O autoru:
Kosta Stefanović – Ersenovski (Leskovac, 1884. – Skoplje, 6. mart 1933.) bio je stolarski radnik. Sa samo dvadeset godina, bio je jedan od osnivača i prvi sekretar ogranka Srpske socijaldemokratske partije u Leskovcu, osnovanog u septembru 1904. godine. Leskovac, takozvani „srpski Mančester“ bio je je centar tekstilne industrije, te je lokalna organizacija bila jedna od najznačajnijih u Kraljevni Srbiji. Radikali su u godinama karađorđevićevske vlasti osvajali većinu glasova u tom gradu prvenstveno zahvaljujući nameštanju izbora, što je držalo socijaldemokrate van vlasti. 1905. godine Stefanović – Ersenovski je osnovao socijalističku školu u Leskovcu, u kojoj je radništvo učilo o marksizmu. U drugoj polovini prve decenije dvadesetog veka bio je i predsednik mesne organizacije SSDP. Pošto je bio protivnik Balkanskih ratova, mobilisan je 1912. godine, a rad leskovačke organizacije je onemogućen. Održavao je veze SSDP sa bugarskim „tesnim socijalistima“ koji su se takođe protivili Balkanskim ratovima. O njegovoj aktivnosti tokom Prvog svetskog rata nema podataka, ali je izvesno da se u tom periodu našao u Skoplju, gde se i trajno nastanio. Bio je delegat na Kongresu ujedinjenja u Beogradu 1919. godine, kada je osnovana Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Na drugom, Vukovarskom kongresu, kada je partija postala Komunistička partija Jugoslavije, Ersenovski se priklonio takozvanim „centrumašima“, koji su deklarativno prihvatali revolucionarne politike, ali su se protivili učlanjivanju KPJ u Treću internacionalu. Uprkos tome, ostao je član KPJ i izabran je za gradonačelnika Skoplja u oktobru 1920. godine, a smenjen je već u januaru 1921. na osnovu Obznane. Ubrzo potom napušta KPJ i priključuje se reformističkoj Socijalističkoj partiji Jugoslavije. Od 1919. do 1921. godine obavljao je funkciju sekretara Saveza saobraćajnih i transportnih radnika i službenika Jugoslavije (SSTRiSJ). Najverovatnije je smenjen zbog napuštanja partije, s obzirom da je SSTRiSJ bio jedan od najmilitantnijih radničkih sindikata. Potom je bio poverenik Radničke komore za Makedoniju u Skoplju.1 Ostao je da živi i radi tamo sve do svoje smrti.
U socijalističkoj Jugoslaviji, Kosta Stefanović – Ersenovski nije bio deo zvanične državne politike sećanja. Bio je upamćen kao prvi komunistički gradonačelnik Skoplja, iako njegovom liku i delu nije pridavana prevelika pažnja, s obzirom da je nakon Obznane prišao centrumašima. Stoga, o njegovom radu izvan okvira lokalne politike pisano je veoma malo.
Kontekst:
Ovaj tekst Stefanovića – Ersenovskog objavljen je u Radničkim novinama 1. oktobra 1919. godine. Problem na koji Ersenovski ukazuje bio je jasan: rat se završio, osnovana je partija, a sindikalne organizacije, od kojih su neke bile veoma jake samo par godina ranije, još nisu sasvim zaživele. Ratna razaranja i politička represija koja ih je pratila dovela su do odumiranja organizacije na radnom mestu. Njeno odsustvo predstavlja pretnju i za političku organizaciju, koja je nepostojanjem jakih i militantnih sindikalnih organizacija oslabljena.
Neki od strukturnih problema koje Ersenovski navodi u prvom delu članka biće poznati i današnjem čitalaštvu. On kaže da u mnogim mestima, naročito u malim sredinama, organizacije sindikata brzo propadaju, ili se nikada ni ne oforme, uprkos nastojanjima radništva. Aktivnih ljudi je malo i imaju malo slobodnog vremena, a naročito radni ljudi, od kojih su neki još uvek, kao što članak pominje, radili i do petnaest sati dnevno. Agitatori i politički obrazovani drugovi i drugarice radije bi se bavili partijskim poslovima nego „nižim“ vidom rada, povezivanjem pojedinaca u masovne organizacije. Pored toga, radnički pokret morio je i veliki strukturni problem, odnosno odsustvo formalnog obrazovanja radništva koje bi ih pripremilo za administrativni rad koji aktivnost u sindikatu iziskuje. Sam Ersenovski je, kao što je već pomenuto, ovaj problem pokušao rešiti još deceniju i po ranije kroz osnivanje socijalističke škole, koja se nije fokusirala isključivo na teoriju, nego i na sticanje praktičnih veština koje bi radništvo moglo koristiti prilikom političkog organizovanja.
