Može se reći da je i 2016. godinu obilježilo dovođenje u pitanje postojećeg svjetskog sistema što je kontinuirani trend još od izbijanja svjetske ekonomske krize. Iako su prvi događaji koji se vezuju uz traženje alternative sistemu bili obilježeni ljevičarskim optimizmom, čini se da je u prošloj godini najviše ipak uspjela kapitalizirati desnica, odnosno krajnja ili populistička desnica, kako se to, ne sasvim precizno, običava nazivati. Kako bismo objasnili zašto se to događa i o kakvoj je alternativi riječ, moramo prvo odgovoriti na pitanje što tko smatra pod postojećim svjetskim sistemom te što se zapravo dovodi u pitanje. A koliko god mainstream mediji pisali o tome, malo tko je definirao što je taj svjetski sistem, što se dovodi u pitanje i koja se alternativa nudi. Zato učestalo možemo čuti da se radi o kraju liberalizma, o kraju globalizma, „anti-establišment“ snagama, itd. Ništa od navedenoga ne odgovara istini, ali zato odgovara liberalnom mainstreamu koji, poput neurotične individue, odbija bilo kakvu vezu i međusobnu uvjetovanost s tzv. krajnje desnim populizmom.[1]
Malo je osvrta na recentne pojave u svijetu (Brexit, pobjeda Trumpa u SAD-u, uspon krajnje desnih snaga u Europi, itd.) koji polaze od pretpostavke o kapitalizmu kao postojećem društveno-ekonomskom sistemu koji se otjelovljuje u raznoraznim političkim oblicima te koji koristi različite forme političkog vladanja da bi se prilagodio različitim stanjima. Kada bi se polazilo od toga, onda bismo puno manje čuli netočnosti da se radi navodno o dezavuiranju liberalizma, „anti-establišment“ snagama i kraju svijeta kakav je zamišljen nakon pada Berlinskog zida. To bi vrijedilo samo u slučaju kada bi se kapitalizam mogao izjednačiti s globalizmom ili internacionalizmom, a liberalizam s kozmopolitskim nadnacionalnim gledištem. No, kada bi se to učinilo, samo bi se jasno rasvjetlilo nerazumijevanje povijesti kapitalizma i liberalizma kao jedne od njegovih ideologija par excellence.
Dakle, uspjesi onih stranaka i pokreta koje se običava nazivati desnopopulističkim nisu antisistemskog ili „anti-establišment“ karaktera. Oni su manifestacija kapitalizma u krizi, kapitalizma koji se pokušava spasiti od samoga sebe, izraz nemoći liberalne demokracije kao političkog okvira i „ekstremnog centra“, izraz potrebe za autoritarnim kapitalizmom, i to uglavnom stavljanjem kapitalizma čvršće u nacionalne granice. I upravo nasuprot odbijanju kapitalizma kao društveno-ekonomskog sistema, te krajnje desne stranke i pokrete karakterizira prihvaćanje ili čak zaoštravanje slobodnotržišne doktrine, makar izvan dominantnog internacionalističkog i globalističkog okvira. U imaginariju krajnje desnice taj se okvir doživljava kao, za sistem, autodestruktivan – zato je potrebna prvorazredna regresija. Teza od koje se tu na desnici polazi zapravo se svodi na to da globalizam, sa svojim političkim liberalizmom, vodi postepeno i polagano prema socijalizmu, bez naglog revolucionarnog prevrata.[2] U svojoj suštini ipak nije riječ o negaciji liberalizma jer je upravo u njegovoj suštini razlikovanje „civiliziranog“ i „barbarskog“ – o liberalizmu se puno više može naučiti čitajući klasične liberale i proučavajući njegovu povijest, a tu jako zaostaju, čini se, i samozvani liberali i desničari.[3]
Gdje je ljevica u svemu tome? Ona mainstream ljevica, koja obuhvaća stranke tzv. lijevog centra, razne nevladine pokrete i inicijative te „slobodnomisleću“ inteligenciju, odavno je već apsorbirana u sistem i kooptirana s neoliberalizmom upravo zahvaljujući uspjehu konzervativne kontrarevolucije koju su proveli osamdesetih godina Margaret Thatcher i Ronald Reagan. U odnosu na tu konzervativnu kontrarevoluciju sve ove druge jesu obični tigrovi od papira, a nerijetko i pokušaji bijedne i blijede imitacije. Jedan od načina kako je ta „ljevica“ apsorbirana u sistem i dovedena tek do razine lojalne opozicije jest njezina ovisnost o državnim novcima i novcima raznoraznih fondacija među kojima prednjači ona Soroseva.[4] I dok je argument krajnje desnice kojime se žele difamirati suvremeni liberali, tzv. lijevo-liberalne inicijative, ali i dobar dio ljevice taj da iza njih stoji Soros, ljevica se nažalost nije mnogo potrudila da dâ odgovor na to te da artikulira kritiku koja će suvremene liberale i krajnju desnicu vidjeti kao dvije strane iste kovanice.
