Univerzalni temeljni dohodak podrazumijeva isplaćivanje jednake količine novca svakoj osobi, bez obzira na to je li zaposlena ili nije. Zato se ponekad naziva i bezuvjetni temeljni dohodak, jer nema uvjeta pod kojim bi netko izgubio pravo na njegovo dobivanje.

Koliko bi to količina točno bila nije utvrđeno, niti može biti na univerzalnoj bazi; univerzalno bi bilo samo to da se svugdje isplaćuje svima. Troškovi koje bi na sebe preuzela država a koji bi išli ljudima u džep smanjili bi totalnu besparicu u koju ljudi upadaju kad ostanu bez posla a nemaju drugi izvor prihoda, ali bi i poslužili kao sredstvo za preživljavanje i kao odskočna daska za daljnja ulaganja u sebe, pri čemu bi ljudi stekli priliku za bolje obrazovanje i dobivanje boljih poslova, a što bi navodno potaklo ekonomski rast.

Bez obzira na to da li je artikuliran kao podrška s lijevog ili desnog tabora, apologija implementiranja univerzalnog temeljnog dohotka je usko vezana za gledište koje dominira u suvremenim tokovima ekonomske teorije – nedovoljna potrošnja uzrokuje ekonomske krize. Ako nema novca, nema samoreprodukcije.  Bez obzira na to što je to bilo glavno oružje u rukama Keynesa, koji je od početka neoliberalnog perioda uglavnom sasvim napušten, ova postulacija i dalje dominira današnjom ekonomskom teorijom. Ljudima se smanjuju plaće pa onda ne mogu trošiti, i zato što ne mogu trošiti počnu se zaduživati i zaduživati dok im svima kolektivno ne dođe voda do grla, što signalizira ulazak u krizu. Potreba za univerzalnim temeljnim dohotkom dodatno je pravdana i tendencijom mehanizacije proizvodnje, odnosno predviđanjem da će roboti jednog dana u potpunosti zamijeniti ljudski rad, a čemu u embrionalnom obliku svjedočimo i danas.

Nije svaka od tih ekonomskih teorija ista. Neki mainstream ekonomisti tvrde da je kapitalizam sistem koji nema svoje inherentne proturječnosti, ali koji ipak ima mane kojima se može doskočiti određenim ekonomskim potezima. Drugi pak tvrde da pojedini sektori imaju svoj inherentne proturječnosti, kao npr. financijski sektor, ali da je kapitalizam u cjelini od njih oslobođen. Bilo da se govori o nejednako raspodijeljenom dohotku ili financijskom sektoru, jedno je svima zajedničko –  način proizvodnje se ne preispituje. Glavni pokretački faktor  kapitalističke ekonomije odolijeva tome da bude preispitivan i analiziran; umjesto toga ga se zaobilazi i skače se na stepenice koje dolaze poslije njega, i time se pokušavaju objasniti uzroci kriza i siromaštva.

Marksov zakon o tendenciji pada profitne stope

Taj faktor je, naravno, profit. Da on nije glavni motiv, kapitalizma ne bi bilo. Kompjuter na kojem pišemo, mobitel na koji se javljamo, hrana, namještaj, stanovi, praškovi za veš, šamponi za kosu, svega toga ne bi bilo da nema glavnog motiva za njihovu proizvodnju. Jedini razlog zbog kojeg nam je to sve i više na tržištu ponuđeno nije, naravno, zato što je netko dobrohotan i želi da mi to sve imamo jer nam treba, nego jer od prodaje tih proizvoda netko zarađuje. Da tome nije tako, ne bi postojala proturječnost između, marksističkim rječnikom rečeno, upotrebne i prometne vrijednosti, odnosno, toga da nam nešto treba i toga da nam je to što nam treba preskupo. Dakle, on je glavni pokretač. Ima li on ikakve veze s krizama?

Bilo bi logično da temelj određene ekonomije ima nekakve veze s njenim funkcioniranjima, pa tako i onim lošim, ali ne treba se, naravno, zaustavljati na logici.