U drugom delu članka, Ersenovski iznosi konkretna rešenja za probleme, koja se ne zasnivaju isključivo na postojanju plaćenih sindikalnih sekretara. Iako ih smatra bitnim, Ersenovski pokazuje kako je ključ uspeha pravilna podela rada i jasna raspodela odgovornosti. Te dve stvari sprečavaju odustajanje usled zamora, kao i nastanak situacije u kojoj se planirane akcije zapravo nikad ne sprovedu u delo. Ta dva problema, veoma aktuelna i dan-danas, čine tekst Ersenovskog relevantnim ne samo kao istorijski dokument, nego i kao uputstvo za današnje organizovanje.
Tekst:
U mnogim mestima u unutrašnjosti sindikalne organizacije hramlju, ili se brzo posle formiranja rasplinu ne mogavši se konsolidovati. Vrlo je čest slučaj da se ne mogu ni formirati, poglavito zbog toga što nema ni jedno sposobno lice koje bi moglo na sebe primiti obavljanje administracije i korespondencije. Ako negde i ima po jedno lice sposobno za te poslove, ono se brzo zamori, „ohladi“ i napusti rad. Za prosvetni, agitacioni i ostali rad gotovo svuda se nađu nekoliko drugova koji su u stanju podmiriti najnužniju potrebu u tom pogledu, ali za napred pomenute poslove teško se nalaze. Pojmljivo je da ovo dolazi usled toga što su radnici u velikom broju nepismeni i što su ono malo pismenosti stečene u današnjim nepraktičnim školama zaboravili, nemajući vremena da se u tom pogledu dalje praktikuju i usavršavaju, pohađajući zanatske večernje škole, bilo zbog duga radna vremena ili zbog toga što takvih škola ima vrlo mali broj, po većim varošima, dok u malim varošima i varošicama i ne postoje. Tamo gde takve škole postoje one su za radnike – učenike većim delom nepristupačne, usled toga što im to principali raznim mahinacijama sprečavaju da ne bi dangubili i profit im krnjili. Da ne govorimo, pak, o nemogućnosti pohađanja škola od strane radničke dece čiji roditelji nisu u stanju da decu školuju i hrane, već gledaju da im se deca što pre skinu s vrata i (počnu da) porodici privređuju. Otuda potiče nepismenost kod radnika koja nam se grdno sveti, naročito u administrativnim poslovima sindikalnih organizacija. Što se tiče čitanja knjiga, mnogi su se od nepismenih radnika, osećajući volju za znanjem, osposobili, te danas ima poveći broj naših drugova, koji su prošli svega kroz 1 – 2, a najviše 4 razreda osnovne škole, kako marljivo i s razumevanjem čitaju ispočetka lakšu lektiru, zatim i teže teorijske i ostale rasprave. Mnogi su se od ovih drugova uzdigli i osposobili za agitatore, organizatore i govornike, dok su za administraciju i dalje ostali nepodobni usled nedovoljne pismenosti.
Usled malog broja sposobnih radnika za administrativne poslove organizacija, vidimo da se mnogi i od tog malog broja, kao što napred napomenuh, posle izdržane prve “fure” povlače i više predaju agitacionom radu, jer im to lakše pada a i omogućava im da se i sami što više uzdignu. Po mome shvatanju, nepismenost kod radnika jeste najglavnija smetnja što nemamo onako jake i snažne organizacije kakve bi mogle biti tamo gde su ekonomski i svi ostali uslovi za to posve povoljni. Sada, posle ove svetske kasapnice, pokret masa svuda je mnogo intenzivniji nego pre rata. I dok nam je pre rata bilo potrebno i suviše truda i energije da pojedinu granu rada organizujemo i sve radnike prikupimo u organizaciju, sada to ide sasvim drukčije, upravo obrnuto: mase same dolaze i traže da ih neko prihvati – organizuje i vodi. Sada nije potrebno trošiti mnogo vremena na obaveštavanje o potrebi organizovanja, već mnogo više na unutrašnji tehnički rad po organizacijama, jer sada od toga poglavito zavisi konsolidovanje i jačanje organizacija. Ako se taj unutrašnji tehnički posao otpravlja uredno, onda i organizacija cveta. Mase traže kontakt sa svojim funkcionerima u pogledu ispunjavanja članskih obaveza, i njima se mora izaći u susret ako se hoće da nam organizacije budu jake i postojane. Pošto, nemamo dovoljan broj pismenih drugova za savlađivanje administrativnih poslova, osetno se dǡ videti da nam organizacije hramlju. Ja ću ovde navesti samo dva primera koji će to potvrditi.