Stoga, potrebno je izaći iz kolopleta u koji su uhvaćeni i brojni progresivni pokreti što je onda rezultiralo njihovom političkom dezorijentacijom te nizanjem brojnih političkih poraza. Prije rasprave o ukotvljenosti ljevice i „ljevice“ u sistem, valja vidjeti koja su to obilježja navodno alternativnih desnih i krajnje desnih stranaka te po čemu se ne može govoriti o alternativi nego samo o regresivnom odgovoru na krizu globalnog kapitalizma. Paralela s historijskim fašizmom ima mnogo, no ovdje će naglasak biti zadržan na trenutnim političkim snagama.
Prije svega, Brexit i Donald Trump. Između tijesne pobjede „leave“ kampa u Velikoj Britaniji te pobjede Donalda Trumpa u SAD-u nema ni upola toliko sličnosti kako se inače to prikazuje. Najprije na formalnoj razini – jedno je bio referendum na koji se s „da“ ili „ne“ može odgovoriti s raznoraznih perspektiva, uključujući vrlo različite razloge, a drugo je bio izbor predsjednika koji je dobio masovnu potporu zahvaljujući retorici koja je uvelike odskakala od uobičajene retorike republikanskih predsjedničkih kandidata. Ona nije bila neokonzervativna, već prije paleokonzervativna[5] – proklamiranje izolacionizma nasuprot vanjskopolitičkim intervencijama, slobodno tržište „kod kuće“, a protekcionizam prema van, restriktivna politika prema imigraciji nasuprot otvorenim granicama, veći naglasak na nacionalni identitet, takoreći u romantičarskom, pomalo organicističkom, ruhu – odatle i poziv da se Ameriku učini „ponovno velikom“ – vraćanjem u „zlatna vremena“ prošlosti koja se tu evocira. Ta prošlost nije bila intervencionistička kao prema naputku dosad dominantnih neokonzervativaca.
U tom se smislu i na Brexit može gledati kao na izraz romantičarskih težnji britanske nacionalne buržoazije za onom prošlošću u kojoj je Britanija bila „velika“ (samo na drugi način jer se radilo o najjačoj kolonijalnoj sili). I vjerojatno se neće puno promašiti ako se uzme u obzir da je politički izraz te frakcije kapitala (UKIP) predvodio „leave“ kampanju te artikulirao „pro-leave“ retoriku izvan čega je praktički nemoguće bilo oblikovati tzv. Lexit.[6] No, time se neće negirati konkretni motivi mase britanskog stanovništva koje je doista i zaokružilo „leave“ na glasačkom listiću. S obzirom na to da se radilo o mahom siromašnijem stanovništvu, tzv. „gubitnicima globalizacije“, razlozi za Brexit izgleda da su primarno bili socijalne prirode[7], bez obzira što se ona nerijetko ispreplitala s anti-imigrantskim osjećajima. S druge strane, prosječno su Trumpovi glasači bogatiji[8] od glasačâ Hillary Clinton, a pravilnosti među profesijama koje su glasale za Trumpa, a koje za Clinton, vrlo je teško pronaći. Stoga nije samo dovoljno iznositi već otrcanu tezu o „ljutoj bijeloj radničkoj klasi“, već treba uzeti u obzir i nezanemarivi srednjoklasni element.
Osim ovih primjera, vrijedno je pažnje zaputiti se i u programe nekih europskih krajnje desnih stranaka i pokreta. AfD, rastuća konkurencija Angeli Merkel na desnici, zagovara smanjenje opsega socijalnih servisa te prebacivanje odgovornosti na pojedince i obitelji, također napada i socijalne slučajeve.[9] Iz tih programskih premisa nije teško izvući logiku „žrtvenog jarca“, samo što ona ima i svoje socioekonomske korijene koji se prečesto zanemaruju u korist rasprave o „islamizaciji Europe“ te dihotomiji „civiliziranoga“ i „barbarskoga“ za čije uvođenje u mainstream su podjednako odgovorni i centristički i krajnje desni političari te komentatori. Nadalje, bivši kandidat za austrijskog predsjednika Norbert Hofer sâm je kazao da je u ekonomskim pitanjima liberalan.[10] U njegovu slučaju radilo se o tipično desničarskom retoričkom pokušaju pridobivanju glasača centra i ljevice (govoreći da je socijalno osjetljiv, a ujedno brine i za sigurnost zemlje, ali je u privrednim pitanjima svejedno liberalan). Primjera u srednjoj i zapadnoj Europi moglo bi se još navesti, uključujući nizozemskog Geerta Wildersa, Nacionalnu frontu iz Francuske, Sjevernu ligu iz Italije, Norvešku partiju napretka (FrP) itd.