U kapitalističkoj ekonomiji, kapitalisti se međusobno natječu tko će povećati produtkivnost i pojeftiniti troškove, odnosno generirati što više profita. Kapitalist će u tome teže uspjeti ako je tehnologija koju koristi u općoj upotrebi, odnosno ako je koriste svi kapitalisti. Zato on uvodi tehnološku inovaciju čime povećava produktivnost. Zato jer je tehnološka inovacija skuplja, on mora više na nju potrošiti, dakle, marksističkim rječnikom, troškovi konstantnog kapitala, odnosno sredstava za proizvodnju, postaju veći u odnosu na troškove na varijabilni kapital, odnosno plaće radnicima. Taj omjer se zove organska kompopzicija kapitala i ona postaje veća. Ali, bez ozbira na to što povećava produktivnost, njen rast ima tendenciju da smanjuje profitnu stopu, i prema tom zakonu, razina eksploatacije kojom kapitalisti pokušavaju nadoknaditi ovaj dodatni trošak ne može, dugoročno, nadjačati tendenciju pada profitne stope.  Neće to padati linearno – Marx je govorio o kontratendencijama kojima kapitalisti pokušavaju spriječiti profit da pada. Može tjerati radnike da rade duže i više, može preseliti proizvodnju u siromašnije zemlje, može smanjiti plaće i tako dalje, ali to sve nije dovoljno da se pad profitne stope prevlada na duži rok. I bez visokog rizika da se radnici pobune ako se uvede visoka razina eksploatacije, vrijeme je ograničenje – duže od 24 sata radnici ne mogu raditi. Uz to, zakoni koji garantiraju radnička prava su također prepreka. Zbog svega toga, kapital ne može kontratendencijama nadvladati tendenciju pada profitne stope. Kako je već rečeno, to nije linearno. Na to malo grafova koje nam nude marksistički ekonomisti crta koja pokazuje pad profitne stope nije ravna, nego ide gore dolje, ali je taj zakon ipak zakon zato što dugoročno pad profita odolijeva nastojanjima da ga se poveća. Od ’47. godine do 2007. zabilježen je pad profitne stope na razini svjetske ekonomije od 0.3 posto, a u 2009. je godini pao za 0.4 posto.

Uzrok kriza

Šta su posljedice pada profitne stope? Kako profitabilnost pada, tako padaju i investicije. Kad se količina investicija smanji, tako se ne ulaže ni u plaće, a u trenucima krize neki kapitalisti si ne mogu priuštiti čak ni puko zaustavljanje akumulacije, nego moraju i zatvoriti firmu. Dakle, zakon tržišnog natjecanja da bi se stekao što veći profit dovodi do rasta organske kompozicije kapitala, što dovodi do pada profitabilnosti, a to pak dovodi do slabijih ulaganja ili prestanka ulaganja. Rastuća nejednakost je proizvod pokušaja da se podigne profitabilnost, odnosno da se podigne stopa vrijednosti kroz nezaposlenost, suzbijanje radničkih prava, privatizaciju i drugo.

Dakle, uzrok kriza nije nedovoljna potrošnja ili zaduživanja (i zaduživanje valjda mora imati svoj uzrok) nego nedostatak investicija, kojeg  je pak uzrokovao pad profitabilnosti. Nedovoljna potrošnja je samo nusprodukt a ne uzrok, i ona se često dešava kad je kriza već uzela maha, a ne ranije.  Autori knjige „Chartbook of economic inequality“ Anthony Atkinson i Salvatore Morelli navode da je veza između nejednakosti, slabe potrošnje i kriza vrlo slaba. Prema njihovom istraživanju u koje su uključili 25 zemalja, potrošnja je samo u dvije zemlje pala prije krize, tokom blage recesije od ’53. do ’54. godine, a u 3 velike svjetske poslijeratne krize, od 1974. do 1975., 1980. do 1982. i 2008. – 2009. pala je poslije. U tim su godinama u 23 zemlje od 25 investicije pale više nego što je pao BDP. Nejednakost uzrokuje kapitalistička eksploatacija. Rastuće dividende, dobitak od prodaje u dionicama, rente, kamate, prodaja nekretnina, itd – ono što je tu važno je višak vrijednosti i profit.

Iz ovoga je, dakle, jasno da se siromaštvo i nejednakost ne može izliječiti uvođenjem univerzalnog temeljnog dohotka, jer on ne bi doprinio tome da se sve gorenavedeno dokine. Ali može li barem ublažiti štetu?

Neefikasnost univerzalnog temeljnog dohotka

Iako rasprave o univerzalnom temeljnom dohotku traju godinama, intenzivirale su se tek recentno, u doba ponovnog opadanja profitne stope od krize 2008. I 2009. godine, u doba vaučerizacije, digitalizacije i marketizacije – u Švedskoj i Čileu roditelji dobivaju vaučere kojima plaćaju privatno ili javno školstvo, u Velikoj Britaniji su se pojavili individualizirani budžeti za zdravstveno osiguranje, a u Španjonskoj se plaća dodatak na lijekove na recept. Teorija o efektivnosti univerzalnog temeljnog dohotka je ljubimica onih i s lijeva i s desna – podržavaju je i Yanis Varoufakis i Milton Friedman. Varoufakis i njemu slični iz miskoncepcije da su nejednakost i nedostatna potrošnja glavni krivci ( on ih idenficira kao glavni problem kapitalizma da samog sebe izbalansira), a Friedman i njemu slični iz želje za smanjenjem  socijalne države. Univerzalni temeljni dohodak zamijenio bi socijalna davanja čime bi se smanjili državni troškovi, a time bi se smanjila cijena rada i podigla stopa vrijednosti. Mogućnost da se radnici pobune zbog smanjenja plaća bila bi znatno smanjena, čime bi tržište postalo još fleksbilnije, a što omogućuje plaćama da se prilagode novim ekonomskim uvjetima. Trend ukidanja sigurnijih oblika rada, koji već postoji nekoliko desetljeća, postao bi znatno brži i još bi češće potakao poslodavce da raskidaju ugovore na neodređeno, a radnička prava bi značajno izgubila na vrijednosti.  Uz to, s obzirom na to da bi socijalna davanja zamijenila jednaka količina davanja za sve, to bi možda i produbilo siromaštvo, jer socijalna davanja variraju u visini zavisno od statusa njegovih primaoca.