U Leskovcu ima veliki broj radnika koji još nisu organizovani. Među ove spadaju u prvom redu fabrički radnici i radnice, kojih ima preko 1000. Svi uslovi da se oni prikupe u organizaciju jesu povoljni: raspoloženje za organizaciju posve zadovoljavajuće – organizacija uopšte popularna; radnici se nalaze u mizernom položaju; eksploatacija je velika i tako dalje. Sve nam ovo kazuje da ima uslova za razvijanje pododbora fabričkih radnika. I kad su nekoliko drugova pokrenuli pitanje o obnavljanju pododbora fabričkih radbika i radnica, naišli su na lep odziv: veliki je broj njih došao da obnovi svoje članstvo (od pre prvog svetskog rata), ili ko nije bio organizovan da se organizuje. No odmah u početku osetio se onaj nedostatak koji napred pomenuh. Radnike i radnice trebalo je neko da prima, upisuje, vrši naplatu nedeljnih uloga i da radi ostale administrativne poslove, koji nisu tako mali kad se ima posla sa 4-500 članova. No pošto takvih ljudi nije bilo, pododbor se morao rasplinuti. Badava što masa radnika dolazi u stan da im se regulišu članske obaveze kad nema lica koje će ih primiti, zatim nema lica koje će sve te poslove srediti i centrali uredne obračune i izveštaje slati. Posao je dosta veliki i iziskuje poznavanje, a radnici su nepismeni i zauzeti radom od koga treba sebe i porodicu ishraniti. Volja je tu, ali nedostaje sposobnosti i vremena.
Drugi primer: u Skoplju i na svim železničkim krakovima raspoloženje je kod svih železničkih radnika, gotovo bez izuzetka, da pristupe našoj organizaciji. Svakodnevno, sa sviju strana traže uputstva i obaveštenja kako će se organizovati. Naši vredni drugovi, saobraćajci i ostali, agituju neumorno na sve strane i svakodnevno donose listiće s (imenima) po nekoliko desetina radnika koji se prijavljuju za upis. Ali sada to sve treba srediti: popunjavati knjižice, zavoditi upis i uloge u likvidacione tabake i partijalnike; taj partijalnik i likvidacione tabake, u nedostatku štampanih, rukom izrađivati, davati razna obaveštenja, registrirati, sastavljati obračun i tako dalje. Sve to treba marljivo i savesno raditi, upravo onako kao i u svakoj drugoj kancelariji, pa još i više, jer treba više savesnosti i volje unositi, što je vrlo teško posle osmosatnog, desetosatnog, pa i petnaestosatnog rada na železnici za račun eksploatatora. Ako bi se ovaj posao oslonio na desetinu i više njih, onad se dȃ i savladati, ali ako padne na dvoje-troje, ili, kao što je ovde slučaj, na jednoga, kako se može savladati, još kad imamo na umu nepismenost? – nikako, ili veoma rđavo. A koliko od toga ima rđavih posledica, to će svi oni koji rade po sindikatima znati.
Samo ta dva primera, navedeni u prvom delu ovog članka, a da ne navodim mnoge druge, dovoljno nam jasno govore o jednom važnom uzroku zbog kojeg naš sindikalni pokret hramlje. Kad ovo tvrdim, moramo se i zapitati: pa zar naš dvadesetogodišnji rad nije mogao da spremi bar najnužniji broj funkcionera za ovaj posao? Jeste, ovim se pitanjem moramo pozabaviti, posle našeg dvadesetogodišnjeg rada i borbe i iskustva koje nam je trebalo dati veći (brojniji) kadar funkcionera kako bi teško breme današnjice što lakše podneli.
Na ovo pitanje je poteže odgovoriti. No ja ću se ipak postarati da ga unekoliko rasvetlim i ukažem na nedostatke i mane koje bi se u tom pogledu mogle otkloniti. Ne mislim da se sve ove nesavladave teškoće i nedostaci mogu otkloniti tako, da bi se najedanput mogao sav posao po organizacijama udesiti da funkcioniše kao kakav mehanički aparat, ali mislim da se može mnogo doprineti da iza sadašnjeg stanja stvari nastane bolje, ako se samo hoće. Ovo što ću reći nije novo, to uviđaju mnogi naši funkcioneri, ali se boje da se poduhvate, plašeći se da će sva težina pasti na njih.