Kako bilo, ne treba nas začuditi jačanje krajnje desnice u vrijeme sve većih slabosti kapitalizma, ali isto tako pogrešno je u njima vidjeti anti-sistemsku alternativu te time legitimirati ili sâm sistem ili samu krajnju desnicu, ovisno iz koje se perspektive gleda. Umjesto toga, potrebno je jasno okrenuti se kritičkoj refleksiji lijevih politika te konačno nešto naučiti iz mnogih poraza i neuspjeha moderne ljevice, počevši od izvanparlamentarnih masovnih inicijativa koje nisu dobile trajni i relevantni politički oblik, pa sve do tzv. lijevo-centrističkih partija koje su u velikoj mjeri ili potpuno apsorbirane u pravila neoliberalnoga konsenzusa. Za jedan od početaka ne bi bilo loše da se napuste konačno i djelomične iluzije o liberalizmu kao progresivnoj ideologiji.
[1] Članak koji relativno dobro i precizno demontira uobičajeni diskurs oko Trumpove pobjede jest sljedeći: http://www.bilten.org/?p=15849.
[2] Još je pedesetih godina prošlog stoljeća o tome pisao Lukács, analizirajući uvjete nastanka nacizma, u svom djelu „Razaranje uma: Put iracionalizma od Schellinga do Hitlera“ (Lukač, Đerđ. 1966. Razaranje uma: Put iracionalizma od Šelinga do Hitlera. Beograd: Kultura.). Danas je na krajnjoj desnici dosta rasprostranjena teza da marksizam danas želi zavladati na način uvlačenja u institucije postojećeg sustava, koristeći se metodom gramšijanske kulturne hegemonije. Odatle i teze o tzv. „kulturnom marksizmu“. Tipičn primjer članka u kojemu se iznose takve teze je sljedeći: https://tkojejohngalt.wordpress.com/2015/06/13/kulturni-marksizam/.
[3] Za početak dobra je i Losurdova „Protu-povijest liberalizma“ (Losurdo, Domenico. 2011. Liberalism: A Counter-History. London: Verso.). Ukratko o tome: http://lemondediplomatique.hr/liberalizam-ideologija-rase-gospodara/.
[4] Ovdje se abecednim redom mogu pronaći organizacije financirane od strane Sorosa i njegove zaklade Otvoreno društvo: http://www.discoverthenetworks.org/viewsubcategory.asp?id=1237. Valja primijetiti da u podnaslovu stranice piše „a guide to the political left“, što mnogo govori i o agendi i o percepciji ljevice danas.
[5] Vrlo razrađeno o tome ovdje: http://www.vox.com/2016/5/6/11592604/donald-trump-paleoconservative-buchanan.
[6] O toj slijepoj ulici glede britanskog referenduma više ovdje: https://www.jacobinmag.com/2016/06/brexit-referendum-leave-remain-immigration/.
[7] Nema mnogo članaka koji su naglašavali primarno socijalnu i klasnu dimenziju, bez da se nužno to ne ispreplete s ustaljenim dihotomijama između mladih i starih, kozmopolita i nacionalista. Sljedeći članak nastoji razbiti te predrasude: http://www.spectator.co.uk/2016/07/brexit-voters-are-not-thick-not-racist-just-poor/.
[8] Bez obzira na ponavljanje fraze o „bijeloj radničkoj klasi“, ipak je medijski jasno dano do znanja koje su socijalne skupine najčešće glasale za njega (https://www.theguardian.com/us-news/2016/nov/09/white-voters-victory-donald-trump-exit-polls) , a i usporedbe s drugim demokratskim i republikanskim kandidatima ne pokazuju baš da je Trump toliki junak siromašnih i radnika kakvim ga je liberalni mainstream nastojao prikazati: https://fivethirtyeight.com/features/the-mythology-of-trumps-working-class-support/.
[9] http://vijestiizregije.info/manifest-afd-a-procurio-u-javnost-povratak-tradicionalnih-vrijednosti-planiraju-diskriminatorske-mjere-za-hendikepiranu-djecu-samohrane-majke-i-osobe-s-mentalnim-oboljenjima/.
[10] http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/duznosnik-slobodarske-stranke-sad-se-vidi-da-sam-bio-u-pravu-primimo-li-tursku-eu-se-raspada/4552607/.