makedonsko stanovništvo oslobodi aga i begova, krštenih i nekrštenih, i da dobije zemlju u svoje ruke. Oni moraju biti za parole:
Makedonija Makedoncima!
Zemlja Seljacima!
- Balkanski lendersekretarijat je bilo odeljenje Kominterne zaduženo za balkanske države od 1926. do 1935. godine.
- Čipčija je seljak-bezemljaš.
- Argat je nadničar.
- Ferad Draga, etnički albanski beg iz Kosovske Mitrovice, osnivač stranke Džemijet u Kraljevini SHS. Kasnije saradnik okupatora u Drugom svetskom ratu, ubijen u borbi sa partizanima 1944. godine.
- Kolonat je odnos nastao raspadom krupnih zemljišnih poseda na sitnije parcele, koje se daju siromašnim seljacima koji su onda u obavezi da deo svog prinosa daju zemljoposedniku.
- Livel je isto što i kolonat, ali se pod tim imenom praktikovao u Dalmaciji. Mogao se plaćati i u naturi i u novcu. Nazivao se „večitim“ jer je bio nasleđivan sa oca na sina. Detaljan opis agrarnog pitanja u Dalmaciji dostupan je u članku Zdenke Šimončić-Bobetko, „Agrarno pitanje u Dalmaciji između dva rata (1918—1941)“.
- Podtežak je bio seljak koji je uzimao u zakup zemlju težaka, odnosno drugog seljaka.
- Porez koji su seljaci plaćali agama i begovima u Osmanskom carstvu, što je bila praksa koja se nastavljala i u Kraljevini SHS.
- „Помещики“ su bili vlastela u Ruskom carstvu.