Mnogi će reći da pokret treba da ima plaćene ljude, koji će poslove organizacija obavljati. I ja sam toga mišljenja, ali u kom slučaju to ću docnije reći; za sada ću se zadržati na tome ko treba ove poslove da primi tamo gde oni mogu da se posvršavaju i bez platežnih sekretara.
Po svim mestima starih granica Srbije naš pokret ima najnužniji broj funkcionera koji su u stanju obavljati sve poslove pokreta, samo im nedostaje dovoljna umešnost oko organizovanja i raspodele rada u pokretu. Mnogi od naših starih i oprobanih drugova smatraju za nedostojan „sitan“ posao sa organizacijama,2 zadržavajući se samo na radu u partijskim organizacijama, pa i tamo često trošeći svu energiju u diskusijama oko spornih problema socijalističke teorije, taktike i akcije zaboravljajući da se ni jedna akcija ne izvodi bez zdravih i jakih organizacija. Mnogi opet od starih funkcionera prestali su biti onako aktivni kao nekad posvetivši se poglavito obezbeđenju svoje materijalne egzistencije, idući u tom pogledu do nepojmljivosti daleko, negirajući samim tim veru u mogućnost skore revolucije koju mi predviđamo, a o kojoj i oni često govore. Danas, u revolucionarnom periodu u kome se nalazimo, dužnost je sviju nas da svojski prilegnemo na posao oko prikupljanja radničkih masa u organizacije, na njihovom prosvećivanju i revolucionisanju, da od njih stvorimo sposobne borce za nastupajuće događaje. Danas je potrebno u tom pravcu najviše raditi i sve sposobne snage, poput ruskih revolucionara, moraju zajednički raditi na svestranom jačanju pokreta, imajući uvek pred očima da se od buržoazije može nešto oteti samo snagom i silom. Da bi nam organizacije bile jake i snažne prvi uslov jeste uredno i blagovremeno otpravljanje unutrašnjih tehničkih poslova u organizacijama. Naši funkcioneri, o kojima je ovde reč, moraju ovaj posao prihvatiti jednim delom sami, a delom uvodeći i podstičući nove drugove, kojima treba pružati uputstva i obaveštenja. I pored nepismenosti kod radnika, ipak se može mnogo postići ako se ima volje i agilnosti. Neopravdani su razlozi koji padaju od mnogih: „ne može se drukčije, pokušavano je – pa ništa ne pomaže – nema ljudi za rad“ i tako dalje. Od radnika jedne branše uvek bi se našlo nekoliko drugova koji bi se mogli regrutovati za rad, naročito tamo gde ima ko da ih regrutuje i gde su organizacije male te posao nije veliki. Samo na ovome treba svojski raditi. Tamo gde se u početku stvaranja pokreta mogao naći dovoljan broj funkcionera za rad, nema izgovora da se sada posle dvadesetogodišnjeg rada, ne može naći. Neka stari krenu nešto od zaostale energije i zasuču rukave kao u početku, pri stvaranju pokreta, a one drugove koje nam rat ubi i proždera neka zamene novim snagama, pa će se sve postići. Posao treba raspodeliti tako da svi rade jednovremeno, a ne za jedno izvesno vreme svaliti posao na jednoga, potom na drugoga i tako redom dok se svi jedan po jedan ne umore, te da se za docnije ne prime znajući kolike ih dužnosti i obaveze čekaju. Umesto ovakvog rada mnogo je praktičnije i korisnije iskorišćavati sve snage, koliko ih ima, jednovremeno, tako da svaki primi po jedan deo obaveza i dužnosti na sebe. Radeći tako neće se osećati umor i, što je najglavnije, razvijaće se volja za radom. Ako još pri tom ima sposobnih organizatora koji će stajati u kontaktu s novim ljudima podstičući ih i pružajući im potrebna obaveštenja za rad, uskoro ćemo na taj način stvoriti jedan značajan kadar novih i toliko potrebnih funkcionera. Platežne sekretare treba imati tamo gde se pokret razvio do većih razmera i gde ima potrebe za rad u okolini. No oni nikako ne treba da budu pisaće mašine, već organizatori, koji će prikupiti i grupisati sve snage i u sporazumu s njima organizovati rad tako da svi rade. Ovakvi sekretari ne treba da budu ti koiji će sve dužnosti primiti na sebe. Pogrešno misle svi oni koji preporučuju da se u njihovim mestima