Kad bi zemlje i uvele univerzalni temeljni dohodak, one bi morale, a pogotovo one siromašnije zemlje, dakle, smanjiti cijenu rada, a ne je povećati.  Uvođenjem univerzalnog temeljnog dohotka se istovremeno želi potaknuti radnike da poboljšaju uvjete na radnom mjestu i/ili postanu konkurentniji na tržištu, pogotovo s obzirom na tendenciju smanjenja radnih mjesta zbog uvođenja novih tehnoloških inovacija, a a druge strane se želi ljudima bezuvjetno davati novac kojim bi potonje bilo onemogućeno.

Iz svega što je već rečeno, ključ nije preraspodjela, nego opet profit, odnosno, vlasništvo i s njim i eksploatacija i sve ostalo što je već identificirano kao uzroci  kriza.

Univerzalni temeljni dohodak i roboti

Vizija svijeta u kojem roboti obavljaju sav rad svakako nije na dohvat ruke. Ono što se dešava momentalno je implementacija robota, odnosno pokretnih mašina koje obavljaju jednostavne manuelne zadatke, u manufakturnim oblicima rada i agrikulturi. Prema  istraživanju kojeg su za Centre for economic performace iz Londona obavili Georg Graetz i Guy Michaels pod nazivom „Robots at work“, u 17 razvijenih zemalja roboti obavljanjem navedenim zadataka smanjuju mogućnost zapošljavanja za nisko kvalificirane radnike i nešto manje za srednje kvalificirane. Suprotno tendenciji ka smanjivanju potražnje za poslovima koji bi potpali pod kategoriju srednje klase, trend kompjuterizacije bi postepeno zamijenio nisko kvalificirane a zatim i srednje kvalificirane radnike, dok bi više klase ostale netaknute ovim procesom.

Ovaj proces traje već desetljećima – ’64. godine 94 posto radnika u dobi od 25 do 54 je bilo zaposleno, a danas je taj postotak pao na 83 posto. U određenom su periodu žene popravljale taj postotak, ali u posljednjih 25 godina postotak zaposlenih žena u dobi od 25 do 54 nikad nije bio niži nego sad.

Iako nova tehnologija zamjenjuje radnike, povećana produktivnost može i proširiti proizvodnju i time stvoriti potrebu za otvaranjem novih radnih mjesta, ali generalna tendencija ovog procesa je reduciranje potrebe za radnicima. Kako jedino oni mogu stvoriti vrijednost, manja potreba za radnicima znači proizvodnja manje količine vrijednosti što uzrokuje pad profitabilnosti i izloženost novim krizama. U uvjetima u kojima je gotovo sasvim nestala potreba za nisko kvalificiranim i srednje kvalificiranim radnicima, opcija univerzalnog dohotka njima bi ostala kao jedini izvor prihoda, od kojeg bi morali čupati da bi financirali eventualno daljnje prekvalificiranje, uz sve ostalo.  Ti radnici ne bi mogli imati ni pristup tada još fleksibiliziranijem tržištu rada nego što je to današnji da bi si povećali izvor prihoda, a druga pomoć im ne bi bila zagarantirana, jer bi uvođenjem univerzalnog dohotka sve druge ekonomske aktivnosti država potpuno prepustila tržištu.

Kada i ako u nekoj dalekoj budućnosti i bude ostvareno prepuštanje svog rada robotima, opet bi se moralo postaviti pitanje vlasništva. Tko bi bio vlasnik tih robota? Ako manjina posjeduje robote kao sredstvo za proizvodnju, zašto bi oni ikome davali univerzalni dohodak? Vjerovatniji bi tad bio scenarij prema kojem se ljudi s vlasnicima bore za aproprijaciju nekih od tih robota.

Ali to je daleka budućnost. Prema nekim istraživanjima, budućnost u kojoj će roboti sačinjavati polovicu „radne snage“ (kažem to pod navodnicima jer roboti ne prmaju nadnicu) je udaljena možda više od jednog stoljeća, a kamoli budućnost u kojem potpuno dominiraju radnim procesima. Tada će ljudima ostati na volji hoće li se nastaviti borba za kontrolom vrijednosti, ili će se visoka tehnološka razvijenost iskoristiti u svrhu ostvarivanja zajedničkog vlasništva čiji bi proizvodi bili distribuirani ljudima prema njihovim potrebama. Nadajmo se da će se prilika za donošenjem te odluke realizirati i ranije.

PODELITE