angažuju stalni sekretari, misleći da tome sekretaru predadu u ruke sve poslove, upravo da ih sekretar zameni u svim njihovim dosadašnjim dužnostima: u vođenju zapisnika i ostalih knjiga, upisivanju članova i naplati uloga i tako dalje – tako da njima jednom „lakne“! Ako bi sekretarima sve ovo bila dužnost, onda se od njih ništa ne bi dobilo već izgubilo, jer se ostali, ostavljajući i udaljavajući se od poslova, olenje, misleći da su poslove pokreta predali u sigurne ruke i da sad bar ima ko da misli i vodi o njima računa. Priridno je da jedno lice ma kakvih sposobnosti bilo, ne može otpravljati sve poslove pokreta, a pored toga, i ako i ukoliko može,on se ne samo brzo zamori već, što je najglavnije, nemajući vremena za čitanje i razmišljanje, on se izgubi i nije u stanju da odgovori onim drugim pozivima i dužnostima koji se traže od njega, a (to su) naime: prisebnost, taktično držanje u svim momentima i pitanjima. Tada on ne može biti onaj u pokretu čije bi oko bilo u stanju da umotri i zapazi sve što treba uraditi za razvijanje i jačanje pokreta i otklanjanaje svih smetnji koje stoje na putu da se pokret može razvijati.
Njihove bi dužnosti bile pored ranije pomenutih još i te što bi trebalo da ustanove jedan statističko-informacioni biro o stanju pokreta u dotičnom mestu, a posle i o stanju pokreta u drugim većim centrima u zemlji; da bdiju nad radom kako političke organizacije tako i sviju ostalih sindikalnih organizacija u dotičnom mestu i okolini svoga rejona, pomažući i kontrolišući rad i dajući obaveštenja i instrukcije za rad; da razmišljaju o svemu šta i kako treba uraditi pa o tome na zajedničkim sednicama partijskog i sindikalnog veća referisati i u sporazumu sa ostalim funkcionerima donositi odluke za dalji rad; da budu pokretači – inicijatori za sve ono što se ima uraditi i da na sebe primaju izvršavanje jednog dela odluka zajedničkih sednica; motriti na celokupno kretanje ne samo pokreta već i ostalih političkih, a naročito ekonomskih prilika u dotičnom mestu i okolini i o važnijim događajima izveštavati centralne instancije pokreta u Beogradu; da rukuju, u sporazumu sa ostalim funkcionerima, akcijama koje pokret vodi – rečju: da budu duša pokreta. Ako se tako bude radilo i ako takve zadaće budu bile naših platežnih sekretara, onda se možemo nadati da će nam te instancije doneti koristi; u protivnom, one će biti još jedan teret više i još jedna prepreka više da nam pokret hramlje. Razume se da će uspeh ovih instancija zavisiti od ličnosti koja to mesto zauzima i od uviđavnosti, sposobnosti i agilnosti ostalih funkcionera u dotičnom mestu, (kao), i (od toga) u kolikoj će meri oni pokazati volju i sposobnost da dotičnog sekretara pomažu u radu.
Za poslove čisto administrativne i tehničke u većim radničkim centrima, u kojima nedostaju ljudi za ovaj rad, treba imati honorarna plaćana lica, mlade ljude ili ženske, koji bi te poslove pod kontrolom sposobnih funkcionera otpravljali. Ovakva bi lica u ovim poslovima imala većeg uspeha, jer bi radili isključivo one poslove za koje su pozvani, a ne bi bili angažovani drugim poslovima. A ostali, pak, funkcioneri imali bi u tom slučaju više vremena za važnije poslove i svu svoju energiju bi upotrebili na agitaciju, snaženje i jačanje pokreta. Tada se funkcioneri ne bi plašili primanja „dežurstva“, koje inače pada teško tamo gde organizacija broji po 7 do 800, pa i 1000 članova i više, već bi rado došli da posvršavaju one poslove koje mogu savladati. Sednice bi se radije posećivale, jer bi funkcioneri, videći uređeno i stabilno stanje unutra, voleli da se okupe i rešavaju po svim tekućim pitanjima.
Sve se ovo dǡ postići udruženim snagama sviju bez razlike, i tek tako je moguće ukloniti kamen spoticanja na putu našeg organizacionog i akcionog rada i celokupne oslobodilačke borbe.
Zato, na posao drugovi!
24.IX 1919. u Skoplju Kosta Stefanović – Ersenovski, stolarski radnik